4. URIL
Mrak je zavladao tako brzo kao da
je neko odjednom spustio zavesu. Džabir je potpalio vatru u zaklonu
zida, van domašaja nemilosrdnih naleta vetra, i tu su pojeli malo
hleba i popili kafu. Nisu razgovarali. Iscrpljenost im je svezala
jezike. Samo su pogrbljeni sedeli i zurili u vatru. Iako su ga
kosti bolele, Šedvel nije mogao da spava. Kada se vatra gotovo
ugasila, a ostale jednog po jednog savladao umor, on je ostao da
čuva stražu. U gluvo doba noći vetar je malo oslabio, a njegovo
zavijanje pretvorilo se u šapat. Kao da mu je pevao uspavanku; na
kraju se i njemu sklopiše kapci. Iza njih počeše da igraju šare
njegovog unutrašnjeg oka. A onda je zavladala praznina.
U snu je začuo glas dečaka Džabira.
Dozivao ga je negde iz tame, ali on nije želeo da se odazove. Odmor
je bio suviše ugodan. Međutim, usledio je novi poziv: užasni krik.
Ovaj put podigao je kapke.
Vetar je potpuno prestao da duva. Na
savršenom nebu iznad njih podrhtavale su sjajne zvezde. Vatra se
ugasila, ali njihova svetlost bila mu je dovoljna da odmah uoči
kako su i Ibn Talak I Džabir nestali iz logora. Ustao je, otišao do
Hobarta i prodrmao ga.
Dok je to činio, ugledao je nešto
malo dalje od Hobartove glave. Zagledao se u to - ne verujući
vlastitim očima.
Iz tla je izraslo cveće, ili mu se
bar činilo da ga vidi. Grozdovi cvetova u raskošnom zelenilu.
Podigao je pogled sa tla, a iz sprženog grla prolomio mu se krik
zaprepašćenja.
Dine su nestale. Umesto njih izrasla
je džungla, gomile drveća koje je svojom visinom pretilo da nadmaši
i visinu zida - nepregledan broj rascvetalih vrsta čije je lišće
bilo veličine čoveka. Pod tim baldahinom prostirala se divljina
ispunjena puzavicama, grmovima i travom.
Na trenutak je posumnjao u svoju
zdravu pamet, ali onda je začuo pored sebe Hobarta kako kaže:
"Bože."
"I ti to vidiš?" upita ga Šedvel.
"Vidim..." odvrati Hobart, "...
vrt."
"Vrt?"
Teško da se tom reči, već pri prvom
pogledu, mogao opisati ovaj haos. Ali pomnije ispitivanje pokazalo
je da je postojao red u onome što je u prvi mah podsećalo na
anarhiju. Ispod ogromnog drveta u cvatu protezale su se staze; bilo
je čistina i terasa. Ovo je odista bila neka vrsta vrta koji,
međutim, posetiocu ne bi pružio neko naročito zadovoljstvo ako bi
poželeo njime da se prošeta, jer i pored nebrojeno vrsta - biljaka
i žbunja svih veličina i oblika - nije bilo ni jedne jedine vrste
koja je imala boju. Nijedan cvet, grana, list niti voćka; sve do
najmanje travke, bilo je bezbojno.
Šedvel je upravo mozgao o tome kad iz
dubina do njega dopre novi krik. Sada je to bio glas Ibn Talaka;
lagano se pretvarao u prodorni vrisak. Krenuo je za njim. Tle pod
njegovim nogama bilo je meko, to mu je usporavalo kretanje, ali
vrištanje nije prestajalo, povremeno bi ga samo prekidalo jecavo
dahtanje. Šedvel potrča dozivajući čoveka po imenu. Više nije
osećao nikakav strah; samo ga je još prožimala sve veća žudnja da
se nađe licem u lice sa tvorcem ove zagonetke.
Dok se kretao jednim od senkovitih
bulevara, posutim istovetnim bezbojnim biljkama, vrištanje Ibn
Talaka iznenada zamre. Šedvel je istog časa izgubio orijentaciju.
