4. SIMETRIJA

     1.
     Kada su Kal i Nimrod stigli do polja iza brda, tamo nije bilo ni traga od puta koji je Kal opisao; mećava ga je zbrisala. Preostalo im je samo da nagađaju kojim je pravcem mogao stići dotle i da kopaju unaokolo u nadi da će nabasati na izgubljeni paket. Ali stvar se činila gotovo beznadežnom. On do brda nije nipošto stigao pravolinijski - usled umora krivudao je i lutao poput kakvog pijanca; a od tada, vetar je ispremeštao nanose tako da su na pojedinim mestima bili dovoljno duboki da se u njima mogao uspravno zakopati čovek.
     Naleti vetra gotovo su sve vreme zaklanjali vrh brda tako da je Kal mogao samo da nagađa šta se tamo gore događalo. Kakve je šanse bilo ko imao da preživi susret sa Šedvelom i Bičem?: verovatno male, ili nikakve. Ali Suzana ga je izvela živog iz Vrtloga, nije li?, uprkos svim čudesima koja su se tamo odvijala. Kada se setio da je ona sada tamo na brdu da bi skrenula Urilov fatalni pogled, prionuo je još žešće na posao, iako, u stvari, nije verovao da postoji ikakva nada da u ovom paklu pronađe sako.
     Kopajući on i Nimrod su se stalno udaljavali jedan od drugoga, dok, na kraju, Kal više nije mogao da vidi svog druga kopača kroz snežnu zavesu. Ali u jednom je trenutku začuo njegov krik, a kada se okrenuo ugledao je neki treptavi sjaj u bespuću iza sebe. Na brdu je nešto gorelo. Krenuo je nazad prema njemu, ali razum je prevagnuo nad junaštvom. Ako je Suzana bila živa, onda je bila živa. Ako je bila mrtva, on bi obezvredio njenu žrtvu kad bi odustao od potrage.
     Kada je bez ikakvog plana nastavio potragu iz brda se začula tutnjava koja je dostigla vrhunac u zaglušujućoj erupciji zemlje. Ovaj put nije se osvrnuo, nije pokušao da prodre pogledom kroz veo u potrazi za vestima; samo je kopao i kopao, pretvorivši svoju tugu u gorivo potrebno za taj zadatak.
     U žurbi je gotovo prošao pored blaga koje je tražio; već je počeo da zatrpava komadić hartije što se pojavio kada je njegov rastrzani mozak shvatio šta je to. Čim se to desilo počeo je da kopa poput terijera, bacajući sneg iza sebe, i dalje se ne usuđujući da poveruje kako je pronašao paket. Dok je tako kopao, vetar do njega donese glas, a zatim ga ponovo zagluši; bio je to poziv u pomoć koji je dolazio negde iz bespuća. To nije bio Nimrodov glas i on nastavi da kopa. Glas se ponovo javio. Podigao je pogled i začkiljio kako bi se donekle odbranio od naleta vetra. Ne probija li se to neko kroz sneg na izvesnoj udaljenosti od njega? Kao i glas, i prizor se gubio.
     Paket je bio isto tako nepostojan. I kada je već pomislio da se prevario, da tu, u stvari, ničega nije ni bilo, njegovi smrznuti prsti nešto napipaše. Pošto je ceo paket izvukao iz snežnog nanosa, hartija koja se zbog vlage već gotovo pretvorila u kašu, pocelapa se i sadržaj zamotuljka ispao je na sneg. Kutija cigareta; neke sitnice; i sako. Podigao ga je. Ako je u Glukovoj kući izgledao neupadljivo, sada je to bio još više. Nadao se da će neko iz šume znati kako da oslobodi njegove moći, jer on to sigurno nije umeo.
     Osvrnuo se unaokolo tražeći Nimroda, da bi mu saopštio dobru vest, a ugledao je dve prilike koje su se probijale ka njemu; jedna je pridržavala drugu. Nosač je bio Nimrod; čovek kome je pomogao - verovatno isti onaj koga je Kal čuo i na trenutak video - bio je toliko ušuškan u odeću da ga je nemoguće bilo prepoznati. Nimrod je, međutim, već bio primetio plen koji je Kal podigao da mu pokaže; stao je da preklinje čoveka da požuri, a zatim je nešto doviknuo Kalu. Reči je ukrao vetar, ali on ih je ponovio kada se našao nešto bliže.
