4. VENČANJE

     1.
     Džeraldina je provela mnogo dugih časova upoznavajući Kala sa svojim porodičnim stablom, kako bi na Terezinom venčanju znao ko je ko. To je bio mukotrpan posao. Porodica Kilavej bila je neobično plodna, a Kal je slabo pamtio imena, tako da nije bilo nimalo iznenađujuće što mu je većina od sto i trideset gostiju koji su ispunili dvoranu za primanje ove miomirisne subotnje večeri bila nepoznata. Uopšte se nije uzbuđivao zbog toga. Osećao se sigurnim među tolikim ljudima, iako ih nije poznavao; a piće, koje su besplatno točili još od četiri popodne, samo je još više ublažilo njegovu zabrinutost. Nije se čak protivio ni da ga Džeraldina predstavi čitavoj sviti strina i stričeva koji su mu se divili, i koji su ga, svaki ponaosob pitali kada će od nje napraviti poštenu ženu. Prihvatio je pravila igre; smeškao se, šarmirao ih; davao sve od sebe da ostavi utisak kao da je pri zdravoj pameti.
     Mada malo ludila niko ne bi primetio u toj uvrnutoj atmosferi. Izgleda da je Norman Kilavej želeo da ovim slavljem nadoknadi svaki centimetar za koji se kćerkin struk proširio. Sama ceremonija bila je veličanstvena i prigodno dostojanstvena; prijem je, međutim, predstavljao trijumf lošeg ukusa. Dvorana je od tavanice do poda bila okićena vrpcama i papirnim lampionima; trake raznobojne svetlosti svijale su se duž zidova i napolju po krošnjama drveća iza dvorane. Bar je bio u dovoljnoj meri snabdeven pivom, žestokim pićima i likerima da se raspoloživim količinama alkohola mogla napiti kakva skromnija vojska; hrane je bilo u izobilju, i na stolove ju je iznosilo desetak kelnerica koje su gnjavili oni koji su se zadovoljavali time da sede i žderu.
     U dvorani je uskoro postalo vruće kao u paklu iako su sva vrata i prozori bili otvoreni, a toplotu su delimično zračili i oni gosti koji su zaboravili na sve inhibicije, te zaigrali po taktovima neke mešavine kantri, vestern i rok en rol muzike, a nekoliko postarijih gostiju je čak počelo da izvodi neke smešne egzibicije sledeći taktove rok en rola, dok su im ostali gosti sa svih strana pomahnitalo pljeskali.
     Na kraju gomile, držeći se vrata koja su vodila napolje iz dvorane, mladoženjin mlađi brat u društvu dvojice mladih kicoša koji su obojica nekada bili Terezini pratioci i još jednog mladića čije su prisustvo podnosili samo zato što je imao cigarete, stajali su u gomili praznih konzervi od piva i osmatrali šta im je na raspolaganju. Izbor je bio siromašan; ono nekoliko devojaka koje su stasale za krevet već su bile zauzete ili toliko neprivlačne da bi svaki pokušaj zavođenja predstavljao dokaz očajanja.
     Samo se Elroj, Terezin pretposlednji mladić, noćas mogao pohvaliti kakvim - takvim uspehom. Još od ceremonije venčanja pratio je pogledom jednu od mladinih deveruša, čije je ime tek trebalo da sazna, ali koja se dvaput slučajno našla kod bara u isto vreme kada i on: to je već nešto značilo. Sada se oslonio o vrata i posmatrao predmet svoje požude koji se nalazio na drugom kraju zadimljene prostorije.
     Svetla u dvorani bila su prigušena, a veselo đipanje smenilo je lagano, ljigavo grljenje.
     Ovo je pravi trenutak da joj priđe, zaključi on. Pozvaće je na podijum za igru, a onda, posle jedne do dve pesme, izvešće je napolje na svež vazduh. Nekoliko parova već se povuklo u senku žbunova, da se pozabave onim što se na venčanjima slavi. Oni su u cveću izricali lepe zakletve i sve to u ime tucanja, i neka bude proklet ako on ostane po strani.
     Malo pre je video Kala kako razgovara sa tom devojkom; pomislio je da bi bilo najjednostavnije da ih Kal upozna. I on krenu da se probija između plesača ka mestu na kome je stajao Kal.
     "Kako si, drugar?"
     Kal se zagleda zamućenim pogledom u Elroja. Lice pred njim bilo je rumeno od alkohola.
     "Dobro."
     "Nije mi se baš dopala ceremonija", reče Elroj. "Mislim da sam alergičan na crkve. Učini mi uslugu, hoćeš li?"
     "Kakvu?"
