III

     1.
     Za Harija je septembar bio mesec oporavka. Rešio je da sredi svoju malu kancelariju u Četrdeset petoj ulici; da stupi u vezu sa prijateljima koje nije video celo leto; čak je pokušao i da ponovo potpali nekoliko ljubavnih fitilja po gradu. Što se ovog poslednjeg tiče, bio je potpuno neuspešan: samo je jedna od žena kojima je ostavio poruke uzvratila poziv, i to da bi ga podsetila da mu je pozajmila pedeset dolara.
     Stoga nije bio nimalo nesrećan kada je zatekao devojku od dvadesetak godina ispred vrata svoga stana tog četvrtka uveče početkom oktobra. Imala je prsten u levoj nozdrvi i crnu haljinu suviše kratku za dobro zdravlje, a nosila je paket.
     "Jesi li ti Hari?" upitala je.
     "Aha."
     "Ja sam Sabina. Imam nešto za tebe." Paket je imao valjkast oblik, bio dugačak četiri stope i umotan u smeđu hartiju. "Želiš li da ga preuzmeš?" upita ona.
     "Šta je to?"
     "Ispustiću ga..." reče devojka i pusti ga. Hari ga je uhvatio pre nego što je pao na pod. "To je poklon."
     "Od koga?"
     "Da li bih možda mogla da dobijem koka-kolu ili nešto slično?" upita devojka, gledajući pored Harija u stan.
     Hari jedva da je i izgovorio reč svakako, a Sabina je već promakla pored njega. Nedostatak lepog ponašanja nadoknađivala je oblinama, pomisli on, posmatrajući je kako odmiče hodnikom. Mogao je da se pomiri s tim. "Kuhinja je s desne strane", reče joj on, ali ona je prošla pored nje i uputila se pravo u dnevnu sobu.
     "Imaš li nešto jače?" upita ona.
     "Verovatno ima piva u frižideru", odvrati on, zalupivši ulazna vrata nogom i krenuvši za njom u dnevnu sobu.
     "Od piva dobijem gasove", primeti ona.
     Hari spusti paket nasred poda. "Mislim da imam malo ruma."
     "U redu", slegnu ona ramenima, kao da je Hari nju ponudio pićem, a nju to baš nije mnogo zanimalo.
     Otišao je do kuhinje da pronađe piće i koju čitavu čašu u kredencu.
     "Mislila sam da si uvrnutiji", u međuvremenu mu je rekla Sabina. "Ovo mesto nije ništa naročito."
     "Šta si očekivala?"
     "Nešto luđe. Čula sam da si se uvalio u neke prilično otkačene stvari."
     "Ko ti je to kazao?"
     "Ted."
     "Poznavala si Teda?"
     "Više nego poznavala", reče ona, pojavivši se na kuhinjskim vratima. Pokušavala je da deluje žestoko, ali njeno lice, i pored senke, ruža i kao krv crvenog sjaja za usne, bilo je suviše okruglo i detinjasto da bi mogla uspešno to da izvede.
     "Kada je to bilo?" upitao ju je Hari.
     "Oh... pre tri godine. Imala sam četrnaest kada sam ga upoznala."
     "To liči na Teda."
     "Nikada nismo radili ništa što ja nisam želela", reče ona, prihvativši čašu ruma od Harija. "Uvek je bio zaista fin prema meni, čak i kada je prolazio kroz gadna razdoblja."
     "On je spada u dobre momke", reče Hari.
     "Trebalo bi da mu nazdravimo", odvrati Sabina.
     "Svakako." Kucnuli su se. "Za Teda."
     "Gde god da je", dodade Sabina. "Hoćeš li već jednom da otvoriš svoj poklon?"
     Bila je to slika. U stvari, Tedovo remek-delo, D'Amur u ulici Vikof, izvađeno iz rama, bez pozadine i pomalo nedolično uvezano komadom izlizanog kanapa.
     "Želeo je da je ti dobiješ", objasnila je Sabina, kada je Hari povukao sofu unazad kako bi mogao do kraja da razmota sliku. Platno je izgledalo moćno, upravo onako kako ga se Hari sećao. Uzavrelo polje boje kojom je ulica bila obojena, debeli slojevi kojima je bilo oblikovano njegovo lice, kao i, razume se, ona pojedinost koju je Ted sa toliko ponosa pokazao Hariju u galeriji: stopalo, peta, zmija koja se uvija dok iz nje, zgažene, ističe život. "Pretpostavljam da bi vam dao nešto drugo", govorila je Sabina, "da mu je neko ponudio deset somova za nju. Ali niko je nije kupio, pa sam pomislila da dođem i da vam je dam."
