VIII

     1.
     Kada je Tesla otvorila oči, D'Amur ju je već dizao na noge.
     "Imamo još problema", reče on, pokazavši glavom niz ulicu.
     Pokušala je da pogleda u pravcu u kome joj je pokazivao, ali pogled su joj privukli čudni prizori svuda oko njih. Članovi orkestra udaljavali su se puzeći na sve četiri poput pretučenih životinja. Među ostacima gomile mnogi su nekontrolisano jecali, drugi su se opet molili na isti način, stajali su ili klečali sred otpadaka zaboravljenih stvari: novčanika, viršli, nosiljki za bebe. A povrh svega toga, raskršću se približavala policija sa puškama na gotovs.
     "Ostanite gde ste!" povikao je jedan od njih. "Svi, ostanite gde ste!"
     "Biće bolje da poslušamo", reče Tesla, osvrnuvši se prema Budenbaumu. On je obe šake zaronio u tle, sve do lakata, i naizmenično ih je zavlačio i izvlačio, pokretima koji su je neodoljivo podsećali na seksualne; kao da je pomagao da se otvori ova rupa u čvrstom svetu. Vazduh oko njih bio je pun izmaglice kao i uvek, a njegov sadržaj podjednako nepojmljiv.
     "Šta on to, do đavola, radi?" upitao ju je mrmljajući D'Amur.
     "U potrazi je za Umetnošću", odvrati Tesla.
     "Vas dvoje, zavežite!" zaurla na njih policajac predvodnik. Zatim se obratio Budenbaumu: "Ti! Diži se! Hoću da ti vidim šake!"
     Budenbaum ničim nije pokazao da je uopšte čuo naređenje, a još manje da ima nameru da ga posluša. Naređenje je bilo izrečeno i drugi put, uz male izmene. Ponovo je bilo prenebregnuto.
     "Brojim do tri..." upozorio ga je Džed.
     "Samo napred", promrmlja Tesla. "Upucaj kurvinog sina."
     "Jedan..."
     Džed je nastavio postojano da se približava dok je brojao, a njegovi policijaci su ga sledili.
     "Dva..."
     "Hej Džede?" pozva ga Flojd Viks.
     "Zaveži."
     "Ne osećam se dobro."
     Džed se osvrnuo da pogleda Viksa. Čovek je požuteo poput mokraće i kolutao je očima. "Prestani!" naredio mu je Džed. Ni ovo naređenje nije bilo poslušano kao ni ono koje je izdao Budenbaumu. Viksu je ispala puška iz drhtavih prstiju, a onda je zadahtao, što u znak zadovoljstva, što u znak predaje. Zatim se skljokao na kolena.
     "Nisam ni slutio..." promrmlja on. "Oh, Bože, zašto... zašto mi niko nije rekao?"
     "Ne obraćaj pažnju na njega", reče Džed Klifu Kembelu.
     Čovek ga je poslušao, ali samo zato što je morao da se nosi sa vlastitim opsenama. "Šta se to dešava, Džede?" promrmljao je. "Odakle su te žene?"
     "Kakve žene?" upita Džed.
     "Svuda su oko nas", bulaznio je Kembel, okrećući se dok je to govorio. "Zar ih ne vidiš?"
     Gilholi se upravo spremao da odmahne glavom kada je tiho jeknuo. "Oh, moj Bože", reče on.
     "Jesi li spremna?" promrmlja D'Amur Tesli.
     "Nikad spremnija."
     Hari je nastavio da motri na Gilhoja, koji se borio da sačuva prisebnost. "Ovo se ne događa..." mrmljao je on, pogledavajući u Kembela i tražeći od njega podršku. Nije je dobio. Njegov zamenik je pao na kolena i smejao se sam sebi kao lud. Džed je u očajanju uperio pušku u obličja koja su promicala ispred njega. "Sklanjajte mi se s puta!" stao je da viče na njih. "Ozbiljno to mislim! Upotrebiću ovo ako budem morao."
     "Hajdemo", reče Hari, "dok ne vodi računa o nama." On i Tesla krenuše da se sklone sa sredine ulice.
     Džed je primetio njihov pokušaj bekstva.
     "Vas dvoje! Stanite..." Zamukao je usred izdavanja naređenja, kao da je zaboravio reči. "Oh, Isuse", izgovori on, drhtavim glasom: "Isuse, Isuse, Isuse..."
     A onda se konačno i on skljokao na kolena.

