6. DOGAĐAJI NA SNAŽNOM VETRU

     1.
     Kada se ponovo našao u hodniku, Kal se setio Nimroda.
     Stražnja vrata bila su širom otvorena i dete se odgegalo u divljinu bašte, delujući poput kakvog patuljka među žbunjem. Kal ode do vrata i pozva ga, ali Nimrod je bio zauzet piškenjem u bujnu leju turskih karanfila. Kal ga ostavi na miru. Ionako mu je u njegovom sadašnjem stanju najveće zadovoljstvo bilo da se dobro ispiški - nečem drugom Nimrod nije mogao ni da se nada.
     Kada je stavio čajnik na peć, pored kuće protutnja bornmotski voz (preko Rankorna, Oksforda, Ridinga i Saotemptona). Trenutak kasnije Nimrod se stvori na vratima.
     "Blagi bože", reče on. "Kako uopšte uspevaš da zaspiš ovde?"
     "Navikneš se", odvrati Kal. "I govori tiše. Čuće te moj otac."
     "Šta bi s mojim pićem?"
     "Moraće da sačeka."
     "Počeću da se derem", upozori ga Nimrod.
     "Samo izvoli."
     Pošto mu blef nije uspeo, Nimrod slegnu ramenima i ode dalje da istražuje baštu.
     "Mogao bih i zavoleti ovaj svet", objavi on i ponovo iziđe na sunce. Kal izvadi prljavu šolju iz sudopere i izriba je za oca. Zatim ode do frižidera da potraži mleko. Dok se time bavio začuo je Nimrodov iznenađeni uzvik. On se okrenu i ode do prozora.
     Nimrod je zurio u nebo, zaprepašćenog izraza na licu. Sigurno je posmatrao avion. Kal ode svojim poslom. Dok je uzimao mleko, a gotovo da i nije bilo ničeg drugog u frižideru, začu se kucanje na vratima. On ponovo podiže pogled i istog časa postade svestan nekoliko stvari.
     Prvo, da se odjednom, niotkuda podigao povetarac. Drugo, da se Nimrod, tražeći mesto gde bi se sakrio, povukao u okrilje najgušćeg kupinovog žbuna. I treće, na njegovom licu nije se ogledalo čuđenje, već strah...
     A onda se kucanje pretvori u lupanje. Neko je pesnicama udarao po vratima.
     Dok je prolazio hodnikom čuo je oca kako mu govori:
     "Kale? U bašti je neko dete."
     A iz bašte se začuo vrisak.
     "Kale? Dete..."
     Krajičkom oka video je Brendana kako prolazi kroz kuhinju i ide prema bašti.
     "Stani, tata..." doviknu dok je otvarao prednja vrata.
     Na pragu je stajao Fredi. A Lilija... koja je stajala malo iza njega... istog časa upita:
     "Gde mi je brat?"
     "Napolju u ..."
     Bašti, hteo je da kaže, ali ono što se događalo na ulici nateralo ga je da zanemi.
     Vetar je podizao sve što nije bilo zakucano... đubre, poklopce sa kanti za otpatke, komade baštenskog nameštaja... i terao u pomamni vazdušni ples. Čupao je cveće iz leja i podizao tle iz gredica, pomračivši sunce velom zemlje.
     Ono nekoliko pešaka, što se našlo u tom uraganu, čvrsto je obgrlilo bandere i ograde; neki su se pružili po ulici i rukama prekrili glave.
     Lilija i Fredi uđoše u kuću; sledio ih je vetar koji je žudeo da osvoji nove teritorije; protutnjao je kroz kuću i ponovo se našao napolju, u bašti iza nje; u jednom je trenutku bio toliko snažan da umalo Kala nije podigao uvis.
     "Zatvori vrata!" povika Fredi.
     Kal s treskom zatvori vrata i zamandali ih. Ona počeše da se tresu od naleta vetra spolja.
     "Isuse", reče Kal. "Šta se to događa?"
     "Našto nam je za petama", odgovori Fredi.
     "Šta?"
     "Ne znam."
     Lilija je već bila na pola puta do kuhinje. Kroz otvorena vrata na stražnjoj strani kuće video je da je napolju mračno kao da je noć, a vazduh stašno prljav; Kal ugleda oca kako prelazi preko praga, pokušavajući glasom da nadjača samrtničko zavijanje vetra. A iza njega, ugledao je Nimroda, i to samo zato što je na sebi imao onu togu, kako se drži za grm dok vetar pokušava da ga odigne sa tla.
