4. NOMAD

     1.
     Protekla zima je nema sumnje bila teška za Kala, ali Suzanu su tokom nje vrebale mnogo ozbiljnije nevolje od dosade i rđavih snova.
     Te nevolje počele su narednog dana posle noći Fuge, kada su ona i braća Pevereli jedva izbegli da ih Šedvel ne zarobi. Od tada su njen i život Džerihoa, s kojim se srela u ulici iza Šermanovog imanja, stalno bili u opasnosti.
     Na to, kao i na mnoge druge stvari, upozorili su je u Kaprinoj kući. Ali od svega što je saznala, na nju je najdublji utisak ostavio Bič. Savetnici su pobledeli dok su joj pričali o tome kako su Porodice gotovo bile istrebljene. Iako su neprijatelji koji su joj bili za petama - Šedvel i Hobart - pripadali jednom sasvim drugačijem poretku stvari, ona je i dalje verovala da su i oni i Bič izdanci istog zatrovanog tla. Svi su oni, mada svaki na svoj način, bili neprijatelji života.
     Ali u istoj meri neumoljivi. Bilo je strašno zamorno stalno održavati jednu stopu razdaljine između sebe i Prodavca i njegovog novog saveznika. Ona i Džeriho stekli su nekoliko časova prednosti još onog prvog dana, kada su braća uspešno zavarala trag i zbunila progonitelje, ali Hobart je već oko podneva uspeo da ih namiriše. Nije imala drugog izbora nego da već to popodne napusti grad polovnim kolima kojima je zamenila ukradeni policijski auto. Bila je svesna da ne može poći vlastitim kolima jer bi to bilo kao da ispušta dimne signale.
     Jedna stvar ju je iznenadila: ni prvog dana posle ponovnog tkanja a ni kasnije, nigde nije bilo ni traga od Imakolate. Zar je moguće da su vračara i njene sestre izabrale da ostanu u ćilimu; ili su možda ostale u njemu zarobljene i protiv svoje volje? Tome se ipak nije smela nadati. Međutim, menstrum - kojim je sve bolje vladala i služila se - nijednom joj još nije preneo drhtaj koji bi nagovestio Imakolatino prisustvo.
     Džeriho se tih prvih nedelja držao na pristojnoj udaljenosti; možda mu je bilo neprijatno što se ona toliko bavila menstrumom. Ničim joj nije mogao pomoći da brže savlada proces učenja: sila koju je posedovala za njega je predstavljala tajnu; plašila je njegovu muškost. Ali postepeno ga je uverila da mu ni ta sila niti ona (ako se na njih moglo gledati kao na razdvojene entitete) ne žele zlo, tako da se sad osećao malo prijatnije. Čak je mogla s njim da porazgovara o tome kako je prvi put stekla pristup do menstruma, kao i o tome kako je on kasnije prodro u Kala. Bila je zahvalna što joj se pružila prilika da s nekim govori o tim događajima - suviše dugo su već bili pohranjeni u njoj i mučili je. Mogao je da joj odgovori tek na po koje pitanje, ali izgleda da je i samo pričanje lečilo teskobu koju je osećala. Što je manje brinula, menstrum je više pokazivao svoju vrednost. Podario joj je moć koja se pokazala neprocenjivom tokom ovih nedelja: stekla je veštinu da predviđa utvarne oblike budućnosti. Ugledala je Hobartovo lice na stepeništu ispred sobe u kojoj su se krili i znala je da će se on uskoro naći upravo na tom mestu. Ponekad bi videla i Šedvela, ali uglavnom je to bio Hobart, izbezumljenog pogleda i sa njenim imenom na usnama. To je, razume se, bio znak da krenu dalje, u bilo koje doba dana ili noći. Spakuju torbe i ćilim, i nestanu.
     Posedovala je i druge sposobnosti, i sve su vodile poreklo od menstruma. Mogla je da vidi svetla koja joj je Džeriho prvi put pokazao u Ulici Lord; već posle iznenađujuće kratkog vremena ona su za nju postala kao izraz lica ili boja glasa - koje je koristila da odgonetne temperament kakvog stranca. Stekla je još jednu vizionarsku veštinu koja je bila negde između naslućivanja i oreola. Nije videla samo pupoljak, već i cvet u koji će se ovaj pretvoriti u proleće, a ako bi protegla tu svoju viziju i malo dalje, mogla je da vidi i voće koje će potom doći. Ovo ovladavanje mogućnostima imalo je nekoliko posledica. Prvo, prestala je da jede jaja. A drugo, uhvatila je sebe kako se bori protiv privlačnog fatalizma koji ju je, da mu se nije suprotstavila, mogao ostaviti u moru neminovnosti, u kome bi se kretala onim putem koji bi odgovarao budućnosti.