     "Galerija nije imala ništa protiv?"
     "Ni ne znaju da više nije tamo", reče Sabina. "Smestili su je u skladište sa ostalim slikama koje nisu mogli da prodaju. Pretpostavljam da su mislili kako će ranije ili kasnije naći kupca, ali ljudi ne žele da drže na zidovima slike kao što su Tedove. Oni žele one glupave." Dok je to govorila, prišla je sasvim blizu Hariju. Mogao je da namiriše njen laki, medni miris. "Ako želiš", poče ona, "mogla bih ponovo da svratim i napravim novu pozadinu za platno. Onda bi mogao da je okačiš iznad kreveta..." vragolasto ga je pogledala, "ili negde drugde."
     Hari nije želeo da uvredi devojku. Nema sumnje da je, donevši sliku ovamo, ispunila Tedovu želju, ali pomisao da prva stvar koju će ugledati svakog jutra bude ulica Vikof nije bila baš naročito utešna.
     "Vidim da želiš da razmisliš o tome", reče Sabina i, nagnuvši se napred, spusti žurni poljubac pored njegovih usta. "Svratiću sledeće nedelje, važi?" reče ona. "Možeš tada da mi kažeš." Ispila je rum i pružila praznu čašu Hariju. "Baš mi je drago što sam te upoznala", reče ona, iznenada postavši ljubazno formalna. Lagano se povlačila ka vratima kao da je čekala neki znak od Harija da bi trebalo da ostane.
     Bio je u iskušenju. Ali znao je da ne bi imao baš visoko mišljenje o sebi ujutro ako iskoristi priliku. Imala je sedamnaest godina, pobogu. Prema Tedovim merilima već je bila matora, razume se. Ali jedan deo Harija i dalje je želeo da sedamnaestogodišnjakinje sanjare o ljubavi, a ne da ih dvostruko stariji muškarci nalivaju rumom i odvlače u krevet.
     Izgleda da je počela da shvata da od ovoga ništa neće biti, te mu je uputila pomalo zagonetan osmeh. "Zaista nisi onakav kakvim sam te zamišljala", primeti ona, malo razočarano.
     "Pretpostavljam da me Ted nije poznavao baš onako dobro kao što je mislio da me poznaje."
     "Oh, nije mi samo Ted pričao o tebi", reče ona.
     "Ko još?"
     "Svi i niko", odgvori ona i lenjo slegnu ramenima. Već je bila na vratima. "Vidimo se, možda", reče ona, otvori vrata i ode, ostavivši ga da žali što je nije zadržao bar još malo duže.

     Kasnije, dok se vukao ka klozetu u tri ujutro, zastao je ispred slike i zapitao se da li još postoji kuća Mimi Lomaks u ulici Vikof. To pitanje mu se motalo po glavi i kada se probudio narednog jutra, i dok je išao prema kancelariji i dok je sređivao pozamašnu papirologiju. To, razume se, uopšte nije bilo važno, osim što se pitanje isprečilo između njega i posla. Znao je i zašto: plašio se. Iako je video užase u Palomo Grovu i suočio se licem u lice sa Iadom u Evervilu, sablast ulice Vikof nikada nije, zapravo, bila proterana. Možda je sada kucnuo čas za to: da se pozabavi jednom za svagda tim poslednjim delićem svoje svesti koju je i dalje pohodila ustajala pomisao na zlo koje žudi za ljudskim dušama.
     Ostatak dana proveo je u razmatranju te zamisli, isto kao i ceo naredni dan, znajući dobro da će ranije ili kasnije morati da ode tamo, jer će u protivnom ta stvar samo ovladati njime.
