III

     1.
     Stardžisov motel bio je veoma skroman i nalazio se četvrt milje od puta, a do njega je vodila pošljunčana staza koja je jedva bila dovoljno široka da se na njoj mimoiđu dvoja kola. Sam motel bio je prizeman, od drveta, i protezao se duž oko dve i četvrt strane parkinga; u četvrtini se nalazila kancelarija iznad koje je stajao upadljiv svetleći natpis: NEMA SLOBODNIH MESTA. Očigledno je većina gostiju bila izišla na provod u Evervil, jer kada se Tesla dovezla, na parkingu su se nalazila samo tri vozila. Ispred kancelarije stajao je parkiran otvoreni kamionet, drugo vozilo bio je jedan ulubljen Mustang, za koji je Tesla pretpostavila da je Grilov, dok je treći bio još propaliji Ford Pinto.
     Nije još ni ugasila motor kada su se vrata sobe broj šest otvorila i jedan suvonjav, proćelav muškarac u košulji i pantalonama, koje su mu bile prevelike nekoliko brojeva, iziđe napolje i izgovori njeno ime. Upravo se spremala da ga upita da li se poznaju, kada je shvatila da je to bio Grilo. Nije uspela da zatomi šok. On to, izgleda, nije primetio, ili mu je možda bilo svejedno. Raširio je ruke (tako mršave! oh, tako mršave!) i oni se zagrliše.
     "Nemaš pojma koliko mi je drago što te vidim", reče on. Nije samo njegovo telo bilo krhko. Isti takav bio mu je i glas. Zvučao je nekako udaljeno, kao da ga je bolest, kakva god bila, već polako odnosila.
     Oboje, pomisli ona, nećemo još dugo ostati na ovom svetu.
     "Imam toliko toga da ti ispričam", govorio je Grilo. "Ali biću kratak." Zastao je, kao da je čekao da mu da dozvolu da priča. Rekla mu je da nastavi. "Pa... Džo-Bet se zaista ponaša čudno. Ponekad je toliko uzbuđena, da imam želju da joj zapušim usta. Ostatak vremena praktično je katatonična."
     "Da li priča o Tomi-Reju?"
     Grilo odmahnu glavom. "Pokušao sam da je navedem da priča, ali mi ne veruje. Nadam se da će možda pričati sa tobom; potreban nam je neki trag iznutra ili smo najebali."
     "Siguran si da je Tomi-Rej živ?"
     "Ne znam da li je živ, ali znam da je u blizini."
     "A šta je sa Huijem?"
     "Nije dobro. Svi mi ovde, Tes, igramo neku konačnu igru. Kao da se sve uklapa, na najgori mogući način."
     "Poznato mi je to osećanje", reče mu ona.
     "A ja sam suviše star za to sranje, Tes. Suviše star i suviše bolestan."
     "Vidim da... stvari ne stoje baš dobro", reče mu ona. "Ako želiš da popričamo..."
     "Ne", žurno odbi on. "Ne želim. Ionako nema šta vredno da se kažem. Jednostavno je onako kako jeste."
     "Jedno pitanje?"
     "U redu. Jedno."
     "Da li zbog toga nisi želeo da dođem da te posetim?"
     Grilo klimnu. "Znam da je glupo. Ali pretpostavljam da se svi nosimo sa sranjima najbolje kako umemo. Ja sam odlučio da se sakrijem i radim na Sprudu."
     "Kako ide?"
     "Želim da sama vidiš, Tes, ako se izvučemo iz ovoga." Nije mu kazala da neće; samo je klimnula. "Mislim da bi ti možda mogla da uočiš neki smisao koji je meni promakao. Znaš već - da bolje povežeš stvari." Prebacio joj je ruku preko ramena. "Da uđemo?" upita on.

     2.
     Jednom, negde na putu, Tesla je razmišljala o tome da priču o Džo-Bet MekGir i Huiju Kacu zapiše za buduća pokolenja. Kako su se u sunčanom kraljevstvu Palomo Grova to dvoje savršenih ljudi sreli i zaljubili, ne shvatajući da su ih njihovi očevi stvorili da bi se međusobno borili. Kako je njihova strast razbesnela njihove očeve, i kako je taj bes planuo u otvoreni sukob na ulicama pozlaćenog kraljevstva. Posledica toga bila je da su mnogi propatili. Neki su čak i nestali. Ali nekim čudom ljubavnici su iz tih muka izišli nedirnuti.
