V

     Nije bilo mračno u utrobi Iad Urobora, niti je bilo svetlo. Postojalo je jedino odsustvo - svetla i tame, visine i dubine, zvuka i tvari - koje je moglo da prođe kao sam zaborav da Džo nije bio u stanju da nabroji sve što je nedostajalo. Bio je ubeđen da bi zaborav bio stanje bez misli.
     Kakvo je onda ovo mesto i on u njemu? Da li je on neka vrsta duha, koji pohađa glavu Iada? Ili duša, zarobljena u telu zveri, dok je ona ne ispljune ili ne nestane? Nije osećao da njegovom opstanku ovde preti bilo kakva opasnost, ali je podozrevao da će uskoro početi da mu izmiče svest o tome ko je on u stvari. Pitanje je vremena kada će njegove misli postati nepovezane, i on sam sebe potpuno zaboraviti.
     Tako nešto učinilo mu se dovoljno privlačno dok je stajao pored jezerceta u hramu. Proživeo je svoj život i bio je spreman da ga se odrekne. Ali sada, dok je lebdeo (ako se za stvar bez supstance može reći da lebdi) u praznini, pitao se nije li možda Zerapušu njegovo ovdašnje prisustvo isplanirao ili predskazao. Setio se kako ga je prvi 'šu koga je sreo, na obali kraj Liverpula, gladno proučavao. Da ga nije on, ili um čiji je on bio deo, procenjivao za nekakvu ulogu u predstojećim događajima, prodirući pogledom s druge strane njegovog tela kako bi video da li bi išta vredeo u utrobi Iada?
     Ako je tako, ako je on zaista ovde s nekom svrhom, onda je imao obavezu prema 'šuu, čiji je pogled izvan svake sumnje predstavljao jedno od najdivnijih iskustava sa njegovih putovanja, da sačuva ono što je ostalo od njega - sećanje, duh, dušu - i da se ne prepusti zaboravu.
     Daj sebi ime, pomisli on. Bar to nemoj zaboraviti. Nije imao usta, razume se, ni jezik, ni usne, ni pluća. Mogao je samo da razmišlja: Ja sam Džo Fliker. Ja sam Džo Fliker.
     To je imalo trenutni učinak. Bezoblično stanje se zgrčilo i obličja su počela da postaju dostupna čulima njegove duše.
     Nije bilo načina, razume se, da sazna svoje ovdašnje prave razmere. Možda je bio sićušan u ovom bezobličnom obličju - poput moljca na zraku Sunčeve svetlosti - i u tom slučaju sve ono što se zgrušavalo oko njega nije bilo džinovsko, kao što je izgledalo, već je on, svedok toga, bio tek puka mrlja. Šta god od toga bilo tačno, osećao se beznačajan u prisustvu tih obličja koja su se slagala. Prešao je pogledom unaokolo, i u svim pravcima, pružajući se od nadsvođene tame iznad njega, gde su se krzavi oblici kretali kao da je to kakvo mesto parenja za ratnike, pa sve do jame ispod, opervažene nadimajućim apstrakcijama, nalazila se rešetka skorele materije.
     Nipošto nije bio siguran da su ovi prizori stvarni onako kao što je stvarno telo što je ležalo pored jezerceta u hramu. Možda su to samo misli u glavi Iad Uroborosa, a on se nalazi usred neke iadske vizije raja i pakla: nebeski svod od nezavršenih anđela, jama puna gluposti, a između neopisivo složena mreža u čvorove vezanih i izopačenih sećanja.
     Bilo je mesta, video je, gde vlakna kao da su postala zgrušana, obrazujući velike, gotovo jajolike mase. Dovoljna je bila njegova znatiželja da otkrije njihovu prirodu, pa da bude poguran napred; još nije ni završio da se načelno pita o njima kada mu se duh uputio ka najvećoj u njegovoj neposrednoj blizini. Što joj se više približavao, to ga je njena pojava više žalostila. Dok je kora paučine bila organske prirode, površina jajeta bila je sasvim drugog reda. Bila je to masa oblika koji su se preklapali, nalik na delove neke sulude slagalice; nijedan se nije sasvim uklapao sa onim ispod, premda su svi učestvovali u građenju opsesivno složenog ustrojstva.
