3. ISPREGNUTI KONJ

     1.
     Noris, hamburgerski milijarder, odavno je zaboravio vreme kada su se prema njemu ophodili kao prema čoveku. Šedvel ga je koristio u druge svrhe. U početku, razume se, za vreme prvog buđenja Tkanja, služio mu je kao konj. Zatim, kada su se čovek i konj vratili u Kraljevstvo, a Šedvel zaogrnuo plašt Proroka, konj je postao klupica, kušač hrane i luda, žrtva koja je podnosila svaki Prodavčev ponižavajući ćef. Noris je sve to trpeo bez roptanja. Dokle god je bio rob zanosa Šedvelovog sakoa, bio je mrtav kao ličnost.
     Ali noćas se Šedvel umorio od tog stvorenja. Svuda oko sebe video je nove vazale, tako da mu je dosadilo da kinji negdašnjeg plutokratu. Pre no što je otpočelo raspredanje predao je Norisa na milost i nemilost svojoj Eliti, da njima bude sluga. Ali ni to nije bilo ništa spram sledeće pakosti koju mu je priredio: povukao je iluziju pomoću koje je zadobio Norisovu naklonost.
     Noris nije bio glup čovek. Kada se otreznio i video da je sav u modricama, od glave do pete, doživeo je šok, ali brzo ga je prebrodio i sklopio u celinu deliće onoga što se u poslednje vreme događalo. Nije mogao znati koliko je vremena prošlo od kada je naseo na Šedvelov trik (kod kuće u Teksasu proglašen je mrtvim i njegova se žena već preudala za njegovog brata), a i samo neodređeno sećao se svih neugodnosti i pogrda kojima je bio izložen tokom ovog razdoblja svojevoljnog potčinjavanja. Ali u nešto je bio sasvim siguran. Prvo, da ga je Šedvel naterao da se spusti ovako nisko, i drugo, da će mu Šedvel to platiti.
     Prvo je morao da umakne svojim novim gospodarima, što je sasvim lako izveo za vreme raspredanja. Nisu čak ni primetili da se iskrao. Ono što je potom morao učiniti bilo je da pronađe Prodavca, a to će najbolje uraditi, razmišljao je on, uz pomoć policijskih snaga ove neobične zemlje, kakve god one bile. S tim na umu prišao je prvoj skupini Vidovnjaka na koju je naišao i zatražio da ga odvedu do nekog na vlasti. Međutim, njegov zahtev na njih nije ostavio nikakav utisak, već je samo pobudio sumnju. Nazvali su ga Kukavicom, na šta je on prigovorio, a zatim ga optužili da je uljez. Jedna žena čak je napomenula da je možda špijun i da ga što pre treba predati nekom nadležnom; Noris ju je tada podsetio da on upravo to od njih i traži od samog početka.
     I tako su ga poveli.

     2.
     Nešto kasnije, Šedvelov otpušteni konj doveden je u Kaprinu kuću, u kojoj je u tom trenutku vladao priličan metež. Prorok je u nju stigao pre pola sata, završivši tako svoj trijumfalni pohod, ali većnici su odbili da ga puste na sveto tle pre no što razmotre da li se to kosi s njihovim moralom ili ne.
     Prorok je izjavio da je voljan da prihvati njihov metafizički oprez (nije li on konačno bio Kaprin portpalor?, predodređen da shvati delikatnost svega ovoga), i da će ostati skriven iza zatamnjenih stakala automobila dok članovi veća ne razmotre stvar.
     Mnogi su došli da vide Proroka, a privukla su ih i kola. Zavladalo je neko nevino uzbuđenje. Glasnici su prenosili poruke između onih u Kući i predvodnika konvoja koji je čekao na pragu, dok konačno nije bilo objavljeno da će Proroku biti dozvoljeno da uđe u Kaprinu kuću, s tim da se pojavi bos i sam. Prorok se s tim očigledno složio, jer su se vrata kola otvorila posle svega nekoliko minuta pošto je ovo objavljeno, i iz njih je izišao ovaj veliki čovek, bosih nogu, i uputio se ka pragu. Gomila je nagrnula napred da bi ga bolje videla - tog Spasioca koji ih je doveo na bezbedno mesto.