     "Je li ovo tvoj prijatelj?"
     Čovek koga je gotovo nosio, podiže svoje zaleđeno lice i stade da petlja oko šala kojim je obmotao donji deo lica. Ali pre no što je uspeo da ga smakne, Kal povika:
     "Virdžile, jesi li to ti?"
     Šal spade i Gluk se zagleda u njega s podjednakom dozom posramljenosti i trijumfa.
     "Oprosti", reče. "Morao sam da dođem. Morao sam da vidim."
     "Ako još ima bilo šta da se vidi", povika Nimrod kako bi nadjačao buku vetra.
     Kal se osvrnu prema Rejmontovom brdu. Između dva naleta vetra video je da je ceo vrh brda raznet i da zjapi otvoren. Nad njim se uzdizao stub dima, a podnožje mu je osvetljavao plamen.
     "Šuma..." zausti on. Zaboravivši na Nimroda i Gluka počeo je da prti sneg, nazad u pravcu brda i onoga što je ležalo iza njega.

     2.
     U Bičevom napadu ništa nije bilo prepušteno slučaju. Sistematski je uništavao polje i okolnu oblast znajući da će pre ili kasnije ugledati stvorenje čije je prisustvo namirisao. Između drveća odvijalo se organzovano povlačenje. Deca, u pratnji stražara ili roditelja, odlazila su u stražnji deo šume, a zatim izlazila na otvoreno. Krenulo je i nekoliko odraslih pripadnika Vrste, ali zaustavili su se na svojim odredištima, nastavivši da održavaju nepovredivost skloništa. Suzana nije bila sigurna da li je u pitanju prkos ili fatalizam; možda i jedno i drugo. Ali koliko god duboko kopali, njihovo skladište zanosa bilo je gotovo ispražnjeno. Sada su već u pitanju bile sekunde, a ne više minuti, kada će Uril-u-Šedvelovom obliku stići do drveća. A kada se to dogodi šuma će se zapaliti, bez obzira na to da li je vidljiva ili ne.
     Hemal je stajao pored Suzane dok je posmatrala anđelovo približavanje.
     "Ideš li?" upita on.
     "Samo malo."
     "Sad il' nikad."
     Možda će biti i nikad. Zapanjujuća moć koja se oslobađala pred njom gotovo da ju je paralizovala, tako da nije mogla od nje da odvrati svoj zapanjeni pogled. Opčinila ju je činjenica da se snaga te veličine koristi za nešto tako bedno i podlo; nešto nije bilo u redu sa stvarnošću koja je to omogućavala, a nije istovremeno ponudila i lek, pa čak ni nadu na isceljenje."
     "Moramo poći", obrati joj se Hemal.
     "Pa idite", odvrati ona.
     Suze su joj navirale u oči. Zamerala im je što su joj mutile vid. Ali osetila je da zajedno s njima nadolazi i menstrum - ne da bi je zaštitio već da bi s njom dočekao kraj; kako bi joj pružio bar malo radosti.
     Anđeo je podigao pogled. Začula je Hemalov glas. Zatim je drveće desno od nje planulo.
     Iz dubine šume začuli su se krici kada je zaklon bio probijen.
     "Rasturaj se!" povika neko.
     Kada je začuo svoju lovinu, Bič je rastegao Šedvelovo lice u osmeh: osmeh koji je nagoveštavao smak sveta. A onda se svetlost u podbulom telu pojačala, jer Uril je podstakao vatru kojom je nameravao zauvek da uništi zanose.
     Trenutak pre no što je ona provalila, začuo se glas:
     "Šedvele?"
     Neko je pozvao Prodavca po imenu, ali Uril je bio taj koji je stao da se osvrće, na trenutak odloživši da ih ošine svojim kobnim pogledom.
     Suzana odvoji oči od Biča i potraži onog koji je pozvao Prodavca po imenu.
     Bio je to Kal. Koračao je po tlu koje se pušilo, tlu koje je nakada bilo polje prekriveno snegom u podnožju brda; išao je pravo prema neprijatelju.
