5. U ZAGRLJAJU MAME PAS

     Pas - na engleskom (pus) znači gnoj; prim. prev.

     U izmaglici od straha i dima cigare ubrzo više nije znao kuda idu. Jedini nagoveštaj o tome gde se otprilike nalazi, kada su konačno stali, bio je oštar miris reke u vazduhu. To jest, miris velikih površina crnog blata koje bi otkrila voda za vreme oseke; bila su to prostranstva đubreta kojih se užasavao kao dete. Tek kada je navršio desetu godinu smogao je snage da sam prošeta Oterspulskim šetalištem, bez nekog odraslog koji bi koračao između njega i ograde.

     Prodavac mu naredi da iziđe iz kola. On poslušno ustade - teško je biti neposlušan kada ti je pištolj uperen u glavu. Šedvel istog časa istrgnu cigaru i Kalovih usta, zgnječi je petom, a zatim ga povede kroz neku kapiju na imanje opasano zidom. Tek sada, kada je bacio pogled na čitave kanjone otpadaka iz domaćinstava ispred sebe, Kal je shvatio gde su ga doveli; na opštinski otpad. Ranijih godina, preko gradskog krša nicale su ogromne travnate površine, ali sada više nije bilo para da se đubre pretvara u travnjake. Đubre je ostajalo đubre. Njegov smrad - sladunjav i kiselkast smrad povrća koje truli - uspeo je čak da nadjača i smrad reke.
     "Stani", naredi Šedvel na mestu koje se ni po čemu nije izdizalo.
     Kal se okrenu u pravcu iz koga je dolazio glas. Nije baš najbolje mogao da vidi, ali učinilo mu se da je Šedvel vratio pištolj u džep. Iskoristivši priliku on poče da trči, ne birajući pravac, samo želeći da umakne. Napravio je neka četiri koraka kada mu nešto sputa noge i on pade koliko je dug, izgubivši vazduh. Pre no što je ulučio priliku da ustane, sa svih strana ga skoliše obličja, nepovezana masa udova i režanja što je moglo značiti samo jedno: bila su to deca sestre-utvare. Bilo mu je drago što je mrak; bar nije mogao da vidi koliko su deformisana. Ali osetio je njihove udove na sebi; čuo kako im zubi škljocaju blizu njegova vrata.
     Međutim, nisu nameravali da ga prožderu. Na neki znak koji nije ni video ni čuo, njihova žestina splasnu i svede se na puko držanje. Čvrsto su ga stezali, vezavši mu telo u čvor tako da su ga svi zglobovi boleli, a na nekoliko jardi ispred njega počelo je da se pojavljuje nešto užasno.
     Bila je to jedna od Imakolatinih sestara, u to uopšte nije bilo sumnje: naga žena koja je svetlucala i pušila se kao da joj je moždina bila u plamenu, samo što ona nije mogla imati moždinu, jer bilo je sasvim izvesno da nema kostiju. Telo joj je bilo stub sivog gasa, urešeno trakama od neke krvave materije, i sada se iz tih delova oblikovane anatomije što su strujali unaokolo počeše da pojavljuju: grudi iz kojih je kapalo, stomak naduven kao da joj je odavno prošao termin za porođaj, umazano lice sa prišivenim kapcima. To je, nema sumnje, bio razlog njenog oklevajućeg prilaženja, i načina na koji su joj udovi u obliku dima što su se pružali iz tela opipavali tle ispred nje: taj je duh bio slep.
     Pri svetlosti koja se širila od ove bezbožne majke, Kal je mogao jasnije da vidi decu. Bila su oličenje svih vrsta anatomske perverzije: tela izvrnuta naopačke kako bi se videla creva i stomak; organi čija je funkcija izgleda jedino bila da cure i sopću, oblagali su stomak jednog od tih stvorenja poput bradavica, i stršali sa glave drugog poput kreste petla. Ali uprkos njihovoj pokvarenosti, sve glave su s obožavanjem zurile u Mamu Pas, nijedno od njih nije zatreptalo kako ne bi propustilo ni trenutak njenog prisustva. Ona je bila njihova majka; oni njena ljubljena deca.
