VIII

     1.
     Bilo je mnogo teže pronaći raskrsnicu na kojoj je Miv O'Konel zakopala medaljon nego što je to Budenbaum predvideo. Sa Setom za petama, proveo je dva sata idući glavnom ulicom u pravcu sever-severozapad i jug-jugoistok od trga, pretpostavivši (pogrešno, kako se kasnije ispostavilo) da će se raskršće koje je tražio - to ukrštanje puteva na kome će se njegovo putovanje okončati - nalaziti blizu centra grada. Na kraju ga je pronašao na dve trećine milje od trga; bila je to srazmerno nevažna tačka na planu Evervila. Na jednom uglu nalazio se skromni restoran, sa oznakom 'Kitin', naspram njega mala pijaca, a na druga dva ugla zapuštena garaža i nešto što je očigledno nekada bilo prodavnica odeće u kojoj su ostale samo nage lutke i natpisi SVE MORA DA ODE iz njenih poslednjih dana.
     "Šta tačno tražiš?" upita ga Set dok su stajali i posmatrali raskršće.
     "Sada ništa", odvrati Budenbaum.
     "Otkud znaš da je ovo pravo raskršće?"
     "Osećam to. U zemlji je. Ti gledaš naviše, ja gledam naniže. Mi se dopunjujemo." Prepleo je prste. "Ovako." Povukao ih je da bi pokazao njihovu povezanost.
     "Da li ćemo uskoro moći da se vratimo u krevet?" upita Set.
     "Još malo. Prvo bih voleo da pogledam šta ima tamo gore." Pokazao je glavom prema prozorima iznad prazne radnje. "Biće nam potrebna osmatračnica."
     "Za paradu?" upita Set.
     Budenbaum se nasmeja. "Ne. Ne za paradu."
     "Za šta onda?"
     "Kako da ti to na najbolji mogući način objasnim?"
     "Kako god hoćeš."
     "Postoje mesta na svetu na kojima stvari moraju da se dogode", reče Budenbaum. "Mesta koja moći pohode, gde..." trenutak je tražio reči, "gde avatari dolaze."
     "Šta je to avatar?"
     "E, pa, to ti je neka vrsta lica. Lica nečeg božanskog."
     "Poput anđela?"
     "Više od anđela."
     "Više?" Set uvuče vazduh.
     "Više."
     Set je trenutak razmišljao o tome. Zatim reče: "Ti..."
     "Avatari."
     "Avatari. Dolaze ovamo?"
     "Neki od njih."
     "Otkud znaš?"
     Budenbaum se zagledao u tle. "Pretpostavljam da bi najjednostavniji odgovor bio da dolaze jer sam ih ja to zamolio."
     "Jesi li?" zausti Set, kratko se nasmejavši. Očigledno ga je oduševljavalo to što razgovara na uličnom uglu sa čovekom koji upućuje pozive božanstvima. "I jednostavno su pristali?"
     "Nije ovo prvi put", odvrati Budenbaum. "Obezbedio sam im... kako da se izrazim?... mnogo zabave tokom godina."
     "Kakve?"
     "Svakojake. Ali uglavnom one zbog koje bi obični ljudi zadrhtali."
     "Oni vole ono najbolje, je li tako?"
     Budenbaum nagradi mladića iskrenim divljenjem. "Vrlo brzo shvataš stvari", reče on. "Da. To najviše vole. Što više krvoprolića, to bolje. Više suza, više tuge, tim bolje."
     "Tu se ne razlikuju mnogo od nas, je li tako?" upita Set. "I mi volimo takve stvari."
     "Osim što ovo nije kobojagi", reče Budenbaum. "Ovde nije reč o lažnoj krvi i glicerinskim suzama. Oni žele pravu stvar. A moj je posao da je isporučim." Zastao je, posmatrajući reku automobila na kolovozu i reku ljudi na pločniku. "Nije to uvek naročito prijatno zanimanje", dodade on.
     "Zašto se onda time baviš?"
     "Ne bih mogao da počnem da ti odgovaram na to pitanje. Ne ovde. Ne sada. Ali ako ostaneš pored mene, odgovor će postati očigledan. Veruj mi."
     "Verujem."
     "Dobro. Hoćemo li?"
     Set klimnu i oni se zajedno uputiše preko ulice prema napuštenoj zgradi.
