4. NOĆNI UŽASI

     1.
     Šedvel se probudio iz snova o Carstvu; iz poznate fantazije u kojoj je bio vlasnik ogromne radnje, toliko prostrane da se s jednog njenog kraja nije mogao videti suprotni zid. A on je prodavao; trgovao je tako dobro da je njegov knjigovođa plakao od radosti. Na sve strane gomilala se različita roba - vaze iz dinastije Ming, majmuni igračke, goveđe polutke - a kupci su lupali na vrata, sa očajničkom željom da se pridruže gomili koja je već glasno zahtevala da joj dozvole da kupuje.
     Čudno, ali to nije bio san o zaradi. Novac je za njega postao sporedna stvar od kada je nabasao na Imakolatu, jer je ona bila u stanju da iz vazduha zazove sve što im je bilo potrebno. Ne, to je bio san o moći, a on, vlasnik namirnica zbog kojih su ljudi prosipali krv i želji da ih kupe, on je stajao podalje od gužve i osmehivao se svojim harizmatskim osmehom.
     Ali iznenada se probudio, galama mušterija je jenjavala, i on začu kako neko diše u zamračenoj sobi.
     Uspravio se u krevetu dok su mu se na čelu hladile kapljice znoja koje su ga orosile u oduševljenju za vreme sna.
     "Imakolata?"
     Bila je tu, stajala je naspram suprotnog zida, dlanovima tragajući za nekom rupom u njemu. Oči su joj bile širom otvorene, ali njima ništa nije videla. Bar ništa od onoga što bi i Šedvel mogao da vidi. Viđao ju je i ranije ovakvu - poslednji put pre dva-tri dana, u foajeu ovog istog hotela.
     On ustade iz kreveta i navuče kućni ogrtač. Osetivši njegovo prisustvo, promrmljala je njegovo ime.
     "Ovde sam", odgovori on.
     "Ponovo", reče ona. "Ponovo sam ga osetila."
     "Biča?" upita on bezbojnim glasom.
     "Jasno. Moramo prodati ćilim i završiti s tim."
     "Hoćemo. Hoćemo", odvrati on, lagano joj se približavajući. "Pripreme su u toku, to znaš i sama."
     Govorio je jednoličnim glasom kako bi je smirio. Skoro uvek je bila opasna, ali ovakva njena raspoloženja plašila su ga više od većine ostalih.
     "Obavio sam telefonske razgovore", reče on. "Kupci će doći. Čekali su na ovo. Doći će i sve će biti gotovo."
     "Videla sam mesto na kome živi", nastavi ona. "Zidove; ogromne zidove. A spolja i unutra pesak. Kao da je na kraju sveta."
     Sada ga je konačno ugledala, a vizija koja ju je zaokupljala kao da je slabila.
     "Kada, Šedvele?" upita ona.
     "Šta kada?"
     "Aukcija."
     "Prekosutra. Kao što smo dogovorili."
     Ona klimnu. "Čudno", iznenada reče glasom spremnim na razgovor. Brzina kojom je menjala raspoloženja uvek ga je zaticala nespremnog. "Čudno, što su mi se košmari vratili posle toliko vremena."
     "To je zbog toga što si videla ćilim", reče Šedvel. "On te podsetio."
     "Ima tu još nečega", dodade ona.
     Zatim se uputi ka vratima koja su vodila u drugi deo Šedvelovog apartmana i otvori ih. Nameštaj je bio gurnut u stranu i poređan duž zidova velike prostorije, kako bi njihov trofej, Utkani svet, mogao biti rasprostrt. Zastala je na pragu i zagledala se u ćilim.
     Nijednom nije stala bosom nogom na njega - nekakvo sujeverje ju je sprečavalo da pređe preko njega - već je koračala duž ivice, pomno istražujući svaki inč.
     Zastala je na pola puta do suprotnog kraja.
     "Vidi" reče ona i upre prst u tkanje.
     Šedvel ode do mesta na kome je stajala.
     "Šta se desilo?"
     "Nedostaje parče."
     On krenu za njenim pogledom. Bila je u pravu. Jedan delić ćilima bio je otkinut; najverovatnije za vreme gušanja u skladištu.
     "Nije bitno", umiri je on. "Veruj mi da to neće smetati našim kupcima."
     "Ne zanima me vrednost", reče ona.
     "Šta onda?"
     "Pogledaj malo bolje, Šedvele. Svaki od ovih motiva predstavlja po jednog Vidovnjaka."
     On postrance sede na pod i stade da proučava oznake duž ruba. Teško je u njima bilo prepoznati ljudska bića; pre su podsećali na zapete sa očima.
     "To su ljudi?" upita on.
     "Oh, da. Ološ; najveći kriminalci. Zato se nalaze na ivici. Tamo su lako ranjivi. Ali su i korisni."
     "Kako?"
     "Oni su prvi branioci", odvrati Imakolata, očiju prikovanih za mesto na ćilimu koje je nedostajalo. "Prvi kojima će zapretiti opasnost, prvi..."