     Budenbaum, koji se nalazio na sredini ulice, ozlojeđeno je zaurlao. Ovde nešto nije bilo u redu. U jednom trenutku se raskršće pod njim topilo, moć je uticala u njegovo srce, a u narednom je osetio kiseli ukus na jeziku, a zemlja je počela da mu se steže oko šake. Izvukao ju je. Kao da je izvukao šaku iz činije sa nečim mrtvim ili nečim što umire. Kroz njega je prošao drhtaj gnušanja, a u oči mu navreše suze koje su ga pekle.
     "Ovene...?"
     Glas je, razume se, bio Setov. Stajao je na jard ili dva od njega, zlovoljan i uplašen. "Da li je nešto pošlo naopako?" Budenbaum klimnu. "Znaš li šta?"
     "Možda ovo", odvrati Oven, spustivši šaku na ranjenu glavu. "Možda mi je jednostavno odvuklo pažnju..."
     "Skloni se", reče Set.
     Oven podiže ranjenu glavu i stade da proučava vazduh. "Šta vidiš?" upita on.
     "Misliš na žene?"
     Oven začkilje. "Vidim samo svetla obličja. Jesu li to žene?"
     "Da."
     "Siguran si?"
     "Da."
     "Onda je posredi neka vrsta zavere", reče on. Podigao je ruku i ščepao Seta za njegovu, podižući se. "Neko ih je tamo smestio kako bi sprečile obavljanje posla."
     "Ko?"
     "Ne znam", reče Budenbaum. "Neko ko zna..." Zastao je, uperivši pogled u Teslinom pravcu. "Bombekova", promrmljao je. Zatim povikao: "Bombekova!"

     "U čemu je njegov problem?" upita Hari kada je Budenbaum krenuo prema njima.
     "Misli da sam ovde kako bih uzela Umetnost."
     "Jesi li?"
     Tesla odmahnu glavom. "Videla sam šta je učinila Džafu", reče ona. "A on je bio spreman za nju. Ili je bar mislio da jeste."
     Budenbaum je bio sve bliži. Hari je posegnuo za pištoljem, ali Tesla reče: "To ga neće zaustaviti. Hajde jednostavno da se izgubimo."
     Odvratila je pogled od Budenbauma i otkrila da se tokom nekoliko sekundi dok je gledala unazad na njihovom putu našla devojčica koja ih je smrknuto posmatrala. Bila je savršena do apsurdnosti: petogodišnjakinja sa plavim uvojcima u beloj haljinici, belim soknicama i belim cipelicama. Imala je ružičasto lice i ogromne plave oči.
     "Zdravo", reče ona slatkim i spokojnim glasom. "Ti si Tesla, zar ne?"
     Tesla nije bila raspoložena da čavrlja sa decom, ma koliko da su savršena. "Trebalo bi da potražiš tatu i mamu", reče ona.
     "Gledala sam", reče dete.
     "Ovo baš ne bi trebalo da gledaš, dušo", primeti D'Amur. "Gde su ti tata i mama?"
     "Nisu ovde."
     "Sama si?"
     "Nisam", odvrati ona. "Sa mnom su Haheh i Jie." Osvrnula se prema poslastičarnici. Na stepeniku je sedeo muškarac sa licem rođenog komedijaša - klempav, razrok, sa veoma pokretljivim ustima - koji je u rukama držao šest korneta sladoleda i naizmenično ih lizao sa izrazom krajnje usredsređenosti. Pored njega se nalazilo još jedno dete, dečak, koji je delovao gotovo kao moron.
     "Ne brini za mene", reče devojčica. "Dobro sam." Pomno je proučavala Teslu. "Da li umireš?" upita ona.
     Tesla pogleda D'Amura. "Ovo baš nije razgovor kakav mi se sada vodi."
     "Ali meni se vodi", reče gospođica Savršenstvo. "Važno je."
     "Pa zašto ne zamoliš nekog drugog?"
     "Zato što smo za tebe zainteresovani", ozbiljno odvrati devojčica. Napravila je korak prema Tesli, podigavši pri tom ruku. "Videli smo tvoje lice i rekli: ona zna drvo priče."
     "Šta?"
     "Drvo priče", odvrati dete.
     "O čemu to ona, do đavola, priča?" upita Tesla D'Amura.
     "Nema veze", začuo se još jedan glas, ovaj otpozadi. Tesla nije morala da se osvrne da bi otkrila da je to Budenbaum. Glas mu je bio znatiželjno šupalj, kao da govori iz kakve prazne prostorije. "Trebalo je da se kloniš moje rabote, ženo."
     "Mene ne zanima tvoja rabota", reče Tesla. A onda se iznenada, znatiželjno, okrenula prema njemu. "Onako samo, da se zna: kakva je to tvoja rabota?"