     (Razume se da to ne bi bilo prvi put da neko ispriča priču o ljubavnicima koji nisu bili jedno za drugo, ali češće se dešavalo da takav par pati, jer su ljudi želeli da savršeni par nestane pre nego što njihova ljubav izgubi svoje savršenstvo. Bolje i ubijeni ideal, koji bar pothranjuje nadu, nego onaj koji vremenom uvene.)
     Dok je pravila beleške za tu priču, Tesla se nekoliko puta zapitala šta se desilo sa zlatnim ljubavnicima iz Palomo Grova. Ovde, u sobi broj šest, dobila je odgovor.
     Uprkos Grilovom upozorenju, nije bila pripremljena na to da će zateći par koji se u toj meri promenio: oboje su bili sivi u licu, a govorili su i delali bez imalo živosti. Pošto su razmenili usiljene pozdrave, Hui je počeo Tesli da opisuje događaje koji su ih doveli na ovo bedno mesto i u ovo bedno stanje; za sve to vreme par jedva da je pogledao jedno drugo.
     "Samo mi pomozi da ubijem tog kučkinog sina", reče Hui Tesli s dosta strasti koja se u njemu javila tek kada se poveo razgovor o uklanjanju Dečaka-Smrti. Rekla mu je da ne poseduje odgovore. Možda mu je nuncije darovao neku vrstu neranjivosti (konačno, umakao je požaru u Petlji).
     "Ti misliš da je on van dohvata smrti, je li tako?" upita Grilo.
     "Moguće je, da..."
     "A to je posledica nuncija?"
     "Ne znam", odvrati Tesla, zagledavši se u svoje dlanove. "I sama sam okusila nuncija, ali sam prokleto sigurna da sam i dalje smrtna."
     Kada je ponovo pogledala prema Grilu, u njegovim očima ugledala je takav očaj da je uspela da izdrži njegov pogled svega jedan trenutak pre nego što je svoj odvratila.
     Tišinu je prekinula Džo-Bet koja do tada nije mnogo doprinela razgovoru. "Želim da smesta prekinete da pričate o njemu", reče ona.
     Hui je uputio ženi ogorčen pogled ispod oka. "Nismo još završili", reče on.
     "E, pa, ja jesam", reče Džo-Bet nešto jačim glasom i, otišavši do kreveta, uze bebu, a potom se uputi prema vratima.
     "Kuda ćeš?" upitao ju je Hui.
     "Na svež vazduh."
     "Sa bebom nećeš."
     Ovih nekoliko reči sadržalo je celu litaniju sumnje.
     "Neću daleko..."
     "Nećeš ti n-n-n-nikuda!" povika Hui. "Spusti Ejmi nazad na krevet i sedi!"
     Pre nego što je sukob uzeo maha, Grilo je ustao. "Svima nam je potrebno da nešto pojedemo", reče on. "Zašto ne bismo otišli na picu?"
     "Ti idi", reče Džo-Bet. "Meni će ovde biti dobro."
     "Još bolje", obrati se Tesla Grilu, "idite ti i Hui. Ja i Džo-Bet ćemo ostati da malo popričamo."
     Usledila je rasprava oko ovoga, ali ona nije dugo potrajala. Obojici muškaraca kao da je laknulo što im se pružila prilika da uteknu iz motela na nekoliko minuta, a iz Tesline tačke gledanja to je bila prilika da nasamo porazgovara sa Džo-Bet.
     "Kao da se mnogo ne plašiš što Tomi-Rej dolazi da te nađe", obrati se ona Džo-Bet kada su muškarci izišli.
     Devojka je pogledala prema bebi na krevetu. "Ne" odgovori ona glasom bledim kao što joj je bilo i lice. "Zašto bih se plašila?"
     "Ovaj... zbog onoga što je moglo da mu se dogodi od kada si ga poslednji put videla", odvrati Tesla, pokušavši na što uviđavniji način da saopšti ono što je imala na umu. "On više nije brat koga si imala u Palomo Grovu."
