4. KRŠENJE ZAKONA

     1.
     Suzana uopšte nije sumnjala da je to čula Džrihoov glas koji se prolomio u znak neartikulisane pobune. Taj ju je krik trgnuo iz mračnog raspoloženja koje ju je obuzelo posle Hobartovog odlaska. U tili čas našla se kod vrata i počela da lupa po njima.
     "Šta se to događa?" upita ona.
     Stražar s druge strane joj ne odgovori; do nje dopre samo još jedan srceparajući Džerihov krik. Šta li mu to rade?
     Ceo život proživela je u Engleskoj i nikada nije imala posla s zakonom - smatrala ga je prilično zdravom životinjom. Ali sada se našla u njegovoj utrobi i uvidela je da je truo; veoma truo.
     Ponovo je počela da lupa po vratima, ali opet bez uspeha. Suze nemoći počeše da joj peku sinuse i oči. Oslonila se leđima o vrata i pokušala da priguši jecaje šakom, ali u tome nije uspela.
     Svesna da ju je stražar u hodniku mogao čuti kako tuguje, ona krenu ka suprotnom kraju ćelije, ali nešto je zaustavi na pola puta. Zamagljeni pogled pade joj na nadlanicu kojom je otrala suze i vide da one više uopšte ne liče na suze. Bile su gotovo srebrne; i još dok ih je posmatrala počele su da se rasprskavaju u sićušne kugle svetlosti. To je možda poticalo iz jedne od priča u Miminoj knjizi: iz priče o ženi koja je lila žive suze. Samo ovo nije bila bajka. Ali ta vizija je bila nekako stvarnija i od betonskih zidova koji su joj onemogućavali izlazak; stvarnija čak i od bola koji joj je naterao suze u oči.
     Isplakivala je menstrum. Nije osetila njegovo komešanje u sebi još od događaja u Skladištu kada je klečala pored Kala, a stvari su se od tada odvijale takvom brzinom da gotovo uopšte nije razmišljala o njemu. Ali sada je ponovo osetila tu bujicu, te ju preplavi talas oduševljenja.
     Negde dalje niz hodnik, Džeriho ponovo kriknu, a u odgovor na to, menstrum, sjajan do zaslepljenosti, ispuni do kraja njeno krhko telo.
     Nesposobna da se obuzda, ona zavrišta, a potok sjaja pretvori se u bujicu koja joj je izvirala iz očiju i nozdrva, i slivala se između nogu. Pogled joj pade na stolicu na kojoj je sedeo Hobart i ova istog časa polete ka udaljenom zidu, udarivši u betonski zid kao da panično želi da pobegne što dalje od nje. Za stolicom krenu i sto i razbi se u paramparčad.
     Ispred vrata začu vrištanje, zaprepaštene glasove. Nije marila. Njena svest čas se nalazila u bujici, a čas izvan nje, dok joj je pogled hitao do ivice do koje se protezao menstrum, odakle se osvrtala sama na sebe, razrogačenih očiju, osmehom stvarajući reku. Gledala je i sa tavanice, do koje se njeno tečno biće popelo u obliku pene.
     Iza nje su otključavali vrata. Pomislila je kako će ući sa batinama. Ti me se ljudi plaše. A i imaju razloga za to. Ja sam njihov neprijatelj, a oni su moj.
     Okrenula se. Policajac na vratima izgledao je tako jadan i krak, u čizmama i sa dugmetima koji su otkrivali slabića koji žudi za snagom. On se zabezeknu nad prizorom pred sobom - nameštajem pretvorenim u iverje, svetlošću koja igra po zidovima. A onda se menstrum usmeri ka njemu.
     Sledila ga je dok se budio, dok je odbacivao čoveka u stranu. Delići njene svesti vukli su se za njom, zgrabili su mu batinu iz šake i razbili je u paramparčad; ostali delići pohitali su ispred njenog fizičkog tela, prevrćući ćoškove, zavirivajući ispod vrata, uzvikivajući Džerihoovo ime...

     2.
     Hobart nije bio zadovoljan rezultatima ispitivanja osumnjičenog muškarca. Čovek je bio ili imbecil ili prokleto dobar glumac - čas je na njegova pitanja odgovarao novim pitanjima, a čas je govorio u zagonetkama. Izgubio je nadu da će uspeti da urazumi zatvorenika, pa ga je ostavio u društvu Laverika i Bojsa, dvojice svojih najboljih ljudi. Oni će ga uskoro naterati da ispljune istinu zajedno sa zubima.
     Gore, za svojim stolom, upravo je počeo podrobnije da razgleda knjigu šifara kada začu lomljavu odozdo. Potom je Peterson, policajac koga je ostavio da čuva ženu, počeo da vrišti.
     Pošao je da ispita stvar i upravo se spuštao niz stepenice kada je osetio neodoljivu potrebu da isprazni bešiku; dok je silazio bol se pretvorio u agoniju. Nije hteo da dozvoli da mu to uspori silazak, ali kada je stigao do kraja stepeništa, bio je gotovo dvostruko širi.
