8. OKRVAVLJENA DEVICA
Ne bi se baš moglo reći da je
Imakolata znala šta je to sreća, ali postojala su izvesna mesta na
kojima su ona i njene sestre osećale nešto nalik na to. Bojna polja
u sumrak, kada je svaki dah koji bi uvukla u sebe, nekom bio
poslednji; mrtvačnice i grobnice. Svuda gde je bilo smrti one su se
prijatno osećale; igrale su se među leševima i išle na izlete tamo
gde ih je bilo.
Zato su, kada im je dosadilo da
tragaju za Šedvelom, došle do Rekvijem stepeništa. To je bilo
jedino mesto u Fugi posvećeno smrti. Imakolata je kao dete dolazila
ovamo iz dana u dan da uživa u tuđoj tuzi. Sestre su se dale u
potragu za nekim nevoljkim ocem, a ona je ovde ostala sama, sa tako
mračnim mislima da je noćno nebo prema njima bilo zaslepljujuće
sjajno.
Izula je cipele i spustila se niz
stepenice do crnog blata na ivici reke. Ovde su tela konačno
prepuštana vodama. Ovde su jecaji uvek bili najglasniji (a vera u
ono posle podrhtavala je pred golom činjenicom).
Prošlo je mnogo, mnogo godina od kada
su ti obredi bili u modi. Praksa da se mrtvi predaju ovoj ili bilo
kojoj drugoj reci je prekinuta; Kukavice su pronalazile suviše
leševa. Na Imakolatinu veliku žalost, standardni metod
odstranjivanja postala je kremacija.
Stepenište je na dramatičan način
simbolizovalo istinu, jer se spuštalo u blato. Stojeći sada tamo,
dok je reka brzo promicala ispred nje, razmišljala je o tome kako
bi bilo lako baciti se u bujicu i poći putem mrtvih.
Ali za sobom bi ostavila suviše
nedovršenog posla. Ostavila bi nedirnutu Fugu i žive neprijatelje.
(To nije bilo nimalo mudro.)
Ne, morala je da nastavi da živi. Da
vidi Porodice ponižene; njihove nade, kao i njihove posede, satrte
u prah; njihova čuda svedena na igrarije. Samo uništenje
predstavljalo bi suviše laku kaznu za njih. Ono nanese trenutni
bol, i onda je sve gotovo. Ali vredelo je nastaviti život i
dočekati da vidi Vidovnjake porobljene.
Hučanje vode ju je smirivalo. Osetila
je nostalgiju, prisećajući se tela koja je ova bujica ščepala i
odvukla sa sobom.
Ali zar to sada nije čula i neku
drugačiju buku, pored ove koju je stvarala reka? Ona podiže pogled
sa tamne vode. Na vrhu stepeništa nalazila se jedna trošna zgrada,
tek nešto više od krova na stubovima, u kojoj su daljnji rođaci i
prijatelji tugovali dok se najbliža rodbina poslednji put rastajala
od svojih voljenih na obali reke. Upravo je tamo ugledala neko
kretanje; begunci u senci. Da li su to bile njene sestre? Nije
osećala njihovo prisustvo.
Na svoje neizgovoreno pitanje dobila
je odgovor kada je prešla preko blata i stigla do najnižeg
stepenika.
"Znao sam da ćeš biti ovde."
Imakolata zastade, sa jednom nogom na
stepeniku.
"Upravo ovde... i nigde drugde."
Imakolata se uznemiri. Ne zbog čoveka
koji se pojavio ispod stuba, već zbog društva u kome je bio.
Kretali su se iza njega kroz senku, dok su im se treperavi bokovi
presijavali. Lavovi! Došao je sa lavovima.
"Ah, da", reče Romo, primetivši kako
se vračara trgnula, "nisam sam, kao što je ona bila. Ovog puta si
ti ranjiva."
To je bilo tačno. Lavovi nisu bili
reflektivna stvorenja. Njene iluzije ih neće zavesti. Niti će njen
napad lako dopreti do krotitelja koji je bio otporan na te stvari
kao i njegove zveri.
"Sestre..." stade ona da ih doziva
dahom. "Dođite k meni."
Lavovi iziđoše na mesečinu; bilo ih
je ukupno šest; tri mužjaka i tri ženke. Oči su im bile prikovane
za njihovog vlasnika, čekali su da im izda uputstva.
Ona koraknu unazad. Pod petama oseti
klisko blato. Gotovo da je izgubila ravnotežu. Gde su samo
Magdalena i Hag? Otposla zatim još jednu misao u grozničavu poteru
za njima, ali usled straha ta je misao bila suviše troma.
Lavovi su sada već bili na vrhu
stepeništa. Nije se usuđivala da skine pogled sa njih, mada joj se
prizor gadio. Bili su tako veličanstveni, iako se uopšte nisu
trudili da budu takvi. Pošto se pomislivši to uplašila, znala je da
će morati da beži pred njima. Nateraće menstrum da je ponese iznad
reke pre no što je dohvate. Ali trebalo mu je dosta vremena da
poteče kroz nju, jer je bila jako pometena. Pokušala je da odloži
njihovo približavanje.