     Tek kada su stigli na suprotnu stranu ulice i zastali na vratima radnje sa odećom, Set je upitao Budenbauma. "Da li se plašiš?"
     "Zašto bih se plašio?"
     Set slegnu ramenima. "Ja bih se plašio. Susreta sa avatarima."
     "Oni liče na ljude, samo su više evoluirali", odvrati Budenbaum. "Za njih sam ja majmun. Za njih smo svi majmuni."
     "Znači, kada nas gledaju, to je kao kada mi idemo u zoološki vrt?"
     "Više nalik na safari", odvrati Budenbaum, koga je zabavljala prikladnost ovog poređenja.
     "Možda su oni ti koji su nervozni", primeti Set. "Kada dolaze u divljinu."
     Budenbaum se zagleda u dečaka. "Zadrži to za sebe", reče on žestoko.
     "Bila je to samo..."
     Budenbaum ga prekide. "Nije čak trebalo ni da ti kažem", dodade on.
     "Ništa neću reći", odvrati Set. "A i kome bih rekao?" Budenbauma kao da to nije oraspoložilo. "Nikome ništa neću reći", ponovi Set. "Kunem se." Prišao je malo bliže Budenbaumu i spustio šaku na njegovu ruku. "Želim da činim samo ono zbog čega ćeš biti zadovoljan mnome", reče on, zureći u Budenbaumovo lice. "Samo mi reci."
     "Da, znam. Žao mi je što sam se obrecnuo. Biće da sam malo nervozan. Nagnuo se bliže mladiću, usne su mu bile na svega nekoliko inča od njegovih ušiju, i prošaputao. "Želim da te jebem. Odmah." Naizgled bez po muke gurnuo je kvaku i propusti Seta unutra.

     Ova mala scena nije prošla neprimećeno. Od svog susreta sa nepristojnom jezičarom, Bosli je bio na oprezu motreći na bilo kakve znake bezbožnog ponašanja, tako da je bio svedok čudne prisnosti između dečaka Landijevih, za koga je već godinama znao da je lud, i stranca u odelu dobrog kroja. Ništa o tome nije kazao Deli, Dagu ili Harijeti. Jednostavno ih je obavestio da ide malo da se prošeta i iskrao se, ne skidajući pogled sa prazne radnje dok je prelazio preko ulice.
     Seks nikada nije mnogo zanimao Boslija. Tri do četiri meseca mogla su da prođu, a da on i Leticija ne osete potrebu da obave taj čin, a kada su to i radili, sve je bilo gotovo za manje od petnaest minuta. Međutim, koliko god se trudio da pročisti svoj mali ugao sveta, seks ga je stalno nalazio - preko radija i televizije, časopisa i novina, prljajući ono što se on toliko trudio da održi čistim.
     Zašto su ljudi osećali takvu potrebu da se ponašaju kao životinje, da idu nagi poput životinja, da se valjaju i pare u prašini poput životinja, kada je Gospod izdigao čoveka iz prašine i dao mu vlast nad zverima u polju?
     To ga je uznemiravalo. Ponekad ga je i ljutilo, ali uglavnom ga je uznemiravalo, kada bi video mlade ljude Evervila kako poriču vodeća načela vere, posrćući i predavajući se životinjskim apetitima. Iz nekog razloga, možda zbog dečakove mentalne poremećenosti, smatrao je Seta Landija posmatračem tog razvrata. Sada je posumnjao da je nešto drugo u pitanju. Sada je posumnjao da je dečak Landijevih radio nešto gore nego njegovi vršnjaci, daleko gore.
     Gurnuo je vrata i ušao u radnju. Unutra je bilo svežije nego napolju, na čemu je bio zahvalan. Zastao je trenutak na jard od praga i oslušnuo kako bi odredio gde su dečak i njegov sadrug. Odozgo su se čuli koraci i prigušeni glasovi. Krivudajući između krša koji je ostavio Džindžeriš, stigao je do vrata koja su vodila u stražnji deo radnje, krećući se lako i tiho. Vrata su vodila u malo skladište, iza koga se nalazilo strmo, mračno stepenište. Prešao je preko sobe i počeo da se penje. U tom je shvatio da su glasovi zamukli. Zaledio se na stepenicama, u strahu da je njegovo prisustvo otkriveno. Kockao se vlastitim životom kada je odlučio da uhodi stvorenja koja su živela nemoralno. Bili su sposobni na bilo šta, uključujući tu, u šta uopšte nije sumnjao, i ubistvo.