     Peterson je sedeo u uglu prolaza, sa licem zagnjurenim u šake. Vrata ćelije bila su otvorena.
     "Ustani, čoveče!" naredi mu Hobart, ali policajac samo nastavi da jeca poput deteta. Hobart ga ostavi i ode dalje.

     3.
     Bojs je primetio da se izraz zatvorenikovog lica menja trenutak pre no što su se vrata ćelije s treskom otvorila i umalo nije doživeo srčani udar kada je na njemu u tom času ugledao široki osmeh, a samo čas ranije ono se kupalo u znoju usled pretrpljeonog maltretiranja. Upravo se spremao da ga s tim osmehom pošalje na drugi svet kada je čuo Laverika, koji je u suprotnom uglu prostorije uživao u puš-pauzi, kako kaže: "Isuse bože", i narednog trenutka...
     Šta se dogodilo u tom narednom trenutku?
     Prvo su se vrata zatresla kao da sa druge strane čeka zemljotres; zatim je Laverik ispustio cigaretu i ustao, a Bojs je, iznenada se osetivši bolestan kao pas, posegnuo za osumnjičenim u želji da ga upotebhi kao taoca protiv onoga, šta god to bilo, što je lupalo na vrata. Zakasnio je. Vrata su se širom otvorila, a kroz njih se unutra izlio sjaj; Bojs je osetio kako mu telo postaje sve slabije tako da se umalo nije srušio. Trenutak kasnije nešto ga je poduhvatilo i stalo da ga vrti na petama. Nije mogao da se oslobodi tog zagrljaja. Jedino je mogao da vrišti dok se hladna sila ulivala u njega kroz svaku rupu na njegovom telu. A onda, isto onako iznenada kao što ga je to nešto ščepalo, tako ga je i pustilo. On tresnu o pod ćelije upravo u trenutku kada neka žena, za koju je istovremeno mislio i da je naga i obučena, prođe kroz vrata. I Laverik ju je video, i nešto je vikao, što je zujanje u Bojsovim ušima - kao da mu je glava zaronjena u reku - prigušilo. Jedino je još u snovima znao da iskusi ovoliki strah kao sada kada je ugledao tu ženu. Njegov um se napinjao da se priseti obreda zaštite protiv sličnih užasa, obreda koji je znao još pre no što je postao svestan svog imena. Znao je da mora biti brz. Um samo što mu nije bio ispran.
     Suzanin pogled se samo na trenutak zadržao na mučiteljima - Džeriho je bio taj zbog koga je brinula. Lice mu je bilo ranjavo i podbulo od mnogobrojnih udaraca, ali smešilo se svome spasiocu.
     "Požuri", reče ona, pruživši mu ruku.
     On ustade, ali joj ne priđe. I on se plaši, pomisli ona. Ili ako se ne plaši, onda bar oseča poštovanje.
     "Moramo poći..."
     On klimnu. Vratila se u hodnik, uverena da će on da je sledi. Za svega nekoliko minuta, pošto je menstrum potekao njome, počela je da uspostavlja izvesnu kontrolu nad njim, poput mlade koja uči da popušta i steže dizgine. Sada, po napuštanju ćelije, ona putem uma pozva protok energije da je sledi i on to učini.
     Bila je zadovoljna što je sluša, jer kada se uputila duž hodnika, na njegovom suprotnom kraju pojavio se Hobart. Njenog samopouzdanja istog časa nestade, ali i sam pogled na nju - ili na ono što je on video umesto nje - bio je dovoljan da ga zaustavi. Kao da nije verovao svojim očima, jer je divlje vrteo glavom. Povrativši samopouzdanje, ona krenu ka njemu. Iznad njene glave svetla su se besomučno vrtela. Betonski zidovi su pucali pri samom dodiru njenih prstiju pa se činilo da bi uz malo napora mogla i da ih sruši. Pomisao na to natera je da se nasmeje. Hobart nije mogao da podnese zvuk njenog smeha. Povukao se i potrčavši uz stepenište nestao.
     Niko im se više nije suprotstavio dok su bežali. Popeli su se stepenicama i prošli kroz naprasno ispražnjenu kancelariju. I od samog njenog prisustva gomile hartije dizale su se uvis, a zatim se zavojito spuštale oko nje nalik na bezbroj konfeta. (Venčala sam se sa samom sobom, objavi njen um). Zatim je prošla kroz mnoga vrata i izišla u veče, a Džeriho ju je pratio na pristojnoj udaljenosti. Nije joj zahvalio. Samo je kazao:
     "Ti možeš da pronađeš ćilim."
     "Ne znam kako."
     "Pusti da ti menstrum pokaže", reče joj on.