     Noris, koji se nalazio bliže kraju gomile, tek je na trenutak ugledao ovu priliku. Čovekovo lice nije video. Ali sasvim je dobro uočio sako i istog ga je časa prepoznao. Bio je to isti onaj kaput kojim je Prodavac njega prevario. Nikada neće zaboraviti to svetlucavo tkanje. Bio je to Šedvelov sako. Iz toga je sledilo da je onaj koji ga je nosio bio Šedvel.
     Pogled na taj sako podsetio ga je na poniženja kroz koja je prošao dok je bio u Šedvelovim rukama. Setio se udaraca i psovki; setio se prezira. Ponesen iznenadnim besom, on se istrgnu iz ruku čoveka pored sebe i stade da se probija kroz gomilu posmatrača prema vratima Kaprine kuće.
     Kada se našao u prvim redovima, na trenutak je ugledao sako i čoveka u njemu upravo kada je ulazio u kuću. Pošao je za njim, ali mu je stražar na vratima preprečio put. Bio je odgurnut naglavačke, a gomila je stala da se smeje i pljeska njegovom čudnom ponašanju; baš su bili idioti.
     "Poznajem ga!" povika on, kada Šedvel nestade s vidika. "Poznajem ga!"
     Ustao je i potrčao po drugi put prema vratima, izmakavši se u poslednjem trenutku. Stražar je zagrizao mamac i pojurio za njim kroz gomilu. Život koji je proveo kao sluga, naučio je Norisa ponešto o strategiji; izbegao je stražara i bacio se prema nebranjenim vratima, preletevši preko praga pre no što je njegov gonilac uspeo da ga obori.
     "Šedvele!" povika on.
     U odaji Kaprine kuće Prorok se ukoči usred jedne otrcane primedbe. Izgovarao je reči izmirenja, razumevanja, ali čak ni najzaslepljenijem među prisutnima nije mogao da promakne trpeptaj besa u očima ovog čoveka koji im je nudio mir, kada je začuo to ime.
     "Šedvele!"
     On se okrenu prema vratima. Iza leđa je čuo predstavnike veća kako šapatom razmenjuju primedbe. Onda je došlo do neke pometnje u prolazu koji je vodio do ove odaje, vrata su se širom otvorila i na njima se ukazao Noris, uzvikujući njegovo ime.
     Konj ustuknu kada ugleda Proroka. Šedvel primeti da se pokolebao. Noris nije očekivao da vidi ovo njegovo lice. Možda bi još mogao da se izvuče.
     "Šedvel?" obrati se on Norisu. "Bojim se da ne znam nikog pod tim imenom." Zatim se okrenu predstavnicima veća. "Poznajete li ovog gospodina?" upita on.
     Posmatrali su ga jasno izražavajući sumnju, a to je naročito važilo za starca koji se nalazio u središtu skupine, i koji nije skidao zlokoban pogled sa Proroka još od trenutka kada je Šedvel stupio u ovu šupu. A sada je to zrnce sumnje prešlo i na druge, prokletstvo.
     "Sako..." promuca Noris.
     "Ko je ovaj čovek?" upita Prorok. "Hoće li ga neko, molim vas, izvesti odavde?" Pokušao je da sve izokrene na šalu. "Čini mi se da baš nije pri zdravoj pameti."
     Niko se nije pokrenuo; niko osim konja. Noris krenu ka Proroku vičući.
     "Znam šta si mi učinio!" govorio je. "Nemoj misliti da ne znam. Za sve ćeš mi platiti, Šedvele. Ili ko god, do đavola, da si."
     Na ulaznim vratima došlo je do nove pometnje; Šedvel podiže pogled i vide dvojicu Hobartovih najboljih ljudi kako obaraju stražara i hitaju mu u pomoć. On zausti da im kaže kako je u stanju sam da iziđe na kraj sa situacijom, ali pre no što mu reči potekoše sa usana Noris se, lica iskrivljenog od besa, baci na svog neprijatelja.
     Prorokova Elita dobila je izričita naređenja kako da postupi u takvoj situaciji. Niko, baš niko, nije smeo da spusti ruku na njihovog voljenog vođu. Ne oklevajući ni trenutka, ona dvojica izvukoše pištolje i na licu mesta ubiše Norisa.
