VI

     1.
     Grilo je nazvao celokupno znanje koje sakupio tokom poslednjih pet godina Sprud, delimično zbog toga što je, poput korala, izraslo zahvaljujući bezbrojnim sićušnim dodacima (mnogo češće mrtve materije), a delimočno zato što je smatrao da morski pojam odgovara stvari koja se odnosi na more sna. Ali u poslednje vreme to mu se ime rugalo. Nije se više osećao kao čuvar Spruda, već njegov zatvorenik.
     Taj Sprud bio je smešten u bankama podataka četiri povezana kompjutera, koje je Grilu poklonio, zbog čudne stvari kojom se ovaj bavio, čovek iz Bostona koji je zauzvrat tražio samo jedno: da on bude taj koji će obelodaniti vest da je Grilo konačno uspeo da ubedi kompjutere da razvrstaju i uporede sva obaveštenja i isbace odgovor vezan za tajne Amerike. Grilo je pristao. Čak je i verovao, kada je primio taj poklon, da će taj dan jednom osvanuti.
     Sada više nije u to verovao. Trice i kučine koje je tako marljivo sakupljao godinama nisu sadržale tajne Vaseljene. Predstavljale su bezvredno đubre, bez ikakvog smisla i značenja, i on će im se veoma brzo pridružiti u njihovoj besmislenosti.
     Njegovo telo, koje ga je dobro služilo četrdeset tri godine, u poslednjih šest meseci počelo je vrtoglavo da ga izdaje. U početku nije obraćao pažnju na izvesne znake; ispuštene šoljice za kafu, bol u kičmi, kao i zamagljeni vid pripisivao je premorenosti. Ali posle izvesnog vremena bol je postao neizdrživ, i on je otišao do lekara da mu prepiše nešto čime bi mogao da ga suzbije. Dobio je lekove za smanjenje bola i još mnogo šta pored njih: posete specijalistima, povećano osećanje paranoje i, konačno, loše vesti. "Imate multiplu sklerozu, Nejtane."
     Na trenutak je zatvorio oči, ne želeći da pred sobom gleda saosećajno lice, ali je zato tama iza njegovih kapaka bila još gora. Ta je tama predstavljala ćeliju; zaudarala je na njega samog.
     "To nije osuda na smrt", objasnio mu je lekar. "Mnogi ljudi požive još dugo i korisno sa tom bolesti, i ne postoji razlog zašto vi ne biste bili jedan od njih."
     "Koliko dugo?" zanimalo ga je.
     "Ne bih mogao čak ni da nagađam. Razvoj te bolesti drugačiji je od osobe do osobe. Može da potraje trideset godina..."
     Znao je, sedeći tamo u onoj maloj, prijatnoj ordinaciji, da on pred sobom nema tri decenije života. Ni približno toliko. Bolest ga je ščepala i neće ga pustiti dok ne umre.
     Glad za obaveštenjima nije ga, međutim, napustila, čak i pod tim mračnim okolnostima. Potanko je istražio prirodu onoga što ga je izjedalo, ne u nadi da bi mogao da pobedi bolest, već jednostavno zbog toga da bi znao šta se to odvija u njegovom telu. Izgleda da su bili oguljeni omotači nervnih vlakana u njegovom mozgu i kičmi. Iako su mnogi veliki umovi radili na tome da otkriju zbog čega dolazi do tako nečeg, još nisu pronašli konačne odgovore. Njegova bolest predstavljala je tajnu isto onako duboku kao i sve u Sprudu, ali mnogo opipljiviju. Ponekad, dok je sedeo ispred monitora posmatrajući poruke koje su pristizale, zamišljao je da može da oseti zver Sklerozu kako se kreće kroz njegovo telo, rastačući ga ćeliju po ćeliju, živac po živac, a reči koje su se pojavljivale na ekranima, priče o onome što su videli i o onima koji su ih posetili, počele bi da liče na samo još jedno ispoljavanje bolesti. Zdravoj psihi nisu bile potrebne takve fantazije. Ona je živela u svetu mogućeg i bila je zadovoljna.