Zastao je i stao da osmatra krošnje ne bi li uočio neko kretanje.
Ništa. Povetarac nije pomerio ni jedan jedini list paprati; niti je
iz cele te gomile cvetova - što je još samo povećavalo ovu tajnu -
do njega dopirao makar i namanji nagoveštaj mirisa.
Iza sebe je začuo Hobarta kako ga na
nešto upozorava. Šedvel se okrenuo s namerom da ga prokune zbog
nedostatka znatiželje, kada mu pogled privuče trag koji je ostavio
za sobom. U Vrtlogu su njegove stope stvarale život. Ovde su ga
uništavale. Gde god je spustio nogu biljke su se jednostavno
raspale.
Zurio je u golo tle koje je prethodno
bilo prekriveno travom i cvećem i odjednom mu postade jasno odakle
potiče ovo neobično rastinje. Ne obraćajući više pažnju na Hobarta,
on krenu prema najbližem žbunu, sa čijih grana su visili cvetovi
poput kandila. Prinese zatim šaku jednom cvetu i, probe radi, ovlaš
ga dodirnu. Čak i usled ovog nežnog kontakta cvet se raspao,
otpavši sa grane u mlazu peska. Zatim palcem pređe preko susednog
cveta: i on otpade, a zajedno s njim i grana kao i gizdavo lišće na
njoj; sve se dodirom pretvaralo u pesak.
Dine nisu preko noći nestale kako bi
oslobodile prostor za ovaj vrt. One su se pretvorile u taj vrt;
poslušavši neku nazamislivu naredbu digle su se i stvorile ovu
sterilnu iluziju. Ono što je na prvi pogled izgledalo kao čudo
plodnosti predstavljalo je sprdnju. Sve je bilo od peska. Bez
mirisa, bez boje, bez života: mrtav vrt.
Odjednom je osetio odvratnost. Ovaj
trik suviše je nalikovao delima Vidovnjaka: ličio mu je na neki
lažan zanos. Bacio se usred ukrasnog grmlja, besno zamahujući levo
i desno, pretvarajući žbunje u boljikave oblake. Jedno drvo, preko
koga je prešao dlanom, srušilo se kao kad se iznenada zatvori voda
u fontani. Najsloženiji cvetovi raspadali su se pri najmanjem
dodiru. Ali on se nije time zadovoljio. Nastavio je da razmahuje
rukama dok nije raskrčio mali gaj u gustišu.
"Zanosi!" neprestano je vikao dok ga
je pesak zasipao. "Zanosi!"
Možda bi i nastavio sa razaranjem da
Bič nije počeo ponovo da zavija - isto kao i kada ga je pre
nekoliko dana, prvi put čuo dok je čučao u govnima. Taj ga je glas
nagnao da pređe pustoš i prazninu; a zbog čega? Da bi našao novu
pustoš i novu prazninu. Šteta koju je počinio nije nimalo smirila
bes u njemu, te se on okrenu ka Hobartu.
"Iz kog pravca dopire?"
"Ne znam", odvrati Hobart, posrćući
unazad. "Odasvud."
"Gde si?" razdra se Šedvel prema
dubinama iluzije koja ga je okruživala. "Pokaži se!"
"Nemoj..." zausti Hobart zastrašenim
glasom.
"To je tvoj zmaj", reče Šedvel.
"Moramo ga videti."
Hobart odmahnu glavom. Nije želeo da
ugleda silu koja je stvorila ovo mesto. Međutim, pre no što je
uspeo da se izvuče, Šedvel ga je ščepao.
"Dočekaćemo ga zajedno", reče.
"Obojicu nas je prevario."
Hobart se otimao u želji da se
oslobodi Šedvelovog stiska, ali je njegova mahnitost jenjala kada
je ugledao obličje koje se upravo pojavilo na udaljenom kraju
prolaza.
Bilo je iste visine kao i baldahin;
dvadeset pet stopa, a možda i više; svojom je izduženom, poput
kosti belom glavom, dodirivalo grane, usled čega su spiralno
otpadale peščane peteljke.