     "Koji će se probuditi", dopuni Šedvel.
     "...koji će se probuditi."
     "Misliš da su sada negde napolju?" upita on. Pogled mu odluta do prozora. Navukli su zavese kako bi sprečili bilo koga da ugleda njihovo blago, ali mogao je da zamisli usnuli grad s druge strane. Pomisao na to da se tamo napolju možda oslobodila neka magija ispuni ga neočekivanim nabojem.
     "Da", reče vračara. "Mislim da su budni. I Bič ih je namirisao u snu. Šedvele, on zna."
     "Šta da učinimo?"
     "Da ih pronađemo, pre no što privuku još veću pažnju. Bič je možda prastar. Možda je spor i zaboravan. Ali njegova moć..." Glas joj zamre, kao da su reči bile bezvredne u poređenju s takvim užasom. Duboko je udahnula pre no što je nastavila. "Gotovo svakodnevno sam", reče ona, "posmatrala menstrum da vidim hoće li doći. A doći će, Šedvele. Možda ne noćas. Ali doći će. Od toga dana više neće biti magije.
     "To će biti i tvoj kraj?"
     "Čak i moj."
     "Znači, moramo ih pronaći", zaključi Šedvel.
     "Ne mi", reče Imakolata. "Ne moramo prljati ruke njima." Ona se uputi nazad ka Šedvelovoj spavaćoj sobi. "Nisu mogli daleko otići", reče dok je odlazila. "Ovde su stranci."
     Na vratima je zastala i okrenula se prema njemu.
     "Ni po koju cenu ne napuštaj ovu sobu dok te ne pozovemo", reče mu. "Pozvaću nekog ko će ubijati umesto nas."
     "Koga?" upita Šedvel.
     "Nekoga koga još nisi sreo", odvrati vračara. "Umro je stotinu godina pre tvog rođenja. Ali imate dosta zajedničkog."
     "A gde je on sada?"
     "U Kosturnici Svetilišta Smrtnosti, gde je i izgubio život. Želeo je, znaš, da dokaže kako mi je ravan, da me zavede. Stoga je pokušao da postane nekromant. Mogao je i da uspe; nije bilo toga na šta se on ne bi odvažio. Ali pošlo je po zlu. Dozvao je Hirurge iz nekog podzemnog sveta, ali njima to nije bilo zabavno. Stali su da ga gone s jednog na drugi kraj Londona.
     Na kraju je provalio u Svetilište. Preklinjao me je da ih opozovem." Glas joj se pretvori u šapat. "Ali kako sam mogla?" reče ona. "On ih je dozvao. Sve što sam mogla da učinim bilo je da pustim Hirurge da obave svoj posao. I na kraju, kada je bio sav u krvi, rekao mi je : Uzmi moju dušu."
     Ona zastade. Zatim nastavi:
     "To sam i učinila."
     Pogledala je u Šedvela.
     "Ostani ovde", reče mu i zatvori vrata.
     Šedvelu nije dva puta trebalo reći da se kloni sestara dok kuju planove. Kada nikada više ne bi ugledao Magdalenu i Hag, smatrao bi se srećnim čovekom. Ali ti duhovi nisu se odvajali od svoje žive sestre; svaka je na neki, njemu neshvatljiv način, bila deo one druge. Njihovo perverzno jedinstvo predstavljalo je samo jednu od tajni koje su ih pratile; bilo ih je još mnogo.
     Svetilište Smrtnosti, na primer. To je bilo zborno mesto pripadnika njenog Kulta u vreme kada je bila na vrhuncu moći i težnji. Ali pala je u nemilost. Njena želja da vlada Fugom, koja je u to vreme predstavljala ubogi zbir raštrkanih naseobina, bila je osujećena. Njeni neprijatelji skupili su dokaze protiv nje, napravivši popis zločina koji je zadirao još u vreme dok se nalazila u majčinoj utrobi, tako da su ona i njeni sledbenici pokušali da im vrate milo za drago. Potekla je krv, mada Šedvel nikada nije uspeo da dokuči razmere tog krvoprolića. Međutim, posledice su mu bile sasvim jasne. Osramoćenoj i poniženoj Imakolati zabranjeno je da ponovo stupi na magično tle Fuge.
     Nikako nije mogla da se pomiri s tim da živi u izgnanstvu. Pošto nije bila u stanju da obuzda svoju prirodu i da, ne skrećući pažnju na sebe nastavi da boravi među Kukavicama, njen život se sastojao od beskrajnih krvoprolića, potera i novih krvoprolića. Iako su je znalci i dalje pamtili, poštovali je i nazivali desecima različitih imena - Crna Madona, Dama Tuge, Mater Malifecorum - ipak je postala žrtva vlastite neobične čednosti. Dozvala je ludilo; ono joj je bilo jedino probežište pred banalnošću Kraljevstva u koje je bila proterana.
     Takva je bila kada ju je Šedvel pronašao. Luda žena, koja je govorila drugačije od bilo kog drugog i koja je u svojim bulažnjenjima pominjala stvari koje su, kada bi samo uspeo da ih se dočepa, mogle od njega napraviti moćnog čoveka.
