VII

     Eno pukotine u nebu; to je bila prva Mivina pomisao. Pukotina u nebu, a sa druge strane neko drugo nebo, svetlije od noći u kojoj se nalazila. Videla je kako nebesa stvaraju mnoga čuda: munje, vazdušne vrtloge, grad i duge - ali ništa od toga nije bilo ni nalik talasima boje, silovitijim od najsilovitijeg groma, talasima koji se kotrljaju preko neba, sa one strane pukotine. Kroz tu pukotinu je, u potragu za njom, stigao povetarac. Bio je topao i nosio je na svojim leđima duboko, ritmičko hučanje.
     "To je more!" reče ona, krenuvši ka pukotini.
     Nije bila široka, niti je bila postojana. Treperila je u vazduhu, nervozno poput plamena svetiljke na jakom vetru. Nije je bilo briga kako i zašto; noćas je suviše toga videla da bi sada počela da postavlja pitanja. Jedino je želela da prekorači taj prag, ne zbog toga što se plašila posledica onoga što je ranije učinila, već zbog toga što su je na drugoj strani čekali nebo i more koje nikada ranije nije videla.
     "Odande nema povratka", upozorio ju je Koker.
     "Zašto?"
     "Potreban je veliki Blagoslovproklet da se naprave ova vrata, i kada se ona ponovo zatvore neće ih biti lako otvoriti." Bacio je pogled unazad prema bojnom polju i zastenjao nad prizorom. "Pogledaj, pogledaj samo. Ti idi ako želiš. Ja sa ovim ne mogu da živim." Podigao je šaku ispred lica i iz srednjeg prsta pojavila se sjajna i kao žilet oštra kandža.
     "Šta to radiš?"
     Prineo je kandžu grlu. "Ne!" vrisnu ona i ščepa ga za šaku. "Svo ovo umiranje, samo zbog toga što sam rekla nešto što nije trebalo. To je glupo."
     "Ne razumeš razloge", reče on gorko, mada nije ponovo pokušao da se povredi.
     "A ti razumeš?" odvrati Miv.
     "Pa, ne baš. Znam da postoji neka velika svađa između porodica, i to tako teška da se već vekovima međusobno istrebljuju. Ovo venčanje je trebalo da zapečati mir među njima. A dete je bilo dokaz toga."
     "Oko čega se svađaju?" upita ona.
     On slegnu ramenima. "Niko to ne zna, izvan porodica. A posle ovoga..." On pogleda prema padini posutoj leševima, "biće ih manje no ikada koji znaju."
     "Ipak je to glupo", ponovi ona, "ubijati se zbog svađe, kada ima toliko stvari zbog kojih vredi živeti." I dalje ga je držala za ruku. Dok je govorila, uvukao je kandžu. "Noćas sam izgubila tatu", izjavi ona svečano. "Ne želim i tebe da izgubim."
     "Znao sam manje ubedljive Blagoslovproklete od tebe", tiho primeti Koker. U glasu mu se naziralo strahopoštovanje. "Kakvo si ti to dete?"
     "Irsko", odvrati Miv. "Idemo li, onda?"
     Ponovo je pogledala put pukotine. Tle u njenom podnožju se pomeralo, kamenje i izgaženi sneg topili su se na toploti moći, kakva god ona bila, koja je otvorila ova vrata, prelazili su preko praga da bi se potom prelili nazad. Krenula je bez straha prema njoj, ali ju je zaustavila Kokerova šaka na ramenu. "Razumeš li šta činiš?" upita on.
     "Da", odvrati ona, pomalo nestrpljivo. Želela je da gazi po toj prašini koja je nadolazila i povlačila se. Želela je da otkrije taj osećaj. Međutim, Koker još nije bio završio sa svojim upozorenjima.
     "Suština je more-san", reče on, "i zemlje su tamo čudne."
     "I Amerika je", odvrati ona.
     "Čudnije od Amerike. Rođene su iz onoga što se nalazi ovde unutra." Kucnuo se prstom po čelu.
     "Ljudi sanjaju zemlje?"
     "I više od zemalja. Sanjaju životinje, ptice, gradove, knjige, mesece i zvezde."
     "Svi oni sanjaju iste knjige i ptice?" upita ona.
     "Oblicu su drugačiji", odvrati Koker posle kraćeg oklevanja, "ali su zato - duše stvari iste."
     Smušeno ga je pogledala. "Kako ti kažeš", odvrati ona.