Iako je i dalje zavijao, nedostajala
su mu usta, to jest nedostajale su mu uopšte crte lica, sve osim
očiju bez kapaka i bez trepavica kojih je imao u zastrašujućem
broju i to u obliku dvostrukog niza otvora, što su se protezali s
obe strane glave. U svemu, verovatno je imalo oko stotinu očiju,
ali čovek je mogao i čitav vek da provede buljeći u njega, pa opet
da ne otkrije njihov tačan broj, jer ta je stvar, uprkos tome što
je bila čvrsta, istovremeno bila i nestalna. Da li su oni točkovi
što su mu se okretali u srcu bili povezani preko linija tečne vatre
sa stotinama drugih geometrijskih oblika koji su obaveštavali
vazduh što ga je ono zauzimalo? Da li su nebrojena krila lepetala
na njegovim krajevima, a svetlost mu gorela u utrobi kao da je
progutalo zvezde?
Ništa nije bilo izvesno. Za vreme
jednog izdisaja činilo se da je omeđeno kalupom sevajuće svetlosti,
nalik na ono što se dogodi kada munja pogodi kakvu građevinu;
narednog trenutka ustrojstvo se pretvaralo u plamenu konfetu, koja
se rojila oko njegovih udova da bi potom bila otrgnuta. U jednm
trenutku, etar; u narednom, moloh.
A onda, isto onako iznenada kao što
je počelo da zavija, stvorenje umuknu.
Bič se umirio.
Šedvel pusti Hobarta, jer je iz
njegovih pantalona počeo da se širi smrad. Hobart pade na tle,
isprekidano jecajući. Šedvel ga ostavi tamo gde je pao, jer je
Bičeva glava, taj lavirint geometrijskih oblika, uočila
stvorenje-uljeza u svome vrtu.
Nije se povuka. Kakvu bi korist imao
od toga? U kom god bi pravcu krenuo čekale su ga hiljade kvadratnih
milja pustopoljine. Nije imao kud da pobegne. Preostalo mu je da
ostane tamo gde se zatekao i s ovim užasom podeli novosti koje je
on doneo sa sobom.
Ali pre no što je uspeo da izusti
ijednu reč, pesak oko njegovih nogu poče da se kreće. Na trenutak
je pomislio kako Bič namerava žiivog da ga zakopa, jer se tle oko
njega raspadalo. Ali umesto toga, pesak se povukao kao da je neko
odgurnuo čaršav, i na nekoliko stopa od Šedvela otkrio, na donjem
sloju, ispruženo telo Ibn Talaka. Na čovekovom nagom telu jasno su
se videle rane izazvane strašnim mučenjem. Obe šake bile su mu
vatrom otrgnute od ostalog dela ruku, a one su se sada završavale
pocrnelim patrljcima iz kojih su izvirivale naprsle kosti. I
genitalije su mu uništene na sličan način, a oči spržene u
dupljama. Nije imalo smisla zavaravati se da su mu te rane nanete
pošto je već bio mrtav: usta su mu još bila razapljena u
samrtničkom kriku.
Šedvel se zgrozio i odvratio pogled,
ali Bič mu još nije sve bio pokazao. Pesak se nanovo pokrenuo, sada
s njegove desne strane, i otkrio još jedno telo. Bio je to Džabir
koji je ležao na stomaku, butina izgorelih do kostiju, slomljena
vrata i okrenute glave tako da je zurio u nebo. Usta su mu bila
spaljena.
"Zašto?" bila je reč koju oblikovaše
Šedvelove usne.
Od Bičevog pogleda osetio je bolnu
potrebu da ispražni bešiku, ali ipak je ponovio pitanje.
"Zašto? Nismo naumili da ovde
počinimo nikakvu štetu."
Bič ničim ne pokaza da je makar čuo
njegove reči. Da nije možda izgubio moć komuniciranja posle jednog
veka provedenog u ovoj divljini, pa je jedino još onim zavijanjem
mogao da odgovori na bol postojanja?