     "Izjeda me žudnja."
     "Za kojom?"
     "Jednom od deveruša. Bila je tamo kod bara. Dugačka plava kosa."
     "Misliš na Loretu?" upita Kal. "Ona je Džeraldinina rođaka."
     Čudno, ali što je bio pijaniji to se prisećao sve više lekcija o porodici Kilavej.
     "Dobra mačka. Celo veče mi upućuje zavodljive poglede."
     "Stvarno?"
     "Pa sam mislio.... bi l' nas upoznao?"
     Kal se zagleda u Elrojeve zažarene oči. "Čini mi se da si zakasnio", primeti on.
     "Zašto?"
     "Izišla je..."
     Pre no što je Elroj stigao da iskaže svoje nezadovoljstvo, Kal oseti nečiju šaku na ramenu. Okrenu se. Bio je to Norman, mladin otac.
     "Samo dve reči, Kale, momče?" reče on, bacivši pogled na Elroja.
     "Potražiću te kasnije", reče Elroj, povukavši se na vreme da Norman i njega ne zaokupi.
     "Uživaš li?"
     "Da, gospodine Kilavej."
     "Mani to gospodine Kilavej, Kale. Zovi me Norm."
     On izdašno nasu viski iz boce kojom se naoružao u Kalovu poveću čašu, a potom povuče dim iz cigarete.
     "Hajde, kaži mi", poče on. "Koliko još, pre no što ću morati da dam i drugu svoju devojčicu? Nemoj misliti da te požurujem, sinko. Ni slučajno. Ali dovoljno mi je jedna mlada u drugom stanju."
     Kal stade da meša viski na dnu čaše, nadajući da će mu pomoć stići od pesnika. Ali to se ne dogodi.
     "Imam posao za tebe na građevini", nastavi Norm, ne obrativši pažnju na Kalovo ćutanje. "Želim da moja mala živi na visokoj nozi. Dobar si ti momak, Kale. Njena te majka mnogo voli, a ja se uvek pouzdajem u njen sud. Stoga razmisli o tome..."
     On premesti bocu u desnu šaku u kojoj je držao i cigaru, a levom posegnu u džep od sakoa.
     Kal se sledi, jer ga je ovaj sasvim običan pokret podsetio na jedan drugi sako. Na trenutak se ponovo nalazio u Ulici Tuge, i zurio u očaravajuću pećinu Šedvelovog sakoa. Ali Kilavej je za njega imao jednostavniji poklon.
     "Izvoli cigaru", reče on i udalji se da i dalje izigrava domaćina.

     2.
     Elroj pokupi još jednu konzervu piva iz bara, a zatim se uputi u baštu u potragu za Loretom. Vazduh je bio znatno hladniji nego unutra, i čim ga je zapahnuo osetio je mučninu kao da je dobio morsku bolest. On odbaci konzervu sa pivom i krenu ka dnu bašte, gde je mogao da povraća a da ga niko ne vidi.
     Obojena svetlost zamirala je na nekoliko jardi od dvorane, jer je kabl samo dotle dopirao. Dalje je nailazila dobrodošla tama u koju on uroni. Navikao je da povraća; ako bi prošla koja nedelja da mu se stomak ne pobuni na ovaj ili onaj način, on bi tu nedelju smatrao uludo utrošenom. Uspešno se oslobodio sadržaja stomaka preko žbuna rododendrona, a zatim su mu se misli ponovo vratile ljupkoj Loreti.
     Malo dalje od mesta na kome je stajao pomerilo se lišće koje je stvaralo senku ili, pak, nešto što je ono krilo. On se zagleda u to mesto, pokušavajući da dokuči šta to vidi, ali nije bilo dovoljno svetla da bi mu to i uspelo. A onda začu uzdah: ženski uzdah.
     Zaključio je da se u zaklonu od lišća nalazi neki par, radeći ono za što je tama kao stvorena. Možda je to bila Loreta, sa podignutom suknjom i spuštenim gaćicama. Morao je da proveri, mada je znao da bi mu to slomilo srce.
     Veoma tiho, napravio je nekoliko koraka.
     Pri drugom koraku, nešto mu lako dodirnu lice. On priguši krik, podiže šaku i otkri niti neke tvari u vazduhu oko svoje glave. Zbog nečega pomisli na sluz - hladne, vlažne niti sluzi - ali ove su se pomerale duž njegovog tela kao da su pripadale nečem većem.