     "Znam ja to", reče Džo-Bet sa izvesnim prezirom u glasu. "Ubio je neke ljude. I ne žali zbog toga. Ali... mene nikada nije povredio. On to nikada ne bi učinio."
     "Možda ne poznaje vlastiti um", odgovori Tesla. "Mogao bi povrediti tebe, ili bebu, a da uopšte to ne želi."
     Džo-Bet je jednostavno odmahnula glavom. "On me voli", reče ona.
     "To je bilo davno. Ljudi se menjaju. A Tomi-Rej se promenio više od većine."
     "Znam", odgovori Džo-Bet. Tesla ništa ne reče. Čekala je u tišini, nadajući se da će Džo-Bet nešto reći o Dečaku-Smrti. Posle nekoliko trenutaka, ona je upravo to i učinila. "On je bio posvuda", reče ona, "video je sveta - sada se umorio..."
     "On ti je to kazao?"
     Ona klimnu. "Želi da se primiri na izvesno vreme... Kaže da je video neke stvari o kojima mora da razmisli..."
     "Da li je rekao kakve?"
     "Samo stvari", reče ona. "Putovao je unaokolo, obavljajući poslove za nekog svog prijatelja."
     Tesla je rizikovala. "Kisona?" upita ona.
     Džo-Bet se takoreći osmehnula. "Aha. Kako si znala?"
     "Nije bitno."
     Džo-Bet provuče prste kroz svoju odavno neopranu kosu i ponovi: "On me voli."
     "I Hui te voli", istaknu Tesla.
     "Hui pripada Flečeru", reče Džo-Bet.
     "Niko ne pripada nikome", odvrati Tesla.
     Džo-Bet je pogleda, ali ništa ne reče. Ipak je pogled krajnje opakosti u njenim očima ledio krv.
     Zar ništa neće biti sačuvano? - pomisli Tesla. Tu je bio Grilo, koji je igrao svoju poslednju igru, razmišljajući o nunciju kao o poslednjem izbavljenju (mada, zapravo, nije verovao u to); D'Amur koji se peo uz planinu da provede svoje poslednje časove tamo gde su stajali krstovi, a ova jadna devojka, tako radosna i bez po muke lepa, bila je spremna da se preda Dečaku-Smrti jer ljubav nije uspela da je spase.
     Svet je gasio svoja svetla, jedno po jedno...
     Nalet vetra zatresao je stakla na prozorima. Džo-Bet, koja je okrenula Tesli leđa da se pobrine za bebu, osvrnu se.
     "Šta je bilo?" upita tiho Tesla.
     Usledio je još jedan nalet, ovog puta o vrata, kao da je vetar sistematično tražio načina da uđe.
     "To je on, zar ne?" upita Tesla. Devojčine oči bile su prikovane za vrata. "Džo-Bet, moraš da mi pomogneš..." Tesla je otišla do vrata dok je to govorila i oprezno okrenula ključ u bravi. Dobro je znala da je to bedna odbrana (u pitanju je bila sila koja je rušila kuće), ali moglo im je obezbediti sekundu ili dve, a one su opet mogle predstavljati razliku između života i smrti. "Tomi-Rej ništa neće rešiti", reče Tesla. "Razumeš li me? Neće."
     Džo-Bet se saginjala da podigne Ejmi. "On nam je sve što imamo", reče ona.
     Vetar je sada lupao i prozorom i vratima. Tesla je mogla da ga namiriše, jer je duvao kroz ključaonicu i pukotine. Smrt je bila ovde, u to nije bilo sumnje.
     Ejmi je počela tiho da jeca u majčinom naručju. Tesla je pogledala dečje sićušno, zgrčeno lice i pomislila šta bi ovakva nevinost mogla da pokrene u Dečaku-Smrti. Verovatno bi bio ponosan da ubije dete.
     Pod se tako snažno tresao da je ključ ispao iz proreza. Negde u tim naletima vetra nalazili su se glasovi, ili delići istih, od kojih su neki govorili španski, neki, pomisli Tesla, ruski, jedan od njih gotovo da je bio histeričan, jedan je jecao. Uhvatila je samo tu i tamo pokoju reč na jezicima koje je površno poznavala, ali suština je bila dovoljno jasna. Iziđi, govorili su. On te čeka...