     "Ne, važno je da shvatiš", ostade on uporan. Zastao je na trenutak, mršteći se dok je tragao za prosvetljenjem. A onda je ono došlo. "Moj je otac imao običaj da kaže: Svaka ptica je jedina ptica i svaka knjiga je jedina knjiga, a svaka ptica i svaka knjiga su takođe jedna ista stvar, pod rečima i perjem." Završio je trijumfalno, kao da je značenje ovoga bilo očigledno. Međutim, Miv je samo zavrtela glavom, pometenija no ikad. "Da li to znači da si ti nečiji san?" upita ona.
     "Ne", reče joj Koker. "Ja sam dete uljeza!"
     Konačno nešto za šta je mogla da se uhvati.
     "Suština nije trebalo da postane mesto krvi i mesa", nastavi on.
     "Ali ljudi uspevaju da prodru?"
     "Malo njih. Varalice, pesnici, čarobnjaci. Neki od njim umru. Neki polude. A neki se zaljube u stvari koje tamo nađu, dobiju decu koja su delimično ljudska bića, a delimično nisu." Raširio je ruke i krila. "Poput mene."
     "Ja jesam", reče ona, stidljivo se osmehnuvši. "Mnogo mi se dopadaš."
     Međutim, on je bio smrtno ozbiljan. "Želim da znaš u šta se upuštaš kada budeš zakoračila kroz tu pukotinu."
     "Ne smeta mi da budem uljez."
     "Živećeš na mestu na koje tvoji sunarodnici mogu da dođu u snovima, a i tada samo tri puta. U noći rođenja. One noći kada se zaljube. I u noći kada umru."
     Pomislila je na tatu u tom trenutku, koji je pričao o tome kako lebdi u mirnom moru sa mamom pored sebe. Da li je to more bilo Suština?
     "Želim da pođem", reče ona, još željnije nego ranije.
     "Ako razumeš", reče on.
     "Razumem", reče mu ona. "Možemo li sada da pođemo?"
     On klimnu, a ona u tren oka nestade, lako koračajući preko tla koje se pomeralo.

     Ako je Budenbaum išta naučio tokom godina lutanja bilo je to da stvari ovozemaljske i stvari čudesne nisu, kao što je to razum nalagao, nepovratno odvojene. Upravo suprotno. Mada je ceo kontinent bio premeren i mada su ga zauzeli umovi lišeni magije, njegova sveta mesta bila opustošena, a njihovi čuvari postali pijanice i očajnici, to zemljište bilo je suviše ogrezlo u čudnovatostima da bi ikada postalo bezbedno za pionire.
     Dokaz za to ležao je pred njim na padini planine. Stvorenja sa daleke strane sna udisala su isti vazduh kao i hrabre duše koje su došle da pokore ovu zemlju, umirala su sa istim zvezdama iznad glave.
     Idući između leševa, osećao je poriv da se vrati i dovede nekoliko pionira, i pokaže im da oni nisu bili jedini putnici ovde, i da nikakav zakon niti Bog, kao niti dobro popločani put neće sprečiti ove zveri da ponovo dođu. Mogao je to i da učini, samo da nije bilo devojčice. Nagon mu je govorio da je ona tu negde, i da je živa. Kakvo god zlodelo da je prouzrokovalo ovaj masakr, ona ga je preživela. Ali gde je?
     Peo se uz padinu, povremeno zastajkujući kada bi mu kakva naročita bizarnost privukla pogled. Predugo je proučavao tajanstvene stvari da bi sumnjao u poreklo ovih vrsta. One su došle iz Metakozma, sveta Suštine. Do sada nije uspeo da pronađe put donde, ali tokom mnogo prethodnih desetleća sakupio je nekoliko jedinstvenih radova o njegovoj geografiji i zoologiji, od kojih je većinu znao napamet. Takođe je pronašao i ispitao muškarce i žene - većina njih bila je iz Evrope, i većina njih bili su čarobnjaci - koji su tvrdili da su pronašli put koji vodi preko razdeobnice što razdvaja ovaj svet, Helter Incendo, i vodi u taj drugi. Neki od njih dokazali su da žive u svetu samoobmane, ali naišao je na troje koji su ga ubedili, izvan svake sumnje, da su zaista lutali po obalama more-sna. Jedan je čak putovao njime i živeo među ostrvima Efemerisa lagodnim raskalašnim životom, pre nego što je njegova ljubavnica skovala zaveru da ga liši moći i vrati u Kozm.