     Ponekad, u besu očajanja, isključio bi ekrane i poigravao se mišlju da isključi ceo sistem; da pusti one koji pričaju priče da blebeću u tišini i tami. Ali uvek bi se posle izvesnog vremena vraćao na svoju stolicu, jer bio je zavisnik, skrušeno bi ponovo uključivao ekrane kako bi nastavio da proučava sve one bizarnosti koje je Sprud prikupio u njegovom odsustvu.

     U rano proleće, zver Skleroza iznenada je postala ambiciozna; u rasponu od mesec dana osetio se dvadeset godina krhkiji. Prepisani su mu jači lekovi koje je revnosno uzimao i lekar ga je posavetovao da počne da planira budućnost u kolicima, što je isto tako revnosno odbacio. Nikada neće dozvoliti da ga smeste u invalidska kolica; to je bio odlučio. Jedne noći uzeće prekomernu dozu, i sve će biti gotovo; tako će biti lakše. Nije imao ženu na koju je mogao da se osloni; nije imao decu koju bi mogao još jedan dan da gleda kako rastu. Imao je samo ekrane i priče koje su oni pričali; oni će nastaviti do smaka sveta, sa njim ili bez njega.
     A onda, početkom juna, desila se jedna čudna stvar. Odjednom se naglo uvećao broj izveštaja, sisteme su i danju i noću opsedali ljudi koji su želeli da s nekim podele svoje tajne. U tom naletu nije bilo koherentnog ustrojstva, ali ga je njegov puki intenzitet naterao da se zapita da možda ludilo ne dostiže svoju kritičnu masu.
     Negde u to vreme Tesla se vratila iz Novog Meksika, i on joj je ispričao šta se događa. Bila je u jednom od onih svojih fatalističkih raspoloženja (suviše pejote, podozrevao je) i nije bila mnogo zainteresovana. Međutim, kada je pozvao Harija D'Amura u Njujork, dobio je sasvim drugačiji odgovor. D'Amur, nekadašnji detektiv, čiji su se slučajevi nepogrešivo pretvarali u metafizičke izlete, bio je željan obaveštenja. Tokom tri nedelje čuli su se bar po dva puta dnevno; D'Amur je tražio da mu od A do Š iznese svaki izveštaj koji je mirisao na satansko, naročito ako je poticao iz Njujorka. Grilo je smatrao da je D'Amurova vera u rečnik katolicizma besmislena, ali pristajao je na nju. Da, bio je izvestan broj izveštaja koji su se uklapali u taj opis. Dva ubistva sa unakažavanjem u Bronksu, uključujući tu eksere zakucane kroz šake i stopala, i trostruko samoubistvo u samostanu u Bruklinu (koje je D'Amur već bio istražio); zatim mnoštvo drugih, mnogo manjih čudnovatosti kojih nije bio svestan, a neke od njih su jasno podržavale pojedine teze.
     D'Amur je odbijao da objasni, čak i kada su razgovarali na sigurnoj liniji, tačnu prirodu tih teza, sve do njihovog poslednjeg razgovora. Tada je svečano kazao Grilu da ima razloga da veruje da se u Njujorku kuje zavera za povratak Antihrista. Grilo nije uspeo da se suzdrži da ne kaže koliko tu misao smatra smešnom.
     "Oh, ne dopadaju ti se reči, je li to u pitanju?" odvratio je D'Amur. "Naći ćemo neke druge, ako tako više voliš. Nazovi to Iad. Nazovi ga Neprijatelj. Sve ti je to Đavo pod drugim imenom."