     Nije, međutim, čuo korake i posle kraće pauze nastavio je da se penje, dok nije stigao do vrata na vrhu. Bila su inč ili dva odškrinuta. Gurnuo ih je još malo i oslušnuo.
     Sada ih je čuo. Ako su prljavština i izopačenost imali zvuk, onda je to bilo ono što je čuo. Dahtanje, balavljenje i udaranje tela o telo. Koža ga je zasvrbela kada je to čuo, kao da je vazduh bio prljav od buke koju su oni stvarali. Poželeo je da se okrene i ode, ali znao je da bi to bilo kukavički. Morao je da prozove one koji su grešili zbog njihovih greha, isti slučaj bio je i sa onom alapačom, jer bi u protivnom svet postajao samo prljaviji i prljaviji, dok ljude ne bi zatrpao vlastiti izmet?
     Vrata zaškripaše dok ih je otvarao, ali zveri su pravile toliku buku da to nisu čule. Soba je bila takvog oblika da još nije mogao da ih vidi; morao je da krene duž zida pre nego što je stigao do ugla iza koga je mogao da proviri. Uvukavši vazduh kako bi se pripremio, on to i učini.
     Bili su tamo, parili su se na golim daskama na zraku sunca, dečak Landijevih je na sebi imao samo sokne, a onom koji je upražnjavao nastranost sa njim pantalone su se motale oko članaka. Držao je zatvorene oči, isto kao i dečak - kako bi osetio zadovoljstvo tog čina, zaranjanja u mesto iz koga se izbacuje izmet? - ali posle još dva guranja nastrani je otvorio oči i zagledao se u Boslija. Na njegovom licu nije bilo srama, kao ni u njegovom glasu. Samo bes.
     "Kako se usuđujete?" upita on. "Brišite odavde!"
     Sada je Landi otvorio oči. Za razliku od svog napasnika, imao je bar toliko obraza da pocrveni i spusti šaku među noge kako bi sakrio polni organ.
     "Rekoh vam da se gubite!" reče nastrani. Bosli se nije povukao; niti je krenuo napred. Dečak je bio taj koji je napravio naredni korak. Skliznuvši napred i oslobodivši se, okrenuo se prema svom nabadaču i rekao: "Nateraj ga da ode."
     Nastrani stade da navlači pantalone, a dok je to radio, i bio ranjiv, Bosli krenu u napad.
     "Životinje!" stade on da besni, krenuvši na nastranog podignutih ruku.
     "Ovene!" povika dečak, ali je upozorenje stiglo kasno. Dok se nastrani uspravljao, Bosli je naleteo na njega svom težinom, nateravši ga da se zatetura unazad.
     Dečak se pridizao - Bosli ga je video krajičkom oka - a iz grla mu je izleteo neartikulisani besni urlik. Bosli se osvrnuo prema njemu, ugledao divlji izraz na njegovom žućkastom licu, iskežene zube, divlji pogled, i počeo da mu se sklanja s puta. Ali u tom trenutku čuo je lomljavu stakla i osvrnuo se na vreme da vidi nastranog kako izleće kroz prozor. Imao je na raspolaganu samo trenutak da zapazi tu činjenicu, a onda je dečak Landijevih skočio na njega, nag i vlažan.
     Uspaničio se i vrisnuo. Pokušao je da odgurne Landija od sebe, ali dečak je bio snažan. Prilepio se za Boslija kao da želi da iznudi poljupce; čvrsto je priljubio svoje telo uz Boslijevo, i Boslije je osetio njegov topao dah na svom licu.
     "Ne-ne-ne!" vrištao je Bosli, mlatarajući i uvijajući se u želji da se oslobodi iz njegovog zagrljaja. Uspeo je da se odvoji i povuče, dahćući i gotovo jecajući, i krenuo prema vratima.
     Tek je tada Bosli shvatio da nastranog više nije bilo.
     "Oh, Isuse..." promrmljao je, u nameri da započne molitvu. Ali su ga reči izdale. Jedino je uspeo da se teturavo vrati do polomljenog prozora, bez prestanka ponavljajući iste reči. "Oh, Isuse. Oh, Isuse. Oh..."