     Budenbaum je izgledao užasno: lice mu je bilo više krvavo nego čisto, telo mu se treslo. "To je moja stvar", reče on.
     Posle ovoga, devojčica je zapiskutala. "Možeš joj reči, Ovene", kazala je ona.
     Budenbaum se zagledao pored Tesle u dete. "Nemam nikakvu želju da naše tajne delim sa ovom ženom", reče on ukrućeno.
     "Ali mi imamo", odvratilo je dete.
     Tesla je proučavala Budenbaumovo lice koje je prolazilo kroz neku čudnu promenu, pokušavajući da odgonetne znake na njemu. Očigledno je sasvim dobro poznavao devojčicu; isto je tako bilo očigledno da je pomalo nervozan u njenom prisustvu. Možda bi se pre moglo reći oprezan nego nervozan. Tesli je ponovo nedostajala Raulova pronicljivost kada su takvi znaci u pitanju. Bila je ubeđena da bi joj pružio nagoveštaje o svim mogućim budućim susretima, da je bio s njom.
     "Deluješ bolesno", reče Budenbaum.
     "I ti i ja", odvrati Tesla.
     "Ah, ali ja ću se oporaviti", nastavio je Budenbaum. "Što se, pak, tebe tiče, nećeš još dugo boraviti na ovom svetu." Rekao je to onako uzgred, ali njoj nije promakla pretnja u njegovim rečima. Ne samo da joj je predskazivao smrt, već joj ju je obećavao. "Savetujem ti da počneš da se opraštaš dok još možeš."
     "Je li to sve deo toga?" upitala je devojčica. Tesla se ponovo zagledala u nju. Oko usana joj je poigravao stidljiv osmeh. "Da li je, Ovene?"
     "Jeste", odvrati Budenbaum. "Sve je to deo toga."
     "Oh, odlično, odlično." Dete je ponovo usredsredilo pažnju na Teslu. "Onda se vidimo kasnije", reče ona, sklonivši se u stranu kako bi ih propustila da prođu.
     "Mislim da je to malo verovatno", reče Tesla.
     "Oh, hoćemo", reče devojčica, "sasvim sigurno. Veoma smo zainteresovani za tebe i drvo priče."
     Tesla ču kako je Budenbaum nešto promrmljao iza nje. Nije razabrala šta i nije bila sposobna ni umno ni fizički da ga natera da to ponovi. Jednostavno je uzvratila detetu sladunjav osmeh i zajedno sa Harijem otišla sa raskršća, dok su se policajci i dalje zapanjeno molili, a te molitve su lebdele za njima na letnjem povetarcu.

     2.
     Mada je bilo gotovo nemoguće da je vest o tome šta se dogodilo na raskršću već stigla do ušiju svakog muškarca, žene i deteta u Evervilu, ulice kojima su se Tesla i Hari vraćali do Fibine kuće bile su neprirodno tihe, kao da su ljudi, očitavaši uzdrhtali vazduh, procenili da je tišina najsigurniji odgovor. Uprkos vrućini, vrata su bila zatvorena i žaluzine navučene na prozore. Na travnjacima ili na ulici nisu se igrala deca, čak ni psi nisu promalali svoje osetljive njuške.
     To je bilo dvostruko čudnije pošto je dan bio tako savršen: letnje cveće ušećerilo je vazduh, nebo je bilo potpuno vedro.
     Kada su zavili za ugao i ušli u Fibinu ulicu, Hari iznenada reče: "Bože, baš volim ovaj svet."
     To je bila tako jednostavna stvar i bila je izgovorena sa takvom verom, da je Tesli jedino preostalo da zavrti glavom.
     "Ti ga ne voliš?" upita Hari.
     "Ima toliko sranja", reče ona.
     "Ne u ovom trenutku. U ovom trenutku on ne može biti bolji."
     "Pogledaj uz planinu", reče ona.
     "Ja nisam na planini", odvrati Hari. "Ja sam ovde."
     "Dobro po tebe", reče ona, ne uspevši da ne zvuči zajedljivo.
     Pogledao ju je. Izgledala je, pomisli on, krhko i umorno, kao što je verovatno izgledala i bilo koja duša koja je još živa. Želeo je da je zagrli, bar nakratko, ali je pretpostavio da mu se ona ne bi na tome zahvalila. Nalazila se u nekom vlastitom prostoru, u kome nije bilo mesta za tešenje.
     Malo je potrajalo dok nije uspela da otvori vrata rezervnim ključevima koje joj je Fib dala. Kada su se našli unutra, ona reče: "Idem da malo odspavam. Ne mogu više ni da razmišljam kako treba."
     "Svakako."