     Pao je licem na pod ispred Šedvelovih nogu, dok mu je krv šiktala iz rane u svetlim mlazevima.
     "Blagi bože", procedi Šedvel kroz stisnute zube.
     Odjeci pucnjave duže su zamirali nego što je Noris umirao. Kao da zidovi nisu mogli da poveruju u taj zvuk, odbijali su ga, napred nazad, napred nazad, dok se nisu ipak uverili da je prekršaj počinjen. Gomila koja se okupila napolju, potpuno je utihnula; ćutala je i skupina iza njega. Osećao je na sebi njihove optužujuće poglede.
     "To je bilo glupo", mrmljajući reče ubicama. A onda se, raširivši ruke, okrenu predstavnicima veća.
     "Izvinjavam se zbog ovog nesrećnog..."
     "Ovde niste dobro došli", reče jedan od njih. "Uneli ste smrt u Kaprinu kuću."
     "Posredi je nesporazum", odvrati on blago.
     "Nije."
     "Zahtevam da me saslušate."
     Ponovo isto: "Ne."
     Šedvel im se bledunjavo nasmeši.
     "Smatrate da ste mudri", poče on. "Verujte mi, ako je to tačno, onda ćete saslušati ono što imam da vam kažem. Nisam ovamo došao sam. Sa mnom je puno ljudi... vaših ljudi. Vidovnjaka. Oni me vole. Zato što želim da vidim Fugu kako napreduje, što je ujedno i njihova želja. Evo... spreman sam da vam dozvolim da učestvujete u mojoj viziji, i u pobedi koja će uslediti, ako to želite. Ali verujte mi, oslobodiću Fugu uz vašu podršku ili bez nje. Jesam li bio jasan?"
     "Gubi se odavde", reče starac koji ga je sve vreme posmatrao.
     "Budi oprezan, Mesimerisu", prošaputa jedan od prisutnih.
     "Vi izgleda ne shvatate", reče Šedvel. "Donosim vam slobodu."
     "Ti nisi Vidovnjak", odvrati Mesimeris. "Ti si Kukavica."
     "Pa šta ako sam?"
     "Na prevaru si dospeo ovamo. Nisi u stanju da čuješ Kaprin glas."
     "Oh, čujem ja glasove", odgovori Šedvel. "Čujem glasne i jasne glasove. Govore mi da Fuga nije u stanju da se brani. Da su njene vođe provele suviše vremena skrivajući se. Da su slabi i zaplašeni."
     Posmatrao je lica pred sobom, i primetio, morao je priznati, vrlo malo od one slabosti i straha o kojima je govorio: ta lica su izražavala samo ravnodušnost na koju nije smeo da gubi vreme. On se okrenu prema ljudima koji su ubili Norisa.
     "Izgleda da nemamo izbora", reče on. Odlično su razumeli znak. Povukoše se. Šedvel se ponovo okrenu prema članovima veća.
     "Želimo da odeš odavde", ponovo poče Mesimeris.
     "Je li to vaša poslednja reč?"
     "Jeste", odvrati neko drugi.
     Šedvel klimnu. Prolazile su sekunde tokom kojih se ni na jednoj strani ne pomeri ni mišić. A onda se ulazna vrata ponovo otvoriše, i ljudi sa pištoljima se vratiše. Sa sobom s doveli još četvoricu iz Elite, tako da su sada sačinjavali šestočlanu četu za streljanje.
     "Poslednji put tražim od vas", reče Šedvel, kada se četa postroji i levo i desno od njega, "ne opirite mi se."
     Pre bi se moglo reći da su ga članovi veća gledali s nevericom nego sa strahom. Ceo život proveli su u ovom svetu čuda, ali sada su se suočili sa bahatošću koja je konačno uspela da ih zgrane. Čak ni kada su ljudi sa pištoljima podigli oružja oni se nisu pokrenuli, nisu se pobunili. Samo je Mesimeris uptao:
     "Ko je Šedvel?"
     "Prodavac koga sam nekada poznavao", odvrati čovek u lepom sakou. "Ali on je mrtav, nema ga više."
     "Nije tačno", reče Mesimeris. "Ti si Šedvel."