A onda - negde između tog mnoštva
očiju - pojavila se treperava svetlost koju su ščepali točkovi u
plamenu i ispljunuli prema Šedvelu. U trenu pre no što ga je
pogodila imao je vremena da se ponada kako će smrt brzo nastupiti;
a onda se ta svetlost našla na njemu. Agonija usled njenog dodira
bila je zaslepljujuća; od njenog milovanja čitavo telo mu se
sklupčalo. Udario je o tle, a lobanja samo što mu se nije raspukla.
Ali smrt nije došla po njega. Bol je iznenada prestao, umesto njega
u oku njegova uma pojavio se plameni točak. Bič mu se našao u
glavi, a njegova moć počela je da kruži po Šedvelovoj lobanji.
Zatim je točak izišao, a na njegovom
mestu obrela se vizija koju mu je pozajmio vlasnik točka:
Lebdeo je kroz vrt; visoko kroz
krošnje drveća. Shvatio je da je to ono što Bič vidi: gledao je
njegovim očima. Njihov zajednički pogled uhvatio je neko kretanje
na tlu i počeo da skreće u tom pravcu.
Tamo na pesku ležao je Džabir - nag,
na sve četiri - a Ibn Talak ga je navlačio, rokčući dok je gurao
svoj ud u dečaka. Šedvelu je taj prizor bio neprijatan, ali potpuno
bezopasan. U svoje vreme video je mnogo gorih stvari; radio je gore
stvari. Ali on nije delio samo Bičev vid; za vidom su usledile
misli: a to je stvorenje ovakvo parenje smatralo zločinačkim, stoga
je izreklo smrtnu kaznu.
Šedvel je video kako su se Bičeva
smaknuća završavala; uopšte nije želeo da prisustvuje ponovnom
prikazivanju izvršenja smrtne kazne. Ali nije imao izbora. Bič je
zaposeo njegovo umno oko; bio je primoran da posmatra svaki užasan
trenutak.
Iz visine se spustio sjaj i razdvojio
par, zatim je vatrom zbrisao uvredljive delove - usta, oči, mošnice
i butine. Sve je to potrajalo. Imali su vremena da iskuse patnju -
ponovo je čuo krike koji su ga doveli u vrt - i vremena za
preklinjanje. Ali vatra je bila neumoljiva. I pre no što je obavila
svoj posao Šedvel ju je jecajući molio da prestane. Konačno je
došao i taj trenutak i čaršav od peska ponovo je bio navučen preko
tela. Tek kada je i to obavljeno Bič mu je vratio vlastiti vid. Tle
na kome je ležao - zaudaralo je na ono što je povratio - ponovo se
pojavilo pred njim.
Ležao je tamo gde je pao i tresao se.
Tek kada je bio siguran da se neće srušiti, podigao je glavu i
zagledao se u Biča.
Promenio je oblik. Više nije bio
džin; sedeo je na brdu peska koje je podigao ispod sebe, a svoje
mnogobrojne oči uperio je prema zvezdama. Za svega nekoliko
trenutaka pretvorio se od sudije i dželata u mislioca.
Iako su slike koje su mu malopre
ispunjavale glavu izbledele, Šedvel je znao da je to stvorenje i
dalje prisutno u noj. Mogao je da oseti kuke njegovih misli. Bio je
upecana čovečja ribica.
Prestao je da posmatra nebo i
zagledao se u njega.
Šedvele...
Čuo je kako izgovara njeovo ime, iako
u svojoj novoj inkarnaciji Bič i dalje nije imao usta. Nisu mu,
razume se, ni bila potrebna, pošto je mogao da uroni u čovečju
glavu.
Vidim te, reče. Ili bolje rečeno,
bila je to misao koju je smestio u Šedvelovu glavu, a ovaj ju je
pretočio u reči.
Vidim te. I znam ti ime.
"To i želim", reče Šedvel. "Želim da
me upoznaš. Da imaš u mene poverenja. Da mi veruješ."
Gotovo pola života proveo je kao
Prodavac služeći se ovim načinom govora i iz njega crpeći
samopouzdanje.
Nisi prvi koji je došao ovamo, reče
Bič. Dolazili su i drugi. I odlazili.