     U petak ujutro, kada je stigao u kancelariju, zatekao je mumifikovanu glavu majmuna, pažljivo nataknutu na podužu kost za koju je podozrevao da je ljudska, koju mu je neko poslao. To nije bilo prvi put da slične stvari stignu do njega - neke od njih predstavljale su upozorenja, neke talismane koje su slali oni koji su mu želeli sreću, a neke su jednostavno predstavljale neukusne poklone - ali danas je prisustvo ovog predmeta, njegov miris koji mu je štipao sinuse, poslužilo Hariju kao podsticaj da krene tamo. Čega se plašiš? - kao da ga je pitala glava razjapljenih čeljusti. Stvari umiru i kvare se, ali pogledaj, ja se smejem.
     Strpao ju je u kutiju i upravo se spremao da je baci u kantu za đubre, kada mu je zaigrao neki sujeverni živac. Umesto da je baci, ostavio ju je tamo gde se nalazila, nasred stola, rekao joj da će brzo da se vrati i uputio se u ulicu Vikof.

     2.
     Dan je bio hladan. Još nije nastupila njujorška ciča zima (do nje je verovatno preostalo još mesec, mesec i po dan), ali bilo je dovoljno hladno da shvati da više nema šetkanja u košulji s ove strane zime. To mu nije smetalo. Letnji meseci su mu uvek donosili najveće nevolje - ni ovo leto nije bilo izuzetak - i laknulo mu je kada je osetio da tošlo vreme polako jenjava. Šta ako drveće gubi lišče i ono trune, i dani postaju kraći? San mu je bio potreban.
     Utvrdio je da se okolina ulice Vikof strašno izmenila od kada je poslednji put bio ovde, i što se više približavao, to je u njemu jačala nada da će i njegovo odredište biti u ruševinama.
     Ali nije bilo tako. Ulica Vikof izgledala je uglavnom isto onako kao i pre deset godina: kuće sive i tmurne kao i uvek. Stena je mogla da se topi u Oregonu, i nebo da se raspukne poput ispuštenog jajeta, ali ovde je tle bilo tle, a nebo je bilo nebo, i šta god da je živelo između nije uskoro nameravalo nigde da ode.
     Koračao je pločnikom punim otpadaka prema kući Mimi Lomaks, očekujući da je zatekne u ruševnom stanju. Opet, nije bilo tako. Njen sadašnji vlasnik bio je vrlo pažljiv. Kuća je imala novi krov, novi dimnjak, nove strehe. Vrata na koja je pokucao bila su nedavno obojena.
     U prvi mah niko mu nije odgovorio, iako je čuo mrmljanje iznutra. Pokucao je ponovo, i ovog puta, posle otprilike jednominutnog odlaganja, vrata su se odškrinula i neka žena poznih srednjih godina, napetog i bolesnog lica, zagleda se u njega uplakanim očima.
     "Jeste li vi on?" upita ona. Glas joj je bio veoma slab usled iscrpljenosti. "Jeste li vi De Amur?"
     "Ja sam D'Amur, da." Hariju je odjednom postalo neprijatno. Mogao je da oseti miris žene sa mesta na kome je stajao; kiselkast znoj i prljavština. "Otkud znate ko sam?" upita on.
     "Ona je rekla..." odvrati žena, otvorivši još malo vrata.
     "Ko je rekao?"
     "Ona drži gore mog Stivija. Drži ga tamo već tri dana." Dok je žena to govorila, niz obraze stadoše da joj se slivaju suze. Nije se potrudila da ih obriše. "Rekla je da neće da ga pusti dok vi ne stignete ovamo." Sklonila se sa vrata. "Morate je naterati da ga pusti. On je sve što imam."
     Hari duboko udahnu i zakorači u kuću. Na drugom kraju hodnika stajala je neka žena od dvadesetak godina. Dugačka, crna kosa, ogromne oči koje su sijale u mraku.
     "Ovo je Stivijeva sestra. Loreta."
     Mlada žena čvrsto je stezala krunicu i buljila u Harija kao da je on saučesnik onoga što se gore nalazilo.
     Starija žena zatvorila je ulazna vrata i stala pored Harija. "Kako je znalo da ćete doći ovamo?" promrmlja ona.
     "Ne znam", odgovori Hari.
     "Reklo je da će, ako pokušamo da odemo..." poče Loreta, glasom tek nešto jačim od šapata, "ubiti Stivija."
     "Zašto kažeš 'ono'?"
     "Jer nije ljudsko." Pogledala je uz stepenice, a lice joj je izražavalo strah. "Iz Pakla je", zadahta ona. "Zar ne osećate miris?"