     Jedan otkucaj srca kasnije to se pokazalo kao tačno, jer ga je ta stvar, koja se sad pripila uz njegove noge i telo, povukla na tlo. Hteo je da krikne, ali ta grozna stvar mu je već zapušila usta. A onda, kao da sve ovo nije bilo već protivno zdravom razumu, on oseti nešto hladno u donjem predelu stomaka. Pantalone su mu zjapile otvorene. Počeo je da se otima kao lud, ali bezuspešno. Neka težina pritisla mu je stomak i bedra i on oseti kako mu se muškost našla u kanalu koji je mogao pripadati telu, ali telu koje je bilo mrtvački hladno.
     Od panike mu potekoše suze koje zamagliše njegov vid, ali uspeo je da primeti da ta stvar što ga je opkoračila ima ljudsko obličje. Lice nije mogao da vidi, ali grudi su bile jedre, upravo onakve kakve je voleo i mada je ovo bilo daleko od onoga što je zamišljao da će doživeti sa Loretom njegova se požuda raspalila, a njegova malenkost stala da odgovara na ledeno posluživanje tela u kome se nalazila.
     On neznatno podiže glavu, želeći da bolje osmotri ta raskošna prsa, ali dok je to činio na trenutak je ugledao još jednu priliku iza one prve. Ona je predstavljala antitezu zreloj, sjajnoj ženi koja ga je jahala; umrljana, jadnica sa razjapljenim rupama u telu na mestima gde je trebalo da joj se nalaze usmine, usta i pupak, i to tako velikima da su se kroz njih nazirale zvezde.
     On ponovo poče da se opire, ali to mlataranje nimalo nije usporilo ritam njegove ljubavnice. Uprkos panici osetio je poznato podrhtavanje u testitima.
     U glavi mu se sudarilo desetak slika, pretvorivši se u jednu čudovišnu lepotu: žena iskrzanog obličja, čija je sestra između dojki imala ogrlicu raznobojne svetlosti, zadiže suknje, a usta između njenih nogu bila su Loretina usta koja su puckala jezikom. Nije mogao da odoli ovoj pornografiji: njegov penis izbaci svoj teret. On zaurla uprkos tome što su mu usta bila zapečaćena. Zadovoljstvo kratko potraja, a bol koji dođe potom bio je užasan.
     "Šta te, do đavola, muči?" upita neko iz mraka. Bio mu je potreban trenutak da shvati da je neko čuo njegov poziv u pomoć. On otvori oči. Iznad njega su se ukazivali obrisi drveća, ali to je bilo sve.
     Počeo je ponovo da viče, i uopšte ga se nije ticalo što leži u blatu sa spuštenim pantalonama. Bilo mu je potrebno da se uveri kako se još nalazi u zemlji živih...

     3.
     Prvi nagoveštaj nevolje Kal je zapazio kroz dno svoje čaše, kada ju je nagnuo da iskapi poslednje ostatke Normanovog starog viskija. Dva štampara iz Kilavejeve fabrike, koji su večeras bili zaduženi za izbacivanje, prijateljski su kod vrata razgovarali sa čovekom u dobro skrojenom odelu. Smejući se, čovek je bacao poglede po dvorani. Bio je to Šedvel.
     Sako mu je bio zakopčan. Izgleda da nije morao da se služi nadnaravnim zavođenjem; Prodavac je kupovao propusnicu pukim šarmom. Još dok ga je Kal posmatrao potapšao je jednog od dvojice muškaraca po ramenu kao da su drugari još iz detinjstva i ušao.
     Kal nije znao da li će biti bolje da ostane na jednom mestu u nadi da će ga gomila sakriti, ili da pokuša da pobegne i na taj način rizikuje da privuče neprijateljevu pažnju. Narednog trenutka više nije mogao da bira. Jedna šaka prekrila je njegovu i pored njega se stvorila jedna od tetaka s kojom ga je Džeraldina upoznala.
     "Pa reci mi", poče ona kao grom iz vedra neba, "jesi li bio u Americi?"
     "Nisam", odvrati on, i skrenu pogled s njenog napuderisanog lica prema Prodavcu. Ulazio je u dvoranu krajnje samouvereno, deleći osmehe i levo i desno. Sa svih strana su mu upućivali poglede pune divljenja. Neko mu je pružio ruku; drugi ga upitao šta pije. S lakoćom je upravljao gomilom; uvek je u pripravnosti imao osmeh i ljubaznu reč za svačije uvo, a u međuvremenu je šarao pogledom tamo amo tražeći svoj plen.