     Njegova pojava nije predstavljala jedini izvor nemira. Iz sklopa je izbijao zvuk; ili, bolje rečeno, nekoliko zvukova, koji su se preplitali. Jedan je bio nalik na dečje šapate; drugi lagano, aritmičko dobovanje, poput otkucaja srca koje zakazuje. A treći je bilo cvilenje, koje je izdubilo sebi put u Džoove misli kao da je želelo da ih isključi.
     Došao je u iskušenje da se povuče, ali se odupro, i potisnuo svoj duh napred, iz trenutka u trenutak sve uvereniji da ovde postoji veliki bol; u stvari, gotovo nepodnošljiv bol. Površina tog oblika predstavljala je katalog ludačkih kretnji: tikovi, grčevi, trzanje; krzavi komadići otpadali su sa stotine mesta poput odbačenih ljuspica, dok su se drugi, bodljikavi i sirovi u svom propupelom obliku, razmotavali.
     Zapalo mu je za oko nešto što se prelivalo u duginim bojama s leve strane, i on pogleda u tom pravcu; video je da je pokrov na trenutak razotkrio ono što je ležalo ispod ove poludele, šaputave mase. Pokrenuo se ka njoj, i prvi put od kada je prišao jajetu imao je osećaj da je njegovo prisustvo primećeno. Pokreti su postali grozničaviji što se više približavao iverju duginih boja, a svuda oko tog mesta ljuspavi komadići ispuštali su neku tamnu tečnost, kao da su hteli da ga sakriju dok ne iznedre stalniju zaštitu. Džo nije dozvolio da bude prevaren. Prišao je sasvim blizu iverju, ubeđen da se tu krije neka tajna od životne važnosti, a kao odgovor na to pokreti su postali još pomahnitaliji, sve dok iznenada drhtaji nisu, izgleda, dostigli kritičnu masu i na desetine oblika se podiglo sa površine, okruživši ga.
     Nijedan od njih nije imao mnogo smisla. Nije mogao da razabere ud, ili glavu, a još manje oko ili usta. Zevali su, uvijali se i nadimali, podsećajući na paradu grozota. Nešto bez utrobe, ali živo; nešto pobačeno, ali živo; nešto raspadnuto u đubrivo, ali živo, živo. Iako je ostavio svoje telo iza sebe i mislio da ga se oslobodio, ovi užasi su ga podsetili na svaku ranu koju je ikada zadobio, na svaku bolest, svaku slabost.
     Međutim, suviše se približio duginim bojama da bi se uplašio. Skrenuvši pogled od ovih manifestacija skliznuo je kroz njihovu mrežu i dospeo usred tajne, kakva god ona bila, koju su skrivale.
     Obreo se u zakrivljenom kanalu niz koji je počeo da leti. Kanal se sužavao sve brže i brže, kao da se nalazio u spirali koja se sve više zatvarala. Svetlost koja ga je domamila ovamo nije oslabila za vreme njegovog putovanja, već je postala postojana dok su se krivine sužavale, a kanal toliko suzio da je bio siguran kako ni vlas ne bi mogla da se provuče kroz njega. Nastavio je da se sužava, dok nije počeo da misli da će jedan treptaj biti dovoljan da potpuno prestane da postoji, i možda ga povede sa sobom. Još nije ni uobličio ovu misao, kada mu se učinilo da se njegovo napredovanje usporilo, tako da se na kraju jedva kretao. Čekao je u sjajnom kanalu, zbunjen. A onda, lagano, postao je svestan da nije sam. Pogledao je napred, i mada ništa nije mogao da vidi, shvatio je da nešto zuri u njega.
     Uzvratio je pogled, bez straha, i tada slike stadoše da niču između njegovih misli: prelepe, jednostavne slike sveta koji je ostavio za sobom.
     Polje sočne trave, kroz koje se kretao vetar. Trem, obrastao skerletnim ladoležom, na kome se smejalo neko dete bledoplave kose. Radnja sa krofnama u sumrak, sa večernjačom iznad, na plavetnilu bez oblačka.
     Neko je ovde sanjao, pomisli on; čeznuo za Helter Incendom. I to je bio neko ko je boravio tamo i video te prizore vlastitim očima.
     Ljudsko biće. Ovde je postojalo nešto ljudsko. Pretpostavio je da je reč o kakvom zatvoreniku Iada, uhvaćenom u ovu sjajnu spiralu, koga su čuvali podsetnici na telo i njegovu krhkost.
