III

     1.
     Plima je konačno zahvatila Džoa, otrgnuvši ga iz tame i odnevši ga istim putem kojim je pre njega odnela Fanakapan. Izvesno vreme uopšte nije bio svestan tog putovanja. Bolje reći, jedva da je bio svestan da je živ. Dolazio je k svesti i gubio se, zadržavajući dovoljno dugo ustreptale kapke podignute da vidi nebesa koja su ključala iznad njega, kao da su nebo i more izmenili mesta. Kada se jednom ovako probudio, ugledao je nešto za šta je pomislio da su ptice u plamenu, kako padaju iz uskomešanog vazduha poput krilatih meteora. A opet jednom, kada je krajičkom oka primetio nešto što je svetlucalo, okrenuo je glavu i ugledao jednog 'šua, koji je projurio kroz ključalu vodu, sjajnog pogleda. Kada ga je ugledao setio se razgovora sa Noom na obali - 'Udovolji jednom 'šuu i udovoljio si mnogima' - a onda se vratio u sneno stanje utešen, razmišljajući o tome da ga je to stvorenje možda prepoznalo i na neki način vodilo kroz vrtlog.
     Kada nije bio baš potpuno budan, a to je bilo često, setio se Fib u korovu; video je njeno telo kako se izdiže i pada ispred njega, bujno i bledo. Navrle su mu suze, čak i u tom uspavanom stanju, jer je mislio da je otišla od njega, da se vratila u svet živih, i da će mu od sada od nje ostati samo sećanje.

     A onda su čak i snovi o Fib izbledeli, i on je nastavio da pluta kroz oblak prljavog dima, a um mu je bio suviše slab da bi oblikovao misao. Brodovi su prolazili pored njega, ali on ih nije video. Da jeste - da je video kako se ljuljaju i škripe, ispunjeni do ivice ljudima koji beže iz Efemerisa - možda bi pokušao da uhvati kakav konopac koji se za njima vukao i izvuče se na palubu, radije nego da dozvoli struji protiv koje su se oni borili da ga nosi prema arhipelagu. Ili je bar mogao - da je video užas na licima putnika - da se možda pripremi za ono što ga je čeka na obali. Ali pošto ništa nije video, ništa nije znao, struja je nastavila da ga nosi, sve dalje i dalje, kroz ostatke raspolućenih lađa koje su potonule jer su tako hteli njihovi kapetani, kroz plutajuće mrtvačnice prokletih putnika, kroz mesta na kojima je more bilo gusto od žutog pepela i zapaljenih komadića ugljena koji su sijali oko njega poput flota u plamenu.
     Voda je postojano postajala sve plića i manje uzburkana i na kraju je bio odnet na obale ostrva koje je u svojim slavnim danima nosilo naziv ostrvo Mem-e b'Keter Sabat. Ležao je tamo, među ostacima brodovlja i naplavljenih predmeta, dok su mu muda krvarila, u umu vladala pometnja; ostrvo na koje je bio nanet bilo iz trenutka u trenutak sve više razarano, a njegovi razarači, Iad Urobori, prilazili su sve bliže obali na kojoj je on spavao.

     2.
     Razdaljinu između obala Mem-e b'Keter Sabata i padine planine uz koju su se Tesla i Fib pele nije bilo lako izmeriti. Iako su pokolenja mislilaca i u Kozmu i u Metakozmu pokušavala da razviju teoriju o razdaljini između dva sveta, gotovo da nije bio postignuta nikakava saglasnost povodom tog pitanja. Jedino pitanje oko koga su se razne klike složile bilo je to da se dotična razdaljina ne može izmeriti pomoću lenjira i abakusa. Konačno, nije bila reč samo o razdaljini između dve tačke: već o razdaljini između dva stanja. Neki su rekli da bi bilo najbolje na to gledati kao na potpuno simbolični prostor, kao na odnos između vernika i božanstva, i predlagali su potpuno nov sistem mera primenjiv na takve slučajeve. Drugi su, pak, tvrdili da duša koja prelazi iz Helter Incenda u Suštinu prolazi kroz tako korenite promene da bi najbolji način da se opiše i prouči razdaljina, ako je reč razdaljina i dalje prikladna (u šta su sumnjali), bio ako bi se ona izvela iz rečnika duhovne reformacije. Međutim, ta zamisao pokazala se neodrživa, jer je ono što je za jednog čoveka predstavljalo reformaciju za drugog bila jeres.
