1. ULJEZI

     1.
     Svetovi unutar svetova, uvek je tako.
     U Kraljevstvu Kukavica, Tkanje; u Tkanju, Fuga; u Fugi, svet iz Mimine knjige, a sada ovaj Vrtlog.
     Ali ništa što je videla na stranicama knjige, ili na mestima koja je posetila, nije Suzanu moglo da pripremi na ono što je zatekla iza Plašta.
     Pre svega, iako joj se učinilo dok je prolazila kroz zavesu oblaka da je na drugoj strani čeka samo noć, pokazalo se da ta tama predstavlja samo iluziju.
     Predeo u Vrtlogu bio je osvetljen ćilibarnom fosfrescentnom svetlošću koja je dopirala iz samog tla pod njenim nogama. Promena strana potpuno joj je narušila stabilnost. Kao da se ceo svet okrenuo, tako da je ona sada hodala nebom. A prava nebesa?; ona su predstavljala još jedno od čudesa. Oblaci su gotovo pritiskali zemlju, a u unutrašnjosti im se još kuvalo, kao da će joj na najmanji izazov sasuti nezaštićenu glavu kišom i munjama.
     Kada je prešla nekoliko jardi osvrnula se unazad, samo da bi upamtila kojim putem treba da se vrati. Ali vrata, i bojno polje u Uskoj jasnoći, već su bili nestali; oblak više nije bio zavesa već zid. U stomaku je osetila grč usled panike koja ju je obuzela. Potisnula ga je mišlju da ovde nije bila sama. Negde ispred nje nalazio se Kal.
     Ali gde? Iako joj je svetlost koja je dopirala iz tla omogućavala da se lako kreće, ipak se - osnažena time da je predeo bio suviše ogoljen - urotila da joj stvara pogrešne predstave o udaljenosti. Nije bila sigurna da li vidi dvadeset jardi ispred sebe ili dve stotine. Bilo kako bilo, u njenom vidokrugu nije bilo nikakvog znaka koji bi naglašavao ljudsko prisustvo. Jedino je mogla da sledi svoj nos, i da se moli da ne krene u pogrešnom pravcu.
     A onda, još jedno čudo. Pod nogama joj se pojavio trag; ili bolje rečeno, pojavila su se dva isprepletena traga. Mada je zemlja bila čvrsta i suva - tako da ni Šedvel ni Kal nisu u njoj ostavili otiske, ipak je tle kojim su prošli naizgled vibriralo. To je bar bio njen prvi utisak. Ali dok je sledila njihove tragove shvatila je šta se u stvari događa: tle duž staze kojom su se kretali progonitelj i progonjeni je proklijalo.
     Zastala je i spustila se na kolena da proveri da li je to ono što se odista ovde događalo. Oči je nisu prevarile. Zemlja se raspucavala i iz pukotina su se pomaljale žuto-zelene vitice, neverovatno snažne u odnosu na svoju veličinu; to se dešavalo tako brzo da je mogla da posmatra. Da li je ovo bio neki složeni mehanizam odbrane Vrtloga? Ili su ona dvojica, koji su išli ispred nje, na cipelama uneli u ovaj sterilni svet seme koje su ovdašnji zanosi naterali da smesta proklija? Osvrnula se. I staza kojom je prošla bila je obeležena na sličan način, izdanci tek što su počeli da se pojavljuju, dok su oni sa Kalove i Šedvelove staze - koje su stvorene minut ili dva ranije, bili već šest inča visoki. Jedan se razmotavao poput paprati; drugi je imao mahune; treći je bio posut trnjem. Ako ovako nastave da rastu za otprilike jedan sat izrašće u drveće.
     Iako je ovaj prizor bio krajnje neobičan, nije imala vremena da ga prouči. Sledeći ovaj trag koji je brzo i obilato stvarao život, ona krenu napred.

     2.
     Iako je ubrzala korak toliko da je već trčala, još nije bilo ni traga onima koje je sledila. Rascvetana staza bila je jedini dokaz njihovog prolaska.
