7. PRIČE O GRADU DUHOVA

     1.
     Pet nedelja pošto su Brendanovi ostaci razvejani po pašnjaku Sećanja, Kal je otvorio vrata jednom čoveku iskrivljenog, rumenog lica, sa retkom kosom koju je češljao od uveta do uveta kako bi prikrio ćelavo teme i sa opuškom jake cigare među prstima.
     "Gospodin Muni?" upita on, i odmah nastavi ne sačekavši da mu Kal to potvrdi: "Vi me ne poznajete. Zovem se Gluk." Premestivši cigaru iz desne u levu šaku on zgrabi Kalovu i dobro je prodrma. "Entoni Gluk", reče. Čovekovo lice bilo mu je nekako poznato: ali Kal nikako nije mogao da se seti odakle. "Da li bih", nastavi Gluk, "mogao s vama da izmenim dve-tri reči?"
     "Glasam za laburiste", reče Kal.
     "Ne agitujem. Zanima me kuća."
     "Oh", reče Kal, živnuvši. "Uđite onda", i povede Gluka u trpezariju. Čovek se istog časa stvori kod prozora, i zagleda u baštu.
     "Ah!" reče on. "To je znači to mesto."
     "Trenutno je u vrtu pravi haos", dodade Kal izvinjavajući se.
     "Ništa niste dirali?" upita Gluk.
     "Dirao?"
     "Od dotičnih događaja u Ulici Kočija."
     "Da li vi uopšte želite da kupite kuću?" upita Kal.
     "Da je kupim?" ponovi Gluk. "Oh, ne, žao mi je. Nisam čak ni znao da je na prodaju."
     "Ali rekli ste da vas zanima..."
     "Tačno. Ali ne zbog kupnje. Ne, zanima me ovo mesto zato što je bilo središte pometnje prošlog avgusta. Jesam li u pravu?"
     Kal se tek kao kroz maglu sećao događaja koji su se zbili toga dana. Svakako da se sećao čudovišnog vazdušnog vrtloga koji je pričinio toliko štete u Ulici Kočija. Sasvim jasno se sećao i razgovora sa Hobartom: kao i činjenice da ga je on sprečio da se sretne sa Suzanom. Ali bilo je tu još mnogo čega... Rejk, Lilijina smrt, kao i sve ono što je iskočilo iz materije Fuge... i iščilelo mu iz uma.
     Glukovo ushićenje ga je, međutim, zainteresovalo.
     "To nije bilo ništa prirodno", rekao je. "Ni iz daleka. Bio je to savršeni primer onoga što mi iz branše zovemo abnormalni fenomen."
     "Branše?"
     "Znate li kako neki ljudi ovih dana zovu Liverpul?"
     "Ne."
     "Grad duhova."
     "Grad duhova?"
     "I to s razlogom, verujte mi."
     "Na šta ste mislili kada ste rekli branša?"
     "U suštini je veoma jednostavno. Ja dokumentujem neobjašnjive događaje; događaje koji nadmašuju sposobnost razumevanja naučničkih krugova i koje ljudi zbog toga radije ne vide. To su abnormalni fenomeni."
     "Ovo je oduvek bio vetrovit grad", naglasi Kal.
     "Verujte mi", reče Gluk, "ovde prošlog leta nije duvao samo jak vetar, bilo je tu još koječega. Jedna je kuća na drugoj strani reke jednostavno preko noći sravnjena sa zemljom. A usred dana došlo je do pojave masovnih halucinacija. Stotine ljudi videlo je svetlost na nebu... briljantnu svetlost. Sve to i još mnogo drugih događaja, odigralo se u blizini ovog grada tokom dva do tri dana. Zar to vama liči na slučajnost?"
     "Ne. Ako ste ubeđeni da se to sve..."
     "Dogodilo? Oh, da, sve se to stvarno dogodilo, gospodine Muni. Ja već više od dvadeset godina prikupljam sličan materijal, skupljam i skupljam, i uočio sam izvesna ustrojstva kod tih fenomena."
     "Znači, te se stvari ne dešavaju samo ovde?"
