10. LJUDSKA LJUBAZNOST

     "Toliko želje", reče Apolina Suzani dok su koračale ulicama Liverpula.
     U Džilkristovom skladištu nisu ništa pronašle, samo su privukle na sebe sumnjičave poglede, tako da su žurno izišle kako ne bi počeli da im postavljaju pitanja. Kada su se našle napolju, Apolina je zahtevala da malo obiđu grad i pouzdavši se u svoj nos stizala je do najprometnijih ulica koje je mogla da pronađe, čiji su pločnici bili zakrčeni kupcima, decom i klošarima.
     "Želje?" upita Suzana. To nije bila stvar koja bi joj se istog časa nametnula u ovoj prljavoj ulici.
     "Posvuda", dodade Apolina. "Zar ne vidiš?"
     Ona pokaza preko ulice na oglasnu tablu sa reklamom za posteljno rublje koja je prikazivala dvoje klonulih ljubavnika posle koitusa; pored nje nalazila se reklama za kola na kojoj se razmetalo jedno savršeno telo, ističući kako vrline meke putenosti tako i čvrstog čelika. "A tamo", reče Apolina, okrenuvši Suzanu prema izlogu sa dezodoransima, u kome je zmija dovodila u napast privlačno nage Adama i Evu obećavajući im da će uz pomoć dotičnih dezodoransa osećati sigurnost u masi.
     "Celo ovo mesto je jedna javna kuća", reče Apolina, jasno stavljajući do znanja da se s tim slaže.
     Tek je tada Suzana shvatila da su izgubile Džerihoa. On se vukao nekoliko koraka iza žena, svojim uznemirenim očima osmatrajući tu paradu ljudskih bića. Sada ga nije bilo.
     Krenuše istim putem nazad kroz gomilu pešaka i nađoše ga ispred video radnje za iznajmljivanje kaseta, kako u zanosu stoji pred nizovima monitora.
     "Jesu li oni zatvorenici?" upita on i dalje zureći u glave koje su govorile.
     "Nisu", odvrati Suzana. "To je predstava. Nalik na pozorište." Zatim ga povuče za njegov preveliki sako. "Hajdemo", reče.
     On se okrenu i pogleda je. Oči su mu bile zamagljene od suza. Kada je shvatila da se skoro rasplakao jer je video desetak televizijskih ekrana, ona se uplaši za njegovo nežno srce.
     "Sve je u redu", reče ona, odvlačeći ga od izloga. "Oni su veoma srećni."
     Uhvatila ga je pod ruku. Licem mu se na trenutak razli blaženstvo i oni zajedno krenuše kroz gužvu. Osetivši kako mu telo podrhtava pored njenog nije joj bilo teško da s njim podeli šok kroz koji je prolazio. Ona je zdravo za gotovo prihvatila razvratni vek u kome je rođena, jer drugi nije poznavala, ali sada - gledajući ga njegovim očima, osluškujući ga njegovim ušima - došla je do novog saznanja; videla je kako se očajnički trudio da zadovolji, a koliko je ipak u njemu bilo malo zadovoljstva; kako je bio okrutan, čak i kada se pozivao na uglađenost; i kako je, uprkos svojoj gorljivosti da očara, bio krajnje prozaičan.
     Međutim, za Apolinu je to iskustvo predstavljalo sve veću radost. Koračala je kroz gomilu, vukući za sobom dugačku crnu suknju poput kakve udovice na daći.
     "Mislim da bi trebalo da se sklonimo iz glavne ulice", reče Suzana kada je sustigoše. "Džeriho ne voli gužvu."
     "Biće mu bolje da se navikne na nju", reče Apolina, prostrelivši Džerihoa pogledom. "Ovo će u najskorije vreme postati naš svet."
     Rekavši to, ona se okrenu i ponovo se odvoji od Suzane.
     "Samo čas."
     Suzana krenu za njom, pre no što se izgubila u gomili.
     "Stani!" reče ona, uhvativši Apolinu za ruku. "Ne možemo zauvek lutati unaokolo. Moramo se sastati sa ostalima."
     "Pusti me da malo uživam", zamoli Apolina. "Suviše vremena sam provela spavajući. Potrebno mi je malo zabave."
     "Možda kasnije" reče Suzana. "Kada pronađemo ćilim."
     "Nek' se nosi", spremno odvrati Apolina.