     Nema sumnje da se osećao smrad. To nije bio zadah riblje pijace iz prostorije Zijema Karasofije. Ovo su bila govna i vatra.
     Hariju je srce ludački skakalo dok je išao prema podnožju stepeništa. "Vi ostanite ovde dole", reče on dvema ženama i krenu uz stepenice, preskočivši mesto na petom stepeniku gde je počivala glava oca Hesa dok je izdisao. Odozgo se nije čula nikakva buka, a sada više nije dopirala ni odozdo. Peo se u tišini, svestan da stvorenje koje ga je čekalo čuje svaku škripu stepenika. Ne želeći da pomisli kako je pokušao da se prikrade u tišini i nije u tome uspeo, sam je prekinuo muk.
     "Dolazim, bilo da si spreman ili ne", izgovori on.
     Istog časa usledio je odgovor. I već posle prvog sloga bilo mu je jasno o kome je reč.
     "Hari..." pozva ga Lenja Suzana. "Gde si do sada? Ne, nemoj mi reći. Bio si da vidiš Gazdu, je li tako?"
     Dok je demon pričao, Hari je stigao do vrha stepeništa i prešao preko odmorišta do vrata. Boja na njima bila se potklobučila.
     "Želiš li posao, Hari?" nastavila je Lenja Suzana. "Ne krivim te. Spremaju se zaista gadna vremena."
     Vrata su već bila malo otvorena. Hari ih je gurnuo, ovlaš, i ona se širom otvoriše. Soba je bila gotovo u potpunom mraku, draperije su stajale navučene, a svetiljka na podu oblepljena stvrdnutim izmetom, tako da je jedva svetlucala. Sva posteljina bila je skinuta sa kreveta i na njemu je ostao samo dušek, koji je, pak, bio pocrneo. Na dušeku je potrbuške ležao dečak u prljavoj majici i boksericama.
     "Stivi?" pozva ga Hari.
     Dečak se nije pomerio.
     "Trenutno spava", začuo je ledeni glas Lenje Suzane iz tame iza krevea. "Umorio se."
     "Zašto ne pustiš maloga? Ja sam taj koga želiš."
     "Precenjuješ svoj šarm, D'Amure. Zašto bih želela jednu sjebanu dušu kao što je tvoja kada mogu da imam ovog neokaljanog mališana?"
     "Zašto si me onda dovela ovamo?"
     "Nisam. Možda ti je Sabina utuvila tu misao u glavu, to da. Ali došao si svojevoljno."
     "Sabina je tvoja prijateljica?"
     "Njoj bi se sigurno više svidelo ljubavnica. Jesi li je tucao?"
     "Nisam."
     "Ah, D'Amure!" reče Nomad, ozlojeđeno. "A toliko sam se namučio dok nije postala vlažna. Nisi valjda postao nastran? Ne. Ti si suviše ispravan, i to će ti doći glave. Dosadan si, D'Amure. Dosadan, dosadan..."
     "E, pa, možda bi trebalo lepo da se vratim kući", reče Hari, okrenuvši se prema vratima.
     Iza njega je nastalo nekakvo komešanje; čuo je kako opruge na krevetu škripe i Stivi je tiho zastenjao. "Stani" prosikta Nomad. "Nikada više da mi nisi okrenuo leđa."
     Osvrnuo se preko ramena. Stvorenje se uspentralo na krevet i sada je svoje koščato i gnojavo telo smestilo povrh svoje žrtve. Bilo je boje nečisti na svetiljki, ali vlažno; njegova suviše ogoljena anatomija sva je bila u peristatičkom kretanju.
     "Zašto uvek govna?" upita Hari.
     Nomad nakrivi glavu. Kakve god crte da su bile na njoj, sve su podsećale na rane. "Zato što su govna sve što imamo, Hari, dok se ne vratimo u slavu. To je sve čime nam Bog dozvoljava da se igramo. Možda malo i vatrom, s vremena na vreme, dok On ne gleda. Kad smo već kod vatre, video sam oca Hesa pre negi dan, kako gori u svojoj ćeliji. Kazao sam mu da ću te možda videti..."
     Hari odmahnu glavom. "Ne pali, Nomade", reče on.
     "Šta ne pali?"