     "Ma kakvi. Dobijam izveštaje iz cele Evrope. Posle izvesnog vremena, pred vama počne da se pomalja neka vrsta slike."
     Dok je Gluk govorio, Kal se prisetio gde je tog čoveka već video. Na televiziji, govorio je... ako se dobro sećao... o tome kako je vlada prećutala posetu ambasadora tuđinaca.
     "Ono što se dogodilo u Ulici Kočija", govorio je on, "i na više mesta u gradu, deo je ustrojstva koje je sasvim jasno nama koji proučavamo slične stvari."
     "Šta to znači?"
     "To znači da nas posmatraju, gospodine Muni. Pomno nas prate celog bogovetnog dana."
     "Ko to?"
     "Stvorenja sa nekog drugog sveta sa mnogo razvijenijom tehnologijom. Video sam samo deliće njihovih artefakata, koje su za sobom ostavili nepažljivi putnici. Ali i na osnovu njih može se lako zaključiti da im ne možemo biti ni kućni ljubimci."
     "Stvarno?"
     "Poznat mi je taj pogled, gospodine Muni", primeti Gluk sasvim mirno. "Ismevate me. Ali ja sam te dokaze video vlastitim očima. Naročito mnogo bilo ih je protekle godine. Ili su postali nepažljiviji, ili im više nije važno da li ćemo ih prozreti."
     "A šta to znači?"
     "Da njihovi planovi u vezi s nama ulaze u neku konačnu fazu. Da su postavili sve svoje instalacije na našoj planeti i da ćemo pretrpeti poraz i pre no što krenemo."
     "Nameravaju da nas napadnu?"
     "Samo se vi rugajte..."
     "Ne rugam se. Odista se ne rugam. Ne kažem da je u to lako poverovati, ali..." Prvi put, posle mnogo meseci, setio se Ludog Munija. "... zanima me ono što imate da mi ispričate."
     "Pa", zausti Gluk, a izraz lica mu smekša. "To je osvežavajuća promena. Obično me shvataju kao razbibrigu. Ali dopustite da naglasim: strašno sam savestan u svojim istraživanjima."
     "Verujem da jeste."
     "Nemam potrebu da podešavam istinu", izjavi on ponovo. "Dovoljno je ubedljiva već sama po sebi."
     On nastavi da govori o svojim nedavnim istraživanjima i o tome šta su mu ona otkrila. Izgleda da su se širom cele Engleske odigravali čudesni i neobični događaji. Raspitivao se, zatim, da li je Kal čuo za pljusak riba iz velikih dubina koji je pao na Halifaks?; ili za selo Viltšeru koje se dičilo vlastitom polarnom svetlošću?; ili za trogodišnjaka iz Blekpula koji je od rođenja savršeno razumeo hijeroglife? Tvrdio je da su to sve bile istinite priče; proverene. A to su samo najnovije. Ostrvo je izgleda do članaka bilo uronjeno u čuda za koja je većina njegovih stanovnika bila slepa.
     "Istina nam je pred nosom", reče Gluk. "Treba je samo videti. Posetioci su ovde. U Engleskoj."
     Bila je to privlačna pretpostavka... apokalipsa riba i mudre dece, pomoću koje se Engleska mogla prevrnuti naopačke; ali isto tako i besmislena ako se u obzir uzmu činjenice, iako je Gluk bio jako ubedljiv. Ali nešto nije bilo u redu s njegovim tezama. Kal još nije mogao da dokuči šta... on sigurno nije bio u poziciji da se oko toga prepire... ali osećao je da je Gluk negde na putu pogrešno skrenuo. Zbunjujući je bio proces koji je ova čudovišna litanija otpočela u njegovoj glavi; mučio se da se dokopa neke činjenice koju je nekada posedovao, a koje se više nije sećao. Izmicala mu je za dlaku.
     "Razume se, vlasti su stvar zataškale", govorio je Gluk, "ovde u gradu duhova."
     "Zataškale?"
