8. OKRVAVLJENA DEVICA

     Ne bi se baš moglo reći da je Imakolata znala šta je to sreća, ali postojala su izvesna mesta na kojima su ona i njene sestre osećale nešto nalik na to. Bojna polja u sumrak, kada je svaki dah koji bi uvukla u sebe, nekom bio poslednji; mrtvačnice i grobnice. Svuda gde je bilo smrti one su se prijatno osećale; igrale su se među leševima i išle na izlete tamo gde ih je bilo.
     Zato su, kada im je dosadilo da tragaju za Šedvelom, došle do Rekvijem stepeništa. To je bilo jedino mesto u Fugi posvećeno smrti. Imakolata je kao dete dolazila ovamo iz dana u dan da uživa u tuđoj tuzi. Sestre su se dale u potragu za nekim nevoljkim ocem, a ona je ovde ostala sama, sa tako mračnim mislima da je noćno nebo prema njima bilo zaslepljujuće sjajno.
     Izula je cipele i spustila se niz stepenice do crnog blata na ivici reke. Ovde su tela konačno prepuštana vodama. Ovde su jecaji uvek bili najglasniji (a vera u ono posle podrhtavala je pred golom činjenicom).
     Prošlo je mnogo, mnogo godina od kada su ti obredi bili u modi. Praksa da se mrtvi predaju ovoj ili bilo kojoj drugoj reci je prekinuta; Kukavice su pronalazile suviše leševa. Na Imakolatinu veliku žalost, standardni metod odstranjivanja postala je kremacija.
     Stepenište je na dramatičan način simbolizovalo istinu, jer se spuštalo u blato. Stojeći sada tamo, dok je reka brzo promicala ispred nje, razmišljala je o tome kako bi bilo lako baciti se u bujicu i poći putem mrtvih.
     Ali za sobom bi ostavila suviše nedovršenog posla. Ostavila bi nedirnutu Fugu i žive neprijatelje. (To nije bilo nimalo mudro.)
     Ne, morala je da nastavi da živi. Da vidi Porodice ponižene; njihove nade, kao i njihove posede, satrte u prah; njihova čuda svedena na igrarije. Samo uništenje predstavljalo bi suviše laku kaznu za njih. Ono nanese trenutni bol, i onda je sve gotovo. Ali vredelo je nastaviti život i dočekati da vidi Vidovnjake porobljene.
     Hučanje vode ju je smirivalo. Osetila je nostalgiju, prisećajući se tela koja je ova bujica ščepala i odvukla sa sobom.
     Ali zar to sada nije čula i neku drugačiju buku, pored ove koju je stvarala reka? Ona podiže pogled sa tamne vode. Na vrhu stepeništa nalazila se jedna trošna zgrada, tek nešto više od krova na stubovima, u kojoj su daljnji rođaci i prijatelji tugovali dok se najbliža rodbina poslednji put rastajala od svojih voljenih na obali reke. Upravo je tamo ugledala neko kretanje; begunci u senci. Da li su to bile njene sestre? Nije osećala njihovo prisustvo.
     Na svoje neizgovoreno pitanje dobila je odgovor kada je prešla preko blata i stigla do najnižeg stepenika.
     "Znao sam da ćeš biti ovde."
     Imakolata zastade, sa jednom nogom na stepeniku.
     "Upravo ovde... i nigde drugde."
     Imakolata se uznemiri. Ne zbog čoveka koji se pojavio ispod stuba, već zbog društva u kome je bio. Kretali su se iza njega kroz senku, dok su im se treperavi bokovi presijavali. Lavovi! Došao je sa lavovima.
     "Ah, da", reče Romo, primetivši kako se vračara trgnula, "nisam sam, kao što je ona bila. Ovog puta si ti ranjiva."
     To je bilo tačno. Lavovi nisu bili reflektivna stvorenja. Njene iluzije ih neće zavesti. Niti će njen napad lako dopreti do krotitelja koji je bio otporan na te stvari kao i njegove zveri.
     "Sestre..." stade ona da ih doziva dahom. "Dođite k meni."
     Lavovi iziđoše na mesečinu; bilo ih je ukupno šest; tri mužjaka i tri ženke. Oči su im bile prikovane za njihovog vlasnika, čekali su da im izda uputstva.
     Ona koraknu unazad. Pod petama oseti klisko blato. Gotovo da je izgubila ravnotežu. Gde su samo Magdalena i Hag? Otposla zatim još jednu misao u grozničavu poteru za njima, ali usled straha ta je misao bila suviše troma.
     Lavovi su sada već bili na vrhu stepeništa. Nije se usuđivala da skine pogled sa njih, mada joj se prizor gadio. Bili su tako veličanstveni, iako se uopšte nisu trudili da budu takvi. Pošto se pomislivši to uplašila, znala je da će morati da beži pred njima. Nateraće menstrum da je ponese iznad reke pre no što je dohvate. Ali trebalo mu je dosta vremena da poteče kroz nju, jer je bila jako pometena. Pokušala je da odloži njihovo približavanje.