     Na kraju, bilo je tu i onih koji su tvrdili da se odnosi između Sapas Humana i more-sna nalaze jedino u umu, i da je svaki pokušaj da se izmeri razdaljina unapred osuđen na propast. Svakako, smatrali su oni, prostor između jedne misli i druge prevazilazio je pamet bilo kog čoveka, tako da se nije mogao izmeriti. Ovi mislioci bili su optuženi za defetizam od strane nekih svojih protivnika; drugi su ih, pak, optuživali za patvorenu metafiziku. Muškarci i žene ulazili su u more-san tri puta, podsećali su ih. Ostatak života Suština je bila mnogo dalja od jedne misli. Nije tačno, tvrdio je vođa ove klike - mističar iz Džuma po imenu Karasofija. Zid između Kozma i Metakozma postajao je sve tanji i tanji, i uskoro će - predviđao je on - sasvim nestati, a u tom trenutku pokazaće se da su umovi Sapas Humana, koji su naizgled tako patetično bukvalni, kadri da proniknu u čuda, čak i u svom sadašnjem, iskonskom stanju.
     Karasofija je umro zbog svojih teorija, bio je ubijen u polju suncokreta blizu Elifasa, ali da je prošetao kroz umove ljudi okupljenih duž trase kojom će proći parada u Evervilu, pronašao bi utešni dokaz za svoja uverenja. Danas su ljudi sanjali, iako su im oči bile širom otvorene.
     Roditelji su sanjarili da budu slobodni kao njihova deca; deca su sanjarila da imaju moć svojih roditelja.
     Ljubavnici su videli predstojeću noć u očima jedni drugih; stari su zurili u svoje šake, ili u nebo, videvši isto.
     Snovi o seksu, snovi o zaboravu; snovi o cirkusu i bahanalijama.
     A malo dalje niz put kojim će proći parada, sedeći pored prozora kroz koji je nedavno ispao, jedan čovek je sanjao o tome kako će to biti kada bude imao Umetnost samo za sebe, a vreme i udaljenost nestanu zauvek.

     "Ovene?"
     Budenbaum nije očekivao da ponovo vidi dečaka; bar ne sa ove strane ponoći. Ali on je bio tu, gledajući ga čežnjivo i s pozivom u očima kao i uvek.
     "Vidi, vidi..."
     "Kako si?" upita Set.
     "Zaceljujem se."
     "Dobro. Doneo sam hladno pivo."
     "Lepo od tebe."
     "Kao ponudu za mir."
     "Smatraj je prihvaćenom", reče Budenbaum. "Dođi ovamo i sedi." Potapšao je daske pored sebe. "Izgledaš umorno."
     "Nisam dobro spavao."
     "Udaranje čekića na nebu?"
     "Ne. Mislio sam na tebe."
     "Oh, ne."
     "Lepo", reče Set, spustivši se pored Budenbauma.
     "Zaista?"
     "Zaista. Želim da pođem sa tobom, Ovene."
     "Kuda da pođeš sa mnom?"
     "Kuda god budeš pošao posle ovoga."
     "Ne idem ja nikuda", reče Oven.
     "Ostaćeš da živiš u Evervilu?"
     "Neću živeti nigde."
     "Da li ti to pokušavaš da mi kažeš kako me ne želiš u svojoj blizini", primeti Set, "jer ako je to u pitanju, zašto tako i ne kažeš, i ja ću otići?"
     "Ne, uopšte to nisam hteo da kažem", odvrati Oven.
     "Onda ne razumem."
     Oven se zagleda kroz prozor, mozgajući o nečemu. "Tako malo znam o tebi", reče on. "A opet osećam..."
     "Šta?"
     "Nikada, zapravo, nikome nisam verovao", reče Oven. "To je istina. Toliko puta sam želeo, ali uvek sam se plašio da ću se razočarati." Pogledao je Seta. "Znam da sam uskratio sebi mnoga osećanja", nastavi on, očigledno uznemiren, "možda čak i ljubav. Ali tako sam odabrao, i to me je čuvalo da ne budem povređen."
     "Nikada nikoga nisi voleo?"
     "Zaslepljen, da. Dnevno. U Italiji, na sat. Sve je to bilo glupo. Ponižavajuće i glupo. Ali ljubav? Ne. Nikada nikome nisam dovoljno verovao da bih ga voleo." Duboko je uzdahnuo. "A sada skoro da je suviše kasno."