"Nije trebalo da im poveruješ..."
reče ona.
"Lavovima?" upita Romo, napola se
osmehnuvši.
"Vidovnjacima. Prevarili su Mimi kao
što su prevarili i mene. Ostavili su je u Kraljevstvu, a sami su
umakli. Oni su kukavice i prevaranti."
"A ti? Šta si ti?"
Imakolata oseti kako menstrum počinje
da prožima njeno skriveno biće. Pošto je stvorila mogućnost za beg,
mogla je dozvoliti sebi da kaže istinu.
"Ja nisam ništa", reče ona glasom
koji je sada bio tako nežan da ga je gotovo zaglušila huka reke.
"Živeću dok me moja mržnja prema njima bude držala u životu.
Kao da su lavovi shvatili ovu njenu
poslednju opasku, jer su iznenada krenuli preskačući stepenike ka
mestu na kome je stajala.
Menstrum se mreškao oko nje; počela
je da se diže. Ali tog se trenutka malo niže niz reku pojavila
Magdalena i kriknula.
Povik odvrati Imakolati pažnju;
stopala su joj bila tek nekoliko inča iznad blata. To je bilo sve
što je bilo potrebno prvom od lavova. On se sa stepeništa baci
prema njoj i, pre no što je uspela da izbegne napad, kandžama je
zgrabi i povuče na zemlju. Pala je leđima u blato.
Romo se probijao kroz ostatak čopora,
dozivajući životinju da se povuče pre no što Imakolata ovlada
svojim moćima. Ali zakasnio je. Menstrum se već uvijao oko zveri,
razdirući joj njušku i bokove; životinja više nije mogla da ga se
oslobodi i da je htela. Pošto mu menstrum nije omogućavao da se
brani, lav je nastavio da zadaje udarac za udarcem, svakim
otvarajući groznu ranu. Imakolata je vrištala i uvijala se u blatu
poprskanom krvlju, ali lav nije hteo da je pusti.
Kada joj je kandžama rasporio lice,
ispustio je jedan krkljajući urlik i njegov napad je potom oslabio.
Trenutak je još ostao da stoji iznad Imakolate dok je između njih
izbijala para; zatim se oteturao u stranu. Trbuh mu je bio rasporen
od grla do testisa. To nije počinio menstrum, već Imakolatin nož
koji joj je zatim ispao iz šake. Zver, za kojom su se vukli njeni
unutrašnji organi, nastavi da posrće, a zatim se prevali u
blato.
Ostale životinje stadoše žalosno da
reže, ali ostaše na svojim mestima poštujući Romovo naređenje.
Tada pristigoše Imakolati u pomoć
sestre, ali im ona uputi nekoliko prezrivih reči i uspe da se
pridigne na kolena. Od rana koje je zadobila, svako ljudsko biće i
većina Vidovnjaka, ostali bi mrtvi da leže u blatu. Njeno lice i
gornji deo grudi bili su strašno povređeni; meso joj je visilo u
trakama od kojih je čoveku pripadala muka. Pa ipak, uspela je da se
uspravi i uperi pogled pun agonije, koji se sada svodio na jednu
jedinu ranu, u Roma.
"Uništiću sve što si ikada voleo..."
reče ona, drhtavim glasom, šakom se uhvatila za lice dok joj je krv
šikljala između prstiju. "Fugu. Vidovnjake. Sve! Zbrisaću ih.
Obećavam ti. Plakaćeš."
Da je bilo u Romovoj moći on bi bez
razmišljanja, smesta poslao vračaru na drugi svet. Ali ni lavovi ni
njihov ukrotitelj nisu bili toliko moćni da bi mogli poslati
Imakolatu na nove pašnjake; iako oslabljena isto koliko i
neprijatelj, ona i njene sestre bi bez sumnje ubile ostale
životinje pre no što bi ove i stigle do njih. Moraće da se
zadovolji onim što je postigao svojim iznenadnim napadom i da se
nada kako Mimi zna, tamo gde sada počiva, da su njene muke
osvećene.
On krenu ka palom lavu, govoreći mu
nežne reči. Imakolata nije ni pokušala da mu učini išta zlo, već se
između sestara uputila prema stepeništu.
Lavovi su ostali na svojim mestima,
čekajući naređenje koje će ih osloboditi. Ali Romo je bio
zaokupljen tugovanjem. Prislonio je obraz uz obraz umiruće
životinje, i dalje joj nešto mrmljajući. A onda reči utehe zamreše
i njegovo lice zadobi gotovo tragičan izraz.
Lavovi uočiše njegovo ćutanje, svesni
šta ono znači. Okrenuše glave ka njemu, a Imakolata, ta svetica od
blata i rana, u tom se trenutku podiže u vazduh, dok su se
sestre-utvare vukle za njom poput pokvarenih serafima.
Podigao je pogled u trenutku kada su
uranjale u tamu, a krv kapala za njima po tlu. Pre no što ih je
sakrio mrak on primeti da se Imakolatina glava klati i da joj
sestre pritiču u pomoć. Ovog puta vračara nije prezrela njihovu
pomoć, već je dozvolila da je ponesu.