     Uskoro je morala dosta da skrene sa traga, jer su se biljke, koje su rasle neverovatnom brzinom, širile kako u širinu tako i u visinu. Dok su bujale postajalo je sve jasnije da nemaju gotovo ništa zajedničko sa florom Kraljevstva. Ako su proklijale iz semenja koje je donela ljudska noga, ovdašnje čarolije izvršile su duboke izmene u njima.
     I odista, manje su podsećale na manje rastinje u džungli, a više na kakav pomorski greben, i to ne samo zbog toga što je usled njihovog čudesnog rasta izgedalo kao da ih je nanela plima. Boje i oblici bili su veoma raznovrsni; nigde se nisu mogle sresti dve slične biljke. Jedino što im je bilo zajedničko bilo je oduševljenje: da rastu, da budu rodne. Ispuštale su oblake miomirisnog polena poput daha; pulsirajući cvetovi okretali su glave prema oblacima, kao da su ih hranili munjama; korenje se širilo takvom žestinom da je zemlja podrhtavala.
     Pa ipak, u ovom bujanju života nije bilo ničeg zastrašujućeg. Sveprisutni žar za rastom, predstavljao je žar novorojenog. Rasle su zbog zadovoljstva koje je pružalo rašćenje.
     A onda, negde s njene desne strane, začula je krik; ili nešto nalik na krik. Da li je to bio Kal? Ne; trag se nije razdvajao. Ponovo je začula nešto između jecaja i uzdaha. Nije mogla da se ogluši, iako je ovamo došla s određenim ciljem. Obećavši sama sebi da će skrenuti samo na čas, uputila se prema zvuku.
     Razdaljine su ovde bile tako varljive. Udaljila se možda dvadesetak jardi od traga kada joj vazduh otkri izvor dotičnog zvuka.
     Bila je to biljka, prvo živo što je videla ovde, izvan granica traga; imala je veoma raznolik oblik i čitav spektar boja. Bila je veličine omanjeg drveta čije je središte činilo krajnje složeni splet debelih grana, tako da joj je palo na pamet kako ovde na jednom mestu, u stvari, raste nekoliko biljaka. Začula je neko struganje u cvetu - pravom gustišu, kao i u zmijolikom korenju, ali nikako nije mogla da ugleda stvorenje na čiji je poziv došla ovamo.
     Međutim, nešto joj je ipak postalo jasno: da je splet u središtu drveta, gotovo ceo skriven krošnjom, ljudski leš. Ako joj je bila potrebna dodatna potvrda, trebalo je samo da pogleda. Delovi lepog odela visili su sa debelih grana poput zmijskih košuljica; jednu cipelu obmotale su vitice. Odeća je bila pocepana kako bi flora mogla da se dočepa mrtvog tela; zeleni život bujao je na mestu gde je crveni zakazao. Noge leša bile su odrvenile i iz njih je izraslo čvornovato korenje; iznutra su dopirali pucnji.
     Nije imala vremena za zadržavanje i posmatranje; čekao ju je posao. Obišla je jednom oko drveta i upravo se spremala da se vrati na stazu kada primeti par živih očiju koje su je posmatrale iz lišća. Ona vrisnu. One žmirnuše. Nije mogla da odoli; ispružila je šake i razdvojila grančice.
     Glava čoveka za koga je mislila da je mrtav bila je okrenuta za gotovo sto osamdeset stepeni, a lobanja raspolućena. Ali iz svih grana navirao je raskošan život. Brada, sočna poput mlade trave, rasla je oko mahovinastih usta iz kojih je curio biljni sok; grančice tanke poput floreta izbijale su mu na obrazima.
     Oči su je pomno posmatrale i ona oseti kako vlažne vitice posežu za njenim licem i kosom da ih ispituju.
     Cvetovi se zatim zatresoše kao da udišu vazduh, i hibrid izgovori. Jednu dugu, meku reč.
     "Živlisam."
     Je li on to izgovorio svoje ime? Kada je uspela da dođe sebi od iznenađenja, rekla mu je da ga nije razumela.
     Kao da se namrštio. Iz krune cvetova stadoše da otpadaju latice. Grlo poče da pulsira, i on ovaj put uspe da razdeli slogove.
     "Živ da li sam?"
     "Jesi li živ?" ponovi ona, shvativši. "Svakako. Svakako da si živ."