     Džeriho joj je svojim bezgraničnim entuzijazmom za postojanje i rad pomogao da se spasi iz te opake bujice. Iako je cvet morao neminovno i da procveta i da uvene, Ljudi i Vidovnjaci mogli su da biraju pre smrti: da li će nekim putem poći, ili će ga zanemariti.
     Jedan od tih izbora odnosio se na to da li da ostanu samo saputnici ili da postanu ljubavnici. Izabrali su da postanu ljubavnici, mada se to dogodilo tako prirodno da Suzana nije mogla da utvrdi sam trenutak donošenja odluke. Razume se da nikada nisu otvoreno razgovarali o tome; mada se to osećalo u vazduhu još od razgovora u polju nedaleko od Kaprine kuće. Jednostavno, izgledalo je ispravno da jedno drugom pruže to zadovoljstvo. On je bio prefinjeni partner u krevetu koji je umeo da se prilagodi tananim promenama raspoloženja; u jednom trenutku je umeo bučno i razuzdano da se smeje, a u narednom da bude smrtno ozbiljan.
     Na njeno zadovoljstvo, bio je i savršeni lopov. Iako su stalno bili u pokretu, jeli su (i putovali) kao kraljevi, i to samo zbog toga što je bio tako lakoprst. Nije bila sigurna kako mu je to polazilo za rukom - ili je koristio neki tanani zanos koji je odvraćao posmatračevu pažnju, ili je jednostavno bio rođeni lopov. Bez obzira na metod koji je koristio, bio je u stanju da ukrade sve što poželi, veliko ili malo, tako da gotovo nije bilo dana kada nisu isprobali neki skupi delikates, ili udovoljili njegovoj novootkrivenoj strasti prema šampanjcu.
     To im je olakšalo put i u mnogo praktičnijim stvarima, jer su mogli da promene kola kad god su to hteli, ostavljajući napuštenim vozilima trag za sobom.
     Nisu išli u nekom određenom pravcu; jednostavno bi se uputili tamo kud im je instikt govorio da pođu. Džeriho je smatrao da je najlakše uhvatiti onoga ko se kreće s nekom namerom. Nikada nisam nameravao da kradem, objasni on jednog dana Suzani dok su se vozili, sve dok nisam počeo; i tako niko nikada ne zna šta smeram, jer ni ja sam to ne znam. Dopadala joj se ova filozofija; dopadala se njenom smislu za humor. Ako se ikada vrati u London - svojoj glini i sušari - ispitaće da li to važi i za estetiku kao što važi za kriminal. Možda je prepuštanje predstavljalo jedinu pravu kontrolu. Kakve li bi samo krčage pravila kada ne bi o njima razmišljala?
     Taj trik, međutim, nije pomeo njihove progonitelje, već ih je samo držao na odstojanju. A to se odstojanje više no jednom neprijatno smanjilo.

     2.
     Već su dva dana bili u Njukaslu, u jednom malom hotelu u Ulici Rudijard. Kiša je uporno padala već nedelju dana, a oni su razmatrali mogućnost da napuste zemlju, da odu nekud gde ima više sunca. Međutim, takva jedna odluka bila je skopčana sa ozbiljnim problemima. Džeriho, prvo, nije imao pasoš, a kada bi pokušali da mu ga nabave oboje bi morali da odgovore na bezbroj pitanja; zatim, Hobart je verovatno upozorio na njih luke i aerodrome. I najzad, čak i kada bi mogli da otputuju, imali bi problema sa transportom ćilima. Najverovatnije bi morali da ga predaju pri ukrcavanju kao prtljag, međutim, Suzana nije htela da ga ispušta iz vida.
     Iznosili su argumente za i protiv dok su jeli picu i pili šampanjac, a kiša šibala o prozor.