     Kada ga je ugledala, ni trenutka nije oklevala da iziđe iz zaklona. U jednom je koraku ostavila za sobom drveće i izišla na otvoreno. Nije bila sama. Iako ni za trenutak nije skidala pogled sa Kala, čula je šapat i bat koraka pored sebe kada su predstavnici Vrste napustili svoja skloništa; ovaj gest solidarnosti, u trenutku kada im je pretilo istrebljenje, duboko ju je dirnuo. Konačno, time što su se pojavili kao da su želeli reći da, i Kukavice i Vrsta, zajedno, pripadaju jednoj istoj priči.
     Ali ništa od toga nije moglo da zatomi zastrašeni glas koji je pripadao Apolini i koji je prepoznala:
     "Je li ovaj potpuno pošandrcao?" kada je Kal nastavio da korača preko tla koje je Uril opustošio.
     U šumi iza njenih leđa, pucketanje vatre postajalo je sve jače, jer ju je vetar raznosio unaokolo. Tlo se kupalo u njenom sjaju koji je bacao senke pripadnika Vrste prema dvema prilikama u polju ispred šume. Prema Šedvelu, čija je skupa odeća sada bila iscepana i oprljena, a lice bleđe no u mrtvaca. I Kalu, u cipelama od svinjske kože, kome je svetlost plamenova obasjavala pojedinačne niti u sakou.
     Ne; samo ne njegov sako: Šedvelov sako. Sako iluzija.
     Kako to da ga nije već ranije primetila? Možda zbog toga što mu je tako dobro pristajao, iako je bio sašiven za čoveka upola krupnijeg od njega? Ili možda zato što joj je njegovo lice privuklo svu pažnju, to lice koje je čak i sada zračilo odlučnošću i koje je vremenom zavolela.
     Sada se nalazio na oko deset jardi od Biča i tu se zaustavio.
     Uril-u-Šedvelu ništa ne reče, ali u Prodavčevom telu osećao se nemir koji je pretio svakog trenutka da eksplodira.
     Kal stade da petlja oko dugmadi na sakou, mršteći se što su mu prsti tako nespretni. Ali već posle prvog dugmeta ušao je u štos i sako se ubrzo rastvorio.
     Kada je s tim završio, on progovori. Glas mu je bio slab, ali nije podrhtavao.
     "Imam nešto da ti pokažem", poče on.
     U prvi mah Uril-u-Šedvelu ništa ne odvrati. A kada se to konačno dogodilo, nije mu odgovorio posednik, već zaposednuti.
     "U njemu nema ničeg što bih mogao poželeti", reče Prodavac.
     "Ponuda ne važi za tebe", odvrati Kal, sada već snažnijim glasom. "Već za anđela od Edena. Za Urila."
     Ovaj put ne odgovoriše ni Bič ni Prodavac. Kal dohvati jednu stranu sakoa i rastvori ga, otkrivši podstavu.
     "Zar ne želiš da pogledaš?" zapita on.
     Tišina je bila jedini odgovor koji je dobio.
     "Šta god da ugledaš", nastavi on. "Tvoje je."
     Neko pored Suzane prošaputa: "Šta to namerava?" Ona je znala; ali nije se potrudila da odgovori kako ne bi uludo trošila snagu. Kalu je bila neophodna sva moć koju je putem volje mogla da mu uputi: sva svoja nadanja, svu svoju ljubav.
     Ponovo se obrati Biču.
     "Šta vidiš?" upita ga on.
     Sada je dobio odgovor.
     "Ništa."
     Šedvel je bio taj koji je progovorio.
     "Ja. Ne vidim. Ništa."
     "Oh, Kale", izusti Suzana primetivši kako mu licem prelazi trenutna senka očaja. Tačno je znala o čemu je razmišljao i delila je njegove sumnje. Da nisu zanosi sakoa mrtvi? Da nisu presahli bez žrtava koje bi ih pothranjivale i sada ga pred Urilomli ostavi bez oružja?
     Prošao je jedan dugi trenutak. A onda se, negde iz dubine anđelovog stomaka, začulo prigušeno mrmljanje. Pri tom su se Šedvelova usta otvorila i on je ponovo progovorio. Ali ovaj put tiho, kao da se obraća sam sebi; ili onome što je boravilo u njemu.