     "To sa palim anđelom. Ne verujem više u te stvari." Krenuo je prema krevetu. "A znaš li zašto? Video sam neke tvoje rođake u Oregonu. U stvari, nekolicina me umalo nije razapela na krst. Ružni, mali kenjavci poput tebe, osim što nisu imali tvoje ambicije. Oni su samo učestvovali u tome zarad krvi i govana." Nastavio je da se primiče krevetu dok je govorio, uopšte ne znajući šta će stvorenje da uradi. Izvadilo je Hesu utrobu sa nekoliko kratkih udaraca i nije imao razloga da veruje kako je izgubio veštinu. Ali šta je on bio bez svoje lažne autobiografije? Grubijan sa nekoliko dana treninga u klanici.
     "Ni koraka dalje", reče stvorenje kada se Hari našao na jard od kreveta. Treslo se od glave do pete. "Ako nastaviš da se približavaš, ubiću malog Stivija. I baciću ga niz stepenice, isto kao i oca Hesa."
     Hari podiže ruke kao da se predaje. "U redu", reče on, "neću dalje. Samo sam hteo da proverim porodičnu sličnost. Znaš li da je prosto neverovatna."
     Nomad odmahnu glavom. "Ja sam bio anđeo, D'Amure", reče uznemirenim glasom. "Sećam se nebesa. Zaista. Kao da je bilo juče. Oblaci, svetlo i..."
     "I more?"
     "More?"
     "Suština."
     "Ne!" vrisnu ono. "Bio sam na nebesima. Sećam se stalnih otkucaja Božjeg srca..."
     "Možda si rođen na obali."
     "Jednom sam te upozorio", reče stvorenje. "Ubiću dečaka."
     "I šta će to dokazati? Da si pali anđeo? Ili da si mali grubijan, kao što već rekoh?"
     Nomad podiže šake do svog kukavnog lica. "Oh, pametan si ti, D'Amure", uzdahnu ono. "Veoma si pametan. Ali i Hes je bio pametan." Stvorenje je razdvojilo prste i izdahnulo smrad. "I vidiš šta mu se dogodilo."
     "Hes nije bio pametan", tiho reče Hari. "Voleo sam ga i poštovao, ali on je bio zaveden. Kada bolje razmislim, vas dvoje ste prilično slični." Nagnuo se inč ili dva bliže tom entitetu. "Ti misliš da si pao sa nebesa. On je mislio da im služi. Konačno, verovali ste u iste stvari. Glupo je što si ga ubio, Nomade. Nije ti mnogo šta ostalo."
     "Još imam tebe", odvrati stvorenje. "Mogu da se zajebavam s tvojom glavom do sudnjeg dana."
     "Ha", izusti Hari, ispravivši se. "Ne plašim te se više. Nisu mi potrebne molitve..."
     "Oh, zaista?" zareža ono.
     "Nije mi potrebno raspeće. Potrebne su mi samo oči u glavi. A vidim - vidim jednog malog govnojeda bez apetita."
     U tom trenutku, stvor se bacio na njega, vrišteći, a sve rane na glavi su mu se razjapile. Hari stade da hitro uzmiče preko prljavog poda, sve za dlaku izbegavajući opake kandže, dok leđima nije dodirnuo zid. Nakaza tu krenu u završni napad, zamlataravši rukama prema njegovoj glavi. Hari je podigao šake da zaštiti oči, ali stvorenje nije njih htelo, bar ne za sada. Umesto toga, zarilo mu je prste u meso na vratu, a stopala sa šiljcima ukopalo u zid sa obe strane njegovog tela.
     "A sada ponovo, D'Amure..." poče stvorenje. Hari je osećao kako mu se krv sliva niz kičmu. Čuo je kako mu pršljenovi pucketaju. "Jesam li ja anđeo?" Lice mu se nalazilo na svega nekoliko inča od Harijevog, a glas mu je izlazio istovremeno iz svih rupa. "Želim odgovor, D'Amure. Veoma mi je važan. Bio sam nekada na nebesima, je li tako? Priznaj."
     Hari je krajnje polako odmahnuo glavom u kojoj je dobovalo.
     Stvorenje uzdahnu. "Oh, D'Amure", reče ono, iščupavši jednu šaku iz Harijevog vrata i premestivši je napred kako bi ga pomilovao po grkljanu. Više nije režao. To više nije bio Nomad; bila je to Lenja Suzana. "Nedostajaćeš mi", reče ono, prstima cepajući kožu na Harijevom grlu. "Nije prošla noć da nisam mislila na nas" - glas je sada bio žestok - "ovde, u tami zajedno."
