3. PRODAVANJE NEBESA
"Gospodin Muni? Gospodin Brendan
Muni?"
"Tako je."
"Da vi možda nemate sina po imenu
Kalhun?"
"Šta se to vas tiče?" hteo je da zna
Brendan. A onda pre no što je ovaj drugi uspeo da mu odgovori,
upita: "Nije mu se valjda nešto dogodilo?"
Stranac odmahnu glavom, dohvati
Brendanovu šaku i snažno je protrese.
"Vi ste veoma srećan čovek, gospodine
Muni, ako smem da kažem."
Brendan je znao da je to laž.
"Šta želite?" upita on. "Prodajete li
nešto?" On povuče šaku iz stiska drugog čoveka. "Šta god da je to,
ne želim da kupim."
"Da l' prodajem?" ponovi Šedvel. "Šta
vam pada na pamet. Ja poklanjam, gospodine Muni. Imate mudrog sina.
Prijavio vas je - i dok pukneš prstima, kompjuter je upravo vas
izabrao za dobitnika..."
"Već sam vam rekao da neću", prekide
ga Brendan, te pokuša da zatvori vrata, ali čovek je već bio
podmetnuo nogu.
"Molim vas...", uzdahnu Brendan, "...
ostavite me na miru? Nisu mi potrebne vaše nagrade. Ništa ne
želim."
"E, onda ste stvarno neki izuzetan
čovek", primeti Prodavac, gurajući vrata. "Možda čak jedinstven.
Zar stvarno na celom svetu nema ničeg što biste želeli? Stvarno
neverovatno."
Iz stražnjeg dela kuće čula se
muzika, snimak najvećih Pučinijevih hitova, sa ploče koju je Elen
dobila pre nekoliko godina. Retko ju je slušala, ali posle njene
smrti Brendan - čija noga u životu nije kročila u operu, čime se on
čak i ponosio - postao je gorljivi poklonik Ljubavnog dueta iz
Madam Baterflaj. Od kada je tu ploču prvi put pustio, puštao ju je
potom još sigurno stotinu puta i uvek bi mu suze navrle u oči. Sada
je jedino želeo da se vrati muzici pre no što se završi. Ali
prodavac nije odustajao.
"Brendane", poče on, "mogu vas zvati
Brendan...?"
"Ne možete me nikako zvati."
Prodavac raskopča sako.
"Stvarno, Brendane, vi i ja imamo o
mnogo čemu da porazgovaramo. Na primer, o vašoj nagradi."
Podstava sakoa zablista privukavši
Brendanovu pažnju. Nikada u životu nije video sličnu tkaninu.
"Jeste li sigurni da baš nita ne
želite?" upita Prodavac. "Sasvim sigurni?"
Ljubavni duet dostigao je novi zamah,
glasovi Madam Baterflaj i Pinkertona požurivali su jedan drugog u
priznavanju stalno novog jada. Brendan ih je čuo, ali pažnja mu je
sve više bila usredsređena na sako. Ah da, postojalo je u njemu
nešto što je želeo.
Šedvel je posmatrao čovekove oči i
primetio je kako se u njima pali plamen želje. Sako ga još nikada
nije izneverio.
"Ugledali ste nešto, gospodine
Muni."
"Jesam", priznade blago Brendan. Ono
što je ugledao ispunilo ga je radošću i razgalilo mu tužno
srce.
Jednom mu je Elen rekla (još dok su
bili mladi, i kada je smrtnost predstavljala samo još jedan od
načina da se izrazi međusobna odanost): "... ako umrem prva,
Brendane, pronaći ću način da ti došapnem kakva su Nebesa. Kunem se
da hoću." Tada ju je ućutkao poljupcima, i rekao da će, ako ona
umre i on umreti, jer će mu srce prepući od tuge.
Ali on nije umro, je l' tako?
Proživeo je tri duga, isprazna meseca, i više no jednom za to vreme
setio se njenog lakomislenog obećanja. A sada, baš kada je mislio
da će ga očaj potpuno obrvati, na njegovom se pragu našao ovaj
glasnik s neba. Pojavio se u obličju prodavca, što je možda
predstavljalo čudan izbor, ali Serafim je bez sumnje imao razloga
za tako nešto.
"Želite li ono što vidite, Brendane?"
upita posetilac.
"Ko ste vi?" udahnu Brendan, pun
zavisti.
"Zovem se Šedvel."
"I ovo ste kupili za mene?"
"Razume se. Ali ako prihvatite,
Brendane, mora vam biti jasno da ću vam nešto malo naplatiti za
uslugu."
Brendan nije skidao pogleda sa
nagrade u sakou. "Šta god želite", odvrati on.
"Možemo vas zamoliti za pomoć, na
primer, i vi ćete biti obavezni da nam iziđete u susret."
"Zar je anđelima potrebna pomoć?"
"S vremena na vreme."
"Onda u redu", reče Brendan. "Biće mi
čast."
"Dobro." Prodavac se nasmeši.
"Izvolite...", on još malo rastvori sako, "... poslužite se."
Brendan je znao mnogo pre no što ga
je uzeo kakvo će biti i kako će mirisati Elenino pismo. Nije se
razočarao. Bilo je toplo, kao što je i očekivao i oko njega se
širio miris cveća. Napisala ga je u vrtu, u to ne može biti sumnje;
u rajskom vrtu.
"E, pa tako, gospodine Muni.
Dogovorili smo se, zar ne?"
Ljubavni duet se završio; kuća iza
Brendapnovih leđa utonula je u tišinu. Držao je pismo prislonjeno
uz grudi, i dalje strepeći da je to sve san i da će se probuditi
praznih šaka.
"Šta god želite", reče on, očajnički
se plašeći da mu ne otmu ovo spasenje.
"Ljupkost i svetlost", dopre do njega
odgovor uz osmeh. "To je sve što mudar čovek može da poželi, zar
ne? Ljukost i svetlost."
Brendan ga je tek napola slušao.
Prelazio je prstima gore dole po pismu. S prednje strane Elena je
svojim opreznim rukopisom ispisala njegovo ime.
"Gospodine Muni, da li biste mi
rekli", poče Serafim, "nešto o Kalu."
"Kalu?"
"Možete li mi reći gde da ga
nađem?"
"On je na venčanju."
"Venčanju. Ah, tako. Znate li možda
adresu."
"Razume se."
"Imamo jednu sitnicu i za Kala. Kakav
srećković."