Šedvel je suviše dobro znao kuda su
odlazili. Na trenutak je ugledao - mada nije bio siguran da li po
Bičevom nalogu, ili je to bila njegova vlastita tvorevina - tela
pokopana pod peskom, uzalud upotrebljena za đubrenje ovog mrtvog
vrta. Ta je misao trebalo da ga zaplaši, ali svu silinu straha
iskusio je posmatrajući malopređašnja pogubljenja. Odlučio je da
govori otvoreno u nadi da će ga istina spasti smrti.
"Došao sam ovamo s razlogom", reče
on.
Kakvim razlogom?
Ovo je bio odlučujući trenutak. Kupac
je postavio pitanje i on je morao da odgovori na njega. Nema smisla
ni da pokuša da okoliša ili ulepšava stvar u nadi da će postići
bolju cenu. Gola istina predstavljala je sve čime je smeo da se
cenka. A pošto su stvari tako stajale, onda je ili mogao dobiti ili
izgubiti, sredine nije bilo. Biće najbolje da odmah pređe na
stvar.
"Vidovnjaci", reče.
Osetio je kako se kuke u njegovom umu
grče, ali to je ujedno i bilo sve. Bič je ćutao. Čak su mu se i
točkovi nekako zamaglili, kao da će mašina svakog časa da se
ugasi.
A onda, oh, kako je samo tiho to
učinio, on oblikova reč u njegovoj glavi.
Vidovnjaci.
Posle te reči sledio je grč energije,
sličan munji koja je eksplodirala u njegovoj lobanji. A ta munja
bila je od supstance od koje se sastojao i Bič. Zasvetlucala je po
sredini njegova tela. Jurila mu je napred nazad kroz oči.
Vidovnjaci.
"Znaš li ko su?"
Pesak oko Šedvelovih nogu
zašišta.
Zaboravio sam.
"Prošlo je dosta vremena."
A ti si ovamo došao da mi to
kažeš?
"Da te podsetim."
Zašto?
Kuke ponovo stadoše da se grče. Mogao
bi da me ubije u svakom trenutku, pomisli Šedvel. Nervozan je,
stoga i opasan. Moram biti pažljiv, moram igrati mudro. Ponašati se
kao prodavac.
"Krili su se od tebe", reče on.
Stvarno.
"Sve ove godine. Sakrili su se kako
ih nikada ne bi pronašao."
A sada?
"Sada su se ponovo probudili. Nalaze
se u svetu ljudi."
Zaboravio sam. Ali sada si me
podsetio. Oh, da. Slatki Šedvele.
Kuke se opustiše i Šedvela preplavi
talas najčistijeg zadovoljstva, usled čije se prekomernosti gotovo
razboleo. Taj Bič umeo je da donese i radost. Koja sila ne bi
podlegla njegovoj kontroli?
"Mogu li da postavim jedno pitanje?"
reče on.
Postavi.
"Ko si ti?"
Bič ustade sa svog peščanog prestola
i u trenu postade zaslepljujuće sjajan.
Šedvel prekri oči, a svetlost mu je
prosijavala i meso i kosti, zaustavivši se tek u njegovoj glavi,
gde je Bič upravo izgovarao svoje večno ime.
Zovem se Uril, reče.
Uril, od anđela.
Ime mu je bilo poznato, kao što je
napamet znao i obrede koje je čuo u crkvi svetog Filomena: izvor je
bio isti. Kao dete naučio je napamet imena svih anđela i arhanđela:
a među moćnima Uril je bio najmoćniji. Arhanđel spasenja; neki su
ga nazivali Božjim plamenom. U glavi je ponovo prisustvovao
pogubljenjima - video je tela kako venu u nemilosrednom plamenu:
anđeoskom plamenu. Šta je on to učinio, našavši se u prisustvu
takve moći? Ovo je bio Uril, od anđela...
Prisetio se još jednog anđelovog
atributa što kod njega izazva šok: shvatio je. Uril je bio anđeo
ostavljen da čuva kapije Edena.
Eden.