     Posle toga se više nisu čuli, mada je Grilo u nekoliko navrata pokušao ponovo da stupi s njim u vezu. Izgleda da su skoro svakog dana pristizali novi izveštaji iz pet gradskih okruga, a u mnogima od njih govorilo se o svirepostima od kojih je čoveku pripadala muka. Nekoliko puta se Grilo zapitao nije li možda jedno od istrulelih tela pronađeno na gradskim pustopoljinama tog leta bilo telo Harija D'Amura. I pitao se takođe kojim bi imenom mogao nazvati Đavola ako dođe ovamo u Omahu da potraži D'Amurovog obaveštajca.
     Skleroza, možda.

     2.
     A onda je usledio nedavni poziv od Tesle, koja se raspitivala o tome da li je primio izveštaje od ljudi koji su videli Flečera, i on je taj razgovor završio sa osećanjem takve ispraznosti da je bio gotovo spreman da na licu mesta popije prekomernu dozu. Zašto nije mogao da se pomiri s pomišlju da ona dođe da ga vidi? Zato što je sada veoma ličio na svog oca; noge kao štapovi, kosa seda i retka? Zato što se plašio da će mu okrenuti leđa, jer neće moći da podnese da ga gleda takvog? Nikada ona to ne bi uradila. Čak i u razdobljima kada je ludovala (a ludovala je dosta) nikada se nije odrekla osećanja koja su vladala između njih.
     Ne, plašio se sažaljenja. Plašio se da će, kada ga vidi kako propada, reći: zašto nismo bolje iskoristili osećanja koja smo gajili jedno prema drugom? Zašto nismo uživali u onome što smo nosili u svojim srcima, umesto što smo to krili? Plašio se da mu ne kaže da je sada suviše kasno, iako je to već i sam znao.
     Sprud ga je ponovo spasao da ne zapadne u potpuno očajanje. Posle njenog poziva proveo je izvesno vreme u maštanju - razmišljao je o tabletama, o glupostima koje je počinio - zatim suviše umoran da bi dalje razmišljao, ali i suviše uznemiren da bi spavao, vratio se na svoje mesto ispred monitora, ne bi li pronašao bilo kakav ubedljiv izveštaj o Flečerovom prisustvu.
     Međutim, nije pronašao Flečera. Listajući izveštaje unete tokom poslednjih nekoliko nedelja, nabasao je na priču koja mu je promakla. Stigla je iz stalnog i, kako je on smatrao, pouzdanog izvora: od žene iz Ilinoisa koja je pravila fotografije na mestu zločina za odeljenje oblasnog šerifa. Podnela je strašan izveštaj. Krajem jula napadnut je mladi par; žena, u sedmom mesecu trudnoće, bila je na mestu ubijena, a zatim ju je napadač rasporio i natanane razgledao pred njenim ranjenim suprugom; konačno je, izvadivši fetus, umakao s njim. Otac je umro dan kasnije, ali je pre toga dao policiji čudan opis, koji nije pušten u novine zbog svoje bizarnosti, premda je Grilov obaveštajac smatrao da ga treba prijaviti. Ubica nije bio sam, rekao je čovek na samrti. Bio je okružen oblakom prašine 'ispunjenim vrištanjem i licima'.
     "Preklinjao sam ga", nastavio je on, "preklinjao ga da ne čereči Luiz, ali je on stalno ponavljao kako mora, mora. Rekao je da je on Dečak-Smrt, a to je ono što Dečaci-Smrt rade."
     Tako je, u suštini, glasio izveštaj. Pošto ga je pročitao, Grilo je ostao pola sata da sedi ispred ekrana, isto onoliko pometen koliko i zainteresovan. Šta se to događalo tamo napolju u pravom svetu? Flečer je umro u trgovačkom centru u Palomo Grovu. Bio je spaljen; nestao u plamenu i duši. Tomi-Rej MekGir, Džafov sin, Dečak-Smrt, umro je nekoliko dana kasnije, u Trinitiju, u Novom Meksiku. I on je bio spaljen, ali nestao je u mnogo užasnijoj vatri od one koja je progutala Flečera.