     Odgovor joj se učini nesuvislim, dok on ne ispruži šaku, sa dlanom okrenutim nagore:
     "Nikada nisam video da je menstrum u nekome toliko jak", izjavi on. "Ti si u stanju da pronađeš Fugu. Ona i ja..."
     Nije morao da završi rečenicu; razumela je. On i ćilim bili su sazdani od iste tvari; tkanje je bilo istkano, i obrnuto. Ona ga uhvati za ruku. U zgradi iza njih počeše da zvone alarmni uređaji, ali znala je da neće krenuti za njom: bar ne za sada.
     Džerihoovo lice grčilo se od bola. Njen mu dodir nije prijao. Ali u njenoj glavi linije sile stale su da se uvijaju i međusobno približavaju. Pojaviše se slike neke kuće i sobe. I da, ćilima, kako leži u svom sjaju pred gladnim očima. Linije se uvrnuše; i druge slike borile su se za malo njene pažnje. Je li to videla mnogo prolivene krvi na podu?; i Kala kako se okliznuo na njoj?
     Ona pusti Džerihoovu šaku. On je stisnu u pesnicu.
     "I?" upita on.
     Pre no što je stigla da odgovori, jedna patrolna kola škripeći uleteše u dvorište. Vozačev ortak, upozoren zvonjavom alarma, već je izlazio iz njih, naredivši beguncima da stanu. On krenu ka njima, ali menstrum baci prema njemu jedan sablasni zrak koji ga pokopi i izbaci na ulicu. Vozač izlete iz kola i potrča prema sigurnosti cigala i maltera, ostavivši vozilo na milost i nemilost.
     "Knjiga", reče Suzana dok se smeštala na vozačevo sedište. "Moja knjiga je još kod Hobarta."
     "Nemamo vremena da se vratimo", reče Džeriho.
     Lako je to bilo reći. Osećala je bol i pri samoj pomisli da mora ostaviti Mimin poklon u Hobartovim rukama. Ali ako se vrati, može izgubiti dragoceno vreme i ostati bez ćilima. Nije imala izbora; moraće knjigu ostaviti kod njega.
     Čudno, ali znala je da je kod njega na sigurnom.

     4.
     Hobart se povukao u toalet i ispraznio bešiku pre no što je napunio pantalone, a zatim je izišao da se suoči sa haosom koji je ovaj štab, u kome je inače vladao red, pretvorio u bojno polje.
     Obavestili su ga da su osumnjičeni pobegli patrolnim kolima. To je bilo utešno. Vozilo će lako pratiti. Problem nije bio u tome da ih ponovo nađu, već da ih savladaju. Žena je bila u stanju da izaziva halucinacije; kakve je još moći mogla da upotrebi ako se nađe u škripcu? Sa ovim, i još desetak sličnih pitanja koja su mu se motala po glavi, on siđe da potraži Leverika i Bojsa.
     Nekolicina se motala oko vrata ćelije, očigledno ne želeći da uđe. Pobila ih je, pomisli on, gotovo zadovoljan što je cena odjednom tako porasla. Ali kada je stigao do vrata nije osetio miris krvi, već smrad izmeta.
     Levrik i Bojs skinuli su uniforme, i od glave do pete namazali se proizvodom vlastitih creva. Sada su puzili unaokolo poput životinja, cereći se od uveta do uveta, očigledno zadovoljni sami sobom.
     "Blagi bože", izusti Hobart.
     Začuvši glas gospodara Laverik podiže pogled i pokuša da oblikuje neko objašnjenje. Ali tom zadatku više nije bio dorastao. Zato je otpuzao u ugao i sakrio glavu.
     "Najbolje da ih operete crevom", obrati se Hobart jednom od policajaca. "Ne možemo dozvoliti da ih žene vide ovakve."
     "Šta se dogodilo, gospodine?" upita ga čovek.
     "Još ne znam."
     Iz ćelije u kojoj su držali ženu, pojavi se Peterson, lica umrljanog od suza. Peterson pokuša da objasni šta se dogodilo.
     "Ona je opsednuta, gospodine", reče on. "Otvorio sam vrata i video kako se nameštaj sam razbija o zidove."
     "Zadrži svoju histeriju za sebe", reče Hobart.
     "Kunem se, gospodine", pobuni se Peterson. "Kunem se. A onda i ta svetlost..."
     "Grešiš, Petersone! Ništa ti nisi video!" Hobart se okrenu prema ostalim posmatračima. "Ako iko od vas izlane makar i jednu jedinu reč o ovome, poješće nešto gore no što je govno. Jeste li razumeli?"
     Svi nemo klimnuše.
     "A šta ćemo s njima?" upita neko, bacivši pogled prema ćeliji.
     "Već sam vam rekao. Izribajte ih i odvedite kući."
     "Ali oni su poput dece", primeti neko.
     "Nisu moja deca", odvrati Hobart i poče da se penje stepenicama do kancelarije u kojoj je mogao na miru da sedi i razgleda slike iz one knjige.