     Iznenada je počela da vrišti. Kal ponovo skrenu pogled ka njoj. Čučnula je, noge su joj bile razmaknute, glava zabačena unazad dok je davala oduška svojoj agoniji.
     Iza nje je sada stajala još jedna utvara, isto tako naga. Manje više naga, jer teško da je uopšte imala telo. Bila je obsceno isušena, vimena su joj visila kao prazne novčarke, lice se upilo samo u sebe i predstavljalo smesu sastavljenu od krhotina zuba i kose. Čvrsto je uhvatila sestru koja je čučala, i čije je vrištanje sada udaralo na mozak. Kada joj se stomak toliko naduo da samo što nije pukao, između majčinih nogu poče da curi neka tvar što se pušila. Deca to pozdraviše klicanjem. Bili su u zanosu. Kao i Kal, na svoj užasnut način.
     Mama Pas se porađala.
     Onaj jedan vrisak pretvori se u niz kraćih, ritmičkih povika kada je dete krenulo na put u svet živih. Rađanje je više ličilo na izbacivanje izmeta, jer je stvorenje ispalo između nogu svoje roditeljke poput ogromnog cvilećeg govna. Još nije ni udarilo o tlo, a usukana polusupruga već se dala na posao, ustala, dok se plamen u njenom telu lagano gasio; dete je prepustila sestrinoj brizi.
     Tada je na scenu ponovo stupio Šedvel. S visine je pogledao Kala.
     "Jesi li video?" upita on jedva čujnim glasom, "kakvi su to užasi? Upozorio sam te. Reci mi gde je ćilim i ja ću pokušati sve da učinim kako te dete ne bi dodirnulo."
     "Ne znam. Kunem se da ne znam."
     Polusupruga se povukla. To isto sada učini i Šedvel pretvarajući se da mu je žao.
     Dete koje se nalazilo u prljavštini na svega nekoliko jardi od Kala već se uspravilo. Bilo je veliko otprilike kao kakav šimpanza i kao i njegova braća i sestre izgledalo kao da je pretrpelo neku strašnu nesreću. Kroz kožu su mu bili istisnuti delovi unutrašnjih organa, ostavljajući torzo da na pojedinim mestima upadne sam u sebe, a na drugim, opet, da se razmeće nemogućim dodacima creva. Dvostruki nizovi patuljastih udova visili su mu iz stomaka, a između nogu su mu štrčale pozamašne mošnice, koje su se pušile poput kandila, ali bez ikakvog pratećeg organa koji bi izbacivao ono što se u njima kuvalo.
     Dete je od samog početka znalo šta mu je posao: da teroriše.
     Iako mu je lice još bilo prljavo od porođaja, njegove natečene oči pronađoše Kala, i ono poče da se gega prema njemu.
     "Oh zaboga..."
     Kal stade da se osvrće tražeći pogledom Prodavca, ali njega nije bilo.
     "Već sam vam rekao", povika on u tamu. "Ne znam gde je taj vaš jebeni ćilim."
     Šedvel ne odgovori. Kal ponovo povika. Kopile mame Pas samo što se nije obrušilo na njega.
     "Šedvele, čujete me, molim vas!"
     A onda zbogomčić progovori.
     "Kale...", pozva ga.
     On na trenutak prestade sa se bori protiv veza koje su ga sputavale i s nevericom se zagleda u njega.
     Zbogomčić ponovo progovori. Izusti ona ista dva sloga.
     "Kale..."
     Još dok mu je izgovarao ime prstima je stao da vuče gnoj što mu je obavijao glavu. Licu koje je izgorelo nedostajao je deo lobanje, ali neodoljivo je podsećalo na lice svoga oca: Elroja. Trenutak kada je ugledao te poznate crte usred tolike izobličenosti predstavljao je vrhunac užasa. A kada je Elrojevo dete posegnulo da ga dodirne, on ponovo poče da vrišti, mada uopšte nije bio svestan onoga što je govorio; znao je samo da preklinje Šedvela da spreči stvorenje da ga dodirne.
     Jedini odgovor bio mu je sopstveni glas što se odbijao napred nazad dok nije zamro. Detetove ruke trgnuše se unazad i njegovi dugački prsti zariše se u Kalovo lice. On pokuša da se odupre, ali ono mu se još više približi, zagrlivši ga svojim lepljivim telom. Što se više borio to se više uplitao.
