12. ODLUKA
1.
Suzana je ostala da sedi pored
Džerihoovog tela veoma dugo, razmišljala je, mada je sve vreme
pokušavala da ni na šta ne misli. U podnožju brda raspredanje je
još trajalo; plima Fuge joj se približavala. Ali ona nije bila u
stanju da se suoči sa njenom lepotom, ne u ovom trenutku. Kada su
joj se niti približile na pedeset jardi, ona se pred njima povukla,
ostavivši Džerihoovo telo.
Zora je počela da rudi i osvetljava
oblake iznad njene glave. Odlučila je da se popne još više kako bi
imala dobar pogled kada svane. Što se više pela postajalo je sve
vetrovitije; duvao je neprijatan vetar sa severa. Ali drhtanje joj
se isplatilo, jer se sa ispupčenja na kome je sada stajala pružao
divan vidik; što se više razdanjivalo bilo je jasnije zašto je
Šedvel izabrao ovu dolinu i koliko je mudro postupio. Sa svih
strana bila je okružena strmim brdima na čijim padinama nije bilo
ni jedne jedine kuće, ma kako skromna bila. Jedini znak prisustva
ljudi bio je primitivni put koji je konvoj sledio da bi stigao
ovamo i koji je najverovatnije više bio korišćen tokom poslednja
dvadeset četiri sata nego sve vreme dosadašnjeg postojanja.
Na tom je putu, kada je zora
svetlošću okupala brda, ugledala kola. Puzila su jedno vreme duž
prevoja brda, a onda se zaustavila. Vozač, koji je sa mesta na kome
se Suzana nalazila izgledao minijaturan, izašao je iz kola i stao
da osmatra dolinu. Fuga kao da je bila nevidljiva za takve usputne
svedoke, jer vozač se gotovo istog časa vratio u kola, verovatno
shvativši da je negde pogrešno skenuo. Međutim, nije krenuo dalje,
kao što je ona očekivala da će učiniti. Umesto toga, sišao je sa
puta i parkirao se malo dalje među žbunjem borovnice. Zatim je
ponovo izišao i krenuo u njenom pravcu, sledeći krivudavi puteljak
duž padine brda posute kamenim gromadama.
A onda joj se učinilo da ga je
prepoznala; u njoj se probudila nada da je oči nisu prevarile i da
joj se to odista približavao Kal.
Da li ju je video? Izgleda da nije,
jer upravo je počeo da se spušta. Ona pretrča kraći deo puta kako
bi smanjila razdaljinu među njima, a onda se pope na jednu stenu i
stade da maše rukama. Prošlo je nekoliko minuta dok je nije
primetio, a i onda je sasvim slučajno pogledao u njenom pravcu.
Zastao je i šakom zaklonio oči. Zatim je promenio pravac kretanja i
stao krivudavo da se vraća uz padinu prema njoj, i da! bio je to
Kal. Ni tada se još nije usudila da poveruje kako je to odista on,
sve dok joj do ušiju nije doprlo njegovo teško disanje i škripanje
peta po orošenoj travi.
Poslednjih nekoliko jardi prešao je
više spotičući se nego trčeći, a onda se iznenada našao pred njom i
ona mu se bacila u naručje, privukavši ga k sebi.
Ovaj put je ona bila ta koja je
rekla: "Volim te", i odgovorila na njegov osmeh bujicom
poljubaca.
2.
Izmenjali su što su brže mogli
najvažnije novosti, ostavivši ostatak za kasnije. "Šedvel više ne
želi da proda Fugu", reče Suzana. "Želi da je poseduje."
"I da zauvek igra Proroka?" upita
Kal.
"Sumnjam. Kada sve bude pod njegovom
kontrolom prestaće da se pretvara."
"Znači moraćemo da ga sprečimo da
stekne kontrolu", reče Kal. "Moraćemo da ga demaskiramo."
"Ili jednostavno da ga ubijemo",
dodade ona.
On klimnu. "Ne gubimo vreme", dodade
on.
Ustadoše i zagledaše se u svet koji
je zauzeo celu dolinu pod njima. Raspredanje još nije bilo
završeno; vlakna svetlosti puzala su koz travu, ostavljajući za
sobom floru i faunu.
S druge strane dodirišta Kraljevstva
i Utkanog sveta sijala je obećana zemlja. Kao da je Fuga iz sna
prenela vlastito godišnje doba, a to godišnje doba bilo je večno
proleće.
U svetlucavom drveću, na poljima i
rekama, pojavila se neka svetlost koja nije dopirala sa neba, već
je bila sumorna, iako se prolamala iz svakog pupoljka i iz svake
kapi. Danas je čak i najdrevniji kamen bio ponovo stvoren. Nalik na
pesme koje je Kal pokušao da odrecituje za vreme vožnje. Stare
reči, nova magija.
"Čeka na nas", reče on.
Zajedno krenuše niz brdo.