     Krenula je uz stepenice, ali se nekoliko sekundi kasnije vratila i zagledala u D'Amura onim svojim praznim očima. "Uzgred budi rečeno", reče ona, "hvala ti."
     "Na čemu?"
     "Na onome što si učinio na planini. Ne bih bila ovde... Gospode... znaš o čemu govorim."
     "Znam. I nema potrebe. U ovome smo zajendo."
     "Ne", reče ona nežno. "Mislim da neće biti tako."
     "Ako misliš na ono što ti je dete reklo..."
     "Nije to prvi put da o tome razmišljam", reče Tesla. "Već pet godina iscrpljujem se do krajnjih granica, Hari; to nije moglo da prođe bez posledica." Zaustio je da nešto kaže, ali je ona podigla šaku da ga ućutka. "Ne gubimo vreme lažući jedno drugo", reče ona. "Uradila sam ono što sam mogla i istrošena sam. Ništa jednostavnije. Pretpostavljam da sam, dok sam imala Raula u glavi, mogla da se pretvaram da razabirem smisao stvari, ali sada... sada njega više nema" - slegnula je ramenima - "ne želim više da nastavim dalje." Pokušala je bledo da se osmehne, ali je to loše učinila. Pustila je da osmeh iščili i, okrenuvši Hariju leđa, odvukla se gore u krevet.

     Hari je skuvao sebi kafu i seo u dnevnu sobu da razmisli, među zastarele primerke TV vodiča i prepune pepeljare. Kafa je obavila posao. Potpuno se razbudio, i pored iscrpljenosti udova. Sedeo je, zurio u tavanicu i mozgao o događajima koji su ga doveli u ovo neugodno stanje.
     Popeo se na planinu pod plaštom magle i Vojtovih tetovaža u potrazi za Kisonom, ali nije pronašao čoveka: bar ne u obliku u kome bi ga prepoznao. Deca, da; braća Grim, da; Blagoslovprokleti, tri razapete duše i Tesla Bombek, da. Ali čovek koji je ubio Teda Diseldorfa i Mariju Nazareno mu je izmakao.
     Ponovo je pomislio na Moningsajd Hajts - na onu bednu sobu u kojoj je njegov neprijatelj spavao - pitajući se nije li se ipak tamo nalazio nekakav trag o tome u kom je Kison obliku trenutno, a koji mu se tada učinio beznačajan. Nije se setio ničeg korisnog. Ali se zato setio špila karata koji je tamo pronašao. Zavukao je ruku u džep sakoa i izvadio ga na svetlost dana. Pitao se da li se u njima krije trag, u tim slikama? Raščistio je niski sto i poređao ih. Majmun, mesec, fetus, munja...
     Moćni simboli, svi do jednoga.
     Munja, šaka, torzo, rupa...
     Ali ako je reč bila o nekoj igri, on nije znao pravila. A ako nije bila posredi igra, šta je to onda, do đavola, bilo?
     Jedva svestan onoga što čini nastavio je u nedogled da ređa karte ispred sebe, u nadi da će se pojaviti nekakvo rešenje. Nije se pojavilo. I pored moći simbola, ili možda upravo zbog nje, nedostajala je jasnoća; prožimalo ga je samo osećanje da je njegov um ispod proseka da bi mogao da se nosi sa takvim stvarima.
     Upravo je mozgao o tome, kada je zazvonio telefon. Domaćinstvo Kobovih nije verovalo u sekretarice, izgleda, jer se zvonjava nastavila sve dok Hari nije podigao slušalicu.
     Sa druge strane začuo je nečiji umorni glas. "Je li Tesla tu?" upitao je muškarac. Hari je napavio pauzu pre nego što je odgovorio, a za to vreme čovek je dodao: "Hitno je. Moram da razgovaram s njom."
     Ovog puta je Hari prepoznao govornika. "Grilo?" upita on.
     "Ko je to?"
     "Hari.
     "Isuse, Hari. Šta ti radiš tamo?"
     "Isto što i Tesla."
     "Je li ona tu negde?"
     "Spava."
     "Moram da razgovaram sa njom. Zovem ceo dan."
     "Gde se nalaziš?"
     "Na oko pet milja od grada."
     "Kog grada?"
     "Evervila, pobogu! Mogu li da razgovaram s njom?"
     "Zar ne bi mogao ponovo da se javiš kroz sat ili..."
     "Ne!" povika Grilo. A zatim, mnogo tiše reče: "Ne. Moram sada da razgovaram sa njom."
