11. TRI VINJETE

     1.
     "Nije trebalo da ih ostavimo", reče Kal kada su obišli oko bloka i vratili se ponovo Ulicom Lord koja je sada bila preplavljena policajcima, a od Džerihoa i Suzane nije bilo ni traga. "Uhapšeni su", reče on. "Prokletstvo, nije trebao da..."
     "Budi praktičan", prekide ga Nimrod. "Nismo imali izbora."
     "Umalo nas nisu ubili", dodade Apolina. I dalje je dahtala poput konja.
     "U ovom trenutku prvenstveno moramo misliti na tkanje", reče Nimrod. "Nadam se da se svi slažete s tim."
     "Lilija je videla ćilim", objasni Fredi Apolini. "Iz kuće Lašenski."
     "Je li ona sada tamo?" raspitivala se Apolina.
     Nekoliko sekundi niko joj ne odgovori. A onda se začu Nimrodov glas.
     "Mrtva je", reče on ravnodušno.
     "Mrtva?" ponovi Apolina. "Kako? Nije valjda neki Kukavica?"
     "Ne", odgovori joj Fredi. "Ubilo ju je nešto što je Imakolata poslala. Naš Muni je to uništio, inače bismo svi bili pobijeni."
     "Znači ona zna da smo budni", primeti Apolina.
     Kal uhvati njen lik u ogledalu. Oči su joj u tom trenutku ličile na crne kamenčiće utisnute u naraslo testo lica.
     "Ništa se nije promenilo, zar ne?" upita ona. "S jedne strane čovečanstvo, a sa druge loši zanosi."
     "Bič je bio gori od bilo kog zanosa", reče Fredi.
     "Ne treba buditi ostale, još nije bezbedno", bila je uporna Apolina. "Kukavice su opasnije no ikad."
     "Ako ih ne probudimo, šta će biti sa nama?" upita Nimrod.
     "Postaćemo Čuvari",reče Apolina. "Bdećemo nad ćilimom dok ne dođe bolje vreme."
     "Ako ikada dođe", dodade Fredi.
     Ova opaska zapečati razgovor na duže vreme.

     2.
     Hobart se zagleda u još svežu krv na kaldrmi Ulice Lord, ubeđen da je krš koji su anarhisti ostavili u Ulici Kočija bio samo početak. Ovde su bar stvari bile jasnije: došlo je do spontanog izliva ludila među prosečnim ljudima, a njihovo divljaštvo izazvalo je ono dvoje pobunjenika koji su se sada nalazili u pritvoru i čekali da ih on sasluša.
     Prošle godine su se uglavnom služili ciglama i bombama kućne proizvodnje. Ove godine tetoristi izgleda imaju veći pristup boljoj opremi. Čini se da je ovde, u ovoj neuglednoj ulici došlo do masovne halucinacije, bar je tako čuo. U svedočenjima umno potpuno zdravih građana stoji da je nebo menjalo boju. Ako su subverzivne snage odista počele da se služe novim oružjem - na primer gasovima koji izazivaju poremećaje u umu - onda će morati da se posluži mnogo agresivnijim metodama: moraće da upotebi teže naoružanje i obezbedi dozvolu da ga slobodno koristi. Iz iskustva je znao da će naići na otpor kod onih viših po rangu; ali što više krvi bude proliveno to će njegov slučaj postati ubedljiviji.
     "Ti", reče on, pozvavši jednog fotografa da mu se pridruži. Skrenu čoveku pažnju na mrlje na pločniku. "To pokažite svojim čitaocima", reče on.
     Čovek stade revnosno da slika mrlje, a onda foto-aparat okrenu prema Hobartu. Ali nije stigao da ga slika, jer se Frier istog časa stvorio pred njim i oteo mu foto-aparat iz ruke.
     "Nema slikanja", reče on.
     "Nešto krijete?" uzvrati fotograf pitanjem.
     "Vrati mu to", naredi Hobart. "Kao i svi mi i on mora da obavi svoj posao."
     Novinar uze foto-aparat i udalji se.
     "Propalica", promrmlja Hobart čim mu čovek okrenu leđa. A zatim upita: "Ima li vesti iz Ulice Kočija?"
     "Dobili smo neke dozlaboga čudne iskaze."
     "Je l'?"
     "Ne mogu da kažem da je iko priznao da je išta video, ali očigledno su se u vreme dok je ulicom harao vazdušni vrtlog događale lude stvari. Psi su podivljali; pogasili su se svi radio-aparati. Nema sumnje da se tamo događalo nešto čudno."
     "Kao i ovde", dodade Hobart. "Mislim da je došlo vreme da porazgovaramo sa našim osumnjičenima."

     3.
     Kada su policajci otvorili vrata marice u dvorištu Hobartovog štaba, i naredili Suzani i Džerihou da iziđu, oreoli su već bili izbledeli. Sve što joj je ostalo od vizije koju je delila sa Džerihoom i Apolinom bile su neka neodređena mučnina i glavobolja.
     Odveli su ih u tmurnu zgradu od betona i razdvojili; oduzeli su im sve što su imali kod sebe. Suzana nije imala ništa za čim bi žalila osim Mimine knjige koju je, od kada ju je pronašla, nosila u ruci ili u džepu. Mada se bunila što joj je uzimaju, ništa nije postigla.
     Policajci zaduženi za hapšenje kratko su se posavetovali gde da je smeste, a zatim su je sproveli niz neko stepenište do jedne prazne ćelije za ispitivanje, negde u unutrašnjosti zgrade. Tu je jedan policajac uneo u formular podatke o njoj. Odgovorila je na pitanja što je bolje umala, ali misli su joj sve vreme lutale: razmišljala je o Kalu, Džerihou, ćilimu. Ako su stvari jutros izgledale loše, sada su se činile još mnogo gorima. Govorila je sebi da treba preći preko svakog mosta tek kada se stigne do njega, a ne bespotrebno požurivati stvari na koje nije imala uticaja. Prvo za šta se morala pobrinuti bilo je da izbavi sebe i Džerohoa iz zatvora. Kada su ih rastavljali u njegovim je očima pročitala strah i očaj. Predstavljaće lak plen ako neko odluči da bude grub s njim.
     Misli joj prekinu otvaranje vrata. Neki bledunjav čovek u crnosivom odelu zagleda se u nju. Izgledao je kao da dugo nije oka sklopio.
     "Hvala ti, Stilmane", reče on. Policajac koji je ispitivao Suzanu isprazni stolicu nasuprot nje. "Sačekaj, molim te, napolju!"
     Čovek se povuče. Vrata se za njim zalupiše.
     "Ja sam Hobart", objavi pridošlica. "Inspektor Hobart. Moramo porazgovarati."
     Više nije mogla da vidi ni puku senku kakvog oreola, ali znala je, još pre no što je seo ispred nje, koje je boje duša ovog čoveka. To saznanje je nimalo nije utešilo.