     Dečak na krevetu iza stvorenja, zastenja.
     "Psst..." izusti Lenja Suzana.
     Ali Stivija sada niko nije mogao da ućutka. Tražio je utehu u molitvi. "Zdravo Marijo, milosti puna..." poče on.
     Stvorenje se osvrnu prema njemu; Nomad je ponovo izbio na površinu kako bi vriskom naredio dečaku da umukne. U času kada je to učinio, Hari je ščepao šaku na svom vratu i izvukao prste sa kandžama. Zatim se bacio napred. Nomadova stopala odvojila su se od zida i dva tela, spojena, stadoše da posrću ka sredini sobe.
     Stvorenje je istog časa zarilo prste dublje u Harijev potiljak. Zaslepljen bolom, on se okrenuo, odlučan da ne dozvoli da padnu na dečaka. Pomahnitalo su se vrteli unaokolo sve dok Hari nije izgubio ravnotežu i pao napred, potisnuvši Nomada ispred sebe.
     Njegovo telo udarilo je o ugljenisani pod, koji se raspao pod njihovom udruženom težinom. Očima punim suza Hari je na trenutak ugledao besmisleno lice pred sobom, i šake mu klonuše usled doživljenog šoka. Zatim su se našli na odmorištu. Posle tame u spavaćoj sobi, ovde je bilo svetlo. Za Nomada je to bilo i te kako bolno. Počeo je da se grči u Harijevom zagrljaju, štrcajući toplu pljuvačku iz ždrela. Hari he iskoristio trenutak da iščupa kandže iz svog vrata, a onda ih je inercija zavitlala prema gelenderu, koji je zaškripao, ali se nije slomio, i oni poleteše.
     Bio je to pad od otprilike deset stopa: Nomad je bio ispod Harija i vrištao. Udarili su o stubište i nastavili da se kotrljaju, konačno se zaustavivši na nekoliko stepenika od dna.
     Prva stvar na koju je Hari pomislio bila je: Bože, kako je tiho. Zatim je otvorio oči. Nalazio se obraz uz obraz sa stvorenjem, a njegov znoj pekao mu je kožu. Posegnuvši za poškropljenim gelenderom, počeo je da se pridiže; osećao je bol u levoj ruci, ramenu, rebrima i vratu, ali ništa ga nije toliko bolelo da ne bi mogao da uživa u prizoru pod svojim nogama.
     Nomad je bio u agoniji, a njegovo telo - koje je izgledalo još jadnije i odvratnije na dnevnoj svetlosti nego gore u sobi - predstavljalo je masu izobličenog tkiva.
     "Jesi... li... tu?" upita stvorenje.
     Nije više ni režalo ni bilo pritvorno umiljato, kao da su bića za koja se izdavalo utrnula zajedno s njegovim vidom.
     "Ovde sam", odgovori Hari.
     Pokušalo je da se pridigne na jednu od šaka, ali nije uspelo. "Da li... umireš?" zanimalo ga je.
     "Ne danas", tiho reče Hari.
     "To ne valja", reče stvorenje. "Moramo poći zajedno. Ja... sam... ti..."
     "Nije ti preostalo mnogo vremena", reče mu Hari. "Ne traći ono što ti je ostalo na to sranje."
     "Ali to je istina", nastavi stvar. "Ja sam... ja sam ti, a... ti si ljubav..."
     Hari se setio Tedove slike; zmije pod svojom petom. Držeći se čvrsto za gelender, podigao je stopalo.
     "Ućuti", reče on.
     Stvorenje nije obraćalo pažnju na njega. "Ti si ljubav..." ponovilo je. "A ljubav je..."
     Hari spusti petu na njegovu glavu. "Upozoravam te", reče on.
     "Ljubav je ono što..."
     Nije ga ponovo upozorio, već je spustio stopalo u njegovo gnojno lice s onoliko snage koliko je još imao u iznurenom telu. Bilo je dovoljno. Osetio je kako se stvara ulegnuće u tom gnoju pod njegovom petom, kako mu se pod težinom razdvajaju slojevi tankih kostiju i mulja. Kratki grčevi protresoše udove stvorenja sve do okrvavljenih vrhova prstiju. A onda, sasvim iznenada, prestadoše, uz završni trzaj.