     "Ne gledaj", izusti on.
     Suzana zadrža dah, ne usuđujući se da poveruje da njegove reči, u stvari, predstavljaju upozorenje. Pa ipak, kako ih je drugačije mogla tumačiti?
     "Ti nešto vidiš", javi se Kal.
     "Ne", odvrati Šedvel.
     "Pogledaj", ponovi Kal rastvorivši sako što je najviše mogao. "Pogledaj dobro."
     Šedvel iznenada poče da vrišti.
     "To su laži!" zakrešta on, a telo poče da mu podrhtava. "To je čisto podmićivanje!"
     Ali jeka koja je sve jače dopirala iz stvorenja unutar njega zagluši upozorenja. To nije bio urlik koji je Suzana čula dok se nalazila na Rejmontovom brdu: to nije bilo ludačko iskazivanje besa. Ovaj zvuk je bio tužan, neobično tužan, a sako kao da je svetlošću odgovarao na taj zvuk, jer je njegovo tkanje, za koje se plašila da je upropašteno, počelo da svetli.
     Šedvel je istog časa gotovo histeričnim glasom sasuo novu bujicu upozorenja.
     "Nemoj!" povika on. "Nemoj, proklet da si!"
     Međutim, Bič je bio gluv za molbe svog domaćina. Nebrojene oči uperio je u podstavu sakoa, snažno želeći da dobije viziju koju je samo on u njoj mogao da vidi.
     Za Kala je taj trenutak bio istovremeno i užasan i radostan i ta dva osećanja su se preplitala u takvoj zbrci da nije mogao razlučiti jedno od drugog. Mada to sada nije ni bilo važno: događaji su izmakli njegovoj kontroli. Jedino mu je preostalo da nepomično stoji dok sako ne izvede prevaru za koju je samo on bio sposoban.
     Nije nameravao da ga navuče; to uopšte nije bio deo njegovog plana. U stvari, on i nije imao neki plan; jednostavno je prtio sneg nadajući se da još nije kasno i da će stići da se umeša. Ali događaji su ga pretekli. Urilov pogled pronašao je sklonište pripadnika Vrste i već je počeo da ga uništava. Sako zbog koga je onoliko kopao bio je izlizan; zvali su ga blefom Vrste. Ali kada je ugledao Prodavca sinula mu je nova ideja; zanosi sakoa delovali su kada ga je Šedvel nosio; nije mu preostalo ništa drugo nego da ga i sam navuče.
     Čim je to uradio, sako se prilagodio njegovom telu kao hirurška rukavica. Osetio je kako se obavija oko njega kao da su se nagodili. Od sada pa nadalje, pripadali su jedno drugom.
     Čak i sada, dok je stajao pred Urilom, mogao je da oseti kako zariva pipke u njega, dozivajući njegovu čovečnost da začini iluziju koju je stvarao. Anđelov opčinjeni pogled bio je prikovan za podstavu, a lice iza koga se krio postojalo je sve izobličenije sa svakim dahom koji je Šedvel uzaludno trošio na molbe i predviđanja.
     "Prevariće te!" grmeo je on. "To je magija! Čuješ li me?"
     Ako je anđeo i bio svestan panike koja ga je obuzela, on je nije shvatao. A ako ju je i shvatao, nije mario. Genije zavođenja skriven u sakou bio je na putu da ostvari svoju najveću pobedu. Za svoga veka nijednom nije upecao ovako veliku ribu. Sve što bi tu i tamo zarobio bile su Kukavice, čija su srca povodljiva i sentimentalna i čije su želje gotovo uvek bile prozaične. Ali stvar je sasvim drugačije stajala sa snovima entiteta koji je sada zurio u njega. Uril nije imao vedro detinjstvo za kojim bi žalio, niti ljubav za kojom bi čeznuo. Njegove mentalne moći, iako su dugo bile prepuštene sterilnosti, bile su neizmerne, tako da su zanosi iz sakoa morali da se napregnu do krajnjih granica kako bi ostvarili sliku onoga što je to stvorenje najviše želelo.
