3. PRIVIDI

     1.
     Dnevni izveštaj Hobartove jedinice o bekstvu anarhista nije prošao nezapažen; ali uzbuna je dignuta tek nešto pre jedanaest, a to je bilo vreme kada su patrole obično imale najviše posla jer su uvek u toku bile brojne tučnjave, krađe i tada je najviše bilo pijanih vozača. Uz to, u Ulici Sil je došlo do smrtonosnog ranjavanja nožem, a i jedan travestit je gotovo izazvao pobunu u pabu na Putu dokova. Tako se dogodilo da su begunci već daleko odmakli kada je iole ozbiljnija pažnja poklonjena pozivu na uzbunu; prošli su kroz mersejski tunel na putu ka Šermanovoj kući.
     Ali na suprotnoj strani reke, neposredno izvan Birkenheda, ugledao ih je pozornik po imenu Dovni. Ostavivši svog kolegu u kineskom restoranu da naruči Čop Sui i pečenu pekinšku patku Dovni se dao u poteru. U upozorenju poslatom preko radija rečeno je da su ove hulje neobično opasne i da niko ni ne pokušava sam da ih pohvata. Pozornik Dovni je stoga ostao na pristojnoj udaljenosti, u čemu mu je od velike pomoći bilo i to što je dobro poznavao oblast.
     Međutim, kada su se zločinci konačno približili svom cilju, pokazalo se da ovo nije bila obična potera. Pre svega, kada je odredu javio svoj položaj, rečeno mu je da se tamo događaju čudesne stvari - da li je on to čuo u pozadini nekoga kako jeca? - i da o tome treba lično da se dogovori sa inspektorom Hobartom, Trebalo je da čeka i osmatra.
     I dok je tako čekao i osmatrao po drugi put se uverio da u vazduhu ima nečeg neuobičajenog.
     Počelo je treperenjem svetla koje je dopiralo kroz prozore na drugom spratu kuće; ona je zatim eksplodirala, ponevši sa sobom i zid i prozor.
     Izišao je iz kola i krenuo ka kući. Njegov um, naviknut na sastavljanje izveštaja, već je tragao za pridevima kojima će opisati ono što je video, ali ipak je nastavio dalje goloruk. Sjaj koji se rasuo iz kuće nije podsećao ni na šta što je ikada ranije video ili čak sanjao.
     Nije bio sujeveran. Odmah je počeo da traga za racionalnim objašnjenjem onoga što je video, ili gotovo video, svuda oko sebe; i tragajući, pronašao ga je. Upravo je posmatrao aktivnost NLO-a; nema sumnje da je to bilo u pitanju. Čitao je izveštaje o sličnim stvarima koje su se događale običnim ljudima kakav je i sam bio. Nije se on ovde našao u prisustvu boga niti je posredi bilo neko ludilo, već poseta iz kakve obližnje galaksije.
     Zadovoljan što je uspeo da na neki način ovlada situacijom, pohitao je nazad ka kolima kako bi štabu podneo izveštaj. Međutim, bio je osujećen. Na svim frekvencijama čula se samo bela buka. Nije važno: obavestio ih je o svom položaju kada je stigao. Uskoro će mu poslati pomoć. Njegov se zadatak u međuvremenu sastojao u tome da poput jastreba prati ovo spuštanje.
     Ali uskoro mu je zadatak bio otežan, jer su osvajači počeli da ga bombarduju neobičnim iluzijama, nema sumnje stvorenim da bi svoje delanje sakrili od ljudskih očiju. Talasi sile koji su prodirali iz kuće prevrnuli su kola na bok (ili je on to bar tako video; nije ni pomišljao da to shvati kao jevanđelje); zatim su neodređene prilike počele da se muvaju oko njega. Iz asfalta pod njegovim nogama počelo je da niče cveće; iznad glave su mu neke životinje izvodile akrobacije.
     Primetio je još nekolicinu pripadnika ljudskog roda koji su ovim projekcijama takođe bili uhvaćeni u zamku. Neki su zurili u nebo, a neki su klečali moleći se da očuvaju zdrav razum.
     I on je polako počeo da mu se vraća. Pošto je znao da su ove slike puki fantomi, smogao je snage da im se odupre. Neprestano je sebi ponavljao da ono što vidi nije stvarno i u izvesnoj meri vizije su se povukle pred njegovom ubeđenošću, postale slabije, a potom i gotovo potpuno izbledele.
     On se uvuče u prevrnuta kola i ponovo pokuša da uspostavi vezu putem radija, mada nije imao pojma da li je iko uopšte slušao. Čudno, ali nimalo nije bio zabrinut zbog toga. Pobedio je privide, i zbog tog ubeđenja stražarenje mu je postalo samo još slađe. Čak i kada bi sada došli po njega - ta čudovišta koja su se noćas ovde spustila - on ih se ne bi uplašio. Pre bi sam sebi iskopao oči nego što bi dozvolio da ga ponovo začaraju.

     2.
     "Ima li štogod?"
     "Ništa, gospodine", odgovori Ričardson. "Samo buka."
     "Zaboravi onda", reče Hobart. "Samo vozi. Namirisaćemo ih, makar na to utrošili celu jednu noć."
     Dok su se vozili, Hobartove misli vratiše se na prizor koji je ostavio za sobom. Njegovi ljudi svedeni na idiote koji guču, ćelije pune govana i molitvi. Morao je da izravna račune sa tim silama tame.
     Nekada ne bi tako spremno prihvatio ulogu osvetnika. Nikada nije voleo da prizna da je u bilo šta bio lično umešan. Ali iskustvo je od njega napravilo poštenog čoveka. Sada - bar kada je bio u društvu svojih ljudi - nije se pretvarao da ga stvari ne zanimaju, već je javno priznavao da od uzbuđenja u stomaku oseća vatru.
     Konačno, potera i kažnjavanje predstavljali su samo jedan od načina da se pljune onaj koji je tebe već pljunuo. Zakon je bio samo druga reč za osvetu.