     Tada poče da joj se kuva u stomaku i ona u tome vide koban znak. Pogledala je prema vratima i u jednom mučnom trenutku pomislila da je menstrum zakasnio sa svojim upozorenjem, jer je videla kako se ona otvaraju, a zatim je na njima ugledala Hobarta koji je zurio pravo u nju.
     "Šta je bilo?" upita Džeriho.
     Njegove reči nateraše je da shvati svoju grešku. Duh koga je ugledala bio je stvarniji od svih prethodnih, što je verovatno značilo da će se događaj koji je on nagoveštavao u najskorije vreme i zbiti.
     "Hobart", reče ona. "Mislim da nemamo mnogo vremena."
     On iskrivi lice u bolnu grimasu, ali nijednom rečju nije doveo u sumnju njenu pozvanost da o ovome sudi. Ako je ona rekla da je Hobart blizu, onda je i bio. Postaće prava gatara; veštica; čitaće iz vazduha i uvek pronalaziti loše vesti.
     Njihovi odlasci već su zbog ćilima odavno bili pomno razrađeni. Gde god da su se zaustavili, prvo su morali da ubede, bilo vlasnika, bilo upravnika, da ćilim ide sa njima u sobu. Kada su odlazili, morali su sami da ga odnesu u vozilo kojim su se toga dana vozili. A sve je to, na žalost, privlačilo pažnju. Međutim, drugog izbora nisu imali. Niko nikada nije ni rekao da je lako nositi nebo.

     3.
     Manje od trideset minuta kasnije, Hobart je otvorio vrata hotelskog apartmana. U sobi se još osećao ženin dah. Ali nje i njenog crnje više nije bilo.
     Ponovo! Koliko je već puta za poslednjih nekoliko meseci stajao među njihovim otpacima, udisao isti vazduh koji je ona udisala, i gledao udubljenje na krevetu koje je oblikovalo njeno telo? Ali uvek je stizao prekasno. Uvek bi ga preduhitrili i umakli, a on bi se obreo u još jednoj sobi koju su posetili duhovi.
     Za njega neće biti spokojne noći, ne, ni mirnog dana, dok je ne uhvati, dok ne bude u njegovoj vlasti. Hvatanje te žene postalo mu je opsesija; kao i kažnjavanje.
     I suviše je dobro znao da će se, u ovom dekadentnom veku, kada svaka perverzija ima svog zagovornika, već naći neko ko će je zdušno braniti kada bude uhvaćena. Zato je lično krenuo u poteru za njom, on i nekoliko njegovih ljudi, kako bi mogao da joj pokaže pravo lice zakona pre no što liberali počnu da moljakaju. Platiće za ono što je učinila njegovim junacima. Preklinjaće za milost, ali on će biti jak i gluv za njene molbe.
     On je, razume se, imao i saveznika u svemu ovome: Šedvela.
     Nije bilo nijednog među njegovim pretpostavljenima u policiji kome bi više verovao nego tom čoveku; imali su srodne duše. Iz toga je crpeo snagu.
     I čudno, crpeo ju je i iz knjige, knjige šifri koju joj je oduzeo. Pomno ju je pročitao; hartiju i povez, sve je pregledao tražeći neko skriveno značenje. Ništa nije pronašao. Još su mu ostale reči i slike. I njih su proučili stručnjaci. Priče su očigledno bile obične bajke. I ilustracije, kao i tekst, izgledale su nevino.
     Ali njega to nije zavaralo. Knjiga mora da je sadržala nešto više od uobičajenog Nekada davno, u to nije ni na trenutak posumnjao. Kada se konačno dočepa žene, iščupaće on već iz nje značenje svega toga, a u tome ga neće zaustaviti nikakav strah.

     4.
     Posle Njukasla, gde su ih gotovo uhvatili, postali su oprezniji. Umesto da svraćaju u velike gradove, u kojima je sve vrvelo od policije, počeli su da tragaju za manjim opštinama. I to je, razume se, imalo svoje mane. Dolazak dvoje stranaca sa ćilimom, izazivao je radoznalost i pitanja.
     Ali promena taktike je upalila. Pošto ni na jednom mestu nisu ostajali duže od trideset šest časova, i kako su se sasvim proizvoljno kretali iz jednog grada u drugi, iz sela u selo, trag se za njima sve više hladio. Dani tokom kojih nisu čuli za progonitelje pretvorili su se u nedelje, a nedelje u mesece, tako da su gotovo poverovali kako su njihovi progonitelji odustali.
