8. NOVE OČI ZA STARE

     Te noći je vodostaj Merzija bio visok, a bujica snažna; njegova voda prljavo smeđa, pena siva. Kal se oslonio o ogradu šetališta i zagledao preko uzburkale vode prema napuštenim brodogradilištima na suprotnoj obali. Nekada je ovo bio prometan vodeni put, brodovi su stizali natovareni, a odlazili prazni. Sada nigde nikoga. Dokovi prljavi od mulja, gatovi i skladišta prazni. Grad duhova; pravo mesto za utvare.
     I sam se osećao kao jedan od njih. Nematerijalni lutalica. Potpuno hladan, kakvi mora da su i mrtvaci. Gurnuo je šake u džepove jakne da ih zagreje, a prsti mu napipaše pet-šest mekih plodova; izvadio ih je i stao da proučava pri svetlosti obližnje lampe.
     Ličili su na suve šljive, samo što im je kora bila mnogo tvrđa, gotovo kao đon. Nema sumnje da je to bilo neko voće, ali nije pripadalo nijednoj vrsti kojoj je znao ime. Gde i kako je došao do njih? Omirisao je jednu. Imala je miris kao da je malo uskisla, poput vina koje udara u glavu. Izgledala je ukusna; primamljiva čak. Njen miris podsetio ga je da od ručka ništa nije jeo.
     Prineo je voćku ustima i zubima s lakoćom prodro kroz smežuranu koru. Miris ga nije prevario; unutrašnje meso odista je imalo ukus alkohola, a sok mu je žario grlo poput konjaka. Počeo je da žvaće, a onda ponovo prineo voćku usnama čak i pre no što je progutao prvi zalogaj, požudno smazavši celu, zajedno sa semenkama i svim ostalim.
     Istog časa počeo je da jede i drugu. Odjednom je postao proždrljiv. Zastao je ispod svetiljke o koju je udarao vetar, tog izvora svetlosti što je poigravala oko njega, i jeo kao da ništa nije okusio već nedelju dana.
     Upravo je zagrizao pretposlednju voćku kada je shvatio da ljuljanje svetiljke iznad njega ne može biti uzrok kretanju svetlosti oko njega. On spusti pogled na voćku u svojoj šaci, ali mu ne pođe za rukom da se do kraja usredsredi na nju. Blagi bože! Zar se otrovao? Nepojedena voćka mu ispade, i upravo kada je hteo da gurne prste u usta i povrati ono što je već pojeo oseti nešto neobično.
     Podigao se, to jest, jedan njegov deo se podigao.
     Stopala su mu i dalje bila na betonu, mogao je da ga oseti pod đonovima, ali on je i dalje nastavljao da lebdi, tako da je svetiljka sada sijala ispod njega, šetalište se protezalo desno i levo od njega, a reka je hitala udarajući u obale, divlja i mračna.
     Racionalna budala u njemu govorila je: pijan si; napio si se od tog voća.
     Ali nije mu bilo ni muka, niti je gubio kontrolu; njegov vid ostao je nepomućen. Još je mogao da gleda svojim očima, ali i sa povoljne tačke, daleko iznad njega. To, međutim, nije bilo sve što je mogao da vidi. Jedan njegov deo bio je i u đubretu koje je vetar nosio po šetalištu; drugi, pak, našao se na Merziju, i zurio prema obali.
     Umnožavanje tačaka gledanja nije ga zbunilo: vidici su se mešali i venčavali u njegovoj glavi, u ustrojstvo uzdizanja i padanja, sagledavanja spoljašnjih i unutrašnjih stvari, dalekih i bliskih.
     On nije bio samo jedan već mnogi.
     On Kal; on sin svoga oca; on sin svoje majke; on dete zakopano u odraslom muškarcu, i muškarac koji je sanjao da postane ptica.
     Ptica!
     A onda mu se odjednom sve vratilo; sva čuda koja je zaboravio, sva do najsitnijih detalja pohrliše nazad k njemu. Hiljadu trenutaka, letimičnih pogleda i reči.