Uhvativši tu reč, stvorenje planu.
Mada su ga vekovi naterali da zaboravi i da se preda tuzi, on je
još bio anđeo: njegove su vatre bile neutažive. Točkovi njegovog
tela su se zakotrljali, vidljiva matematika njegove biti stade sa
se okreće sama oko sebe i da se pripravlja na nove užase.
Bilo je ovde i drugih, reče Serafim,
koji su ovo mesto nazivali Eden. Ali ja ga nikada nisam poznavao
pod tim imenom.
"Pod kojim, onda?" zapita Šedvel.
Raj, odgovori anđeo, a posle te reči
u Šedvelovom umu pojavi se nova slika. Vrt, u jednom drugom dobu.
Tada u njemu nije bilo drveća od peska, već bujna džungla koja ga
je podsetila na floru što je oživljavala u Vrtlogu: ista ona
razuzdana plodnost, iste vrste kojima je nemoguće bilo dati ime i
koje kao da su svakog trenutka mogle da postanu nešto drugo.
Cvetovi koji su svaki čas mogli da udahnu vazduh, voće spremno da
poleti. Međutim, ovde nije bilo ni traga onoj užurbanosti iz
Vrtloga; u toj atmosferi sve se neminovno uzdizalo, stvari su u
nekom vlastitom ritmu čeznule za višim stanjem, što je zacelo bila
svetlost, jer svuda između drveća lebdeo je sjaj koji je podsećao
na žive duhove.
Ovo je bilo mesto stvaranja, reče
anđeo. Oduvek i zauvek. Tu su stvari nastajale.
"Nastajale?"
Nalazile oblik i ulazile u svet.
"A Adam i Eva?"
Njih se ne sećam, odvrati Uril.
"Praroditelji čovečanstva."
Čovečanstvo je nastalo iz prašine na
hiljadu mesta, ali ne ovde. Ovde su boravili viši duhovi.
"Vidovnjaci?" upita Šedvel. "Viši
duhovi?"
Anđeo ispusti jedan oštar zvuk. Slika
rajskog vrata se zgrči, i Šedvel primeti neke prilike kako poput
lopova beže između drveća.
Postali su ovde, reče anđeo: i u svom
umu Šedvel ugleda kako se zemlja otvara i iz nje izrastaju biljke
sa ljudskim licima; magla se sledila... Ali oni su predstavljali
nesrećne slučajeve. Bili su to otpaci od neke složenije građe koji
su ovde pronašli život. Mi duhovi nismo znali za njih. Imali smo
uzvišenija posla.
"A oni su rasli?"
Rasli. I izrasli u znatiželjnike.
Sada je Šedvel počeo da shvata.
"Namirisali su svet", požuri on da
kaže.
Anđeo se strese i ponovo stade
Šedvela da bombarduje slikama. Video je praoce Vidovnjaka; svi
odreda bili su nagi, sa telima u svim bojama i veličinama - gomilu
nakaznih oblika - bilo je među njma i nekih sa repovima, zlatnim
očima i kicoša; telo jednog posedovalo je sjaj pantera; drugi je
imao zakržljala krila - video ih je kako se penju uza zid, žudeći
da iziđu iz vrta...
"Pobegli su."
Meni niko ne može da pobegne, reče
Uril. Kada su duhovi otišli ostao sam da čuvam stražu do njihovog
povratka.
Što se toga tiče knjiga Postanja bila
je u pravu; čuvar je bio postavljen na kapiju. Ali izgleda da se
svaka sličnost time i završavala. Pisci te knjige uzeli su sliku
koju je čovečanstvo nosilo u srcu i uklopili je u svoju priču zarad
vlastitih moralnih ciljeva. Kakvo je mesto Bog ovde imao i da li ga
je uopšte imao, to je, možda, u celosti bilo pitanje definicije. Da
li bi Vatikan priznao ovom stvorenju status anđela, ako bi se
pojavio pred kapijama te države? Šedvel nije bio uveren u to.
"A duhovi?" upita on. "Ostali koji su
bili ovde?"