     Kaput je počeo da se kuplja i nabira na Kalovim leđima, i činilo se da škripi celom svojom površinom kao da ne može da ispuni zahtev koji je pred njega stavljen, zbog žega je spreman da se raspdadne. Kal je osećao da bi i njemu nešto slično moglo da se dogodi ako se ovo ubrzo ne završi. Zahtevi koje mu je sako postavljao postali su nepodnošljivi; prodirao je sve dublje i dublje u njega, prekopavajući po njegovoj duši u potrazi za nadahnućem koje bi moglo da odgovori anđelovim potrebama. Torzo i ruke mu se ukočiše; šake više nisu bile u stanju da drže sako rastvoren. Sada je oslobođenim silama iz podstave bilo prepušteno da ga širom rastvore, dok je on stajao usred protoka energije. Tek je delimično shvatio njihovo značenje.
     Video je neku planetu svetlosti koja se bez prestanka vrtela pred njim, lagano mu dodirujući usne svojom ogromnošću. Bilo je tu i jedno more u plamenu koje je udaralo o obalu od kamenja i oblaka. Kao i obličja koja njegov um nije mogao da gleda, a svojim su dahom oblikovala zagonetke.
     Ali sve su to bile nepostojane vizije i kada bi nestale on bi se vraćao na istu onu sprženu zemlju, dok mu je telo izjedala Urilova glad. Sako se napregnuo do krajnjih granica. Počeo je da se raspada, niti su isisavane iz potke i osnove i nestajale u plamenu pred njim.
     Ali Uril nije hteo da dozvoli da bude prevaren; njegove oči približavale su se materijalu, tražeći od njega da ispuni ono što je Kal obećao. Sako je pod ovim napadom konačno pokleknuo, ali u samom svom uništenju uspeo je da ispuni Urilov zahtev. Podstava je planula i iz nje se izdigla slika po Urilovom ukusu koja je svojim sjajem zaslepila Kala.
     Uril nije oklevao da to učini. On je želeo ovu viziju isto onoliko koliko je Kal želeo da je se otarasi. Kroz izmaglicu teskobe Kal je video kako Šedvelovo telo počinje da se nadima dok se anđeo u njemu spremao da iziđe i pokaže se. Prodavcu je preostalo jedino da rikom iskaže svoje očajanje dok je osećao kako ga Urilova geometrija podiže i odvlači u vazduh. Koža mu je bila napeta kao na bubnju, rastegnuta do krajnjih granica; njegova usta - slovo O, obrubljeno zubima pošto se hrskavica raspala, a tetiva prepukla. A onda se raspao, telo mu se rasprslo kako bi oslobodilo svog zatvorenika, a njegovi delići sagoreli u istom trenutku kada bi poleteli u znak slave onoga što se oslobodilo njegovim uništenjem.
     Kal je pred sobom jasno ugledao inkarnaciju koju je tek na trenutak nazreo u magli Ulice Kočija: Urilove oči. Urilovu geometriju, Urilovu glad.
     A onda je njegov magnetizam privukao iluziju koju je njegova volja stvorila iz ostataka sakoa i podigao je kako bi se s njom sreo.
     Vizija je postala vidljiva: isto onako sjajna kao i Uril, isto toliko ogromna, jer takva je i morala biti, pošto je slika koju su zanosi stvorili predstavljala novog Urila serafimovu sliku i priliku. Kada se uzdigla, ostaci sakoa spadoše sa Kala, ali njegovo raspadanje nije ugrozilo stvorenje koje je stvorio. Urilovo ogledalo stajalo je uspravno pred snagom koja ga je prizvala.
     Kal, koji je ostao i bez snage i bez slika što ih je krišom gledao, iskusio je groznu ispraznost. Nije mu ostalo snage čak ni da podigne pogled i odluta njime do veličanstvenog prizora iznad sebe. Njegov pogled bio je okrenut unutra, a tamo je video samo prazninu. Pustinju po kojoj je nošen njegov prah zajedno sa prahom svega što je voleo i izgubio; nošen do kraja vremena ne poznajući odmor i bez svesti o bilo čemu.