     Nijedan od tih putnika, međutim, nije imao nikakve koristi od tih putovanja; vratili su se povređeni i setni. Slatka jednostavnost Boga i dobrote nije za njih imala više nikakvog smisla, a ljudski odnosi nisu im pružali utehu. Svi su oni tada zaključili da je život bio besmislen i na ovom i na onom svetu.
     Budenbaum je pažljivo slušao, naučio od njih šta je mogao, a zatim ih prepuštao njihovoj bedi. Ako ikada bude plivao sa dušama, rekao je sam sebi, ili hodio obalom na kojoj se snovi otelotvoruju, neće jadikovati zbog odsustva Boga. Povešće te duše i oblikovati te snove, i postajati moćniji i razumevati sve više dok se vreme i mesto ne smotaju pred njim.
     Možda je bio bliži da shvati tu ambiciju nego što je mislio. Vrata su se otvorila da propuste ova stvorenja; i ako su bila makar još samo odškrinuta, on će iskoristiti priliku i zakoračiti kroz njih, iako nije bio pripremljen.
     Spustio se na šake pored nekog uboge ranjenice i nežno joj prošaputao.
     "Možeš li da me čuješ?"
     Njene pegave oči zatreperiše u njegovom pravcu. "Da", reče ona.
     "Kako si dospela ovamo?"
     "Brodovi..." odvrati ona.
     "Posle brodova. Kako si stigla u Kozm?"
     "Blagoslovprokleti nam je otvorio put."
     "A gde je taj put?"
     "Ko si ti?"
     "Samo mi reci..."
     "Jesi li sa detetom?" upita ona.
     Nešto u načinu na koji je postavila to pitanje upozorilo je Budenbauma.
     "Ne", odvrati on. "Nisam sa detetom. U stvari..." proučavao je ženino lice dok je govorio, tražeći rešenja, "u stvari, ovde sam... da bih ubio to dete."
     Žena napravi grimasu i pored bola. "Da", reče ona. "Da, da, učini to. Pogubi tu malu kučku i daj njeno srce Blagoslovprokletom."
     "Prvo moram da nađem kučku", mirno reče Budenbaum.
     "Put. Tamo će biti." Žena na umoru okrenu glavu i zagleda se uz padinu. "Vidiš li šator?"
     "Da."
     "Iza njega, udesno, stenje, je li tako? Crno stenje."
     "Vidim ga."
     "S druge strane.
     "Hvala." Budenbaum poče da ustaje.
     "Blagoslovprokleti", reče žena, dok je on ustajao. "Reci mu da izgovori molitvu za mene."
     "Hoću", odvrati Budenbaum. "Kako se zoveš?"
     Žena otvori usta da mu odgovori, ali smrt je bila brža. Bezimena je umrla. Budenbaum se zadržao samo još toliko da joj sklopi oči - u prisustvu mrtvih koji bulje uvek se osećao neprijatno - a zatim se uputio uz padinu prema stenju i putu koji je ležao skriven između njega.

     Kada je zakoračila preko praga, Miv je poslednji put bacila pogled na svet u kome je rođena. Ako je Koker bio u pravu, neće ga ponovo videti. Još samo sat i svanuće. One slabije zvezde već su zgasle, a one sjajnije su bledele. Na istoku se pomaljala slaba svetlost i pri njoj je ugledala čoveka između stenja koji se peo kao da se jedva suzdržava da ne pojuri. Iako je još bio dosta daleko, prepoznala ga je po kaputu i štapu.
     "Gospodin Budenbaum", promrmlja ona.
     "Poznaješ ga?"
     "Da. Naravno." Napravila je korak unazad putem kojim je došla, ali ju je Koker uhvatio za ruku.
     "Privukao je pažnju na sebe", reče on.
     To je bilo tačno. Sledila su ga dvojica koja su preživela krivoproliće - jedan je bio desetak koraka iza Budenbauma, drugi dvostruko toliko - a ako je bilo suditi po stanju njihovih odora, onda su oni oduzeli i previše života. U svojoj žurbi, Budenbaum uopšte nije bio svestan njihovog prisustva, mada su ga brzo sustizali. Uznemirena, Miv se otrgnu Kokeru i zakorači nazad preko praga. Nesigurno tle, koje je uznemirila svojim kretanjem, pljusnu joj uz potkolenice.
     Koker je ponovo pozva, ali se ona ne obazre na njega, već krenu nizbrdo između stenja, dozivajući Budenbauma u hodu. Ugledao ju je, i osmeh mu se razli licem.