     "Nije trebalo da im poveruješ..." reče ona.
     "Lavovima?" upita Romo, napola se osmehnuvši.
     "Vidovnjacima. Prevarili su Mimi kao što su prevarili i mene. Ostavili su je u Kraljevstvu, a sami su umakli. Oni su kukavice i prevaranti."
     "A ti? Šta si ti?"
     Imakolata oseti kako menstrum počinje da prožima njeno skriveno biće. Pošto je stvorila mogućnost za beg, mogla je dozvoliti sebi da kaže istinu.
     "Ja nisam ništa", reče ona glasom koji je sada bio tako nežan da ga je gotovo zaglušila huka reke. "Živeću dok me moja mržnja prema njima bude držala u životu.
     Kao da su lavovi shvatili ovu njenu poslednju opasku, jer su iznenada krenuli preskačući stepenike ka mestu na kome je stajala.
     Menstrum se mreškao oko nje; počela je da se diže. Ali tog se trenutka malo niže niz reku pojavila Magdalena i kriknula.
     Povik odvrati Imakolati pažnju; stopala su joj bila tek nekoliko inča iznad blata. To je bilo sve što je bilo potrebno prvom od lavova. On se sa stepeništa baci prema njoj i, pre no što je uspela da izbegne napad, kandžama je zgrabi i povuče na zemlju. Pala je leđima u blato.
     Romo se probijao kroz ostatak čopora, dozivajući životinju da se povuče pre no što Imakolata ovlada svojim moćima. Ali zakasnio je. Menstrum se već uvijao oko zveri, razdirući joj njušku i bokove; životinja više nije mogla da ga se oslobodi i da je htela. Pošto mu menstrum nije omogućavao da se brani, lav je nastavio da zadaje udarac za udarcem, svakim otvarajući groznu ranu. Imakolata je vrištala i uvijala se u blatu poprskanom krvlju, ali lav nije hteo da je pusti.
     Kada joj je kandžama rasporio lice, ispustio je jedan krkljajući urlik i njegov napad je potom oslabio. Trenutak je još ostao da stoji iznad Imakolate dok je između njih izbijala para; zatim se oteturao u stranu. Trbuh mu je bio rasporen od grla do testisa. To nije počinio menstrum, već Imakolatin nož koji joj je zatim ispao iz šake. Zver, za kojom su se vukli njeni unutrašnji organi, nastavi da posrće, a zatim se prevali u blato.
     Ostale životinje stadoše žalosno da reže, ali ostaše na svojim mestima poštujući Romovo naređenje.
     Tada pristigoše Imakolati u pomoć sestre, ali im ona uputi nekoliko prezrivih reči i uspe da se pridigne na kolena. Od rana koje je zadobila, svako ljudsko biće i većina Vidovnjaka, ostali bi mrtvi da leže u blatu. Njeno lice i gornji deo grudi bili su strašno povređeni; meso joj je visilo u trakama od kojih je čoveku pripadala muka. Pa ipak, uspela je da se uspravi i uperi pogled pun agonije, koji se sada svodio na jednu jedinu ranu, u Roma.
     "Uništiću sve što si ikada voleo..." reče ona, drhtavim glasom, šakom se uhvatila za lice dok joj je krv šikljala između prstiju. "Fugu. Vidovnjake. Sve! Zbrisaću ih. Obećavam ti. Plakaćeš."
     Da je bilo u Romovoj moći on bi bez razmišljanja, smesta poslao vračaru na drugi svet. Ali ni lavovi ni njihov ukrotitelj nisu bili toliko moćni da bi mogli poslati Imakolatu na nove pašnjake; iako oslabljena isto koliko i neprijatelj, ona i njene sestre bi bez sumnje ubile ostale životinje pre no što bi ove i stigle do njih. Moraće da se zadovolji onim što je postigao svojim iznenadnim napadom i da se nada kako Mimi zna, tamo gde sada počiva, da su njene muke osvećene.
     On krenu ka palom lavu, govoreći mu nežne reči. Imakolata nije ni pokušala da mu učini išta zlo, već se između sestara uputila prema stepeništu.
     Lavovi su ostali na svojim mestima, čekajući naređenje koje će ih osloboditi. Ali Romo je bio zaokupljen tugovanjem. Prislonio je obraz uz obraz umiruće životinje, i dalje joj nešto mrmljajući. A onda reči utehe zamreše i njegovo lice zadobi gotovo tragičan izraz.
     Lavovi uočiše njegovo ćutanje, svesni šta ono znači. Okrenuše glave ka njemu, a Imakolata, ta svetica od blata i rana, u tom se trenutku podiže u vazduh, dok su se sestre-utvare vukle za njom poput pokvarenih serafima.
     Podigao je pogled u trenutku kada su uranjale u tamu, a krv kapala za njima po tlu. Pre no što ih je sakrio mrak on primeti da se Imakolatina glava klati i da joj sestre pritiču u pomoć. Ovog puta vračara nije prezrela njihovu pomoć, već je dozvolila da je ponesu.