     "Uopšte mi ne zvuči primamljivo", prošaputa Tesla Džo-Bet.
     Devojka ništa ne reče. Samo je zurila u vrata, nežno ljuljuškajući uznemirenu bebu, dok su glasovi mrtvih nastavljali da čeznu, jecaju i mrmljaju. Tesla ih je pustila da govore sami za sebe. Ako je suditi po izrazu na licu Džo-Bet, oni su je mnogo bolje odvraćali od toga da prekorači prag nego što bi to Tesla mogla da učini.
     "Gde je Tomi-Rej?" konačno je upitala Džo-Bet.
     "Možda nije došao", odvrati Tesla. "Da li bi... možda želela da se izvučeš krpoz prozor u kupatilu?"
     Džo-Bet je osluškivala još nekoliko sekundi. Zatim je klimnula.
     "Dobro", reče Tesla. "Samo požuri. Ja ću ih uposliti."
     Posmatrala je Džo-Bet kako se povlači ka kupatilu, a zatim se okrenula i otišla do vrata. Duhovi s druge strane izgleda da su osetili njeno približavanje, jer su se stišali i nastavili da šapuću.
     "Gde je Tomi-Rej?" upita Tesla.
     Nije usledio nikakav suvisli odgovor, već još jača uznemirujuća buka, i nastavilo se lupanje vratima. Tesla se osvrnu preko ramena. Nije više mogla da vidi Džo-Bet i Ejmi, a i to je bilo nešto. Ako duhovi pokušaju da provale, bar će sada...
     "Otvori..." mrmljali su oni, "otvori... otvori." I dok su mrmljali, pojačavali su napad na vrata. Drvo oko šarki počelo je da puca isto kao i oko brave.
     "U redu", reče Tesla, plašeći se da bi usled osujećenja mogli postati opasniji no ikad. "Otključaću vrata. Dajte mi trenutak." Zastala je i podigla ključ, gurnula ga u ključaonicu i okrenula ga. Kada su to čuli, duhovi su se smirili, naleti vetra utišali.
     Tesla je duboko udahnula i otvorila vrata. Oblak utvara povukao se od nje u prašnjavom talasu. Potražila je pogledom Tomi-Reja. Nije bilo ni traga od njega. Zatvorivši vrata za sobom, otišla je do sredine parkinga. U jednom od svojih neuspelih opusa opisala je scenu pogubljenja - užasan scenario pod naslovom Kao što živim i dišem. Put koji je upravo prevalila podsetio ju je na nju. Nedostajali su samo upravnik zatvora i sveštenik.
     Počela je da se okreće, tražeći Dečaka-Smrt, i oči joj se zaustaviše na oblasti zakržljalog drveća i ambicioznog korova na suprotnoj strani parkinga. Videla je lampione obešene po granama koji su sijali bolesnim fosforescentnim sjajem. I nekoga ko je stajao među njima, više no upola skriven. Pre nego što je uspela da krene ka tom mestu, nečiji glas iza nje upita: "Šta se to, do đavola, dešava tamo napolju?"
     Osvrnula se u ugledala menadžera motela kako izlazi iz kancelarije. Imao je šezdeset ili više godina, bio ćelav, nosio košulju sa mrljama od sosa i držao konzervu piva u šaci. Sudeći po njegovom posrtanju, bilo je jasno da mu nije prva.
     "Vrati se unutra", reče mu Tesla.
     Međutim, čovek je primetio svetla u gustišu i prošao je pored Tesle, uputivši se prema njima. "Ti si ih obesila?" upita on.
     "Nisam", reče Tesla, sledeći ga. "Neko veoma..."
     "To je moje vlasništvo. Ne možeš jednostavno vešati..."
     Zastao je usred koraka, kada je prišao dovoljno blizu i video šta predstavljaju ti lampioni. Konzerva piva ispala mu je iz šake. "Blagi Bože..." izusti on.