     "Dete!" Koker je išao za njom, vičući. "Brzo! Brzo!"
     Bacila je pogled preko ramena u plamen pukotine. Strašno se talasala, kao da se može ugasiti svakog trenutka. Koker je stajao najbliže pukotini što je mogao, a da ne pređe na drugu stranu, dozivajući je. Ali ona nije mogla da pođe; bar dok ne dobije od Budenbauma nekakvo objašnjenje. Njen otac patio je i umro zbog sna koji je ovaj čovek, Budenbaum, posejao u njegovo srce. Želela je da sazna zašto. Zanimalo ju je šta je sjajni grad Evervil značio Budenbaumu, te je uložio toliko truda ne bi li podstakao njegov nastanak.
     Sada ih je delilo još samo desetak jardi.
     "Miv..." poče on.
     "Iza vas!" povika ona, i on se osvrnu i ugleda ubice kako jure između kamenja. Samo trenutak pre nego što je prvi od njih stigao do njega, on zauze odbrambeni stav i zamahnu štapom po čovekovom sečivu koje ovaj ispusti. Štap mu se od udarca raspao, ali ga on nije odbacio. Dok se njegov napadač saginjao da dohvati ispušteni mač, Budenbaum mu zari polomljeni štap u lice. Zateturao se unazad, vrišteći, i pre nego što je drugi napadač uspeo da prođe pored svog sadruga i uhvati plen koji je ostao bez oružja, Budenbaum je nastavio prema pukotini.
     "Skloni se u stranu, dete!" doviknu on Miv, koja je ukočeno stajala, ne mogavši da krene ni napred ni nazad. "Sklanjaj se!" reče on kada stiže do nje.
     Koker besno kriknu, i ona podiže pogled i vide ga kako se vraća kroz pukotinu - da li da njoj pomogne ili da Budenbaumu prepreči put, to nije znala. Na trenutak, kada je ugledala suludi izraz na Budenbaumovom licu dok ju je gurao u stranu, uplašila se za Kokerovu sigurnost. Budenbaum je očigledno znao kuda vode ta vrata, a isto je tako bilo jasno da nije nameravao da se odrekne čuda koja su se tamo nalazila. Udario je Kokera četiri-pet puta, dovoljno jako da mu slomi nos i raskrvari arkadu. Koker je besno zaurlao i ščepao Budenbauma za vrat, bacivši ga naglavačke tamo odakle je došao.
     Miv je počela da ustaje, ali dok je to činila drhtaj prođe tlom; uspela je, međutim, da na vreme podigne glavu i vidi kako se pukotina grči sa jednog na drugi kraj. Uzdrman žestinom u svojoj sredini, plamen je lizao napolje. "Kokere!" povika ona, uplašivši se da ga ne zarobe vrata koja su se zatvarala.
     Pogledao je u njenom pravcu krajnje tužnog izraza lica, a onda se povukao korak ili dva od praga. Srebrna boja Suštine koja se mogla videti kroz pukotinu postajala je iz trenutka u trenutak sve uža, ali ona nije mislila na putovanja na koja nikada neće poći. Mislila je na Kokera, koga je poznavala samo pola noći, ali koji je za to kratko vreme postao njen spasilac, njen zaštitnik i njen prijatelj. Zurio je poput pretučenog psa kroz vrata koja su se zatvarala; toliko je bio nesrećan da nije više mogla da ga gleda.
     Oči su je pekle, i morala je da odvrati pogled; u tom trenutku Budenbaum joj se našao u vidokrugu, lica poprskanog Kokerovom krvlju.
     "Nikada!" vikao je, "Nikada! Nkada!" Podigavši pesnice, stao je teturavo da se vraća prema sve užoj pukotini, kao da će je na silu ponovo otvoriti.
     Zaslepljen strašću, zaboravio je na drugog ubicu. Ovaj se uspentrao preko svog ispruženog sadruga, i kada je Budenbaum zakoračio na nestalno tle između padine i obale, ubica se bacio i zario svoje oružje u leđa neprijatelja.
     Zadobijena rana zaustavila je Budenbauma. Zajecao je, kako se činilo više iz nemoći nego zbog bola, i posegao iza leđa, zgrabivši oružje koje je potom izvukao iz tela. Istovremeno se okrenuo; učinio je to takvom brzinom da njegov napadač nije imao vremena da izbegne vlastitu oštricu. Rasporila mu je stomak od boka do boka u jednom zamahu, i čovek je ne ispustivši nikakav zvuk, pao potrbuške; utoba ga je pretekla.