     "Zašto?"
     "Zato što je sentimentalna ljubav ljudska nesreća, a ja joj neću još dugo biti podložan. Eto. Rekao sam."
     "Hoćeš da kažeš - nećeš biti ljudsko biće?"
     "Da, to sam hteo da kažem."
     "To je zbog avatara?"
     "Na neki način."
     "Objasni, molim te."
     "Ustani", reče Oven, pozvavši Seta. "Pogledaj kroz prozor." Set ga posluša. Oven stade iza njega i položi šake na Setova ramena. "Pogledaj na raskršće."
     Dole uopšte nije bilo saobraćaja; ulice su bile predate pešacima do završetka parade.
     "U šta bi trebalo da gledam?" zanimalo je Seta.
     "Videćeš", reče Oven, klizeći šakama prema Setovom vratu.
     "Da li ti to mene masiraš?"
     "Ućuti na trenutak", reče Oven. "Samo - pusti viziju da dođe."
     Set oseti golicanje u podnožju vrata koje se brzo proširilo na podnožje lobanje. Ispustio je tihi uzdah uživanja. "To prija."
     "Ne skidaj oči sa puta."
     "Voleo bih kada bi ti samo..." Zaboravio je da završi rečenicu. Zinuo je i uhvatio se za sims. "Oh. Moj. Bože."
     Raskršće se topilo; ulice su počele da se pretvaraju u reke lave, ukrašene svetlucavim trakama skarletne i zlatne boje. Kretale su se - sve četiri - prema središtu raskršća, sjaj im je postajao sve jači, a širina sve manja, tako da su, kada su se srele, bile sužene na usijane trake, tako sjajne da je Set izdržao samo jedan trenutak da gleda u to mesto.
     "Šta je ovo?" zadahta on.
     "Divno je, zar ne?"
     "Oh, Bože, jeste. Da li si ti to uradio?"
     "Ovako nešto ne može se uraditi, Sete. Ne dolazi niotkuda, poput pesme. Ja sam jedino u stanju da to pokrenem."
     "U redu. Da li si ti to pokrenuo?"
     "Jesam. Još veoma davno."
     "Još mi nisi kazao šta je to."
     "To je poziv na ples", nežno reče Oven, približivši usta uz samo Setovo uvo.
     "Kakav ples?"
     "Ples postojanja i postajanja", reče on. "Pogledaj i zaboravi tvoje anđele koji udaraju čekićem sa one strane nebesa. Odavde dolaze čuda."
     "Tu gde se stvari sreću."
     "Upravo tako."
     "Moje putovanje se završava na raskršću. Tako si kazao."
     "Seti se toga, kasnije", reče Oven, čvršćim glasom. "Seti se da te nikada nisam lagao. Nijednom ti nisam kazao da ću ovde ostati zauvek."
     "Ne, nisi. Voleo bih da jesi, ali nisi."
     "Sve dok se međusobno razumemo, moći ćemo danas da se zabavimo."
     Set u tom trenutku odvrati pogled sa ulice. "Mislim da više ne mogu da gledam u to", reče on. "Pripala mi je muka."
     Oven ovlaš pređe šakom preko Setove lobanje. "Eto", reče on. "Prošlo je."
     Set ponovo pogleda na raskršće. Vizija je zaista nestala. "Šta će se dogoditi?" upita on Ovena. "Samo ćeš stajati nasred raskršća i nešto će doći da te odvede?"
     "Ništa tako jednostavno", odvrati Oven.
     "Šta onda?"
     "Ni sam nisam siguran."
     "Ali znaš šta će ti se dogoditi, na kraju svega ovoga?"
     "Znam da ću se osloboditi vremena. Prošlost, budućnost i sanjani trenutak između sliće se u jedan besmrtni dan..." Glas mu je postao mekši dok je navodio te reči, tako da se na kraju jedva čuo.
     "Šta je to sanjani trenutak?" upita Set.
     Oven privuče dečaka bliže k sebi i spusti poljubac na njegove usne. "Nisam ti ja poreban da bi to shvatio", reče on.
     "Ali jesi", reče Set. "Ne želim da odeš, Ovene."
     "Moram", odvrati Budenbaum. "Bojim se da ne mogu da biram kada je to u pitanju."