     "Mislio sam da sanjam", reče, skrenuvši pogled sa nje na trenutak, a onda nastavi da proučava. "Da li sam živ, ili sanjam. Ili oboje. Jednog trenutka... cigle iz vazduha, razbijaju mi glavu..."
     "Šermanova kuća?" upita ona.
     "Ah. Bila si tamo?"
     "Aukcija. Bio si na Aukciji."
     On se nasmeja sam sebi, a ta šala joj zagolica obraze.
     "Oduvek sam želeo... da dospem unutra...", reče on. "... unutra..."
     Sada je razumela kako i zašto je došlo do ovoga. Iako je bilo teško zamisliti - teško? bilo je nemoguće - da je ovo stvorenje bilo u Šedvelovoj skupini, a upravo to je sada dokonala. Ranjen, ili možda ubijen za vreme razaranja kuće, nekako se našao u Vrtlogu koji je njegovo slomljeno telo pretvorio u rascvetalo stablo.
     Mora da se na njenom licu očitavala patnja zbog svega što se ovde dogodilo, jer vitice nabubreše i postadoše radražljive.
     "Znači, ipak ne sanjam", reče hibrid.
     "Ne."
     "Čudno", stiže odgovor. "Mislio sam da sanjam. Sve mi ovo toliko liči na raj."
     Nije bila sigurna da ga je dobro čula.
     "Raj?" ponovi ona.
     "Nikada se nisam ni usudio da se ponadam... da će mi život predstavljati takvo zadovoljstvo."
     Osmehnula se. Vitice se smiriše.
     "Ovo je zemlja iz bajki", reče hibrid.
     "Stvarno?"
     "Oh, da. Nalazimo se blizu mesta na kome je otpočelo Tkanje; Blizu Hrama Razboja. Ovde sve pretrpi promenu, sve postaje. Ja? Ja sam bio izgubljen. Pogledaj me sada kakav sam!"
     Čuvši ga kako se hvališe, prisetila se pustolovina koje je doživela u knjizi; kako se, u toj ničijoj zemlji između reči i sveta, sve menjalo i postajalo, a njen um, u mržnji venčan sa Hobartovim, predstavljao energiju koja je omogućavala to stanje. Bila je osnov za njegovu potku. Misli iz različitih lobanja ukrštale su se i otelotvoravale mesto za njihov sukob.
     Sve je to pripadalo istom postupku.
     Znanje je bilo klizavo; želela je da pronađe jednačinu u koju bi mogla da uglavi ovu lekciju, u slučaju da joj zatreba. Ali čekale su je važnije stvari no što je bila matematika mašte.
     "Moram poći", reče ona.
     "Svakako da moraš."
     "Ima ovde i drugih."
     "Video sam ih", odvrati hibrid. "Prošli su iznad mene."
     "Iznad?"
     "U pravcu Razboja."

     3.
     Prema Razboju.
     Ona se s novim žarom vrati do traga. Činjenica da je kupac ostao u Vrtlogu, i da su ga ovdašnje sile očigledno prihvatile - čak i pozdravile njegov dolazak - dala joj je izvesnu nadu da puko prisustvo uljeza nije bilo dovoljno da se Vrtlog prevrne naopačke. Očigledno da je njegova osetljivost bila neopravdano prenaglašavana. Bio je dovoljno jak da se nosi sa silama koje bi nadrle unutra na svoj vlastiti jedinstveni način.
     Koža je počela da je svrbi, a u stomaku je osetila grčeve. Pokušala je da ne misli na značenje svega toga, ali nadražaj se samo još više pojačao kada je nastavila da sledi trag. Atmosfera je postajala sve gušća; svet oko nje sve tamniji. Nije to bila noćna tama, koja uvlači u san. Pomrčina je zujala od života. Mogla je da ga okusi, bio je slatko-kiseo. Mogla je da ga vidi, užurbano se kretao s druge strane njenog pogleda.
     Prešla je tek omanji deo puta kada nešto pretrča preko njenih nogu. Spustila je pogled i ugledala životinju - nešto između veverice i stonoge, sjajnih očiju, nebrojenih nogu, kako poskakuje između korenja. A onda je shvatila da to stvorenje nije bilo samo. Šuma je bila naseljena. Životinje, isto onako brojne i neverovatne kao i biljke, izvirale su između korenja, menjajući se dok su skakale i prevrtale se, sve poletnije sa svakim novim dahom.