     "Sačekaj malo", reče Hari i, spustivši slušalicu, ode da probudi Teslu. Opružila se preko bračnog kreveta potpuno obučena, sa tako iscrpljenim izrazom usnulog lica da nije mogao sebe da natera da joj uskrati san koji joj je tako očigledno bio potreban. I dobro da nije. Kada se vratio u hodnik veza je bila prekinuta. Grilo je otišao.

     3.
     Tesla se u snu obrela na nekoj nezemaljskoj obali kojom je išla. Nedavno je tamo padao sneg, ali ona uopšte nije osećala njegovu hladnoću. Laka koraka, otišla je do mora. Bilo je gusto i tamno, njegove uzburkane vode pokrivene penom, a mestimično je videla i tela u talasima, koja su okretala svoja izranavljena lica u njenom pravcu, kao da su želela da je upozore da ne ulazi.
     Nije imala izbora. More ju je želelo i neće trpeti da bude odbijeno. Istinu govoreći, ni ona nije želela da mu se odupre. Obala je bila turobna i pusta. More, i pored svog tovara leševa, bilo je mesto tajne.
     Tek kada je zagazila u vodu, u talase koji su udarali o njene grudi i stomak, tek je tada njen usnuli um rečima opisao kakvo je to mesto. Ili bi se pre moglo reći: jednom reči.
     Suština.
     More-san skočilo joj je uz lice kada je izgovorila njegovo ime, a njegova struja povukla ju je za noge. Nije pokušala da mu se suprotstavi, već je dopustila da je podigne i ponese poput željnog ljubavnika. Talasi koji su bili poveći pri obali, uskoro su postali džinovski. Kada su je podigli na svoja ramena, mogla je da vidi zid tame na obzorju, sličan onome koga se sećala iz poslednjih trenutaka u Kisonovoj petlji. Iad, razume se. Planine i buve; buve i planine. Kada su je pustili u sebe, i ona zaronila ispod površine, ugledala je sasvim drugačiji prizor: nepregledna jata riba koja su se kretala poput olujnog oblaka ispod nje. A između jata uplitala su se svetleća obličja koja su bila, pretpostavljala je, ljudski duhovi poput nje. Kao da je videla nagoveštaje lica pri njihovoj svetlosti; znamenja dece, ljubavnika i umirućih duša koji su sebe odsanjali ovde.
     Uopšte nije dovodila u sumnju to u koju je od ove tri skupine ona spadala. Bila je suviše stara da bi bila beba, suviše luda za ljubavnicu, tako da je postojao samo jedan razlog zbog koga je njena duša večeras ovuda putovala. Gospođica Savršenstvo bila je u pravu. Smrt je bila neizbežna. Poslednji put spava pre nego što se okonča njeno razdoblje u vidu Tesle Bombek.
     Čak i ako ju je ovo uznemirilo, nije imala vremena da to oseti. Predstojeća pustolovina zaokupila joj je svu pažnju. Dižući se i spuštajući na bregovima i u doljama, postojano je bila nošena prema mestu gde su vode, iz nekog razloga koji nije shvatala, postajale krajnje mirne, tako da su mogle da posluže kao gotovo savršeno ogledalo za prometno nebo.
     U početku je mislila da je sama u ovim područjima zatišja, i upravo se spremala da isproba svoje moći samopokretanja kako bi mogla da umakne iz njih, kada je postala svesna treperave svetlosti pod sobom. Zagledala se naniže kroz vodu i videla da su se neke vrste riba svetlećih tela sakupile u dubini i da se sada postojano dižu prema površini. Kada je ponovo podigla glavu iznad površine vode, otkrila je da nije sama. Neki dugokosi i bradati muškarac nehajno je čučao na vodi kao da je ona čvrsta poput stene, dokono stvarajući nabore na staklastoj površini. Pretpostavila je da se on tu nalazio sve vreme, ali da je njoj promakao. Međutim, sada je podigao oči, kao da ga je njen pogled probudio iz kakvog sanjarenja.
     Lice mu je bilo suvonjavo - kosti oštre, crne oči još oštrije - ali osmeh koji joj je uputio bio je tako sladak i kao da je iskušavao; izgleda da mu je bilo neprijatno što je uhvaćen nespreman, pa je istog časa stao da je očarava. Ustao je, voda je poigravala oko njegovih nogu, i dotapkao do nje. Natopljena odeća bila mu je u ritama, tako da je primetila da mu je torzo prekriven sitnim, bledim ožiljcima, kao da se rvao u razbijenom staklu.
     Bilo joj ga je žao zbog stanja u kome se nalazio. I ona je nosila ožiljke, kako spolja tako i iznutra; i ona je bila lišena svega što je imala na svetu: zanimanja, samopoštovanja, sigurnosti.