     "Možeš. Možeš ostati sa mnom, bar izvesno vreme. Da me naučiš nešto od onoga što znaš." Prešao je šakom preko Ovenovih grudi. "A kada me ne budeš podučavao" - šaka mu se sada nalazila na Ovenovom opasaču, otkopčavao ga je - "možemo da se tucamo."
     "Moraš razumeti koliko sam dugo čekao", reče Oven. "Koliko sam morao da planiram, kolike zavere da skujem, koliko da manipulišem da bih stigao dovde. Veruj mi, nije bilo lako. Bezbroj puta umalo nisam digao ruke od svega." Set je već bio otkopčao Ovenov opasač i sada mu je otkopčavao pantalone. Oven je nastavio da govori kao da ga se uopšte ne tiče ono što je dečak radio. "Ali držao sam se vizije", reče on.
     Setovi prsti pronađoše Ovenov polni organ. Njegova nezainteresovanost je očigledno bila odglumljena.
     "Nastavi", reče Set, obuhvativši ga.
     "Da li si uvek ovako uspaljen?" upita Oven.
     "Ne sećam se", reče Set. "Sve što se dogodilo pre nego što sam tebe sreo" - on slegnu ramenima - "sasvim je maglovito."
     "Ne budi lud."
     "Nisam. Istina je. Čekao sam te da dođeš. Znao sam da hoćeš. Možda nisam znao kako ćeš izgledati..."
     "Slušaj me."
     "Slušam."
     "Ja nisam ljubav tvog života."
     "Otkud to znaš?"
     "Jer ne mogu da budem ono što ti želiš da budem. Ne mogu da ostanem i pazim na tebe."
     Set je nastavio da ga miluje. "Pa?" reče on.
     "Moraćeš da nađeš nekog drugog da voliš."
     "Neću ako me povedeš sa sobom", reče Set, "na ples." Pogledao je kroz prozor, dole na čvrstu, sivu ulicu. "Mogao bih da podnesem njenu vrelinu, ako bih bio s tobom."
     "Mislim da ne bi."
     "Mogao bih! Samo mi pruži priliku." Kleknuo je ispred Ovena i prineo jezik čovekovom napola dignutom udu. "Već sam ti ranije rekao da si izuzetan."
     Set mu se osmehnuo. Zatim je uzeo nabrekli ud u usta i stao da ga sisa. Nije bio neki naročiti tehničar, ali imao je apetit za to, koji je vrlo brzo mogao od njega da napravi dobrog tehničara. Oven prođe šakama kroz dečakovu kosu i ispusti drhtavi uzdah. Obično bi usred zadovoljstva zaboravljao na svaki posao osim onog u šaci ili ustima. Sada nije bilo tako. Možda je posredi bilo osećanje konačnosti koje se danas ogledalo u svakom njegovom činu (poslednjem doručku, poslednjem podnevu, poslednjem pušenju), možda je posredi jednostavno bila činjenica da je ovaj dečak umeo s njim, ali osećanja koja su mu prostrujala telom krenuvši iz prepona gotovo da su mu iskristalisala misli.
     Kakva korist, zapitao se, od življenja u besmrtnom danu, ako je to stanje usamljenosti? Biti redak, mudar i usamljen, to nije način da se proživi večnost. Možda je mogao, da je imao slobodu izbora, odabrati nekoga ko bi bio bliži njegovom fizičkom idealu i sa kim bi podelio to iskustvo, ali verovatno će biti moguće izvršiti prilagođavanja i u bujici mogućnosti koje će se uskoro pojaviti napolju na ulici. Kada se otrgnu moći evolucije, biće lako srediti dečakov profil i suziti mu kukove. Spustio je pogled na Seta, prešavši palcem preko vlažnog mesta gde su se spajali usna i koplje.
     "Zaista brzo učiš", reče on. Dečak se osmehnu oko svog lilihipa. "Samo nastavi, samo nastavi", reče Oven, gurnuvši ga svom dužinom niz Setovo grlo. Set se malo zagrcnuo, ali pošto je bilo rođeni kurcolizac, nije se povukao pred izazovom. "Blagi Bože", izusti Oven. "Znaš li da si strašno ubedljiv?" Pomilovao je Seta po licu. Jagodične kosti su mu bile suviše niske, nos suviše veliki. A što se kose tiče, bila je bez ikakvog karaktera: mišja ćubica koju će morati potpuno da prepravi. Možda da mu podari crne kovrdže do ramena, kao na Botičelijevim slikama? Ili da od njega možda napravi potpuno izbledelog plavušana, sa čuperkom koji mu pada preko očiju. Nije sada već morao da odluči. Biće vremena za to i kasnije. Neposredno pre nego što budu ukinuti sada i kasnije.