     Kal potrča za Lilijom i preteče je na kuhinjskim vratima. Usledila je neka lupnjava na krovu i sa njega polete gomila crepova.
     Brendan je već bio u bašti i vetar samo što ga nije progutao.
     "Stani tata!" povika Kal.
     Dok je prolazio kroz kuhinju pogled mu pade na čajnik i šolju pored njega. Krajnja apsurdnost svega ovoga pogodi kao malj.
     Sanjam, pomisli on; pao sam sa zida i sve od tada sanjam. Svet nije ovakav. Svet su čajnik i šolja, a ne zanosi i tornada.
     U trenutku dok je oklevao, san se pretvorio u košmar. Kroz nalet prljavštine ugledao je Rejka.
     Trenutak je visio o vetru, a obličje mu je obasjao zrak sunca.
     "Gotov je", reče Fredi.
     Te reči nagnaše Kala da se pokrene. Izleteo je kroz stražnja vrata i našao se u bašti pre no što je Rejk mogao da se stušti na jadne prilike ispred sebe.
     Zver privuče Kalov zaprepašten pogled. Primetio je da mu koža morbidno visi, usled čega se talasala i nadimala, a onda je ponovo začuo ono zavijanje za koje je malopre pomislio da potiče od vetra. Ništa nije bilo prirodnije od njega; zvuk je dopirao sa desetak mesta iz ove sablasti, dok je ona tutnjava ili stvarala kovitlace počupavši gotovo sve zasede iz bašte i bacivši ih u vazduh.
     Kiša biljaka i kamenja sruči se na one u bašti. Kal pokri glavu rukama i naslepo potrča prema mestu na kome je poslednji put video oca. Brendan je ležao na tlu, u zaklonu. Nimrod nije bio s njim.
     Pravac kojim se protezala staza Kal je poznavao kao svoj dlan. Pljujući blato dok je napredovao, on stade da se udaljava od kuće.
     Rejk ponovo zaurla, a Kal, na sreću skriven, začu Lilijin vrisak. Nije se osvrnuo, jer je upravo u tom trenutku ispred sebe ugledao Nimroda koji je stigao do ograde u stražnjem delu bašte i pokušavao da izvali natrule daske. Uprkos svojoj veličini, delimično je uspeo u tome. Kal uvuče glavu u ramena kada poče novi pljusak zemlje, zatim potrča pored golubarnika prema ogradi.
     Zavijanje je prestalo, ali vetar nije nimalo jenjao. Sudeći prema tutnjavi koja je dopirala s druge strane kuće, upravo je čerečio Ulicu Kočija. Kada je dospeo do ograde, Kal se osvrnu. Sunce se probilo kroz vrelo prljavštine i on na trenutak ugleda plavo nebo... a onda se pred njim ispreči jedna prilika i Kal se baci prema ogradi, poče da se penje uz nju u želji da je preskoči, dok mu se ono stvorenje i dalje približavalo. Na vrhu mu se opasač zakači za ekser. On posegnu da se oslobodi, ubeđen da mu je Rejk za petama, ali mora da ga je Ludi Muni pogurao otpozadi, jer čim je oslobodio opasač pao je na drugu stranu, živ i nepovređen.
     On ustade i vide zašto. Zver bez kostiju lebdela je iznad golubarnika, a glava joj se klatila napred nazad dok je osluškivala glasanje ptica u njemu. Blagoslovivši u sebi ptice, Kal se saže i otrgnu još jednu dasku iz ograde, što je bilo dovoljno da kroz otvor izvuče Nimroda.
     Dok je bio dete svako suočavanje sa opasnostima ničije zemlje između ograde i pruge debelo je ispaštao. Sada mu se te opasnosti učiniše zanemarivim u odnosu na ono što je zaostalo kod golubarnika. Podigavši Nimroda u naručje, Kal stade da se uspinje uz šljunčani nasip prema pruzi.
     "Trči", reče Nimrod. "Za petama nam je. Trči!"
     Kal pogleda prema severu, a zatim i prema jugu. Usled vetra vidljivost je bila smanjena na deset do petnaest jardi u oba smera. Sa srcem u petama on zakorači preko prve šine i stade na klisko tle između pragova. Postojale su samo četiri pruge, po dve u svakom smeru. Upravo se približavao drugoj kada začu Nimroda kako kaže:
     "Sranje."