     Dok su se raspravljale, usporile su nesmetani protok pešaka a oni su im upućivali ljutite poglede i psovali ih. Jedan pubertetlija pljunu Apolinu, a ona mu spremno i neverovatno tačno uzvrati. Dečak se povuče sa zaprepašćenim izrazom na popljuvan om licu.
     "Dopadaju mi se ovi ljudi", primeti ona. "Ne pretvaraju se da su učtivi."
     "Ponovo smo izgubile Džerihoa", reče Suzana. "Proklet bio, ponaša se poput kakvog deteta."
     "Vidim ga."
     Apolina pokaza niz ulicu, ka mestu na kome je Džeriho stajao, trudeći se da glavu održi iznad gomile kao da se plašio da bi se mogao udaviti u moru čovečanstva.
     Suzana krenu nazad prema njemu, ali kako je išla protiv struje, sporo je napredovala. Srećom, Džeriho je stajao na mestu. Svoj zaplašeni pogled usredsredio je na prazan vazduh iznad glava iz gomile. Sudarali su se s njim i gurkali ga, ali on je i dalje samo zurio.
     "Umalo te nismo izgubile", reče Suzana kada konačno stiže do njega.
     Odgovor mu se sastojao iz samo jedne reči:
     "Pogledaj."
     Iako je bila nekoliko inča niža od njega, potrudila se da prati njegov pogled.
     "Ništa ne vidim."
     "Šta mu je sad?" htela je da zna Apolina koja im se upravo pridružila.
     "Svi su tako tužni", reče Džeriho.
     Suzana se zagleda u lica koja su prolazila pored njih. Nervozna, da; ponekada mlitava i ogorčena; ali svega joj se nekoliko učini tužnim.
     "Vidiš li?" upita Džriho, ne pruživši joj priliku da mu se suprotstavi. "Svetla."
     "Ne, ona ih ne vidi", odlučno reče Apolina. "Ona je, ipak, Kukavica, ne zaboravi, čak i ako poseduje menstrum. Hajdemo."
     Džeriho spusti pogled na Suzanu i ona vide da samo što se nije rasplakao. "Moraš videti", reče on. "Želim da vidiš."
     "Ne čini to", upozori ga Apolina. "To ti nije baš pamentno."
     "U boji su", nastavi Džeriho.
     "Ne zaboravi na Principe", pobuni se Apolina.
     "Kakve boje?" upita Suzana.
     "Nalik na dim, obavijaju im glave."
     Džeriho je uhvati za ruku.
     "Slušaj me", nastavi Apolina. "U Trećem Kaprinom principu stoji..."
     Suzana ih nije slušala. Zurila je u gomilu, a onda odjednom ščepa Džerihoa za šaku.
     Sada više nije delila samo njegova osećanja, već sve veću paniku, zarobljenu u ovom stadu topla daha. U njoj poče da raste sve izraženije osećanje klaustrofobičnosti; sklopila je oči i rekla sebi da se smiri.
     Okružena tamom ponovo je začula Apolinin glas, kako pominje neke principe. Tada je otvorila oči.
     Umalo nije kriknula zbog onoga što je ugledala. Nebo kao da je promenilo boju, a slivnike su zavhvatili plamen i dim. Međutim, to kao da niko nije primećivao.
     Ona se okrenu ka Džerihou tražeći neko objašnjenje i ovog puta stvarno kriknu. Bio je obavijen vatrenim oreolom iz koga se uzdizao stub svetlosti i žutocrvenog dima.
     "Oh, bože", izusti ona. "Šta se to događa?"
     Apolina ju je ščepala za ramena i počela da je vuče.
     "Hajdemo odavde!" povika ona. "Raširiće se. Više od troje, mnoštvo."
     "A?"
     "Princip."
     Ali njeno upozorenje prošlo je neshvaćeno. Suzana - čiji je šok prerastao u oduševljenje - pogledom je prelazila preko gomile. Posvuda je videla ono što je Džeriho opisao. Talase boja, njeno paperje koje su ispuštala ljudska tela. Gotovo sve je bilo zahvaćeno njome; bilo je čiste sive, a ostale boje podsećale su na upletene čađavo pastelne trake; ali jednom ili dvaput u gomili ugledala je i čiste pigmente: jarko narandžastu oko glave deteta koje je otac nosio za vratom; paunski šareniš koji je ispuštala devojka što se smejala sa svojim dečkom.
