7. OTVORENA KNJIGA

     1.
     Zakon je stigao u Bez-premca.
     Došao je da iskoreni nesuglasice: ali nikakve nesuglasice nije pronašao. Prispeo je s batinama, oklopima i mecima, spreman da se suoči sa naoružanim pobunjenicima: a njih niko čak nije ni pominjao. Dočekao ga je lavirint senovitih ulica, uglavnom praznih, i nekoliko pešaka koji su pognuli glave čim su ugledali uniforme.
     Hobart je smesta naredio da se pretresu sve zgrade. To je, doduše, propraćeno nekolikim mrkim pogledima, ali na njima se i završilo. Bio je razočaran; dobro bi mu došlo da je naišao na bilo kakav otpor koji bi mu omogučio da ispolji autoritet. Znao je da je cilj ove sveopšte pokornosti da ga nagna da oseti lažnu sigurnost, pošto je očekivani sukob izostao. Sada je najvažnije bilo stražariti; stražariti bez prekida.
     To je bio razlog što se smestio u kuću sa čijih je gornjih spratova imao dobar pregled grada i u kojoj je mogao da provede noć. Sutra je dan velikog otisnuća u Vrtlog i mogle su se očekivati nevolje. Pa opet, ko može bilo šta zasigurno tvrditi kada je reč o ovim ljudima. Bili su tako poslušni; poput životinja, prevrtali su se preko glave već pri najmanjem nagoveštaju neke veće moći.
     Zgrada koju je rekvirirao malo šta je imala da mu ponudi, osim dobre preglednosti grada. Predstavljala je lavirint soba; zbrku izbledelih murala koje gotovo da nije ni pogledao; oskudan i škripav nameštaj. Neudobnost mu nije smetala: voleo je spartanski život. Ali zato mu je smetala atmosfera; imao je osećaj da su izbačeni stanari još tu, samo da ih on ne vidi. Da je verovao u duhove, kazao bi da ih je ova kuća puna. Ali kako nije, svoje je strahove čuvao u sebi, gde su se množili.
     Palo je veče i ulice su postale mračne. Sada je malo šta mogao da vidi sa prozora na vrhu, ali čuo je smeh koji je dopirao odozdo. Dao je ljudima slobodno veče da malo uživaju, upozorivši ih da ne zaborave kako je ovaj grad neprijateljska teritorija. Smeh je postajao sve raskalašniji, a onda se udaljio niz ulicu. Neka se zadovolje, pomisli on. Sutra će ih krstaški pohod odvesti na tlo koje ovdašnji žitelji smatraju svetim: ako uopšte nameravaju da im se odupru, učiniće to tada. Iste stvari događale su se i u spoljašnjem svetu: čovek koji ne bi pomerio ni mali prst kad bi mu spalili kuću, pobesneo bi ako bi neko samo dodirnuo neku tričariju koju je on smatrao svetinjom. Sve je nagoveštavalo da će sutrašnji dan biti zamoran i krvav.
     Ričardson je odbio da uzme slobodnu noć i ostao je u kući kako bi sačinio izveštaj o dnevnim zbivanjima za vlastitu arhivu. Brižljivo je zapisivao svaki korak sitnim, pedantnim rukopisom. Upravo je sada na tome radio, dok je Hobart osluškivao smeh koji je bledeo.
     Konačno je odložio pero.
     "Gospodine?"
     "Šta je?"
     "Ovi ljudi, gospodine. Čini mi se..." Ričardson zastade, ne znajući kako da oblikuje pitanje koje mu se motalo po glavi od kada su stigli ovamo. "... čini mi se da ne izgledaju baš sasvim kao ljudi."
     Hobart se zagleda u čoveka. Kosa mu je bila besprekorno podšišana, obrazi besprekorno obrijani, uniforma besprekorno ispeglana.
     "Možda si u pravu", odvrati on.
     Senka zbunjenosti pređe preko Ričardsonovog lica.
     "Ne razumem... gospodine."
     "Dok si ovde ne treba da veruješ ni u šta što vidiš."
     "Baš ni u šta, gospodine?"
     "Tako je", reče Hobart. On spusti prste na staklo. Bilo je hladno; toplota njegovog tela napravila je magličaste krugove oko vrhova njegovih prstiju. "Celo ovo mesto predstavlja gomilu iluzija. Trikova i zamki. Ničemu ovde ne treba verovati."
     "Ništa nije stvarno?" upita Ričardson.
     Hobart se zagleda preko krovova ove male nedođije, razmišljajući o ovom pitanju. Stvarno je bila reč koju je nekada upotrebljavao bez problema. Stvarno je ono što je pokretalo svet, što je bilo opipljivo i istinito. A njegova druga strana, nestvarno, to je bilo ono što je neki ludak izvikivao u ćeliji u četiri sata izjutra; nestvarni su bili neosnovani snovi o moći.