     Kal se osvrnu, petama stružući po šljunku, vide da je njihov progonitelj zaboravio na ptice i da upravo prelaze preko ograde.
     Iza zveri ugledao je Liliju Peliciju. Stajala je u razorenoj Munijevoj bašti otvorenih usta kao da se spremala da vikne. Ali iz njenih usta nije dopro nikakav zvuk. Ili ga bar Kal nije čuo. Međutim, zver nije bila baš toliko neosetljiva. Zastala je, okrenula se nazad prema bašti i ženi u njoj.
     Kal nije video šta se dogodilo u narednom trenutku - omeo ga je vetar i Nimrod koji je, predvidevši sestrinu pogibiju, počeo da mu se otima. Uspeo je jedino da vidi kako je nadimajuće obličje njihovog progonitelja iznenada zalepršalo, a zatim je konačno čuo Lilijin glas. Ispustila je jedan bolan krik, kome se Nimrod pridružio kao eho. Posle se ponovo podigao vetar koji je baštu zavio u mrtvački pokrov i, dok se to događalo, Kal na trenutak ugleda Liliju obavijenu belim plamenom. Vrisak naglo zamre.
     Upravo u tom trenu on oseti žmarce u stopalima što mu nagovesti dolazak voza. Iz kog je pravca dolazio i kojom prugom? Ubistvo Lilije još je jače uskovitlalo vetar. Sada nije mogao da vidi ni deset jardi u daljinu, ni u jednom pravcu.
     Znajući da se ne mogu vratiti putem kojim su došli, on se okrenu u suprotnom pravcu od bašte dok je zver stvarala novi metež od koga mu se dizala kosa na glavi.
     Razmisli, naredi on sam sebi. Za nekoliko trenutaka ponovo će krenuti za njima.
     On obgrli Nimroda i pogleda na sat. Pokazivao je dvanaest trideset osam.
     Kuda se uputio voz u dvanaest trideset osam? Ka stanici u Ulici Lajm ili iz nje?
     Razmisli.
     Nimrod je počeo da plače. Nije to bilo dečje kmečanje, već tužno jecanje zbog gubitka koje je dolazilo iz srca.
     Kal baci pogled preko njegovog ramena dok je šljunak sve jače podrhtavao. Ponovo je, na trenutak, kroz poderotinu u velu prašine ugledao baštu. Lilijino telo je nestalo, ali Kal ugleda svog oca kako stoji usred pustoši, i Lilijinog ubicu kako se uzdiže iznad njega. Brendanovo lice bilo je mlohavo. Ili nije shvatao kakva opasnost mu preti ili mu nije bilo stalo. Nije pokerenuo nijedan mišić.
     "Urlik!" obrati se Kal Nimrodu, podigavši dete visoko tako da se Nimrodovo šmrkavo lice našlo u istoj ravni sa njegovim. "Urlik koji je ispustila..."
     Nimrod je i dalje jecao.
     "Umeš li da ispustiš takav krik?"
     Zver samo što se nije sunovratila na Brendana.
     "Viči!" Kal se razdera na Nimroda, tresući ga dok mu desni ne zacvokotaše. "Počni da vičeš ili ću te ja srediti!"
     Nimrod je na kraju izgleda shvatio.
     "Hajde!" reče Kal i Nimrod otvori usta.
     Zver je čula zvuk. Okrenula je glavu nalik na balon i ponovo krenula ka njima.
     Sve se to odigralo u toku nekoliko sekundi, ali odjek se za to vreme produbio. Koliko je daleko voz bio u tom trenutku? Milju? Četvrt milje?
     Nimrod je prestao da viče i borio se da se oslobodi Kalovog stiska.
     "Pobogu, čoveče!" vrištao je, očiju uprtih u užas koji im se približavao kroz dim. "Pobiće nas!"
     Kal pokuša da ne obraća pažnju na Nimrodovu viku, trudeći se da prodre u onaj hladni predeo sećanja u kome su ležali pohranjeni podaci iz reda vožnje.
     Koja je to linija bila, i iz kog pravca? Njegov um je prelazio preko brojki poput stanične oglasne table, tražeći voz koji je pre šest-sedam minuta napustio liverpulsku Ulicu Lajm, ili za šest-sedam minuta treba tamo da stigne.