     Nije bilo načina da to ispita; nije bilo načina da sazna da li ga je naprosto obgrlilo vlastitim vizijama, shvativši da više nije samo. Ako je ovo drugo posredi, onda je možda mogao da ga oslobodi; da ga izvede iz njegove ćelije za sanjanje.
     Osvrnuo se svojim znatiželjnim duhom unaokolo i stao da se povlači unazad duž kanala, u nadi da će ga zatvorenik slediti. Nije se razočarao. Posle nekoliko sekundi putovanja, kanal se još jednom proširio, a on se osvrnuo unazad i osetio na sebi pogled bez očiju.
     Bekstvo, međutim, nije bilo bez posledica. Još dok je ubrzavao, u zidovima oko njih počele su da se javljaju pukotine i tečnost koju je video kako curka između ljuspica kada se prvi put približio kanalu pojavila se kapajući. Sada mu je bilo jasno da to nije krv Iada, već pre njegovo sirovo tkivo, koje se već u toku pojavljivanja pretvaralo u iste one kukavne oblike od kojih mu je pripadala muka.
     Ali i pored sve njihove napupele odvratnosti, bilo je nečeg u njihovom širenju što je zaudaralo na očajanje. Da li je smeo da se usudi da veruje da se oni, ili um koji ih je usmeravao, plaši? Ne njega, možda, već onoga što je moglo da dođe za njegovim duhovnim petama; snevač koga je probudio svojim prisustvom?
     Što su dva duha dalje putovala, to je bio ubeđeniji da stvari tako stoje. Pukotine su sada već bile rascepi, blato Iada izlivalo im se na put. Ali oni su bili brzi poput žive. Pre nego što je Iad stigao da im prepreči put svojim grozotama, pobegli su iz spirale, umakavši između entiteta koji su se digli iz zatvora svuda unaokolo. Neki kao da su oblikovali krila iz odranih koža, dok su neki, pak, ličili na posuvraćene stvari; drugi su nalikovali jatima spaljenih ptica, sašivenih u jedno jedino paćeničko obličje. Nagrnuli su za beguncima u gnusnoj hordi, čiji su šapati sada prerasli u krike, a njihova tela se sudarala sa vlaknima koja su potom nastavljali da vuku za sobom, tako da je Džo, kada se osvrnuo, video da se mreža trese u svim pravcima i ispušta kišu mrtve materije, koja je dobovala po njegovom duhu poput crnog grada.
     Veoma brzo postao je tako jak, taj grad, da je potpuno izgubio vezu sa snevačem. Pokušao je da se vrati nazad i pronađe svog duha-saputnika, ali je horda dobila u brzini i stuštila se na njega poput pomahnitalog zida, gurajući udare grada pred sobom. Osećao je na sebi nalet za naletom, i svaki napad ga je terao unazad i pri tom ga zaslepljivao, sve dok više nije bio u stanju da vidi ni kupolu ni jamu, niti bilo šta između. Nekoliko trenutaka teturao se u tami, ne znajući kojim putem je došao, a onda, na njegovo zaprepašćenje, obavio ga je plamen svetlosti i on je počeo da propada kroz prazan vazduh.
     Ispod sebe je ugledao more-san strašno zapenušano usled približavanja Iada, a iza njega grad u čijoj su luci brodovi bili podizani toliko visoko da će se uskoro prevaliti na ulice.
     To je, razume se, bio Liverpul. Za ono vreme dok je on pustolovno lutao po glavi ili stomaku Iada, stvorenje je prešlo Suštinu i našlo se maltene na pragu između svetova. Bio je u prilici, dok je padao usred pljuska Iadovog grada, da pogleda duž obale ka vratima. I dalje su bila obavijena maglom, ali mogao je da nazre tamnu pukotinu, te je pomislio da je možda na trenutak ugledao zvezdu koja sija na nebu iznad Harmonovih Visova.
     A onda je udario u vodu usred tuče iadske materije, i pre nego što je uspeo da oslobodi duh njegove težine, ispod njega se podigao talas i povukao ga naviše nasred splava krša, nastavivši da ga nosi prema gradskim ulicama, gde ga je ostavio, nasukavši ga u senku moći koja ga je izbacila.