8. NEOPHODNA ZLA

     Ime čoveka u tamnom odelu, koga je Kal video kako izlazi iz policijskih kola, bilo je inspektor Hobart. Osamnaest od svojih četrdeset šest godina proveo je u policiji, ali tek nedavno - zahvaljujući pobunama koje su buknule u gradu poslednjeg proleća i prethodnog leta - njegova je zvezda počela da se uspinje.
     O poreklu dotičnih pobuna još je vođena javna istraga, i o njima se privatno raspravljalo, ali Hobart nije imao vremena ni za jedno ni za drugo. Bio je opsednut zakonom i time kako ga sprovesti, tako da je tokom te godine građanskih previranja zbog ove svoje opsednutosti postao čovek trenutka.
     Nisu za njega bila uglađena sociološka razmišljanja, a ni posao gradskog planera. Njegov sveti zadatak bio je da očuva mir, a metode - koje su njegovi zagovornici opisivali kao beskompromisne - naišle su na simpatiju kod gradskih otaca. Za svega nedelju-dve preskočio je nekoliko stepenika u službi, a iza zatvorenih vrata ponuđen mu je carte blanche da se razračuna sa anarhijom koja je grad već stajala milione.
     Bio je potpuno svestan šta znači ovaj politički manevar. Nema sumnje da su se viši ešaloni, prema kojima je gajio neizraženi prezir, uplašili osvete ako sami budu suviše zamahivali bičem. Takođe nije bilo sumnje da bi njega prvog žrtvovali pomahnitalosti javnog gneva ako metode koje je on uveo ne bi urodile plodom.
     Ali one su urodile plodom. Elita koju je okupio - ljudi preuzeti iz odeljenja zato što su gajili simpatije prema Hobartovim metodama - brzo je požnjela uspeh. Dok su uobičajene trupe ostajale iza plave linije na ulicama, Hobartove specijalne snage, poznate - onim koji su uopšte znali za njih - kao Vatrena brigada - delovale su iza scene terorišući svakoga u koga bi posumnjale da huška agitatore, bilo rečju bilo delom. Posle svega nekoliko nedelja pobune su prestale, a Džejms Hobart je odjednom postao sila s kojom je trebalo računati.
     Sledilo je nekoliko meseci primirja i brigada se opustila. Hobartu nije promaklo da je biti čovek trenutka bilo potpuno nevažno kada bi taj trenutak prošao; a tokom proleća i ovogodišnjeg ranog leta, to se pokazalo kao tačno.
     Takvo stanje potrajalo je sve do sada. Tek danas se ponadao kako će još imati protiv čega da se bori. Došlo je do haosa, i ovde, pred njim, nalazio se nagradni dokaz.
     "Kakva je situacija?"
     Njegova desna ruka, Ričardson, zatrese glavom.
     "Kruži priča o nekakvom vazdušnom vrtlogu", odvrati on.
     "Vazdušni vrtlog?" Hobart se osmehnu na ovu besmislicu. Kada se osmehivao usne bi mu nestajale, a oči se pretvarale u proreze. "Nema izdajnika?"
     "Nijedne prijave. Očigledno je u pitanju bio samo ovaj vetar..."
     Hobart je zurio u prizore razaranja pred sobom.
     "Ovo je Engleska", reče on. "Kod nas nema vazdušnih vrtloga."
     "Nešto mora da je pričinilo ovoliku..."
     "Neko, Brajane. Anarhisti. Ti su ljudi poput pacova. Taman pronađeš otrov da ih potamaniš, a oni počnu da se goje od njega." On zastade. "Znaš, mislim da će sve krenuti iz početka."
     Dok je to govorio, priđe im još jedan od njegovih ljudi - junak koji je u prošlogodišnjim sukobima bio među onima koji su prolivali krv, čovek po imenu Freir.
     "Gospodine. Dobili smo zveštaj da su osumnjičeni primećeni kako prelaze most."
     "Pođite za njima", reče Hobart. "Moramo nekoga uhapsiti. I Brajane porazgovaraj sa ovim ljudima." On uopšte nije sumnjao da su ovdašnji događaji bili delo ljudi. Možda nisu u pitanju bili isti pojedinci kojima su prošle godine glave bile razbijene, ali u biti je bila reč o istoj životinji. Tokom svog službovanja suprotstavljao se toj zveri prerušenoj u mnoge oblike i činilo mu se da je ona svaki naredni put kada bi zavirio u njenu utrobu postajala sve neuhvatljivija i mrskija.
     Ali taj je neprijatelj stalno bio prisutan, bilo da se krio iza vatre, bujice ili vazdušnog vrtloga. Iz te činjenice crpao je snagu. Bojno polje je možda bilo novo, ali rat je bio onaj stari. Bila je to borba između zakona čiji je on bio predstavnik i ukorenjenog nereda u ljudskim srcima. Neće on dopustiti nikakvom vazdušnom vrtlogu da od njega sakrije tu činjenicu.
     Ponekad je taj rat, razume se, od njega zahtevao da bude okrutan, ali koji cilj vredan borbe nije od svojih šampiona povremeno iziskivao da budu okrutni? Nikada nije izbegavao tu odgovornost, pa neće ni sada.
     Neka ta zver samo ponovo dođe u kakvoj god pomodnoj odori želi. On će biti spreman.