     Po granama drveća i grmlja bili su obešeni stravični trofeji, vide Tesla. Glave i ruke, delovi torzoa, i mnogo šta drugo što čak nije ni bilo prepoznatljivo. Sve to je sijalo, čak i komadići, napunjeno svetlošću za koju je pretpostavila da predstavlja dar Dečaka-Smrti.
     U međuvremenu je menadžer posrćući krenuo nazad putem kojim je došao, ispuštajući iz grla niz uspaničenih životinjskih krikova. Istog časa se podigao oblak utvara, koje je uzbudio njegov užas, i krenuo da ga presretne. Bio je podignut i odbačen nekih deset, a možda i više, jardi dalje, blizu vrata kancelarije.
     "Tomi-Rej?" povika Tesla prema gustišu. "Zaustavi ih!" Pošto nije dobila odgovor, uputila se prema grmlju, obraćajući se Dečaku-Smrti. "Opozovi ih, proklet da si! Čuješ li me?"
     Menadžer je iza nje stao da vrišti. Osvrnula se i na trenutak ugledala čoveka usred uskomešanog oblaka kako tone u tle. Još je izvesno vreme nastavio da vrišti, dok su mu oni čerečili glavu. Uvrnuli su je levo, zatim desno, onda ponovo levo, sa takvom žestinom da su mu rastrgli vrat. Vrištanje je prestalo. Glava se odvojila.
     "Ne gledaj", reče čovek iz gustiša.
     Ponovo se okrenula i zagledala u gomilu grana, pokušavajući da ga bolje razabere. Poslednji put kada je videla Tomi-Reja MekGira, tamo u Kisonovoj Petlji, on je bio puka senka svoje nekadašnje slave, istrošen i lud. Ali izgleda da su godine bile blaže prema njemu nego prema bilo kome drugom u ovoj drami. Bez obzira na dužnosti koje je obavljao za Kisona i bez obzira na sve čemu je prisustvovao (ili što je počinio) na svom putu, njegova plavokosa lepota bila je sačuvana. Osmehnuo joj se iz svog gaja lampiona, osmehom koji je ošamućivao.
     "Gde je ona, Tesla?" upitao je.
     "Pre nego što pređeš na Džo-Bet..."
     "Da?"
     "Htela bih da malo popričamo. Uporedimo beleške."
     "O čemu?"
     "O tome kako je to biti nuncijat."
     "Zar smo mi to?"
     "To nije ništa bolje ni gore od bilo čega drugog."
     "Nuncijati..." Kotrljao je tu reč preko jezika. "Baš super."
     "Izgleda da ti odgovora što si jedan od tih."
     "Oh, aha, osećam se odlično. Mada ti ne izgledaš baš naročito dobro. Potrebni su ti robovi, kao ovi moji, umesto što sama lutaš unaokolo." Bio je razgovorljiv. "Znaš da sam nekoliko puta gotovo krenuo u potragu za tobom."
     "Zašto bi uradio tako nešto?"
     On slegnu ramenima. "Pretpostavljam da osećam da smo bliski. Oboje u sebi imamo nuncija. Oboje poznajemo Kisona..."
     "Šta će on ovde, Tomi-Rej? Šta će sa Evervilom?"
     Tomi-Rej zakorači prema njoj. Morala je da se suprotstavi nagonu i da ne ustukne. Dobro je znala da bi njen status sestre po nunciju bio proigran ako bi ispoljila bilo kakav znak slabosti. Odgovorio joj je na pitanje dok se približavao. "On je tamo nekada živeo", reče Tomi-Rej.
     "U Evervilu?"
     Gotovo da je već bio izišao iz gustiša. Farmerke i majica bili su mu umrljani krvlju, a lice i ruke sjajni od znoja. "Gde je ona?" upita on.
     "Pričali smo o Kisonu."
     "Više ne pričamo. Gde je ona?"
     "Daj joj malo vremena", odvrati Tesla, pogledavši prema sobi kao da očekuje da se Džo-Bet pojavi u svakom trenutku. "Htela je da izgleda što je bolje moguće."
     "Bila je uzbuđena?"
     "Oh, da."
     "Zašto ne odeš po nju?"
     "Odmah će ona..."
     "Idi po nju!"