     Apolina je ponovo povuče, i Suzana sada pokorno krenu za njom, ali pre no što su prešle jednu jardu iz gomile iza njih prolomi se vrisak... pa još jedan, i još jedan - i iznenada i sleva i zdesna ljudi su prinosili šake licima i skrivali oči. Pored Suzane je jedan čovek pao na kolena naizust izgovarajući molitvu - drugi je počeo da povraća, ostali su se hvatali jedni za druge tražeći oslonac, samo da bi ustanovili kako je užas koji su osećali sveopšta pojava.
     "Prokleta da si", reče Apolina. "Vidi šta si učinila."
     Suzana je videla kako se boje oreola menjaju, dok su se oni koji su ih nosili grčili od panike. Drečavo zelena i purpurna probijale su se kroz preovlađujuće sivilo. Mešavina krila i molitve stvarala je buku koja joj je vređala uši.
     "Zašto?" upita Suzana.
     "Kaprin princip!" doviknu joj Apolina. "Više od troje, mnoštvo."
     Sada je Suzana shvatila. Ono što su dvoje mogli da zadrže za sebe postajalo bi svima poznato ako bi im se pridružio i neko treći. Čim je prihvatila Apolininu i Džerihoovu viziju - viziju koju su poznavali od detinjstva - vatra je buknula, i za nekoliko sekundi mistična zaraza pretvorila je ulice u ludnicu.
     Gotovo istog časa strah je posejao nasilje i gomila je stala da traga za žrtvenim jarcima koje je trebalo okriviti zbog tih vizija. Kupci su zaboravili šta su došli da kupe i počeli da se hvataju za guše; sekretarice su lomile nokte na obrazima knjigovođa; odrasli muškarci plakali su pokušavajući da urazume žene i decu.
     Ono što je moglo biti rasa mistika iznenada se pretvorilo u čopor divljih pasa, boje u kojima su plivali izopačivale su se u sivu i mrku boju izmeta kakvog bolesnika.
     Ali to nije bilo sve. Tek što je tučnjava započela, a jedna dobro odevena žena, kojoj se šminka razmazala u gušanju, upre optužujući prstom u Džerihoa.
     "On!" zavrišta ona. "To je bio on!"
     Zatim se baci na okrivljenog, spremna da mu iskopa oči. Džeriho se zatetura unazad na kolovoz, a žena krenu na njega.
     "Zaustavite ga!" povika ona. "Zaustavite ga!"
     Kao odgovor na njenu dreku, nekoliko pojedinaca iz gomile zaboraviše na ratove koje su do tada vodili i usredsrediše se na njegovu metu.
     Neko sa Suzanine leve strane reče: "Ubijte ga." Trenutak kasnije polete prvi prijektil. Pogodi Džrihoa u rame. Za njim je usledio i drugi. Saobraćaj se zaustavio, pošto su vozači, usporivši iz radoznalosti, potpali pod uticaj vizije. Džeriho se našao u zamci između automobila i rulje koja je krenula na njega. Suzana iznenada postade svesna da je reč o životu i smrti. Zbunjena i zaplašena rulja je bila spremna, željna čak, da rastrgne Džerihoa i svakoga ko mu pritekne u pomoć.
     Još jedan kamen pogodi Džerihoa, i na obrazu mu se pojavi krv. Suzana je napredovala prema njemu, dovikivajuši mu da se pokrene, ali on je samo posmatrao rulju koja mu se približavala kao da je hipnotisan ovim izlivom ljudskog besa. Ona nastavi da se probija napred, penjući se preko haubi i provlačeći se između branika kako bi stigla do mesta na kome je on stajao. Ali predvodnici rulje - ona zamazana žena i još dvojica-trojica drugih - već gotovo behu stigli do njega.
     "Ostavite ga na miru!" povika ona. Niko uopšte ni ne obrati pažnju na nju. Bilo je nečeg gotovo obrednog u tome kako su žrtva i dželati izvodili sve ovo, kao da su sve to nosili zapreteno u dubinama svojih ćelija još iz davnina, a nisu imali snage da ponovo ispišu priču.
     Čaroliju su razbile policijske sirene. Ovo je bio prvi put da je Suzana s radošću dočekala to prodorno zavijanje koje ledi krv u žilama.