     A ta čuda su sada bila tu. Sadržana u pravougaoniku ćilima.
     On ode do same sredine i zagleda se u spiralu stilizovanih oblaka i munja koja se zvala Vrtlog. Koliko je noći prebdeo, pitajući se kako li izgleda naći se u tom energetskom fluksu? Možda kao da si u društvu s bogom?; ili, možda, s đavolom.
     Iz ovih misli trgnu ga urlik iz susedne sobe, a lampa iznad njegove glave iznenada utrnu kao da joj je svetlost isisana kroz prorez ispod vrata, što je samo potvrđivalo da je s druge strane neopisiva tama.
     On se povuče do suprotnog kraja prostorije i sede.
     Koliko još ima do zore? pitao se.

     2.
     Jutro još nije bilo na pomolu, kada se - mnogo časova kasnije, bar mu se tako činilo - vrata otvoriše.
     Iza njih nalazio se mrak. A iz tog mraka začu se Imakolatin glas:
     "Dođi da vidiš."
     On ustade ukočenih udova i othrama do vrata.
     Na pragu ga zapahnu talas toplote. Kao da je zakoračio u pećinu u kojoj su se pekli kolači od ljudskog izmeta i krvi.
     Imakolatu je tek nejasno nazirao, kako stoji - možda i lebdi - nedaleko od njega. Vazduh ga je gušio: strašno je želeo da se povuče. Ali ona ga je pozivala.
     "Pogledaj", uputi ga ona, zagledavši se i sama u tamu. "Došao je naš ubica. Ovo je Rejk."
     Šedvel u početku ništa nije video. A onda, jedan iskrzani trag nemirne energije pope se uza zid i pri dodiru sa tavanicom posla dole mlaz rastočene svetlosti.
     Uz njenu pomoć, ugledao je stvar koju je ona nazvala Rejk.
     Zar je ovo nekada bio čovek? Teško je u to bilo poverovati. Hirurzi koje je Imakolata pomenula potpuno su mu preuredili anatomski sklop. Visio je u vazduhu poput pocepanog, obešenog kaputa, dok mu je telo bilo rastegnuto do nadljudske visine. A onda, kao da se povetarac podigao sa tla, telo se pokrenulo, počelo da se naduvava i da se podiže. Njegovi gornji udovi - ti komadi nečega, što su nekada i mogli biti ljudsko meso i kosti, držale su krajnje labavo povezane niti mlitave hrskavice - podigoše se, kao da se sprema za pribijanje na krst. Ovaj pokret razvi materiju koja mu je obavijala glavu. Ona otpade, a Šedvel ne uspe da potisne krik, kada shvati kakvoj vrsti operacije su Hirurzi podvrgli Rejka.
     Isekli su ga na režnjeve. Iz tela su mu izvadili sve kosti i za sobom ostavili stvar kojoj je pre bilo mesto na morskom dnu nego među živima, osakaćeni eho čovečanstva, napunjen zanosima koje su sestre stvorile da bi ga dovele iz Limba. Ta se stvar klatila i naduvavala, a njegova glava bez lobanje iz trenutka u trenutak menjala je oblik dok ju je Šedvel posmatrao. Odjednom bi se pretvorila sva u izbuljene oči, zatim bi od nje ostalo samo ždrelo koje je urlajući izražavalo svoje nezadovoljstvo što su ga probudili u ovom stanju.
     "Umukni..." naredi Imakolata.
     Rejk zadrhta, a ruke mu se produžiše, kao da je želeo da ubije ženu koja mu je ovo učinila. Ali ipak je ućutao.
     "Domvile", reče Imakolata. "Jednom si mi izjavio ljubav."
     Stvar zabaci glavu unazad kao da žali zbog te želje koja ga je do ovoga dovela.
     "Bojiš li se, moj Rejku?"
     On je pogleda, očima nalik na krvave prišteve koji samo što se nisu raspali.
     "Udahnuli smo ti malo života", reče ona. "I dovoljno moći da ove ulice okreneš naopačke. Želim da je iskoristiš."
     Prisustvo te stvari izazivalo je u Šedvelu nervozu.
     "Ume li on da vlada sobom?" prošaputa on. "Šta ako podivlja?"
     "Neka", odvrati ona. "Mrzim ovaj grad. Neka ga spali. Dok ubija Vidovnjake, baš me briga šta radi. On zna da mu nema odmora dok ne obavi to što tražim od njega. A Smrt je najbolje što mu je iko ikada obećao."
     Prištevi su i dalje bili uprti u Imakolatu, a pogled u njima potvrđivao je njene reči.
     "Dobro", reče Šedvel, okrenu se i krenu nazad prema susednoj sobi. Više magije ne bi mogao da podnese.
     Sestre su uživale u njoj. Volele su da se upuštaju u takve obrede. Što se njega tiče, on je bio zadovoljan što je ljudsko biće.
     Pa, gotovo zadovoljan.