     U to vreme Suzana je često mislila na Kala. Toliko toga se dogodilo od onog dana pored Merzija kada joj je izjavio ljubav. Često se pitala koliko je od onoga što je osećao bilo neko nesvesno znanje o tome da ga je menstrum dotakao, prodro u njega, a koliko ljubav i ono što se pod njom obično podrazumeva. Ponekad je čeznula za tim da podigne slušalicu i porazgovara s njim; i odista, u nekoliko prilika pokušala je upravo to da učini. Da li ju je u tome sprečila paranoja ili je podozrevala - a to joj je i instikt stavljao do znanja - da neko prisluškuje i snima pozive? Četvrti ili peti put, čak joj uopšte nije odgovorio Kal, već neka žena koja je htela da zna ko to zove, a kada Suzana nije progovorila, zapretila je da će da je prijavi. Više nije zvala; jednostavno nije vredelo rizikovati.
     Džeriho je imao svoje mišljenje o tome.
     "Muni je Kukavica", rekao je, kada je Kalovo ime pomenuto u razgovoru. "Trebalo bi da ga zaboraviš."
     "Ako si Kukavica onda ne vrediš ni pišljiva boba, je li tako?" upita ga ona. "A šta je sa mnom?"
     "Tebi je sada mesto uz nas", odvrati on. "Ti si Vidovnjak."
     "Ima toliko stvari koje ne znaš o meni", nastavi ona. "Godine i godine koje sam provela kao obična devojka..."
     "Nikada nisi bila obična."
     "Oh, jesam", reče ona. "Veruj mi da jesam. I još sam. Ovde." Ona se kucnu po čelu. "Ponekad se probudim i ne mogu da poverujem da se sve to dogodilo... da se događa... upravo meni. Tada razmišljam o tome kakva sam bila."
     "Nema svrhe osvrtati se", reče Džeriho. "Nema svrhe razmišljati o onome što je moglo biti."
     "Ti to više ne radiš, zar ne? Primetila sam. Čak više ni ne pominješ Fugu."
     Džeriho se osmehnu. "A i zašto bih?" upita on. "Srećan sam. S tobom sam. Možda će sutra biti drugačije. Možda je juče bilo drugačije, zaboravio sam. Ali danas, sada, ja sam srećan. Kraljevstvo je počelo da mi se dopada."
     Setila se kako se onda izgubio u gužvi u Ulici Lord; koliko se samo promenio.
     "Šta ako nikada više ne vidiš Fugu?"
     Trenutak je razmišljao o tome. "Ko zna? Bolje je ne razmišljati o tome."
     Bila je to neverovatna romansa. Ona je sve vreme učila od sile unutar nje same, i stvarala novu viziju. Njega je svakim danom sve više privlačio svet koji ga je okruživao, a čiju je bezbednost ona svakim danom sve jasnije sagledavala. Sa tim saznanjem, toliko različitim od jednostavnih stvari koje su joj do tada bile najvažnije, postala je još ubeđenija da je ćilim koji su nosili predstavljao poslednju nadu, dok je on - čiji dom se nalazio u tom tkanju - postajao sve ravnodušniji prema njegovoj sudbini, živeći u trenutku i za trenutak, retko kad osetivši bilo nadu bilo žaljenje. Sve je ređe govorio o tome kako treba da pronađu bezbedno mesto za Fugu, a sve češće o nečem mučnom što je video na ulici ili na televiziji.
     Sada je sve češće, i pored toga što je on bio s njom i govorio joj da se uvek može na njega osloniti, osećala da je sama.

     5.
     A negde iza nje Hobart je takođe bio sam; čak i među svojim ljudima, ili kada je bio sa Šedvelom, osećao se usamljenim; sanjao je o njoj, o mirisu koji je ostavljala za sobom da mu se izruguje, o strahotama kojima će je podvrgnuti.
     U tim su mu snovima šake plamtele što se već jednom ranije dogodilo, i zamišljao je kako će, dok se ona bude borila s njim, plamenovi lizati po zidovima prostorije i puzati po tavanici, dok se odaja ne pretvori u pećnicu. Budio bi se sa šakama na licu, sav ne u vatri već u znoju, srećan što ga zakon čuva od panike, i srećan što je na strani anđela.