     "Da li se mi poznajemo?" upitao ju je dok joj se približavao. Njegovom glasu nedostajala je melodičnost, ali joj se ipak dopalo kako je zvučao.
     "Ne", reče ona, jer joj se odjednom vezao jezik. "Mislim da ne."
     "Siguran sam da mi te je neko pominjao. Da to možda nije bio Flečer?"
     "Poznaješ Flečera?"
     "Znači, jeste", reče čovek, ponovo se osmehnuvši. "Ti si ona koja ga je smaknula kao mučenika."
     "Nisam o tome razmišljala na taj način - ali da, pretpostavljam da sam to bila ja."
     "Vidiš", izusti on. Kleknuo je pored nje, dok je nju voda održavala na površini. "Želela si veze, i one su tu da bi bile pronađene. Ali moraš da zaviriš na užasna mesta, Tesla. Mesta na koja smrt dolazi da odnese ljubav, gde gubimo jedni druge i sebe same; tu počinju veze. Potrebna je hrabra duša da se tamo zaviri i ne zapadne u očajanje."
     "Pokušavala sam da budem hrabra", reče ona.
     "Znam", reče on nežno. "Znam."
     "Ali nisam bila dovoljno hrabra, da li to želiš da kažeš? Stvar je u tome što ja nisam tražila da budem deo ovoga. Nisam bila spremna za to. Nameravala sam samo da pišem scenarija za filmove, znaš, da se obogatim i da mi bude dobro. Pretpostavljam da tebi to zvuči patetično."
     "Zašto?"
     "Pa čini mi se da nisi u prilici da vidiš baš mnogo filmova."
     "Iznenadila bi se", odvrati čovek, ovlaš se osmehnuvši. "U svakom slučaju, važne su priče, ma kako bile ispričane."
     Setila se deteta na raskršću...
     "U čemu je stvar sa pričama?" upita ona.
     "Ti ih voliš", reče on, odlutavši pogledom sa njenog lica na vodu. Svetleća obličja koja je videla kako se izdižu odozdo sada su se nalazila na dubini od nekoliko fatoma od površine. Voda je počela da svetluca usled njihovog prisustva. "Voliš, zar ne?" upita on.
     "Pretpostavljam da volim", reče ona.
     "U tome su veze, Tesla."
     "Priče?"
     "Priče. Svaki život, ma koliko bio kratak, ma koliko se činio besmislen, jeste list..."
     "List..."
     "Da, list." Ponovo je podigao pogled prema njoj i stao da čeka, nije rekao ni reč dok ona nije shvatila smisao onoga što je govorio.
     "Na drvetu priče", reče ona. Osmehnuo se. "Životi su lišće na drvetu priče."
     "Jednostavno, zar ne?" primeti on. Sada su se svuda oko njih pojavili mehurići, i površina više nije bila dovoljno kristalna da bi ga izdržala. Počeo je da tone; polako, polako. "Bojim se da moram da pođem", reče on, "'šu je došao po mene. Zašto deluješ tako nesrećno?"
     "Jer je suviše kasno", reče ona. "Zašto sam morala da čekam do sada da bih saznala šta treba da radim?"
     "Nije bilo potrebno da znaš. Ti si to radila."
     "Ne, nisam", odvrati ona, sada već uznemirena. "Nisam bila u prilici da ispričam priču do koje mi je bilo prokleto stalo."
     "Oh, ali jesi", reče on. Već je gotovo bio nestao s vidika.
     "Koja je to bila priča?" preklinjala ga je, odlučna da dobije odgovor pre nego što on nestane. "Koja?"
     "Tvoja vlastita", reče joj on i nestade. "Tvoja vlastita."
     Više ga nije bilo.
     Zurila je u uskomešanu vodu i videla da su stvorenja koja je nazvao 'šu - podsećala su na sipe, koliko je mogla da vidi, i okupila su se ispod nje u milionima - opisivala nepreglednu spiralu oko čoveka koji je tonuo, kao da ga vuku dole, među sebe. Međutim, taj vrtlog uopšte nije uticao na njen duh. Osetila je bol zbog gubitka, dok ga je posmatrala kako nestaje u svetlim dubinama. Delovao je mudro, i želela je duže s njim da razgovara. Kako su stvari stajale, imala je nešto da ponese nazad sa sobom: opažanje da je priča koju je ispričala bila njena vlastita. Sada joj to gotovo ništa nije značilo, ali će je možda utešiti ako uspe da to opažanje ponese sa sobom nazad u svet jave.
     Kada je spirala 'šua izbledela u dubinama, do nje su doprle vesti iz tog sveta. Zvonjava telefona, a potom zvuk koraka na stepeništu.