     Sada su ga ostali zbogomčići oslobodili svojih veza, prepustivši ga novom detetu. Bilo je staro svega nekoliko minuta, ali posedovalo je jedinstvenu snagu, tako da je zakržljalim šakama na stomaku grabuljalo po Kalovoj koži, a stisak mu je bio tako snažan da se ovaj borio za vazduh.
     Sa udaljenosti od nekoliko inča od Kalovog lica ono ponovo progovori, ali ovog puta glas koji je dopro iz tih unakaženih usta nije pripadao njegovom ocu, već Imakolati.
     "Priznaj", zahtevala je ona. "Priznaj šta znaš."
     "Samo sam video neko mesto...", poče on, pokušavajući da izbegne pljuvačku koja samo što nije kanula sa brade zveri. Nije uspeo. Pala mu je na obraz i počela da cvrči kao usijana mast.
     "Znaš li kakvo je to mesto?" upita vračara.
     "Ne...", odvrati on. "Ne, ne znam..."
     Odgovor je glasio da; razume se da ga je sanjao. Ko nije snevao o raju?
     Istog časa njegove misli zaboraviše na sadašnji užas i predadoše se nedavnoj radosti. Lebdenju iznad Fuge. Pogled na tu zemlju iz bajke iznenada rodi u njemu želju da se odupre. Slava koju je video u svom umu morala je biti sačuvana od rugobe koja ga je grlila, od njegovih tvoraca i gospodara, a u takvoj jednoj borbi mogao je i život da izgubi. Mada nije ništa znao o tome gde se ćilim trenutno nalazi, bio je spreman čak i da nestane samo da ne dozvoli da kaže bilo šta iz čega bi Šedvel mogao da izvuče korist. Dok god bude imao daha, činiće sve što je u njegovoj moći da ih osujeti u naumu.
     Elrojevo dete kao da je osetilo tu njegovu novostečenu odlučnost, pa je još snažnije obmotalo ruke oko njega.
     "Priznaću", zaurla on u njegovo lice. "Reći ću vam sve što želite da znate."
     I on smesta poče da govori.
     Međutim, ono o čemu je on počeo da govori njih nije zanimalo. Počeo je da recituje vozni red sa stanice u Ulici Lajm koji je znao napamet. Prvi put je počeo da ga uči kada je imao jedanaest godina, pošto je na televiziji video nekog čoveka koji je imao odlično pamćenje te je demonstrirao svoju veštinu prisećajući se pojedinosti sa nasumično odabranih fudbalskih utakmica - imena ekipa, rezultate, imena strelaca - sve do 1930. godine. Bio je to potpuno beskoristan trud, ali obimnost njegovog znanja ostavila je moćan utisak na Kala, te je nekoliko narednih nedelja potrošio pamteći sva moguća obaveštenja koja je mogao da pronađe, dok mu nije palo na pamet da njegov magnum opus, u stvari, stalno prolazi tamo-amo u dnu bašte: vozovi. Toga dana počeo je sa lokalnim linijama, a ambicije bi mu svaki put postale veće kada bi se uspešno i bez greške setio dnevnog rasporeda. Za sve ove godine nije zaboravio ono što je tada naučio, ažurirajući podatke o linijama ili zatvaranju pojedinih stanica. A njegov um, koji je imao poteškoća da pripiše licima imena, i danas je bio u stanju da na zahtev, u jednom dahu, izvergla ova potpuno nevažna obaveštenja.
     Eto, to im je on sada pružio. Red vožnje za Mančester, Kru, Staford, Volverhempton, Birmingem, Konventri, Čeltnam Spa, Riding, Bristol, Eksiter, Solsberi, London, Kolčester; sve dolaske i odlaske, kao i fusnote u kojima je stajalo koji vozovi idu samo subotom i koji nikada ne voze na državne praznike.
     Ja sam Ludi Muni, pomisli on, dok je odugovlačio, navodeći vozove zvonkim, jasnim glasom, kao da se obraća kakvom imbecilu. Trik je potpuno pomeo čudovište. Zurilo je u Kala koji je govorio, nesposobno da razume kako se ovaj zatvorenik oslobodio straha.
