10. MENSTRUM

     1.
     Trenutak pre no što je stupila u nekadašnji foaje bioskopa, Suzana je shvatila da je to greška. Čak je i onda mogla da odustane, ali začula je Mimin glas kako izgovara njeno ime i pre no što je bilo šta moglo da je zaustavi, noge je odnesoše kroz vrata.
     U foajeu je bilo mračnije nego u glavnom skladištu, ali ipak je mogla da vidi nejasnu bakinu priliku koja je stajala pored zatarabljene blagajne.
     "Mimi?" pozva je ona, dok joj je u umu ključalo od nejasnih protivurečnih utisaka.
     "Ovde sam", odazva se starica, i raširi ruke prema Suzani.
     Ponuđeni zagrljaj takođe je bio posledica pogrešne procene, ali ovaj put od strane neprijatelja. Fizičko iskazivanje naklonosti nije bilo Mimina jača strana tokom života, a Suzana nije imala razloga da pretpostavi kako je njena baka promenila navike posle smrti.
     "Vi niste Mimi", reče ona.
     "Znam da si iznenađena što me vidiš", odgovori samozvani duh. Glas je bio mek poput perca koje pada. "Ali nemaš se čega bojati."
     "Ko ste vi?"
     "Znaš ti ko sam ja", dopre do nje odgovor.
     Suzana nije sačekala nove zavodljive reči, već se okrenula u želji da se vrati odakle je došla. Od izlaza ju je delilo otprilike tri jarda, ali njoj su sada izgledali kao tri milje. Pokušala je da zakorači po tom dugačkom putu, ali komešanje u njenoj glavi iznenada postade zaglušujuće.
     Ona prilika iza nje nije imala nameru da joj dopusti da pobegne. Tražila je sukob i samo bi uzalud trošila snagu na suprotstavljanje. Stoga se okrenula i pogledala.
     Maska se topila, iako je pogled očiju koje su se iza nje pojavljivale bio leden, a ne vatren. Prepoznala je to lice, i mada nije smatrala da je spremna da se suprotstavi njegovom besu, taj ju je prizor nekako čudno uzneo. Isparili su i poslednji tragovi Miminog lika, i sada je pred njom stajala Imakolata.
     "Moja sestra..." reče ona, a vazduh oko nje zaigra na te reči, "... moja sestra Hag me je naterala da odigram tu ulogu. Učinilo joj se da je tvoj lik podseća na Mimi. Bila je u pravu, zar ne? Ti si njeno dete."
     "Unuka", promrmlja Suzana,
     "Dete", dopre siguran odgovor.
     Suzana je zurila u ženu ispred sebe, zadivljena remekdelom tuge napola skrivenim u tim crtama. Imakolata ustuknu pred njenim pomnim pogledom.
     "Kako se usuđuješ da me sažaljevaš?" upita ona, kao da čita Suzanine misli i dok je to govorila nešto iskoči iz njenog lica.
     To se dogodilo suviše brzo tako da Suzana nije videla šta je po sredi; imala je samo toliko vremena da se skokom u stranu skloni s njegovog krvudavog puta. Zid iza nje zatrese se od udarca. U narednom trenutku sa tog lica prema njoj pokulja još svetlosti.
     Suzana se nije uplašila. Sada kada je svetlost krenula put nje instinkt savlada sve razumsko savlađivanje i ona ispruži šaku kao da će da je uhvati.
     Kao da je ruku uronila u bujicu ledene vode. Bujicu u kojoj je plivalo nebrojeno riba, brzo, brzo, protiv struje; plivale su da izbace ikru. Ona zatvori pesnicu ščepavši ovu bogatu bujicu i povuče.
     Taj čin imao je tri posledice: prva, Imakolata je vrisnula; druga, iznenada je prestala buka u Suzaninoj glavi: treća, sve ono što je osetila njena šaka - hladnoću, mučenje i mnoštvo koje je sadržala - sve se to iznenada našlo unutar nje. Njeno telo postalo je bujica. Nije to više bilo telo od mesa i kostiju, već telo sa nekakvom drugačijom anatomijom, koje se sastojalo više od misli nego tvari, i koje je bilo drevnije od oboje. Ono se na neki način prepoznalo u Imakolatinom napadu, i oslobodilo se svoga sna.
     Nikada u životu nije se osećala tako potpunom. Suočena s ovim osećanjem sva ostala stremljenja - ka sreći, zadovoljstvu, moći - sva su ostala izbledela.
     Ona ponovo pogleda Imakolatu, i svojim novim očima ne vide pred sobom više neprijatelja već ženu opsednutu istom bujicom koja je proticala njenim vlastitim venama. Izopačenu ženu punu jeda, s kojom je, uprkos svemu, imala više zajedničkih crta no različitih.