     Telo mu se predalo i on je pao kao pokošen dok ga je prah u glavi oterao u bespuće. Nije prisustvovao ničem od onoga što je usledilo. Suzana je videla da se srušio. Ne obraćajući pažnju na divove, koji su se nadnosili nad šumom u plamenu, potrčala mu je u pomoć. Anđeli su iznad njih lebdeli poput sunaca blizanaca čija je energija ispunjavala vazduh nevidljivim iglama. Ne obazirući se na njihove ubode, povila je leđa i dala se na posao da izvuče Kala sa mesta sastanka dva duha. Sada više nije osećala ni strah, niti se bilo čemu nadala. Sada joj je jedino bilo važno da spase Kala i da ga zagrli. Ono što će uslediti, uslediće. To više nije od nje zavisilo.
     I ostali su joj pritekli u pomoć. Apolina, Hemal, a sa suprotne strane polja stigao je i Nimrod. Zajedno su podigli Kala i izneli ga iz oblasti koju su bombardovale igle, položivši ga nežno na mekše tle.
     Sučeljavanje što se gore odvijalo ušlo je u novu fazu. Urilov oblik postao je nezamislivo složen, njegova se anatomija menjala brzinom njegovih misli; jednim delom predstavjao je mašinu, drugim utvrdu; sve zajedno jedna pomamna vatra. A prizvani saputnik odgovarao je na svaku njegovu promenu vlastitom promenom, sve vreme izmenjujući s njim strelice nalik na igle sa vatrenim repom koje su ih međusobno sve više privlačile, dok se nisu spojili poput ljubavnika.
     Ako je nekada i postojala kakva razlika između Urila i onog zamišljenog, nje više nije bilo. Takve podele važile su za Kukavice koji su verovali da istovremeno žive i u sopstvenoj glavi i van nje; za njih je misao predstavljala samo senku života, a ne njihovo pravo ja.
     Uril je to bolje znao. Njemu je Stara nauka bila potrebna da bi ga zavela i naterala da prizna šta najviše od svega želi: jednostavno, da ugleda vlastito, pravo lice i da se, kada ga ugleda, priseti kako je bilo pre no što ga je usamljenost iskvarila.
     Sada je zagrlio to svoje ja koga se setio i istog časa naučio celu lekciju. Jama njegovog ludila bila je isto onako duboka kao što su bile daleke zvezde sa kojih je dospeo. Dok se nije sećao svoje prirode bio je opsednut i predan svojoj mrtvoj straži. Ali pogledavši u samog sebe - videvši slavu svoga stanja - oslobodio se tog ludila, a pošto je to učinio, zagledao se put neba.
     Tamo su se nalazila nebesa na kojima je morao da obavi jedan posao, gde je vek koji je ovde protraćio predstavljao tek jedan dan, a njegova tuga, sva tuga, nepoznato stanje.
     Misleći na to, krenuo je uvis, on i njegovo ja u pobedničkom sjaju.
     Iznad njega nalazili su se oblaci. U trenu se našao među njima ostavivši tek kišu treperave svetlosti na licima onih koji su posmatrali kako nestaje.

     "Otišao je", reče Lo, kada je čak i svetlost zamrla i odozgo nastavio da pada samo sneg.
     "Znači, gotovo je?" želela je da bude sigurna Apolina.
     "Mislim da jeste", reče Hemal. Niz obraze su mu se slivale suze.
     Novi nalet vetra rasplamsao je vatru koja je proždirala šumu. To sada i nije bilo važno. Više nisu morali u njoj da traže utočište. Možda je ova noć označila kraj skrivanju.
     Suzana spusti pogled na Kala koga je ljuljala u krilu kao nekada Džerihoa. Ali Džeriho je umro u njenom naručju: Kal neće; zaklela se da neće. Plamen u kome je sagoreo sako ostavio je traga i na Kalu; koža na licu i grudima bila mu je nagorela, ili možda zamrljana. Ali to je ujedno bilo sve što se spolja primećivalo.
     "Kako mu je?" zapita glas koji nije poznavala.
     Podigla je pogled i susrela se sa nervoznim očima nekog Kukavice poput nje same, zamotanog u nekoliko slojeva odeće.
     "Suzana?" upita on. "Zovem se Gluk. Ja sam Kalhunov prijatelj."
     "Dobrodošli", reče neko.
     Gluk zasija od sreće.
     "Neće umreti", odvrati Suzana, milujući Kala po licu. "Samo spava."
     "Imao je burnu noć", dodade Nimrod, a niz njegovo stoičko lice potekoše suze.