     Imakolata je psovala Kala kroz usta sestrića, nanovo mu pretila, ali on jedva da ih je čuo. Redovi vožnje posedovali su vlastiti ritam, koji ga je uskoro poneo. Stisak čudovišta se pojačao; još malo pa će Kalu početi da pucaju kosti. Ali on je nastavljao da govori, hvatajući vazduh svaki put pred početak novog dana, a onda prepuštajući jeziku da obavi daljnji posao.
     Pa to je poezija, dečače, primeti Ludi Muni. Nikada nisam čuo ništa slično. Čista poezija.
     Možda je i bila. Dani strofe, a sati stihovi, preoblikovani u pesničke stvari jer su izgovarani smrti u lice.
     Znao je da će ga ubiti zbog njegovog prkosa, kada konačno shvate da sa njima nije izmenio nijednu smislenu reč. Ali biće da zemlja iz bajki ima kapiju za duhove.
     Upravo je počeo da navodi škotske vozove - za Edinburg, Glazgov, Pert, Invernes, Abardin i Dandi - kada krajičkom oka ugleda Šedvela. Prodavac je odmahivao glavom, a onda je razmenio nekoliko reči sa Imakolatom - nešto kao da će morati da pita staricu. Onda se okrenuo i utonuo u tamu. Digli su ruke od svog zatvorenika. Coup de grace će uslediti za nekoliko sekundi.
     Osetio je da je stisak popustio. On na trenutak zastade, čekajući završni udarac. Ali nije ga dočekao. Umesto njega, stvorenje je povuklo ruke kojima ga je stezalo i krenulo za Šedvelom, ostavivši Kala da leži na tlu. Iako su ga oslobodili, jedva da je mogao da se pokrene; udovi, svi u modricama, bili su mu ukočeni, jer su onako dugo bili stegnuti i zgrčeni.
     A onda je shvatio da njegovim mukama nije bio kraj. Osetio je kako mu se ledi znoj na licu, pošto je počela da mu prilazi majka Elrojevog užasnog deteta. Nije mogao da joj umakne. Opkoračila ga je, posegnula za njegovom glavom i privukla mu lice na svoje grudi. Njegovi mišići pobuniše se zbog ovog savijanja, ali već trenutak kasnije, kada mu je prinela bradavicu usnama, zaboravio je na bol. Davno zanemareni instikt natera ga da je prihvati. Iz dojke mu niz grlo poteče neka gorka tečnost. Hteo je da je ispljune, ali njegovo telo nije imalo za to snage. Umesto toga osetio je kako gubi svest pod uticajem ove najnovije izopačenosti. San pomrači užas.
     U mraku je ležao u miomirisnom krevetu, dok mu je neki ženski glas pevao uspavanku bez reči čiji je uljuljkujući ritam bio praćen krajnje lakim dodirima po celom telu. Prsti su poigravali po njegovom trbuhu i preponama. Bili su hladni, ali znali su više trikova od prstiju kakve kurve. Ukrutio mu se u sekundi; dahtao je posle još jedne. Nikada ranije nije doživeo slično milovanje niti bio doveden do tačke s koje nema povratka kroz toliko agonije. Njegovo se dahtanje pretvori u krike, ali uspavanka ih priguši, rugajući se njegovoj muškosti svojim dečijim zapevanjem. Bio je bespomoćno dete, uprkos erekciji; ili možda baš zbog nje. Dodir je sve više zahtevao, a njegovi krici postajali su sve uporniji.
     Na trenutak ga sopstveno drhtanje trgnu iz sna i oči mu ostadoše dovoljno dugo otvorene da vide kako se još nalazi u samrtničkom sestrinom zagrljaju. Zatim ga ponovo obuze tinjavi dremež, i on se isprazni u prazninu tako duboku da je progutala ne samo njegovo seme, već i uspavanku i pevača; a na kraju i sam san.
     Kada se probudio bio je sam i plakao je. Boleo ga je svaki delić tela, ali ipak se odmotao iz klupka koje je od sebe napravio, a zatim i ustao.
     Na satu je stajalo da je devet minuta posle dva. Poslednji noćni voz iz Lajm strita odavno je otišao; a prvi koji je išao u nedelju ujutro neće krenuti još mnogo časova.