     Ptica, potera, kuća, dvorište, ćilim, beg (on kao ptica; da! da!); zatim neprijatelji i prijatelji; Šedvel, Imakolata; čudovišta; i Suzana, njegova predivna Suzana iznenada je zauzela pravo mesto u priči koju je njegov um pričao sam sebi.
     Setio se svega. Raspredanja ćilima, kuće koja se raspada; zatim odlaska u Fugu, i slave koju mu je donela noć provedena u njoj.
     Morao je da upotrebi sva nanovo pronađena čula kako bi zadržao ta sećanja, ali ipak nije bio zatrpan njima. Činilo se da sve to sanja u isto vreme; zadržao ih je u jednom neopisivo slatkom trenutku: bilo je to junačko podsećanje na sjedinjavanje svoga ja sa svojim tajnim ja.
     A posle tog otkrića počeo je da roni suze, kao da je prvi put dotakao pokopani bol za čovekom što ga je naučio onu pesmu koju je recitovao u Loovom voćnjaku: svojim ocem, koji je živeo i umro, a da nije saznao ono što je Kal sada znao.
     Tuga i so ga istog časa povratiše, i on ponovo postade jednovid, vrativši se ucveljen pod nepostojanu svetlost svetiljke...
     A zatim se njegova duša, dižući se sve više i više, ponovo vinu u visinu i postiže tako veliku brzinu kao da beži.
     Odjednom se našao visoko, visoko nad Engleskom.
     Ispod njega je mesečina obasjavala sjajne kontinente oblaka, čije su se nepregledne senke kretale preko padine brda i predgrađa nalik na neme vratare sna. S njima je krenuo i on, nošen istim vetrovima. Preko predela koje su premošćivali dalekovodi u zujećem poretku; i preko gradskih ulica koje je ispraznio ovaj pozni sat tako da su sada njima lutali samo zločinci i divlji psi.
     Ovaj let, koji mu je omogućio da poput lenjog orla osmatra zemlju pod sobom, zvezde za leđima, ostrvo ispod sebe, taj let podsetio ga je na jedan drugi, na onaj iznad ćilima, iznad Fuge.
     Čim mu se um okrenuo ka Utkanom svetu, uspeo je da ga namiriše... učinilo mu se da može da odredi gde se ovaj ispod njega nalazi. Vid mu nije bio dovoljno oštar da bi mogao da odredi tačno mesto, ali znao je da bi ga mogao pronaći, samo kada bi uspeo da očuva neoštećeno ovo novo osećanje i kada se bude vratio u telo ispod sebe.
     Ćilim se nalazio na severu-severoistoku od grada, u to je bio ubeđen; bio je udaljen mnogo milja i nastavljao je da se udaljava. Da li je bio u Suzaninim rukama?; da li je ona bežala na neko udaljeno mesto moleći se da ga neprijatelji ne pronađu? Ne, osećao je da su vesti mnogo gore. Utkani svet i žena koja se brinula o njemu upali su u strašnu gužvu, negde ispod njega.
     U tom trenutku ponovo se vratio u svoje telo. Osećao ga je oko sebe... njegovu toplinu i težinu... i stao je da kuje u zvezde njegovu čvrstinu. Nije imao ništa protiv razletelih misli, ali kakva korist od njih bez mišića i kostiju koji bi ih slušali?
     Trenutak kasnije ponovo je stajao ispod svetiljke, reka se i dalje penila, a oblaci koje je trenutak ranije gledao odozgo kretali su se u nemoj floti pred vetrom koji je mirisao na more. So koju je okusio nije bila morska; bile su to suze što ih je prolio zbog smrti oca, zbog toga što je zaboravio, a možda i za majkom... jer, činilo mu se da se svi gubici slivaju u jedan gubitak, a sve ono što je zaboravio u jedan veliki zaborav.
     Ali iz visina se spustio s novom mudrošću. Sada je znao da se čovek može prisetiti zaboravljenih stvari; da ono što je izgubio može ponovo pronaći.
     A to je jedino bilo važno na svetu: tražiti i naći.
     On pogleda u pravcu severa-severoistoka. Iako su se svi oni vidici ponovo slili u jedan, znao je da ipak može pronaći ćilim.
     Video ga je srcem. A pošto ga je video, dao se u potragu za njim.