     "Tesla?"
     Otvorila je oči. Hari je promolio glavu kroz vrata. "Grilo", reče on. "Želi da razgovara sa tobom. Već je jednom zvao." Sećala se kao kroz maglu da je čula zvonjavu telefona dok je lutala snežnom obalom. "Po glasu bih rekao da je u rđavom stanju."
     Ustala je i sišla dole. Pored telefona nalazio se patrljak olovke. Pre nego što se javila Grilu, zapisala je Ispričala sam vlastitu priču na telefonski rokovnik, u slučaju da razgovor izbriše san iz njene glave. Zatim je podigla slušalicu.
     Upravo kao što je Hari kazao, Grilo je zvučao kao da je u dosta rđavom stnaju; užasnom stanju, u stvari. Poput nje, poput D'Amura, poput hodača po vodi iz njenog sna. Kao da su svi oko nje umirali.
     "Nalazim se u motelu Stardžis", objasnio je on, "sa Huijem, Džo-Bet i njihovom malom Ejmi."
     "Gde?"
     "Na nekoliko milja od Evervila."
     "Šta, do đavola, radiš tamo?"
     "Nismo imali izbora. Morali smo brzo da reagujemo, a znao sam da će nam biti potrebna ozbiljna pomoć."
     "Za šta?"
     "Tomi-Rej je krenuo po Džo-Bet."
     "Tomi-Rej?"
     Grilo poče da joj podnosi izveštaj o događajima koji su se zbili tokom proteklih nekoliko dana. Slušala ga je tek sa pet odsto pažnje, a ostatak je posvetila snu iz koga se probudila, u želji da ga zadrži. Ali slike užasa i bežanja koje su izvirale iz Grila postojano su istiskivale njena sećanja na mirno more i čoveka koji je poznavao Flečera.
     "Potrebna mi je tvoja pomoć, Tes..." govorio je Grilo. Uspela je još nekoliko očajničkih trenutaka da zadrži sećanje na lice hodača po vodi. "Tes, jesi li tu?" A onda više nije imala izbora, morala je da ga pusti.
     "Aha, tu sam..."
     "Rekoh da mi je potrebna pomoć."
     "Ne zvučiš mi dobro, Nejtane. Jesi li povređen?"
     "Duga je to priča. Daj mi svoju adresu. Dovešćemo se u grad."
     Pred očima joj se pojavio pomor koji je Tomi-Rej, Dečak-Smrt - zajedno sa svojom vojskom utvara - napravio u Palomo Grovu. Nije li srušio vlastitu kuću u kojoj se nalazila i njegova majka, iz potrebe da razara? Ako se raspojasa u Evervilu, naročito u vreme masovnog egzodusa (koji nije daleko), danak smrti biće zapanjujući.
     "Ostani gde si", reče ona. "Ja ću doći do tebe."
     Grilo nije imao ništa protiv. Očigledno je očajnički želeo da bude pored njega, i to što pre. Objasnio joj je gde se motel nalazi, preklinjući je da požuri. To je bilo to.
     Hari je bio u kuhinji, pravio je tost. Ispričala mu je sve što je Grilo kazao. Saslušao ju je bez opaski, dok ga nije izvestila da odlazi.
     "Znači, Evervil je sada moja beba?" upita on.
     "Izgleda da je tako."
     Želela je da mu kaže da je odsanjala svoj konačni san, i da ne bi trebalo da očekuje da će se vratiti, ali to bi zvučalo beznadežno melodramski. Bilo joj je potrebno nešto jezgrovitije; oproštajna replika koja će delovati blazirano i mudro kada je više ne bude. Ali ništa joj nije palo na pamet. Ispostavilo se da je Hari spremio oproštajni govor.
     "Razmišljam o tome da se vratim na planinu kada se smrači", reče on. "Ako Iad dolazi, mogao bih da ga vidim iz blizine. Što znači... da se verovatno nećemo više videti."
     "Ne. Pretpostavljam da nećemo."
     "Dobro smo ih iskoristili, zar ne? Mislim na naše živote, bili su..."
     "Uvrnuti."
     "Neobični", reče Hari. Ona slegnu ramenima. To je, razume se, bila istina. "Ubeđen sam da smo oboje hteli da bude drugačije. Ali pretpostavljam da smo negde duboko u sebi verovatno želeli da ispadne ovako."
     "Pretpostavljam."
     Ponestalo im je reči. Tesla je podigla pogled i primetila da Hari zuri u nju stisnutih usana, kao da se obuzdava da ne zaplače.
     "Uživaj u onome što ćeš videti", reče ona.
     "Hoću", odvrati on.
     "Čuvaj se."