     Efekat je bio trenutan i sveopšti. Gomila poče da jadikuje kao da podražava sirene, oni koji su se još tukli zaboraviše na vratove neprijatelja, a ostali su s nevericom zurili u rasute stvari i okrvavljene pesnice. Jedno ili dvoje se istog časa onesvestiše. Nekolicina poče ponovo da plače, sada više usled zbunjenosti nego straha. Mnogi odlučiše da je bolje biti razborit nego završiti u zatvoru i podbrusiše pete. Pošto su se ponovo vratili u svoju kukavičku zaslepljenost razbežaše se u svim pravcima, odmahujući glavama kao da žele da se oslobode i poslednjih ostataka svojih vizija.
     Probivši se za nekoliko minuta gomili iza leđa, Apolina se pojavi pored Džerihoa.
     Pokušala je zastrašivanjem da ga povrati iz transa, tresla ga je i vikala. Zatim ga je odvukla odatle. Spasla ga je u poslednjem trenutku jer iako se glavnina društva koje je htelo da ga linčuje raštrkala, desetak njih nisu bili spremni da prekinu lov. Bili su željni krvi i naumili su da je puste pre no što se zakon umeša.
     Suzana se osvrnu unaokolo tražeći put kojim bi mogli da umaknu. Izvesnu malu nadu nudila je jedna bočna uličica. Ona dozva Apolinu. Dolazak patrolnih kola pokazao se kao korisno odvlačenje pažnje: rulja je nastavila da se osipa.
     Ali najzagriženiji linčeri dadoše se u poteru. Kada su Apolina i Džeriho stigli do ugla ulice prva iz gomile, ona žena sa zamrljanim licem, dohvati Apolininu haljinu. Apolina pusti Džerihoa, okrenu se ka svojoj progoniteljici i tresnu je po vilici tako snažno da je obori.
     Nekoliko policajaca primetilo je poteru pa se i oni dadoše u trk, ali pre no što su uspeli da stignu gomilu i spreče nasilje, Džeriho se saplete. U tom trenutku rulja se nađe na njemu.
     Suzana se okrenu da mu pomogne. Dok je to činila, prema njoj pojuriše jedna kola, očešavši ivicu pločnika. U narednom trenutku nađoše se pored nje, vrata se širom otvoriše, i Kal zavika:
     "Upadaj! Upadaj!"
     "Stani!" doviknu mu ona, onda se osvrnu i vide Džerihoa pritešnjenog uza zid od cigala, a svuda oko njega progonitelje. Apolina, koja je za duže vreme onesposobila još jednog pripadnika gomile, probijala se ka otvorenim vratima kola. Ali Suzana nije mogla da ostavi Džerihoa.
     Ona pohita nazad prema klupku tela koja su ga sada potpuno zaklonila, ne osvrćući se na Kalov glas koji joj je dovikivao da beži dok još može. Kada je stigla do Džerihoa on je već bio izgubio nadu da bi se mogao odbraniti. Jednostavno je klizio niza zid, zaklanjajući okrvavljenu glavu od kiše pljuvačke i udaraca. Ona im viknu da prestanu, ali je nečije nepoznate ruke odvukoše od njega.
     Ponovo je začula Kalov povik, ali čak i da je htela, sada nije mogla da stigne do njega.
     "Vozi!" doviknu mu ona, moleći se da je čuje i ode. Zatim se baci na najrevnosnijeg Džerihoovog mučitelja. Ali bilo je previše ruku koje su je vukle nazad, a neke su je čak potajno pipkale koristeći trenutnu pometnju. Ona se otimala i vikala, ali bezuspešno. U očajanju je posegnula za Džerihoom i pripila se uz njega spasavajući goli život, pokrivši glavu drugom rukom pošto su udarci počeli još jače da pljušte.
     Sasvim iznenada, bubotci, psovke i udarci prestadoše, pošto su dva policajca uspela da probiju prsten linčera. Dvoje troje iz gomile već je iskoristilo priliku da zbriše pre no što budu pritvoreni, ali većina ničim nije pokazivala da se oseća krivim. Upravo suprotno; otrali su pljuvačku sa usana i vrištavim glasovima stali da opravdavaju svoju okrutnost.
     "Oni su prvi počeli, policajče", reče jedan od mnogih, neki ćelavko koji je mogao biti blagajnik u banci pre no što mu je krv natopila zglobove na šakama i košulju.
     "Je li to tačno?" upita policajac, zagledavši se u crnu propalicu i njegovu mrzovoljnu ljubavnicu. "Ustajte vas dvoje", reče on. "Moraćete da odgovorite na neka pianja."