Čekao sam, odvrati anđeo.
I čekao i čekao, razmišljao je
Šedvel, dok usled usamljenosti nisi poludeo. Sam u pustopoljini, u
vrtu koji vene i truli, među peskom koji probija kroz zidove...
"Hoćeš li sada poći sa mnom?" upita
Šedvel. "Mogu te povesti do Vidovnjaka."
Anđeo ponovo skrenu pogled na
Šedvela.
Mrzim svet, reče on. Jednom ranije
bio sam u njemu.
"Ali ako te povedem do njih", nastavi
Šedvel. "Možeš izvršiti svoju dužnost i završiti s tim."
Urilova mržnja prema Kraljevstvu kao
da je bila nešto fizičko; od nje se Šedvel sledio. Pa ipak, anđeo
nije odbio ponudu, već je samo kupovao vreme dok je razmišljao o
toj mogućnosti. Želeo je da se njegovo čekanje brzo okonča. Ali
njegovo veličanstvo odbijala je pomisao da će ponovo morati da
stupi u vezu sa svetom ljudi. Poput svega što je čisto, bio je tašt
i lako ga je bilo iskvariti.
Možda... reče.
Pogled mu skliznu sa šedvela prema
zidu. Prodavac ga je sledio i tamo ugledao Hobarta. Čovek je ulučio
priliku da se iskrade za vreme njegovog razgovora sa Urilom; ali
nije utekao dovoljno daleko.
...ovaj put... reče anđeo, dok mu je
svetlost treperila u gomili očiju, ...poći ću... Točkovi su
zahvatili svetlost i izbacili je prema Hobartu. ... u tuđoj
koži.
Rekavši to, cela mašina se raspade i,
ne jedna već bezbroj svetlosnih strela poleteše prema Hobartu.
Urilov pogled ga je prikovao za mesto; nije mogao da izbegne ovu
invaziju. Strele su ga prekrile od glave do pete, a njihova je
svetlost prodrla u njega ne oštetivši mu kožu.
Za vreme jednog jedinog otkucaja srca
nestao je svaki trag koji bi ukazivao na anđela što je sedeo na
brdu pored Šedvela; njegovo otelotvorenje izazvalo je novi prizor.
Od zida na kome je stajao Hobart, pa kroz celu baštu, drhtaj prođe
kroz tlo. Njegov prolazak uslovio je raspadanje peščanih oblika,
bezbrojne biljke pretvorile su se u prah, aleje drveća su zadrhtale
i srušile se poput lukova za vreme zemljotresa. Posmatrajući ovo
pokretno uništavanje, Šedvel je ponovo razmišljao o trenutku kada
je prvi put uočio to ustrojstvo među dinama. Možda su njegove
tadašnje pretpostavke bile ispravne; možda je ovo mesto na izvestan
način odista predstavljalo znak namenjen zvezdama. Urilov žalostan
način da povrati izgubljenu slavu u nadi da će tako prizvati nekog
duha u prolazu koji bi mu pomogao da se seti ko je.
Kataklizma je tada uzela previše maha
i on se povukao pre no što se našao zatrpan u oluji peska.
Hobart se više nije nalazio sa ove
strane rupe na kojoj je bio vrt, već se uspeo uz gromade i stajao
zagledan u prazna prostranstva pustinje.
Spolja se nije primećivalo da ga je
Uril zaposeo. Na prvi pogled, čovek bi rekao da je to isti onaj
Hobart. Imao je uobičajeni ispijen i ledeni izraz lica, a i glas mu
je ostao bezbojan kao što je i bio. Ali pitanje koje je postavio
otkrilo je nešto novo.
"Jesam li ja sada zmaj?" upitao
je.
Šedvel se zagleda u njega. Tek je u
tom trenutku primetio sjaj u Hobartovim očnim dupljama koji nije
video još od onda kada mu je prvi put obećao vatru.
"Jesi", odvrati on. "Sada si
zmaj."
Nisu oklevali. Smesta su istim putem
krenuli nazad prema granici, ostavivši za sobom Praznu Nastambu
prazniju no ikad.