2. PROGONITELJI

     Žena na prozoru hotela Hanover razmakla je sivu zavesu i pogledala na ulicu.
     "Da li je moguće...?" promrmljala je obraćajući se senkama smeštenim u uglu sobe. Njeno pitanje ostalo je bez odgovora koji i nije bio bitan. Koliko god izgledalo nemoguće trag je neosporno vodio ovamo, u ovaj izmučen grad, što leži pun modrica i zanemaren pored reke po kojoj su nekada plovili brodovi za prevoz robova i pamuka, reke koja sada jedva uspeva da se dovuče do mora. U Liverpul.
     "Kakvo mesto", primeti ona. Neki maloletni čistač ulica gonio je sam sebe po ulici, podižući pretpotopno smeće u vazduh.
     "Čemu se to toliko čudiš?" upita muškarac koji je poluležao a polusedeo na krevetu, na jastucima koji su podupirali njegovo masivno telo, sa rukama prekrštenim iza glave. Imao je široko lice čije su crte bile isuviše izražene, kao u kakvog glumca koji je izgradio karijeru kao miljenik masa i postao pravi majstor za jeftine efekte. Njegova usta, koja su umela da se osmehnu na hiljadu načina, pronašla su jedan što je odgovarao njegovoj dokonosti, te on reče:
     "Dobro su nas navozali. Ali gotovo da smo stigli. Zar ne osećaš? Ja osećam."
     Žena se osvrnu i pogleda muškarca. Skinuo je sako, njen poklon koji je predstavljao najveći dokaz ljubavi prema njemu, i bacio ga preko naslona stolice. Košulja mu je bila natopljena znojem ispod pazuha, a lice voštano žuto na poslepodnevnoj svetlosti. Uprkos svemu što je osećala prema njemu - a to je bilo dovoljno da se prepadne od svođenja računa - bio je samo ljudsko biće, i danas, posle dugog putovanja po vrućini, na njemu su se jasno primećivale njegove pedeset dve godine. Sve vreme koliko su bili zajedno, progoneći Fugu, pozajmljivala mu je svu snagu koju je mogla, a on je njoj, pak, pozajmljivao svoj um i umešnost u preživljavanju u ovom carstvu. Porodice su ovaj kukavan ljudski svet, u kome je morala da obitava zarad osvete, oduvek zvale Kraljevstvom Kukavice.
     Ali potera će svakog časa biti okončana. Šadvel - čovek na krevetu - izvući će korist iz onoga što će uskoro pronaći, a ona će biti osvećena kada njegov plen bude ocrnjen i prodat u ropstvo. Zatim će sva sretna ostaviti Kraljevstvo da i dalje hodi svojim nečistim putevima. Ponovo je usredsredila pažnju na ulicu. Šadvel je bio u pravu. Predvodili su ples. Ali muzika će uskoro jenjati.
     Sa mesta gde je Šadvel ležao jasno je video, naspram prozora, Imakolatinu Imakolata (Immacolata) - Immaculate na engleskom znači čist, neokaljan, bez i najmanje greške, besprekoran - prim. prev. siluetu. Po ko zna koji put počeo je da razmišlja o tome kako da proda ovu ženu. Bila je to čisto akademska vežba, razume se, ali takva koja je zahtevala potpuno upošljavanje njegovih sposobnosti.
     Po profesiji je bio prodavac; time se bavio još od najranije mladosti. Za njega je to bilo više od zanimanja, bilo je to polje na kome je iskazivao svoju genijalnost. Hvalisao se da nema te stvari ili bića za koje ne bi mogao da pronađe kupca. U svoje vreme trgovao je neprerađenim šećerom, prodavao ručno oružje, lutke, pse, životna osiguranja, staru odeću i držače za rasvetu. Trgovao je lurdskom vodicom i hašišom, kineskim paravanima i patentiranim lekovima protiv zatvora. Među svim tim stvarima, razume se, bilo je mnoštvo smicalica i lažnih predmeta, ali ničega, baš ničega što pre ili kasnije ne bi uspeo da utrapi masama, bilo zavođenjem, bilo zastrašivanjem.
     Ali na njoj - Imakolati, toj ne baš ženi s kojom je delio svaki budni trenutak tokom mnogo proteklih godina - na njoj se nije usuđivao da isproba taj svoj već poslovični talenat za trgovanje.
     Kao prvo, bila je neobična, a kupci to baš ne vole. Ne sviđa im se dvosmislena roba; žele samo ono što je jednostavno i pouzdano. Ona nije bila pouzdana; oh, ona to uopšte nije bila; umela je tako užasno da se razbesni, a još je opasnija bila kada bi nekog ili nešto kovala u zvezde; nije bila ni jednostavna. Pod zračećom lepotom njenog lica, iza pogleda koji je skrivao vekove, a ipak je umeo da bude tako neposredan da je ledio krv, ispod tamno maslinaste kože, kože Jevrejke, nalazila su se osećanja koja su mogla da naduvaju i sam vazduh samo ako bi se našla na slobodi.
     Bila je suviše osobena da bi je mogao prodati, zaključi on - ne prvi put - i naredi sebi da zaboravi tu mogućnost. Nije smeo da se nada kako će ikada njome ovladati; zašto onda da se time muči?
     Imakolata se okrete od prozora.
     "Jesi li se odmorio?" upita.
     "Ti si bila ta koja je želela da se skloni sa sunca", podseti je on. "Spreman sam da krenem kada god budeš htela. Mada nemam pojma odakle bi trebalo da krenemo..."
     "To je bar lako", prekide ga Imakolata. "Sećaš se šta je moja sestra prorekla? Događaji su blizu kritične tačke."
     Dok je govorila, senke u uglu sobe ponovo se uzmuvaše i Imakolatine dve mrtve sestre pokazaše svoje eterične obrise. Šedvel se nikada nije prijatno osećao u njihovom prisustvu, a one su ga, pak, oduvek prezirale. Ali ona starija, Hag, Beldam Hag (Hag) - Hag na engleskom znači ružna, stara žena, veštica. Beldam (Beldam) - beldam(e) na engleskom znači stara žena, stara veštica; prim. prev., posedovala je sposobnosti proročice, u to nije bilo sumnje. Ono što je videla u postporođajnim otpacima svoje sestre, Magdalene, obično bi se pokazalo tačnim.
     "Fuga ne može još dugo ostati skrivena", primeti Imakolata. "Čim se pokrene stvara vibracije. To ne može da izbegne. Jer mnogo je života stisnuto u tom jednom skloništu."
     "A da li ti osećaš bilo šta od tih... vibracija?" upita Šedvel, prebacivši noge preko ivice kreveta i ustavši.
     Imakolata odmahnu glavom. "Ne. Još ne. Ali uskoro ćemo biti spremni."
     Šedvel dohvati sako i navuče ga. Tkanina zasvetluca, bacivši preko sobe zavodljive zrake. Pri njihovom kratkotrajnom sjaju ugledao je na trenutak Magdalenu i Hag. Starica prekri oči pred tim rasipnim sjajem što je dopirao iz sakoa, uplašivši se njegove moći. Magdalena se nije uzbuđivala; njeni kapci su odavno bili prišiveni preko očnih duplji slepih od rođenja.
     "Kada kretanja otpočnu možda će nam biti potrebno sat dva da odredimo odakle dopiru", reče Imakolata.
     "Jedan sat?" odvrati pitanjem Šedvel.
     ...potera koja ih je na kraju dovela ovamo danas mu se činila dugom kao jedan životni vek...
     "Jedan sat mogu da sačekam".