     "To je bilo glupo", reče vračara.
     "Stvarno?" upita Suzana. Ona tako nije mislila.
     "Bilo bi bolje da si ostala neotkrivena. Bolje da nikada nisi okusila menstrum."
     "Menstrum?"
     "Sada ćeš znati više no što ćeš želeti da znaš, osećati snažnije no što si ikada poželela da osećaš." U Imakolatinom glasu osećalo se nešto slično sažaljenju. "Tako počinje težak jad", reče ona. "I nikada se neće okončati. Veruj mi. Trebalo je da živiš i umreš kao Kukavica."
     "Je li Mimi tako umrla?" upita Suzana.
     Ledene oči sevnuše. "Znala je kakav rizik preuzima. U njenim žilama tekla je krv Vidovnjaka, a ona uvek teče slobodno. I ti imaš njihove krvi, nasledila si je od one svoje babe-kuje."
     "Vidovnjaci?" Koliko novih reči. "Je li to narod iz Fuge?"
     "To je mrtav narod", glasio je odgovor. "Nemoj misliti da ćeš od njih dobiti odgovore. Uskoro će biti pretvoreni u prašinu. Postaće kal i mediokriteti. Pobrinućemo se za to. Sama si. Kao što je i ona bila."
     To 'mi' podseti je na Prodavca i moćni sako koji je imao na sebi."Je li Šedvel Vidovnjak?" upita ona.
     "On?" Ta pomisao se očigledno kosila sa zdravom pameću. "Ne. Svu moć koju poseduje ja sam mu poklonila."
     "Zašto?" upita Suzana. Nije baš najbolje razumela Imakolatu, ali i ono što je razabrala bilo je dovoljno da shvati kako ona i Šedvel nisu savršen par.
     "Naučio me..." poče vračara, podigavši šaku do lica, "... naučio me, da se pokazujem." Šakom zatim pređe preko lica, a kada se ono ponovo ukaza na njemu je titrao gotovo topao osmeh. "I tebi će to sada biti potrebno."
     "A ti si mu zbog toga postala ljubavnica?"
     Zvuk koji je žena ispustila mogao se poistovetiti sa smehom; samo mogao. "Ljubav prepuštam sestri Magdaleni. Ona to voli. Pitaj Munija..."
     Kala. Zaboravila je na Kala.
     "...ako mu je preostalo daha da ti odgovori."
     Suzana se osvrnu prema vratima.
     "Hajde..." reče joj Imakolata, "... pođi da ga potražiš. Neću te zaustaviti."
     Ona svetlost u njoj, menstrum, znala je da vračara govori istinu. Ta bujica je sada bila deo i jedne i druge. Povezivala ih je na način koji Suzana još nije mogla da nasluti.
     "Bitka je već izgubljena, sestro", promrmlja Imakolata kada Suzana stiže do praga. "Dok si zadovoljavala svoju znatiželju, Fuga je pala nama u šake."
     Suzana se vrati u skladište, i prvi put oseti strah. Ne za sebe, već za Kala. Ona viknu njegovo ime u mrak.
     "Prekasno..." reče žena iza nje.
     "Kale?"
     Odgovora nije bilo. Ona se dade u potragu za njim, povremeno ga dozivajući, a njen strah se povećavao svaki put kada ne bi dobila odgovor. To mesto bilo je pravi lavirint; dvaput se našla u delu koji je već pretražila.
     Pažnju joj je privuklo svetlucanje razbijenog stakla; a zatim malo dalje od njega, licem okrenut prema podu, Kal. Još pre no što je stigla dovoljno blizu njega i mogla da ga dotakne, osetila je da je potpuno nepokretan.
     Bio je suviše slab, govorio je menstrum u njoj. Znaš i sama kakve su te Kukavice.
     Ona odbaci ovu misao. Nije bila njena.
     "Nemoj biti mrtav."
     Ta je bila njena. Iskliznula je iz nje dok se spuštala na kolena pored njega, ta molba upućena njegovom ćutanju.
     "Molim te Bože da bude živ."
     Plašila se da ga dodirne, iz straha da ne otkrije ono najgore, iako je sve vreme bila svesna da mu je ona jedina nada. Glava mu je bila okrenuta prema njoj, oči zatvorene, usta otvorena i iz njih je curela pljuvačka prošarana krvlju. Ruka joj nagonski krenu ka njegovoj kosi, kao da je milovanjem mogla da ga probudi, ali pragmatizam je još nije potpuno napustio, te umesto i da završe u kosi njeni prsti potražiše puls na vratu. Bio je slab.
     Tako počinje težak jad, rekla je Imakolata, pre samo nekoliko minuta. Da li je ona znala, još dok joj je to proricala, da je Kal već napola mrtav?