     Duhovi koji su se i dalje bavili bezglavim telom zamrmljaše. "Svakako", reče Tesla. "Nema problema."
     Okrenula se prema motelu i uputila preko parkinga, uopšte ne žureći. Bila je na nekih pet jardi od vrata kada se pojavila Džo-Bet sa Ejmi u naručju.
     "Izvini", reče ona Tesli jedva čujno. "Mi pripadamo njemu. To je tako."
     Sa parkinga iza sebe, Tesla je čula uzdah Dečaka-Smrti kada je ugledao sestru.
     "Oh, mala", reče on. "Izgledaš tako dobro. Dođi ovamo."
     Džo-Bet je prekoračila preko praga. Tesla nije ni pokušala da je spreči. Samo bi izgubila glavu za svoj trud. Pored toga, ako je suditi po izrazu lica Džo-Bet, bilo je jasno da je ona srećna što ide bratu u zagrljaj. Vetar, kako onaj prirodni tako i onaj drugi, potpuno je zamro. Oglasile su se noćne ptice i cvrčci u travi, kao da su se urotili da proslave ovo ujedinjenje.
     Dok je posmatrala kako Tomi-Rej širi ruke u znak dobrodošlice svojoj sestri, Tesla je krajičkom oka primetila jedno bledo obličje, te se okrenula i ugledala Budenbaumovu malu prijateljicu, avatara, koja je i dalje bila od glave do pete odevena u belo, kako zuri u leš menadžera. Nije ga dugo proučavala, već je pošla u Teslinom pravcu, ostavivši svoja dva sadruga - klovna i idiota - da ga proučavaju umesto nje. Ovaj drugi bio je pronašao glavu mrtvaca i gurnuo je pod mišku.
     U međuvremenu se devojčica u belom dovoljno približila Tesli da je mogla da promrmlja: "Hvala ti na ovome."
     Tesla ju je pogledala zbunjeno i ujedno sa odvratnošću. "Ovo nije igra", reče ona.
     "Znamo."
     "Ljudi su umrli."
     Devojčica se isceri. "A umreće ih još, je li tako?" veselo primeti ona. "Još mnogo."
     Kao da su ove njene reči ubacile dramu u veću brzinu, zvuk loše naštelovanog motora dopre do Teslinih ušiju i Grilov mustang se pojavi na prašnjavom putu koji je vodio do parkirališta.
     Još pre nego što se zaustavio, širom su se otvorila suvozačeva vrata i Hui je izleteo napolje, sa pištoljem u ruci, derući se na Tomi-Reja: "Sklanjaj se od nje!"
     Dečak-Smrt je jedva odvojio pogled od svoje sestre i lenjo se zagledao u Huijevom pravcu. "Neću!" izusti on.
     Bez daljnjeg upozorenja, Hui je opalio. Ciljao je strašno loše. Metak je udario o tle bliže Džo-Bet nego Tomiju-Reju. Ejmi, koja je do tada ćutala, počela je da urla.
     Na znojavom licu Dečaka-Smrti pojavi se zabrinutost. "Ne pucaj", viknuo je na Huija, "povredićeš dete!"
     Devojčica u belom pored Tesle promrmlja jedno otegnuto oh, kao da je na novi način shvatila šta se ovde dešava; poput dva člana publike, od kojih je jedan podstaknut od strane drugoga da prepozna neku duhovitost ili ironiju, Tesla je ovde uočila vezu koju ni izdaleka nije podozrevala. Dah nečega što voli da pričinjava zadovoljstvo pomilovalo ju je po vratu, ugledavši ovaj pupoljak drveta priče, spreman da se rasceta.
     "Šta je sledeće?" upita devojčica.
     Delić Tesle jednostavno je želeo da se odmakne i gleda. Ali nije mogla. Nikada nije mogla; nikada neće moći.
     "Hui..." izusti ona, "skloni se..."
     "N-n-n-neću bez m-m-moje žene", reče Hui.
     "Lepo si ih pazio", reče Tomi-Rej, "umesto mene, ali sada ispadaš iz kombinacije. One idu sa mnom."