     Odvratila je pogled, prekunuvši na taj način vezu među njima, i otišla po jaknu, a zatim se uputila napolje. Kada je stigla do ulaznih vrata, umalo se nije okrenula i vratila se da ga zagrli, ali je odolela. Time bi samo produžila agoniju. Bolje da odmah ode i krene na put.
     Gomile ljudi koje su posmatrale paradu odavno su već bile ispraznile glavnu ulicu, ali još je napolju i u okolini bilo dosta onih koji su kupovali suvenire, ili tražili mesto da nešto pojedu. Veče je bilo miomirisno, nebo i dalje bez oblačka; atmosfera slavlja malo je splasnula usled poslepodnevnog fijaska, ali još je bila prisutna.
     Ranije bi Tesla verovatno uz škripu zaustavila svoj Harli nasred glavne ulice i vikala dok ne promukne, pokušavajući da natera ljude da napuste grad pre dolaska Iada. Ali sada nije želela da zalud troši dah. Slegnuli bi ramenima, nasmejali se i okrenuli joj leđa, i ako ćemo pravo, teško da je mogla da ih krivi zbog toga. Uhvatila je svoj odraz u ogledalu u kupatilu neposredno pre nego što je napustila Fibinu kuću. Mršava žena kojoj se divila pre nekoliko dana - žena obeležena svojim putovanjem, žena ponosna na svoje ožiljke - sada je bila vreća kostiju i očajanja.
     Pored toga, od kakve bi koristi bila ta upozorenja, čak i da ih poslušaju? Ako je Iad zaista bio jedini koji je obećan, onda se od njega nije moglo uteći. Možda će ovi ljudi koji slave u senci smrti i koji će pomreti pre nego što saznaju koja ih je to sila pokosila, kasnije biti smatrani srećnicima. Jer će nestati suviše brzo da bi stigli da se plaše ili nadaju. Najgore od svega, da se nadaju.
     Iako joj nije bilo usput, vratila se na raskršće, samo da bi videla kakve su tragove, ako ih je uopšte bilo, ostavile za sobom poslepodnevne misterije. Iako su ulice bile vraćene saobraćaju, u oba smera prošlo je tek nekoliko vozila. Bilo je, međutim, pešaka, i to dosta. Ljudi su stajali ispred restorana i ispred raskršća. Nekolicina je čak izvadila kamere da ovekoveči mesto. Nije bilo ni traga onima koje je Tesla poslednji put videla kako kleče, moleći se vizijama čiji su bili svedoci. Otišli su kući ili su bili odneti kući.
     Dok je ponovo stavljala kacigu, začula je povik sa suprotne strane ulice i okrenula se, ugledavši svog nemezisa iz Kitinog restorana, Boslija Pravednog, kako kreće prema njoj.
     "Šta si to učinila?" povika on, lica svog u pečatima od besa.
     "Šta to?" upita ona.
     "Ti si imala svoje prste u ovoj pokori", reče on. "Video sam te, usred srede." Zaustavio se na nekoliko jardi od nje, kao da se plaši da bi mogla da ga zarazi svojom bezbožnošću. "Znam šta smeraš."
     "Da li bi mi ti to objasnio?" odbrusi ona. "I nemoj tu da mi sereš o nekakvoj đavoljoj raboti, Bosli, jer ni sam ne veruješ u to više od mene. U suštini ne veruješ."
     Trgnuo se. Primetila je da ga je obuzeo takav strah, tako duboka bojazan da je pobesnela i smirila se u istom trenutku. "Znaš šta?" upita ona. "Mislim da sam danas po podne srela Isusa." Bosli ju je zanemoćalo pogledao. "Bar je hodao po vodi, i imao je mnogo ožiljaka, te... bi to mogao biti on, je li tako?" Bosli je i dalje ćutao. "Izvini, nismo stigli da porazgovaramo o tebi, ali da jesmo, rekla bih mu da ponekad svrati do tebe. Na parče pite."
     "Ti si luda..." reče Bosli.
     "Ti i ja, oboje", reče Tesla. "Čuvaj se, Bosli." Rekavši to stavila je kacigu i odvezla se.

     Kada je izišla iz grada, poterala je motor, sigurna da šef policije i njegovi prepadnuti zamenici noćas neće motriti na krelce koji voze nedozvoljenom brzinom. Bila je u pravu. Pošto je put bio prazan i nije bilo čuvara zakona koji bi je zaustavili, grmela je njime u susret Grilu, kao da će zagrljaj koji ju je čekao na kraju ove vožnje biti hladniji i dugotrajniji od svih što su ga ljudske ruke ikada mogle ponuditi.