     Kako se razdaljina između njih smanjivala Kalu je bilo sve jasnije da neće još dugo moći da ostane neprimećen. Izvukavši šaku iz tetkinog stiska on se uputi u deo dvorane gde je vladala najveća gužva. Pažnju mu privuče neka zbrka u dnu dvorane, gde vide da nekog - kao da je to bio Elroj - unose unutra iz bašte; odeća mu je bila u nezamislivom neredu, a usne su mu otromboljeno visile. Izgleda da se niko nije mnogo uzbuđivao zbog njegovog stanja - nijedno okupljanje ne može da prođe bez profesionalnih pijanica. Usledili su smeh, nekoliko neodobravajućih pogleda, a onda su se svi užurbano vratili slavlju.
     Kal baci pogled preko ramena. Gde se deo Šedvel? Da li je još bio blizu vrata, prseći se poput kakvog političkog kandidata? Ne; udaljio se odatle. Kal stade nervozno pogledom da pretražuje prostoriju. Buka i ples nastaviše se s nesmanjenom žestinom, ali sada se činilo da sva ta oznojena lica malo previše žude za srećom; plesači su se vrteli samo zato što su na taj način bar na kratko zaboravljali sve brige. U ovoj gunguli očitavalo se očajanje, a Šedvel je znao kako da ga iskoristi pomoću svoje ustajale ljubaznosti i držanja koje je govorilo da se družio sa velikim i dobrim ljudima, što je predstavljalo puko pretvaranje.
     Kal je osećao potrebu da se popne na sto i kaže svim učesnicima ove pijanke da prestanu poskakivati; da se osvrnu oko sebe i najzad shvate kako glupo izgleda to njihovo slavlje i kakvu su opasnu ajkulu pozvali da im se pridruži.
     Ali šta bi oni učinili kada bi promukao od vikanja? Počeli bi da se smeju skrivajući usta šakom i šapćući podsećali jedne druge da njegovim venama teče i krv jednog ludaka?
     Ovde ne bi pronašao nijednog saveznika. Ovo je bila Šedvelova teritorija. Najsigurnije će biti da drži pognutu glavu i pokuša da se probije do vrata. A onda da nestane što dalje i što brže.
     Odmah je pristupio ostvarivanju tog plana. Zahvaljujući Bogu na prigušenoj svetlosti, on poče da se provlači između plesača, budno motreći da ne naleti na čoveka sa sakoom u svim duginim bojama.
     Iza sebe začu povik. Okrenu se i kroz mnoštvo na trenutak ugleda Elroja koji se teturao unaokolo poput epileptičara i drao se kao lud. Neko se raspitivao ima li među prisutnima lekara.
     Kal se ponovo okrete ka vratima, a ajkula se iznenada stvori pored njega.
     "Kalhune", izusti Šedvel umiljato i tiho. "Tvoj otac mi je kazao da ću te ovde naći."
     Kal mu ništa ne odgovori, jednostavno se pretvarajući da ga nije čuo. Prodavac se, nesumnjivo, neće usuditi da napravi nikakav nasilnički ispad u ovolikoj gužvi, a što se tiče sakoa, od njega mu ne preti nikakva opasnost sve dok se ne zagleda u podstavu.
     "Kuda si to krenuo?" upita Šedvel kada se Kal pokrenuo. "Želim da porazgovaram s tobom..."
     Kal nastavi da korača.
     "Možemo jedan drugome pomoći..."
     Neko pozva Kala i upita ga zna li šta se to dešava sa Elrojem. On odmahnu glavom i nastavi da se probija kroz gomilu prema vratima. Plan mu je bio jednostavan. Zatražiće od izbacivača da pronađu Džeraldininog oca i izbace Šedvela.
     "...reci mi gde je ćilim", govorio je Prodavac, "a ja ću se postarati da te njene sestre nikada ne dodirnu." Ponašao se sasvim smireno. "Nemam ništa protiv tebe", reče on, "samo su mi potrebna neka obaveštenja."
     "Već sam vam rekao", kaza Kal, svestan još dok je govorio da je svaka molba uzaludna. "Ne znam kuda je ćilim odnet."
     Nalazili su se na nekih desetak jardi od predvorja, a sa svakim narednim korakom Šedvelova ljubaznost se sve više topila.
     "Isušiće te ko krpu", upozori ga on. "One njene sestre. Ako te se dočepaju neću moći da ih zaustavim. Mrtve su, a mrtvi ne podnose disciplinu."
     "Mrtve?"
     "Oh, da. Sama ih je ubila, dok su njih tri još bile u utrobi. Zadavila ih je njihovim pupčanim vrpcama."
     Bez obzira da li je to bilo istinito ili ne, prizor je terao na povraćanje. A još je odvratnija bila pomisao na dodir sestara. Kal je pokušao da obe te stvari odagna iz uma dok je hitao prema vratima sa Šedvelom koji ga je pratio u stopu. Više se uopšte nije pretvarao da želi da pregovara; sada je samo pretio.