     "Svakako. Nisu samo kuće nestale. Iščezli su i ljudi. Domamljeni su ovamo, bar tako kažu moja obaveštenja. Bogati ljudi; ljudi koji imaju uticajne prijatelje, došli su ovamo, ali nikada nisu odavde otišli. Ili bar ne svojom voljom."
     "Neobično."
     "Oh, mogu vam ja ispričati priče koje će naveliko zaseniti nestanak jednog plutokrate." Gluk ponovo zapali cigaru, koja bi se ugasila svaki put kada bi uhvatio novi pravac. Raspaljivao je cigaru dok nije sav bio obavijen dimom. "Ali tako malo znamo", reče on. "Zato ne prestajem da istražujem, ne prestajem da postavljam pitanja. Već mnogo ranije bih zakucao na vaša vrata, ali događale su se strašno uzbudljive stvari."
     "Nemam baš nešto naročito da vam ispričam", reče Kal. "Celo to razdoblje mi je nekako zamagljeno..."
     "Da", reče Gluk. "Verujem vam. Na to stalno nailazim. Svedoci jednostavno zaboravljaju. Verujem da je u pitanju nešto što su naši prijatelji..." on uperi vlažan deo cigare put neba, "... u stanju da izazovu: mislim na tu zaboravnost. Da li je još neko toga dana bio u kući?"
     "Moj otac. Čini mi se."
     Čak ni u to više nije bio sasvim siguran.
     "Da li bih mogao s njim da porazgovaram?"
     "Umro je. Umro je prošlog meseca."
     "Oh. Primite moje saučešće. Da li se to iznenada dogodilo?"
     "Da."
     "Znači prodajete kuću. Prepuštate Liverpul sam sebi?"
     Kal slegnu ramenima. "Pa, ne mislim da stvari baš tako loše stoje", odvrati on. Gluk je zurio u njega kroz dim. "Samo, izgleda da ovih dana ne mogu da donesem nikakvu odluku", priznade Kal. "Kao da živim u nekom snu."
     Nikada nisi izgovorio ništa istinitije, začu neki glas u glavi.
     "Razumem", odvrati Gluk. "Stvarno vas razumem."
     On otkopča sako i rastvori ga. Kalu odjednom srce brže zakuca, ali čovek samo iz unutrašnjeg džepa izvuče podsetnicu.
     "Evo", reče on. "Molim vas. Uzmite je."
     A.V.Gluk, stajalo je na podsetnici, a ispod adrese u Birmingemu nalazila se rečenica ispisana crvenim mastilom:
     Ono što je danas dokazano nekada je bilo tek zamišljeno. "Čiji je to citat?"
     "Vilijama Blejka", reče Gluk. "Brak između neba i pakla. Hoćete li zadržati podsetnicu? Ako vam se bilo šta dogodi; bilo šta... abnormalno... voleo bih da mi se javite."
     "Upamtiću", odgovori Kal. On ponovo pogleda podsetnicu. "Umesto čega je ovo V?" upita on.
     "Umesto Virdžil", poverljivo mu saopšti Gluk. "Svako treba da ima neku malu tajnu, zar ne?"

     2.
     Kal je sačuvao podsetnicu, više kao uspomenu na susret nego što je očekivao da će je upotrebiti. Na neki neuobičajen način osećao se prijatno u društvu tog čoveka, ali to je verovatno bio jedan od onih neponovljivih susreta. Njihovo drugo viđenje već verovatno ne bi posedovalo ovaj ekscentrični šarm.
     Kada se Džeraldina vratila počeo je da joj priča o poseti, ali onda se predomislio i skrenuo razgovor u sasvim drugom pravcu. Znala je da bi ga ismejala što je tom čoveku uopšte poklonio i minut vremena, jer Gluk je bio čudak, a njegove teorije neodržive; nije želeo da čuje kako se ruga tom čoveku, pa makar to ruganje bilo i dobronamerno.
     Možda je čovek negde pogrešno skrenuo, ali bar je putovao nekim neobičnim putevima. I mada Kal više nije mogao da se seti zašto, podozrevao je da im je to zajedničko.