     Ali njegov stav o ovim stvarima suštinski se izmenio od njegovog prvog susreta sa Suzanom. Želeo je da je uhvati više no bilo kog drugog, ali progoneći je upadao je iz jedne čudnovatosti u drugu, dok se nije toliko zamorio da je jedva razlikovao levu stranu od desne. Stvarno? Šta je bilo stvarno? Možda je (ovo mu nikada ne bi palo na pamet pre Suzane) stvarno bilo samo ono što je on kazao da je stvarno. On je bio general, a vojniku je trebalo odgovoriti kako bi očuvao zdrav razum. Trebalo mu je dati jasan odgovor koji će mu obezbediti miran san.
     To je i učinio:
     "Ovde je samo zakon stvaran", reče on. "Toga se moramo držati. Svi mi. Razumeš li?"
     Ričardson klimnu. "Da, gospodine."
     Nastupila je duža pauza, a neko je napolju počeo da podvriskuje poput pijanog Čirokija. Ričardson zatvori dnevnik i uputi se ka drugom prozoru.
     "Pitam se..." poče on.
     "Da?"
     "Možda bi trebalo da iziđem. Tek na kratko. Da se suočim s tim iluzijama.
     "Možda."
     "Sada kada znam da je sve to laž..." reče on, "... sasvim sam bezbedan, je li tako?"
     "Krajnje bezbedan", odvrati Hobart.
     "E pa, onda, ako nemate ništa protiv..."
     "Samo idi. Uveri se u ono šta sam ti kazao."
     Ričardson se istog časa udaljio iz sobe i počeo da spušta niz stepenice. Nekoliko trenutaka kasnije Hobart ugleda njegovu senovitu pojavu kako odmiče ulicom.
     Inspektor se protegnu. Bio je veoma umoran. U susednoj sobi nalazio se madrac, ali odlučio je da se ne prepusti njegovoj udobnosti. Ako bi spustio glavu na jastuk njegovo bi prisustvo bilo veoma čujno.
     Umesto na madrac seo je na jednu od tvrdih stolica i izvadio iz džepa knjigu bajki. Nije se odvajao od nje od trenutka kada ju je prisvojio; više nije znao koliko je već puta pregledao njene stranice. Krenuo je iz početka. Ali redovi su mu postajali sve zamagljeniji pred očima, i mada je pokušavao da se pribere, kapci su mu se sve češće i češće sklapali.
     Mnogo pre no što je Ričardson pronašao iluziju koju je mogao nazvati svojom, Zakon koji je došao u Bez-premca zaspao je.

     2.
     Suzani uopšte nije bilo teško da izbegne Hobartove ljude kada se vratila u grad. Iako su ih ulični prolazi bili puni, senke u njima postale su neprirodno guste, tako da je uspela da održi rastojanje sa neprijateljem. Međutim, trebalo je stići do Hobarta, a to baš nije bilo tako lako. Mada je htela da posao završi što je pre bilo moguće, ipak nije imalo smisla izlagati se opasnosti da je uhapse. Već dva puta je uspela da im pobegne; nije više smela da izaziva sreću. Iako je postala strašno nestrpljiva, odlučila je da sačeka da se smrači. U ovo doba godine dani su još bili kratki; moraće da se strpi samo nekoliko časova.
     Pronašla je jednu praznu kuću - poslužila se jednostavnom hranom koju su vlasnici ostavili - i lutala odajama sa odličnom akustikom dok napolju nije počelo da se smračuje. Nikako nije mogla da prestane da misli na Džerihoa, i okolnosti pod kojima je umro. Pokušala je da se priseti kako je izgledao, i donekle je uspela da sebi dočara njegove oči i ruke, ali to je ujedno i bilo sve. Rastužila ju je nemogućnost da se priseti njegovog lika. Suviše brzo se izgubio. Upravo je zaključila da je dovoljno mračno i da bi sada već mogla da iziđe, kada je začula glasove. Spustila se u podnožje stepeništa i izvirila napolje. Na pragu su se nalazile dve prilike.
     "Ne ovde..." čula je kako šapuće neka devojka.
     "Zašto da ne?" jedva je razaznala reči njenog pratioca. Nema sumnje, bio je to jedan od Hobartovih ljudi. "Zašto da ne? Mesto kao i svako drugo."
     "Ovde već nekog ima", reče devojka zagledavši se u tajnu kuće.
     Muškarac se nasmeja. "Odvratni jebači!" povika on. Zatim grubo povuče ženu za ruku. "Hajde da nađemo neko drugo mesto", reče. Zatim se udaljiše ulicom.
     Suzana se pitala da li je Hobart blagoslovio ovakvo bratimljenje. Nije mogla da poveruje u to.
     Bilo je krajnje vreme da prestane da ga sledi u svojoj mašti; i umesto toga, da ga pronađe i obavi posao. Izvukla se iz kuće, osmotrila ulicu, pa zakoračila u noć.
     Vazduh je bio miomirisan; retke su bile kuće u kojima je gorela svetlost, a i svetlost koja je dopirala kroz prozore poticala je od sveća; nebo iznad njene glave bilo je sjajno, a zvezde nalik na kapljice rose posute po somotu. Izvesno vreme koračala je s licem podignutim spram neba, zanesena prizorom. Ali u toj zanesenosti nije mogla da oseti da li je Hobart blizu. A bio je tu negde. Ali gde? Mogla je izgubiti dragocene časove obilazeći kuću po kuću u pokušaju da ga pronađe.