     Obojica su bili mrtvi, njihovo učešće u isprepletenoj priči čovečanstva i more-sna bilo je okončano. Ili su bar svi to pretpostavljali.
     Da li je moguće da su svi grešili? Da su oni na neki način uspeli da se suprotstave zaboravu i da su se obojica vratila da ponovo pohvataju niti svojih ambicija? Ako je to bilo tačno, postojalo je samo jedno objašnjenje kako je to moglo da se dogodi. Obojicu je dodirnuo nuncije dok su bili živi. Možda je poruka evolucije bila mnogo neobičnija nego što je to iko nagađao i sklonila ih izvan domašaja smrti.
     Zadrhtao je pri pomisli na tako nešto. Izvan domašaja smrti. Eto, to je bilo obećanje za koje je vredelo živeti.
     Pozvao je Kaliforniju. Tesla mu se nerazgovetno javila na telefon.
     "Tes, ja sam."
     "Koliko je sati?"
     "Pusti sad vreme. Prelistavao sam Sprud, tražeći bilo šta o Flečeru."
     "Znam kuda se uputio", reče Tesla. "Bar mislim da znam."
     "Kuda?"
     "U taj grad u Oregonu, zove se Evervil. Da li se ikada pojavio u Sprudu?"
     "Ne podseća me ni na šta, ali to ništa ne znači."
     "Zašto si me onda zvao? Usred jebene noći."
     "Tomi-Rej."
     "A?"
     "Šta si čula o Tomi-Reju?"
     "Ništa. Umro je u Petlji."
     "Da li je?"
     Na drugoj strani zavladao je tajac. A onda Tesla reče: "Aha."
     "Ti si se izvukla. Isto kao i Džo-Bet i Hui..."
     "Šta hoćeš da kažeš?"
     "U Sprudu sam pronašao izveštaj o nekom ubici koji sebe naziva Dečak-Smrt..."
     "Grilo", izusti Tesla. "Probudio si me..."
     "I okružen je oblakom prašine. A ta prašina vrišti."
     Tesla duboko udahnu vazduh, a zatim ga polako ispusti. "Kada se to dogodilo?" tiho je upitala.
     "Pre manje od mesec dana."
     "Šta je učinio?"
     "Ubio jedan par u Ilinoisu. Istrgao bebu iz žene. Mislio je da je momamk mrtav."
     "Nepažnja. Je li to jedini izveštaj?"
     "To je jedini koji sam do sada pronašao, ali nastaviću da tražim."
     "Proveriću na putu za Oregon..."
     "Nešto sam razmišljao..." poče Grilo.
     "Trebalo bi da porazgovaraš sa Huijem i Džo-Bet."
     "Aha, hoću. Razmišljao sam o Flečeru."
     "Kada si poslednji put razgovarao sa njima?"
     "Pre nekoliko nedelja."
     "I?" bila je uporna Tesla.
     "Bili su dobro", odvrati Grilo.
     "Tomi-Rej se palio na nju, znaš. Blizanci su..."
     "Znam..."
     "Jedno jaje, jedna duša. Kunem ti se da je bio lud za njom..."
     "Flečer", izusti Grilo.
     "Šta je s njim?"
     "Ako je on u Evervilu, doći ću da se sretnem s njim."
     "Zbog čega?"
     Nastupila je kratka pauza. Zatim Grilo reče: "Zbog nuncija."
     "O čemu to pričaš? Nema nuncija. Ja sam uništila poslednje ostatke."
     "Mora da je sačuvao malo za sebe."
     "On je bio taj koji me je zamolio da ga uništim, pobogu."
     "Ne. Sačuvao je nešto."
     "Do đavola, o čemu je ovde reč?"
     "Reći ću ti neki drugi put. Ti pronađi Flečera, a ja ću pokušati da uđem u trag Tomi-Reju."
     "Prvo pokušaj da se ispavaš, Grilo. Zvučiš grozno."
     "Ne spavam baš mnogo u poslednje vreme, Tes. To je gubljenje vremena."