     Hui ispusti pištolj u prašinu i podiže šake. "Pogledaj m-m-me, Džo-Bet", reče on. "N-n-neću te t-te... t-terati da činiš ništa što n-n-ne želiš - ali beba, ona je ja - ona je H-H-Hui..."
     Džo-Bet ništa nije rekla. Samo je pogledala bebu, kao da je gluva za Huijeve molbe. Pokušao je ponovo, ili je bar počeo, ali nije stigao dalje od njenog imena kada je Grilo spustio nogu na gas i krenuo pravo prema Džo-Bet. Hui se bacio u stranu, dobro tresnuvši, a kola su se okrenula, podigavši oblak prašine. Dečak-Smrt doviknu nešto svojoj legiji, ali pre nego što su oni uspeli da nešto učine, Grilo je zaustavio kola i uvukao Džo-Bet i Ejmi u vozilo. Tomi-Rej je krenuo prema njemu, ispruženih ruku i mogao je nekako da spreči Grila da umakne da Hui nije ustao iz prašine i bacio se na Dečaka-Smrt. Prstima je posegnuo za savršenim licem Tomi-Reja i ustremio mu se u oči.
     Grilo je u međuvremenu, vozio unatraške, dovikujući Tesli: "Upadaj! Upadaj!"
     Odmahnula mu je. "Idi!" Zaurlala je. "Brzo!"
     Na trenutak je ugledala njegovo lice kroz vetrobran porpskan insektima: oči su mu bile ushićene. Uputio joj je sumoran osmeh stisnutim usnama, a zatim je okrenuo kola i odvezao se.
     Hui je u međuvremenu naneo nešto površinskih povreda Tomiju-Reju, nekoliko brazgotina po obrazima i vratu. Nije bilo krvi. Umesto nje, ispod mesa se pojavio sjaj, nalik na fosforescenciju kojom je osvetlio lampione. Tomi-Rej se sada uputio prema gustišu u kome su visili ti lampioni, ovlaš odgurnuvši pri tom Huija na tle.
     Hui je počeo ponovo da se pridiže, očigledno u nameri da još jednom napadne Dečaka-Smrt, ali ga je Tesla zadržala. "Ne možeš ga ubiti", reče ona. "Završiće se tako što će on ubiti tebe."
     Na obodu gustiša, Tomi-Rej se okrenuo. "Tako je. Kaži mu." Pogledao je u Huija. "Ne želim da te ubijem", reče on. "U stvari, zakleo sam se Džo-Bet da neću, a ja držim reč." Zatim se ponovo obratio Tesli. "Nateraj ga da razume. Ona mu se nikada neće vratiti. Ni večeras. Ni ikada. Sada je imam, a ona želi da bude sa mnom."
     Rekavši to, zakoračio je u gustiš, zviznuvši oblaku duhova da dođe do njega. Prišli su, u naletu prešavši preko parkinga i ušavši u gustiš kako bi sakrili Dečaka-Smrt od pogleda.
     "On će poći za njom", reče Hui.
     "Svakako."
     "Znači da mi moramo prvi stići do nje."
     "To je teorija", reče Tesla, već se uputivši prema svom motoru. Hui je posrtao za njom.
     Dok je prelazila preko parkinga, devojčica u belom joj doviknu. "Šta je sledeće, Tesla? Šta je sledeće?"
     "Sam Bog zna", reče Tesla.
     "Ne, mi ne znamo", reče devojčicin sadrug-idiot, što je veoma razveselilo svo troje.
     "Dopadaš nam se, Tesla", reče devojčica u belom.
     "Onda mi se sklanjajte s puta", reče Tesla, popevši se na motor. Hui skoči iza nje.
     Kada je okrenula ključ, usledio je još jedan nalet vetra, i legija Dečaka-Smrti podiže se iz gustiša, ponevši u svom naletu lampione i čoveka koji ih je zapalio. Tesla je na trenutak ugledala Tomi-Reja, dok je oblak prolazio. Kao da nije hodao, kao da ga je oblak podigao i nosio. Što se tiče njegovog lica, već je celilo, rane su se zatvarale i skrivale sjaj koji je dopirao ispod njih.
     "On će prvi stići do nje", primeti Hui, na ivici suza.
     "Drži se", reče mu Tesla. "Još nije gotovo."