     Miv nije sačekala da vidi njegove poslednje trenutke. Ponovo je usmerila pogled prema pukotini, jer je morala još jednom da vidi Kokera, i na svoje zaprepašćenje ugledala ga je kako kreće napred i poseže kroz pukotinu, vlastitim rukama sprečavajući vrata da se zatvore. Zatim je stao da gura i laktom pokušao da malo rastvori pukotinu, proturivši prvo glavu, zatim svoj snažni mišićavi vrat, a za njim rame, kroz prorez.
     To mu je nanelo i te kakav bol, ali izgleda da ga je ovo osećanje samo još više razjarilo. Bacakajući se tamo-amo, provlačio je telo kroz otvor, inč po bolan inč, dok nije krilima stigao do pukotine. Iako su stajala smotana iza njega i čvrsto priljubljena uz telo, krila su bila suviše kabasta da bi prošla. Ispustio je bolan krik, i pogledao u Mivinom pravcu.
     Krenula je ka njemu, ali joj je on mahnuo da se skloni. "Samo... budi... spremna..." zadahtao je.
     A onda je, uvukavši jednom dah, silovito, napregao svaki mišić i počeo ponovo da gura.
     Začuo se strašan zvuk cepanja, i krv je počela da mu teče niz leđa, slivajući se niz ramena. Miv zadrhta u užasu, ali nije mogla da skrene pogled. Prikovao je svoje svoje oči za njene, kao da je ona bila jedino sidro u njegovoj patnji. Ljuljao se napred-nazad, mišić koji je povezivao krila sa trupom bio je rastrgnut, telo mu se treslo trpeći ovo užasno nasilje.
     Taj užas kao da je trajao vekovima - mlaćenje, ljuljanje i cepanje - ali njegova upornost se isplatila. Cimnuvši telom još jednom, uspeo je da ga odvoji od krila, da gurne svoj osakaćeni trup kroz pukotinu i da padne, dok je njegova medna krv obilno tekla na drugu stranu.
     Miv je sada bilo jasno šta je mislio kada je rekao samo budi spremna. Bila mu je potrebna njena pomoć da ne iskrvari na smrt. Otišla je do tela Budenbaumovog napadača i iscepala njegovu odoru. Bila je debela i bogata, upravo onakva kakva joj je bila potrebna. Vrativši se do Kokera, koji je ležao licem okrenut prema tlu tamo gde je i pao, nežno je pritisla tkaninu, ali čvrsto, na njegove rane, koje su se protezale od lopatica do struka, govoreći mu blago, dok je to radila, da je ovo bilo nešto najhrabrije što je ikada videla. Pomoći će mu da se oporavi, rekla je, i brinuće o njemu sve dok on to bude želeo.
     Jecao je sa licem u snegu - pukotina se zatvorila iznad njega - i između jecaja joj odgovorio.
     "Zauvek", rekao je.

     Budenbaum je i ranije bio ranjavan, mada samo jednom ovako teško. Ubod nije mogao da ga ubije - njegovi gospodari su mu podarili neljudski snažnu građu kao nagradu za njegove usluge - ali biće potrebno da prođe izvesno vreme dok rana ne zaceli, a ova planina nije bila mesto za to. Zadržao se dovoljno dugo u blizini dve stene da vidi kako se vrata zatvaraju, a zatim je posrčući krenuo niz padinu, ostavivši malu O'Konelovu da plače na vrhu i njenog jadnog prijatelja da iskrvari. Kada otkrije kako je nevina mala Miv prouzrokovala takvu pustoš vrebaće novu priliku. Nisu svi svedoci noćašnjih događaja bili mrtvi; video je šačicu kako beži sa bojnog polja kada je stigao. U dogledno vreme, on će im ući u trag i ispitati ih da bi bolje shvatio kako je njegova sudbina povezana sa sudbinom Miv O'Konel.
     U jedno je bio siguran: one su povezane. Nagon koji ga je naterao da načulji uši onog aprilskog dana i čuje ime boginje, izgovoreno na onom prašnjavom i prljavom mestu neopranih tela, nije ga izneverio. Čudesno i svetovno živelo je jedno pored drugog u ovoj novootkrivenoj zemlji, a u ličnosti Miv O'Konel bili su nedeljivi.