     U hodniku ispod, Loreta je mrmljala molitvu koju je njen brat gore započeo.
     "Zdravo Marijo, milosti puna, Gospod je s tobom, blagoslovena među ženama..."
     Hariju je to prijatno zvučalo posle vriske i pretnji.
     "Neka je blagosloven plod utrobe tvoje, Isus..."
     To, razume se, neće odvratiti smrt. Neće spasiti nevine od patnje. Međutim, lepota nije bila baš zanemarljiv kvalitet, bar ne u ovom namučenom svetu.
     Dok je slušao, izvukao je petu iz Nomadovog lica. Građa tog stvorenja, lišena volje koja ju je oblikovala, već je počela da gubi svoju čvrstinu i da se sliva niz stepenište.
     Pet stepenika od dna, vide Hari. Isto kao Hes.

     Pobeda je uzela svoj danak. Pored razderanog vrata i probodenog grla Hari je imao slomljenu ključnu kost, četiri naprsla rebra, prelom desne ruke i blagi potres mozga. Što se Stivija tiče, koji je bio Nomadov talac tri dana, njegove traume bile su više psihičke nego fizičke. Biće potrebno da prođe izvesno vreme pre nego što zacele, ako se to uopšte ikada desi, ali prvi korak na tom putovanju bio je učinjen već prvog dana po smrti stvorenja. Porodica se iselila iz kuće u ulici Vikof, ostavivši je na milost i nemilost glasinama. Ovog puta neće biti pokušaja da se dovede u red. Pošto niko neće voditi o njoj računa, propašće tokom zimskih meseci neobičnom brzinom, kako su neki smatrali. Niko više nikada neće u njoj stanovati.

     Jedna je tajna ostala nerešena. Zašto je to stvorenje uopšte skovalo plan da ga domami u kuću u ulici Vikof? Da nije počelo da sumnja u vlastitu mitologiju, te je udesilo ponovni susret sa starim nerpijateljem kako bi potvrdilo svoj osećaj o sebi samom? Ili mu je jednostavno bilo dosadno jednog septembarskog dana, te mu je palo na pamet da odigra staru igru iskušenja i pogubljenja, tek onako, iz hira?
     Hari je pretpostavio da će se odgovori na ta pitanja naći na dugačkom spisku stvari koje nikada neće saznati.
     Što se tiče Tedovog magnum opusa, posle nekoliko dana neodlučnosti Hari je odabrao da ga okači u dnevnoj sobi. Pošto je trenutno bio jednoruk, bila su mu za to potrebna skoro dva sata, ali kada se jednom našlo gore - platno prikucano pravo na zid - izgledalo je bolje nego u galeriji. Nesputana ramom, Tedova vizija kao da je krvarila preko zida.
     Što se tiče ljupke Sabine, koja je očigledno izvršavala Nomadova uputstva kada mu je isporučila sliku, od nje nije više bilo ni traga ni glasa. Hari je ipak za svaki slučaj stavio dve nove sigurnosne brave na ulazna vrata.

     Nešto manje od dve nedelje posle završnog čina u ulici Vikof, iznenada ga je pozvao zlovoljni Raul.
     "Moraš na avion, Hari. Šta god radio..."
     "Gde si?"
     "U Omahi. Došao sam da potražim Teslu."
     "I?"
     "Našao sam je. Ali... ne baš u onom smislu u kome sam mislio da ću je naći."
     "Je li s njom sve u redu?" upita Hari. Nastupila je tišina. "Raule?"
     "Da, tu sam. Ne znam da li je sa njom sve u redu ili ne. Moraš sam da pogledaš."
     "Je li ona kod Grila?"
     "Aha. Sledio sam je iz L.A.-a. Rekla je susedima da ide za Nebrasku. To ti je čist dokaz neuračunljivosti u Holivudu. Koliko brzo možeš da stigneš ovamo?"
     "Uhvatiću danas neki avion, ako uspem. Hoćeš li me pokupiti na aerodromu? Nisam baš u najboljem stanju."
     "Šta se dogodilo?"
     "Ugazio sam u neko govno. Ali sada je mrtvo."