     Osetio je poznato golicanje u preponama.
     "Dosta je", reče on nežno. "Ne želim još da svršim."
     Ako ga je dečak i čuo, nije ga poslušao. Zatvorenih očiju, bio je izgubljen u oralnom sanjarenju, i tako je obilno slinio da se pljuvačka zapenušala u korenu Ovenovog penisa.
     Moj kurac je Venera, pomisli Oven, koja se izdiže iz talasa.
     Ta ga je misao oraspoložila, i dok se kikotao vlastitoj pameti dečakova usta ga dovedoše u krizu.
     "Ne!" povika on i silom se izvuče između Setovih usana, uštinuvši se tako jako iznad glavića da ga je zabolelo. Na trenutak je pomislio da je izgubio bitku. Stenjao je i grčio se, sklopivši oči da ne bi gledao očaravajući prizor - Seta kako kleči ispred njega, sjajne brade. Još se je jače uštinuo, i malo-pomalo kriza je prošla.
     "To je bilo vrlo blizu", zadahta on.
     "Mislio sam da želiš da idem do kraja."
     Set je ponovo otvorio oči. Negde u toku svega ovoga otkopčao je zip i počeo da drka. Još je to radio.
     "Nisam imao vremena da se povučem i povratim", odvrati Oven. "Sam Bog zna da nije trebalo da ti dopustim da započneš, ali..."
     "Ti si prvi mene poljubio", reče Set pomalo obesno.
     "Mea culpa", reče Oven, podigavši ruke kao da se predaje. "Sledeći put neću dozvoliti da se to dogodi."
     Set ga malodušno pogleda. "Neće biti sledećeg puta, je li tako?" upita on.
     "Sete..."
     "Nema potrebe da me lažeš", odvrati dečak, sklonivši ud. "Nisam ja glup."
     "Ne, nisi", reče Oven. "Ustani, molim te?" Set se diže, obrisavši usne i bradu nadlanicom. "Zato što nisi glup ispričao sam ti sve ono što sam ti ispričao. Poveravam ti tajne koje nisam podelio ni sa jednom živom dušom."
     "Zašto?"
     "Iskreno rečeno, ne znam. Možda zato što mi je potrebno tvoje društvo više nego što sam mislio."
     "Ali koliko dugo?"
     "Ne navaljuj, Sete. Ovo su posebne okolnosti. Moram biti sasvim siguran da neću izgubiti sve za šta sam se borio ako te povedem."
     "Ali mogao bi?"
     "Rekoh: Ne navaljuj." Set obesi nos. "Ne čini mi to. Gledaj me u oči." Set polako ponovo podiže glavu. Samo što nije briznuo u plač. "Ne mogu da budem odgovoran za tebe, dečače. Da li me razumeš?" Set klimnu. "Ni sam ne znam šta će se tamo napolju dogoditi. Ne baš tačno. Samo znam da su mnogi moćni umovi bili izbrisani - nestali, tek tako - samo zato što su započeli ples, pa otkrili da ne znaju korake." Slegnuo je ramenima i uzdahnuo. "Ne znam šta osećam prema tebi, Sete, ali znam da ne želim da te ostavim da vegetiraš. To sebi ne bih mogao da oprostim. S druge strane" - uhvatio je dečaka za bradu, stavivši mu palac na rupicu - "izgleda da su naše sudbine na neki način prepletene." Set zausti nešto da kaže, ali ga Oven ućutka pogledom. "Ne želim više da čujem nijednu reč o tome", reče on.
     "Nisam ni hteo ništa da kažem."
     "Da, jesi."
     "Ne o tome."
     "O čemu onda?"
     "Hteo sam samo da kažem: čujem orkestar. Slušaj."
     Bio je u pravu. Udaljeni zvuk pleh-muzike dopirao je kroz polomljeni prozor.
     "Počela je parada", reče Set.
     "Konačno", odvrati Oven, prošavši pogledom pored Seta do raskršća. "Oh, sada ćemo videti..."