     Zver se pela uz šljunčani nasip. Vetar joj je podario suknje od prašine, plešući je prodirao u njeno raskomadano obličje i izlazio iz njega, sve vreme tužno zavijajući.
     Jeka voza koji se približavao bila je već toliko jaka da se Kalu prevrtalo u stomaku. Brojevi su se i dalje smenjivali.
     Kuda? Odakle? Brzi ili spori voz?
     Razmišljaj, proklet da si.
     Zver samo što se nije obrušila na njih.
     Razmisli.
     On se povuče jedan korak. Iza njega, najudaljenija pruga poče da cvili.
     A sa tim zvukom dođe i odgovor. Bio je to stafordski voz, preko Rankorna. Ritam njegovog kretanja prodre mu kroz stopala dok je tutnjao prema odredištu.
     "Dvanaest četrdeset šest iz Staforda", reče on i zakorači na prugu koja je odzvanjala.
     "Šta to radiš?" upita Nimrod.
     "Dvanaest četrdeset šest", mrmljao je i dalje; bila je to molitva sačinjena od brojeva.
     Ubica je prelazio preko prve pruge koja je vodila ka severu. Od njega su se mogli nadati samo smrti. Nikakva kletva, niti osuda nisu dolazile u obzir; samo smrt.
     "Dođi po nas!" Kal mu doviknu.
     "Jesi li poludeo?" upita ga Nimrod.
     U znak odgovora Kal još više podiže mamac. Nimrod zakuka. Glava progonitelja postade još veća od želje da ih proguta.
     "Hajde!"
     Već je bio prešao preko obe pruge koje su išle ka severu; sada je zakoračio na prvu koja je vodila ka jugu.
     Kal posrćući još jednom koraknu unazad, udarivši petom o poslednju šinu, a od glasa zveri i tutnjave tla zubi mu zacvokotaše.
     Poslednje što je čuo dok je stvorenje dolazilo da ga ščepa bio je Nimrod koji je nabrajao sve nebeske svece tragajući za Izbaviteljem.
     A onda, iznenada, kao da se javlja na njegov poziv, veo prljavog vazduha se rascepi i voz stiže do njih. Kal oseti da je stopalom stao na šinu, zatim je podigao nogu za još jedan inč kako bi zakoračio unazad, i bacio se što dalje od šina.
     Ono što se potom zbilo odigralo se za nekoliko sekundi. U jednom trenutku stvorenje se našlo iznad šina, sa svojim ogromnim želucem i još većom gladi za smrću. Trenutak kasnije, voz ga je udario.
     Nije se začuo nikakav krik. Ni časak slavlja zato što je čudovište pobeđeno. Samo se unaokolo raširio strašni smrad, kao da su svi mrtvaci iz okoline seli i dunuli u vazduh, a onda je voz protutnjao pored njih, odnoseći neraspoznatljiva lica koja su virila kroz prozore.
     Isto onako iznenada kao što se pojavio, nestao je kroz zavesu na svom putu prema jugu. Zavijanje šina smanjilo se do piskutavog šapata. A onda je čak i to iščezlo.
     Kal protrese Nimroda kako bi prestao da priziva božanstva.
     "Gotovo je..." reče on.
     Nimrodu je bilo potrebno izvesno vreme da to prihvati. Zurio je kroz dim, očekujući da Rejk ponovo krene na njih.
     "Nema ga više", reče Kal. "Ubio sam ga."
     "Voz ga je ubio", ispravi ga Nimrod. "Spusti me."
     Kal učini tako, a Nimrod, ne pogledavši ni levo ni desno, krenu nazad preko šina prema bašti u kojoj je njegova sestra nestala. Kal ga je sledio.
     Vetar koji je došao zajedno sa stvorenjem bez kostiju, ili koji ga je iznedrio, potpuno je prestao. Kako nije bilo ni najmanjeg povetarca koji bi održao u vazduhu prljavštinu što ju je ovaj podigao, potop poče da se sliva. Kamenčići, delovi baštenskog nameštaja i ograda, čak i ostaci nekoliko domaćih ljubimaca koji su bili otrgnuti i poneseni. Bila je to kiša krvi i zemlje kakvu dobri ljudi iz Ulice Kočija nisu očekivali da vide pre sudnjeg dana.