     Svakako da je znala. Znala je i radovala se bolu koji će to izazvati, jer je želela da zagorča Suzani uživanje u novootkrivenom menstrumu; želela je da budu sestre u tuzi.
     Ovo saznanje ju je na trenutak pomelo, ali onda se ponovo usredsredila na Kala i otkrila da mu više ne opipava puls na vratu već ga stvarno miluje po kosi. Zašto je to činila? On nije bio uspavano dete. Bio je povređen; bila mu je potrebna konkretnija pomoć. Ali još dok je sebi prebacivala zbog ovoga, osetila je kako menstrum počinje da se diže iz donjeg dela njenog stomaka, umiva joj unutrašnje organe, pluća i srce te kreće - bez ikakvog svesnog naloga - niz njenu ruku ka Kalu. Ranije je bio ravnodušan prema njegovim ranama; znaš i sama kakve su te Kukavice, rekao joj je. Ali njen bes, ili možda njena tuga, uspeli su da ga obuzdaju. Sada je osećala kako energija menstruma prenosi njenu potrebu da ga probudi, izleči, kroz dlan njene šake u njegovu zapečaćenu glavu.
     Istovremeno je to osećanje doživljavala kao nešto krajnje neobično i kao nešto s čim je sasvim lako izlazila na kraj. Kada joj se u poslednjem času učinilo da ne želi da pođe dalje; ona ga gurnu i on je posluša, te se preli u njega. Shvatila je da je njena dužnost bila da njime upravlja, što ju je jako razveselilo, ali već u narednom trenutku osetila je bol usled gubitka pošto je telo ispod nje upilo tu bujicu.
     Žudeo je da ozdravi. Zglobovi počeše da joj se tresu dok je menstrum isticao iz nje, a u glavi ponovo stade da joj odzvanja ona tuđinska pesma što je podsećala na pevanje dvanaest sirena. Pokušala je da skloni šaku s njegove glave, ali njeni mišići nisu hteli da poslušaju. Izgledalo je kao da je menstrum preuzeo upravu nad njenim telom. Bila je previše brzopleta kada je pretpostavila da će s lakoćom njime upravljati. Namerno se ispraznio kako bi je naučio da ga ne sme požurivati.
     Trenutak pre no što se onesvestila, odlučio je da je za ovaj put dosta, i sklonio joj šaku. Protok je iznenada bio zaustavljen. Ona prinese šake koje su se tresle do lica i na jagodicama prstiju oseti Kalov miris. Postepeno zamre i zavijanje u njenoj glavi. Nesvestica ju je polako napuštala.
     "Je li ti dobro?" upita je Kal.
     Ona spusti šake i zagleda se u njega. Podigao se sa tla i sada je oprezno ispitivao krvava usta.
     "Mislim da jeste", reče ona. "A tebi?"
     "Preživeću", odvrati on. "Ne znam šta se dogodilo..." On ne završi rečenicu pošto je sećanje počelo da mu se vraća, a izraz lica mu odjednom postade zabrinut.
     "Ćilim..."
     On se istog časa podiže i poče da gleda unaokolo.
     "...imao sam ga u ruci", reče on. "Oh Bože, imao sam ga u ruci!"
     "Odneli su ga!" reče ona.
     Pomislila je da će zaplakati, jer mu se lice zgrčilo, ali iz tog grča izbi bes.
     "Prokleti Šedvel!" povika on, oborivši gomilu stonih lampi sa komode sa ladicama. "Ubiću ga! Kunem se..."
     Ona ustade i dalje osećajući vrtoglavicu, zbog čega joj je pogled bio uprt u pod i zahvaljujući tome ugleda nešto među krhotinama polomljenog stakla pod njihovim nogama; ponovo se sagnu i, kada je rasčistila deliće stakla, pred njom se ukaza komad ćilima. Podigla ga je.
     "Nisu ga celog odneli", reče ona, pruživši Kalu ono što je našla.
     S njegovog lica nestade besa. On ga s puno poštovanja uze i stade da razgleda. U taj komad bilo je utkano čak pet šest motiva, mada nije shvatao njihovo značenje.
     Suzana ga je posmatrala. Držao je taj komad ćilima s toliko pažnje, kao da bi ga mogao zgnječiti. Zatim je šmrknuo, pošteno, i nadlanicom obrisao nos.
     "Prokleti Šedvel", ponovi on, ali ovaj put nežnije; tupo.
     "Šta ćemo sad?" zapita se ona glasno.
     On podiže pogled prema njoj. U očima su mu blistale suze.
     "Izgubićemo se odavde", odgovori on. "Videćemo šta nebo ima da nam kaže."
     "A?"
     On joj se bledo osmehnu.
     "Izvini", reče on. "Mora da to iz mene progovara Ludi Muni."