     "Zovite me kako vam drago", reče Prorok. "Ali pognite glave preda mnom. Pognite glave i sve će vam biti oprošteno."
     Niko se nije pomerio. Šedvel se okrenu ka naoružanom čoveku sa svoje leve strane i uze mu pištolj iz ruke. Zatim ga uperi Mesimerisu u srce. Njih dvojicu nije delilo više od četiri jarda; ni slepac ne bi promašio sa te razdaljine.
     "Ponavljam: pognite glave."
     Konačno je nekolicina shvatila da je situacija ozbiljna i pokorila se njegovom zahtevu. Međutim, većina je samo zurila, ne mireći se s njegovim zahtevom zbog ponosa, gluposti ili čiste neverice.
     Šedvel je znao da je to krizni trenutak za njega. Ili će povući okidač i time sebi kupiti svet, ili će napustiti sobu za prodaju i neće se osvrtati. U tom se trenutku setio kako je stajao na vrhu brda i posmatrao Fugu pod svojim nogama. To sećanje je odnelo prevagu. Ubio je čoveka.
     Metak je pogodio Mesimerisa u grudi, ali iz rane nije potekla krv; niti je on pao. Šedvel je ponovo opalio, a onda i treći put za svaki slučaj. Svaki metak pogodio je cilj, ali čovek nikako nije hteo da padne.
     Prodavac je osetio kako drhtaj panike obuzima šestoricu naoružanih ljudi koji su stajali oko njega. I njima je na usnama bilo isto pitanje kao i njemu: zašto starac odbija da umre?
     On opali po četvrti put. Kada ju je metak pogodio, žrtva zakorači prema svom, nazovimo ga, dželatu, podigavši pri tom ruku, kao da namerava da istrgne Šedvelu iz ruke oružje koje se pušilo.
     Taj je pokret bio dovoljan da jedan od šestorice izgubi samokontrolu. Uz prodoran vrisak počeo je da puca u skupinu. Njegova histerija istog časa prešla je i na ostale. Odjednom su svi pucali, prazneći pištolje u želji da sklope optužujuće oči ispred sebe. Posle nekoliko trenutaka odaja je bila ispunjena dimom i bukom.
     Kroz sve to, Šedvel je ugledao čoveka koga je prvog pogodio kako završava pozdravom pokret koji je započeo. A onda Mesimeris pade, mrtav, licem prema podu. Njegov pad nije utišao pucnjavu; pištolji nastaviše da bljuju vatru. Nekoliko članova Veća palo je na kolena, pognutih glava, upravo onako kako je Šedvel zahtevao od njih, a ostali su potražili spas po uglovima odaje. Ali većina je jednostavno oborena tamo gde se zatekla.
     A onda, isto onako iznenada kao što je započela, pucnjava je prestala.
     Šedvel je odbacio pištolj - i mada nije bio ljubitelj klanica - primorao sebe da pređe pogledom preko krvavog prizora. Dobro je znao da onaj ko teži da postane bog nikada ni od čega ne sme da odvrati pogled. Voljno neznanje predstavljalo je poslednje utočište čovečanstva, a to je bilo stanje koje će on uskoro nadmašiti.
     Kada je proučio prizor, zaključio je i da nije tako nepodnošljiv. Bio je u stanju da zadrži pogled na gomili leševa i da ih vidi kao prazne vreće što su oni u stvari i bili.
     Ali kada se okrenuo prema vratima, nešto ga ipak natera da se žacne. Nije po sredi bio prizor, već sećanje: sećanje na Mesimerisov poslednji čin. Njegovo kretanje napred, podignuta šaka. Tek je sada shvatio šta je taj pokret značio. Čovek je tražio da mu se plati. Koliko god se trudio da pronađe, neko drugo objašnjenje, Šedvelu to ipak ne pođe za rukom.
     On, negdašnji prodavac, konačno je postao kupac; Mesimeris je pred smrt želeo da ga podseti na to.
     Moraće da pokrene vojsku, pokori opoziciju i obezbedi prilaz Vrtlogu što je brže moguće. Kada jednom bude uklonio veo oblaka postaće bog. A bogovi su bili izvan domašaja poverilaca, bilo živih bilo mrtvih.