     "Ti si mrtav čovek, Muni, ako ne priznaš. Neću ni prstom mrdnuti da ti pomognem..."
     Kal je već bio dosta blizu one dvojice tako da ih je mogao dozvati.
     Povika. Prestadoće da piju i okrenuše se u njegovom pravcu.
     "Šta se desilo?"
     "Ovaj čovek..." poče Kal okrenuvši se prema Šedvelu.
     Ali Prodavac je nestao. U trenutku se udaljio od Kala, stopio sa gomilom, nestavši na isto tako vešt način kao što je i ušao.
     "Nešto te muči?" hteo je da zna viši od one dvojice.
     Kal se okrete prema čoveku, smišljajući odgovor. Zaključio je da bi svako objašnjenje bilo uzaludno.
     "Ne...", odvrati on, "... dobro mi je. Samo mi je potrebno malo vazduha."
     "Previše pića, a?" upita drugi i skloni se u stranu da propusti Kala na ulicu.
     Posle zagušljive dvorane učini mu se da je napolju dosta sveže, ali to je Kalu odgovaralo. Duboko je udisao vazduh, pokušavajući da razbistri um. A onda začu jedan poznati glas.
     "Pošao si kući?"
     Bila je to Džeraldina. Stajala je malo dalje od vrata sa sakoom prebačenim preko ramena.
     "Dobro sam", reče joj on. "Gde ti je otac?"
     "Ne znam. Šta će ti on?"
     "Tamo unutra je neko kome tu nije mesto", reče Kal, prilazeći joj. Gledajući je pijanim pogledom učini mu se bistavijom no što je ikada bila; oči su joj sijale poput tamnih dragulja.
     "Hajdemo jedan komad puta zajedno", predloži ona.
     "Moram govoriti s tvojim ocem", ostade on uporan, ali ona se samo okrenula od njega i veselo nasmejala. Pre no što je uspeo da se pobuni već je zavila za ugao. On krenu za njom. Izvestan broj lampi duž ulice bio je u kvaru, a silueta koju je sledio nejasno je lelujala. I dalje se smejala, tako da je, u stvari, nastavio da sledi njen smeh.
     "Kuda si krenula?" želeo je da zna.
     Ona se samo ponovo nasmeja.
     Oblaci iznad njihovih glava žurno su plovili nebom, a između njih svetlucale su zvezde čiji je plamen bio suviše slab da bi mogao dobro da osvetli svet dole. Na trenutak privukoše Kalovo oko; kada je ponovo potražio pogledom Džeraldinu ona se upravo okretala prema njemu, ispuštajući zvuk koji je bio negde između uzdaha i reči.
     Senke koje su je obavijale bile su vrlo guste, ali razmotale su se njemu na očigled, a od onog što su otkrile preokrenu mu se stomak. Džeraldinino lice se na neki način rastočilo, njene crte lica slivale su se poput otopljenog voska. A kada je oblanda spala, on ugleda ženu koja se krila ispod nje. Ugleda je i prepoznade: lice bez obrva, usta koja se ne smeše. Ko drugi nego Imakolata?
     Bio bi potrčao, ali u tom trenutku oseti na slepoočnici hladnu cev pištolja, i začu Prodavčev glas:
     "Ako pisneš, ode ti glava."
     Ćutao je.
     Šedvel pokaza prema crnom mercedesu koji je bio parkiran na narednoj raskrsnici.
     "Kreći", reče mu.
     Kal nije imao izbora; još dok je koračao nije mogao da poveruje da se sve ovo dešava u ulici čije je pukotine u asfaltu brojao još od vremena kada je naučio da broji do deset.
     Ugurali su ga pozadi u kola, tako da ga je od otmičara delilo debelo staklo. Vrata su bila zaključana. Bio je nemoćan. Jedino mu je preostalo da posmatra Prodavca kako se smeška na vozačevom mestu, i ženu kako seda pored njega.
     Bilo je malo verovatno da će neko primetiti da je nestao s prijema, a još je manja šansa postojala da će neko krenuti u potragu za njim. Jednostavno će pretpostaviti da se umorio od slavlja i otišao kući. Pao je u ruke neprijatelju i ništa nije mogao da preduzme.
     Šta bi Ludi Muni sada učinio?, pitao se.
     Samo što je postavio sebi to pitanje, dobio je odgovor. Izvadio je slavljeničku cigaru koju mu je Norman dao, uvalio se u kožno sedište i pripalio je.
     Odlično, javi se pesnik; uživaj dok možeš.