     Odakle su poticale?: iz biljaka. Flora je rađala vlastitu faunu; pupoljci su se rascvetavali u insekte, voće se zaogrtalo u krzno i krljušti. Jedna se biljka otvorila, iz nje se vinu uvis treperavi oblak leptirova; u bodljikavom gustišu rađale su se uz lepet krila ptice; iz jednog debla pokuljale su bele zmije poput miomirisnog biljnog soka.
     Vazduh je sada već bio tako gust da ga je mogla seći na kriške, a nove životinje su joj, dok je odmicala, svaki čas pretrčavale preko puta, da bi ih odmah potom progutao mrak. Nešto što je moglo biti vrlo daleki rođak armadila gegalo se ispred nje; pojavile su se i nestale tri varijacije majmuna; zlatni pas je skakutao među cvećem. I tako dalje. I tako dalje.
     Sada joj je bilo sasvim jasno zašto ju je koža svrbela. Žudila je da se pridruži ovoj igri promena, da se baci ponovo u topioničarski lanac i pronađe novo ustrojstvo. I mozak joj je delimično zavela ova zamisao. Među svim tim veselim pronalascima ličila je sebi na pravu škrticu jer se zalepila za jedan jedini skelet.
     Vremenom bi verovatno podlegla ovim izazovima tela, ali ispred nje je upravo iz magle izronila jedna zgrada: jednostavna zgrada od cigala koju je ugledala na trenutak pre no što ju je vazduh ponovo progutao. To je mogao biti samo Hram Razboja.
     Jedan veliki papagaj prolete ispred nje, govoreći raznim jezicima, i odmah se udalji. Počela je da trči. Zlatni pas je olučio da je prati u stopu; dahtao joj je za petama.
     A onda je zahvati udarni talas. Stigao je iz pravca zgrade; bila je to sila koja je potresla živu opnu vazduha i zatresla tle. Odbacila ju je među puzeće korenje koje je istog časa pokušalo da je ubaci u svoje ustrojstvo. Uspela je da ga se oslobodi i uspravi na noge. Da li usled dodira sa tlom ili zbog talasa energije iz Hrama, osetila je da se s njom nešto čudno dešava. Iako je sasvim mirno stajala, njeno celo telo kao da je igralo. Nijedna druga reč ne bi odgovarala. Svaki njen deo, od trepavica do moždine, zahvatio je ritam ovdašnje moći; treperenje te moći naredilo je njenom srcu da promeni način otkucavanja; krv joj je prvo pokuljala, a zatim usporila tok; um bi joj se čas vinuo u neslućene visine, da bi odmah potom spao na niske grane.
     Ali to se događalo samo s njenim telom. Njen drugi anatomski sklop - tanano telo koje je menstrum ubrzao - bio je van kontrole ovdašnjih sila; ili se već u toj meri stopio s njima da mu je bilo dopušteno da radi šta hoće.
     Sada se nalazila u njemu - govorila mu je da ne dopusti da se njena stopala pretvore u korenje, a na glavi da joj izrastu krila i da joj ona odleti. To joj je odgovaralo. Bila je zmaj, i isplivala je iz toga, zar ne? Ni ovo nije bilo ništa drugačije.
     Da, jeste, govorili su njeni strahovi. Ovde je reč o mesu i kostima; zmaj se nalazio samo u mom umu.
     Zar još nisi naučila? stigao je odgovor, nema razlike.
     Dok joj je taj odgovor ozvanjao u glavi, sustigao ju je drugi udarni talas; sada nije bio u pitanju nikakav petit mal, već udar punom snagom. Tle pod njenim nogama poče da tutnji. Ona ponovo potrča prema Hramu, dok je buka i dalje postajala sve jača, ali uspela je u najboljem slučaju da pređe pet jardi kada se tutnjanje pretvorilo u jeku kamena što se lomi i jedna krivudava pukotina pojavila se desno od nje; za njom je usledila jedna s leve strane; a zatim još jedna.
     Vrtlog je razarao samog sebe.