     Kada nisi sigurna, pitaj policajca. To je bila jedna od majčinih omiljenih izreka, krajnje primerena ovom trenutku. Nekoliko jardi od mesta na kome se nalazila, jedan pripadnik Hobartove horde piškio je uza zid pevajući nakaradnu verziju pesme Zemlja nade i slave, prateći njome mlaz kojim je polivao zid.
     Nadajući se da je dovoljno pijan da je ne prepozna, upita ga za Hobarta.
     "Šta će ti on", reče čovek. "Uđi ovamo. U toku je proslava."
     "Možda kasnije. Moram videti inspektora."
     "Pa, ako baš moraš", složi se čovek. "On je u onoj tamo visokoj zgradi belih zidova." On pokaza u pravcu iz koga je upravo došla, polivši pri tom cipele. "Negde s desne strane", reče.
     Čovek ju je dobro uputio uprkos svom ne baš najdoličnijem stanju. Kada je skrenula desno našla se u ulici utihlih zdanja, a na uglu naredne raskrsnice nalazila se jedna dosta velika zgrada, čiji su zidovi izgledali izbledeli pri svetlosti zvezda. Na vratima nije bilo stražara; verovatno su se predali zadovoljstvima koja je Bez-premca mogao da im ponudi. Gurnula je vrata i zakoračila unutra, a da je niko nije presreo.
     O zidove odaje u koju je stupila bili su oslonjeni štitovi Hobartovih ljudi, ali njoj nije ni bila potrebna potvrda da se nalazi u pravoj kući. Stomak joj je već govorio da Hobart boravi u jednoj od odaja na spratu.
     Krenula je uz stepenice, ne znajući šta će preduzeti kada se jednom nađe licem u lice s njim. Svojim proganjanjem pretvorio joj je život u košmar i želela je da ga na neki način natera da zažali zbog toga. Ali nije mogla da ga ubije. To što je uklonila Magdalenu već je samo po sebi za nju bilo i previše grozno; savest joj ne bi dozvolila da ubije jedno ljudsko biće. Najbolje će biti da se dočepa knjige i ode.
     Na vrhu stepeništa nalazio se hodnik, na čijem kraju je ugledala odškrinuta vrata. Uputila se ka njima i gurnula ih. Njen neprijatelj je bio unutra; sam, opušteno je sedeo na stolici, zatvorenih očiju. U krilu mu je počivala knjiga bajki. Čim ju je ugledala živci su joj zatreperili. Uopšte nije oklevala, već se preko golog poda unutila ka mestu gde je dremao.
     Hobart je u snu lebdeo iznad nekog zamagljenog mesta. Oko glave su mu leteli noćni leptirovi, i lepetali mu prašnjavim krilima po očima, ali on nije bio u stanju da podigne ruke i otera ih. Negde u blizini osetio je opasnost, i upitao se iz kog li će pravca doći?
     Magla se pomerila na levu stranu, a potom na desnu.
     "Ko...?" promrmlja on.
     Kada ga ču kako nešto govori Suzana se ukoči. Nalazila se na jard od stolice, ne više. Promrmljao je još nešto; neke reči koje nije mogla da shvati. Ali nije se probudio.
     Iza kapaka Hobart je na trenutak ugledao neku nestalnu priliku u magli. Počeo je da se bori protiv snenosti koja ga je obrvala; želeo je da se probudi i odbrani.
     Suzana napravi još jedan korak ka spavaču.
     On ponovo zastenja.
     Drhtavim prstima posegnula je za knjigom. Kada ih je obavila oko nje, on širom otvori oči. Pre no što je uspela da mu je istrgne, njegov se stisak pojačao. Ustao je.
     "Ne!" povika on.
     Usled šoka koji je doživela kada se probudio umalo nije ispustila knjigu, ali sada više nije htela da se odrekne svoje nagrade: ta je knjiga bila njena. Trenutak su se gušali boreći se da je otmu jedno od drugog.
     A onda - bez ikakvog upozorenja - iz šaka stade da im se podiže veo tame, ili tačnije iz knjige koju su držali između sebe.
     Podigla je pogled prema Hobartovim očima. I njega je zapanjila isto koliko i nju moć koja se iznenada oslobodila između njihovih isprepletenih prstiju. Tama se isprečila između njih poput dima, rascvetala se naspram tavanice i istog časa počela ponovo da se spušta, obavijajući ih oboje u noć unutar noći.
     Čula je kako je Hobart kriknuo od straha. Sledećeg trenutka reči kao da su počele da naviru iz knjige, nalik na bele oblike naspram dima, i dok su se dizale postajale su ono što su označavale. Ili je to bilo posredi, ili su ona i Hobart padali i pretvarali se u simbole dok se knjiga otvarala da ih primi. Možda je posredi bilo jedno, a možda drugo; ili oboje, na kraju se sve stopilo u jedno.
     Bez obzira da li su se uzdizali ili padali, kao jezik ili život, bili su preneti u zemlju iz bajki.