     Landi više nije na njega obraćao pažnju. "Ovene!" vrisnu on i u tri koraka se nađe kod prozora, posekavši se na krzavo staklo dok se naginjao napolje. Bosli se našao pored njega trenutak kasnije, prekinuvši litaniju, a tamo dole na pločniku ležao je nastrani, sa pantalonama i dalje spuštenim do pola butina. Saobraćaj se zaustavio na raskrsnici i sirene su već svirale u svim pravcima.
     Osetivši nesvesticu usled vrtoglavice i panike, Bosli se povuče od prozora.
     "Kretenu!" povika mali Landi; očigledno smatrajući da Bosli ima nameru da pobegne, ponovo krenu na njega, dok mu se krv slivala iz ranjenog boka.
     Bosli je pokušao da izbegne dečakove pesnice, ali mu je peta zapela za gomilu odbačene odeće i on pade nauznak, izbivši sam sebi vazduh kada je tresnuo o pod. Landi se našao na njemu u tren oka, seo je svojim mršavim dupetom na Boslijeve grudi i prikovao mu mišice kolenima. Tako ih je zatekao prvi svedok koji je ustrčao uz stepenice: Bosli je ležao na leđima i jecao Oh, Isuse, Oh, Isuse, Oh, Isuse dok ga je nag, ranjeni Set Landi držao prikovanog za daske.

     2.
     U kakve god da se spekulacije Ervin upuštao o smrti, nije očekivao da to iskustvo treba izdržati na nogama. U poslednjih šest časova više je hodao nego u prethodna dva meseca. Izišao je iz kuće, zatim se vratio kući, zatim je otišao do Kitinog restorana, vratio se ponovo kući, a sada su mu pažnju privukla bolnička kola koja su jurila licom Kaskada, tako da je krenuo nazad ka restoranu. Ili, bolje rečeno, do naspramnog ugla, do koga je stigao na vreme da vidi kako čoveka, koji je bio gurnut sa gornjeg prozora, utovaruju u bolnička kola i odvoze za Silverton. Muvao se oko okupljene gomile, skupljajući nagoveštaje o tome šta se dogodilo i brzo sklapajući priču. To je očigledno učinio Bosli Kauhik, pošto je otkrio gurnutog usred neke veze sa jednim ovdašnjim mladićem. Ervin je znao Boslija samo po čuvenju: kao filantropa za Božić, kada su on i nekolicina dobrih hrišćanskih duša uzimali na sebe obavezu da starima i onima vezanim za kuću odnesu topli obrok, i kao fanatičnog pisca pisama (teško da bi koji mesec prošao bez poslanice u Registru, u kojoj je bio zabeležen neki nov dokaz bezbožništva u zajednici). Čoveka nikada nije upoznao, niti je čak mogao da se seti njegovog lika. Ali ako je težio da postane poznat, onda je to danas po podne očigledno i uspeo.
     "Prokleto čudno", čuo je nekoga kako kaže; osmotrivši gomilu koja se razilazila, ugledao je čoveka u kasnim pedesetim ili ranim šezdesetim, sede kose, sivih očiju, u odelu koje mu je loše stajalo, kako gleda pravo u njega.
     "Meni se obraćate?" upita Ervin.
     "Aha", reče ovaj drugi, "rekao sam da je to prokleto čudno..."
     "Nemoguće."
     "Šta je nemoguće?"
     "Nemoguće da se obraćate meni. Ja sam mrtav."
     "Onda nas je dvojica", odvrati ovaj drugi. "Upravo sam rekao da sam viđao neke prokleto čudne stvari ovde tokom godina."
     "I vi ste mrtvi?" upita Ervin, zapanjen i sa olakšanjem. Konačno je našao nekoga s kim može da razgovara.
     "Svakako", reče čovek. "Ima nas nekolicina u gradu. Odakle si ti stigao?"
     "Nisam."
     "Hoćeš da kažeš da si ovdašnji?"
     "Aha. Tek sam, znate..."
     "Umro. Slobodno reci."
     "Umro."
     "Neki dolaze zbog festivala. To je za njih vikend."
     "Mrtvi?"
     "Svakako. Hej, zašto da ne? Parada je parada, je li tako? Nas nekolicina čak i učestvujemo idući između platformi. Sve za smeh. Moraš se smejati, je li tako, ili će ti srce prepući. Da li ti se to dogodilo? Srčani udar?"
     "Ne..." reče Ervin, i dalje suviše iznenađen ovim obrtom događaja da bi sredio misli. "Ne, ja... ja sam bio..."
     "Nedavno, je li tako? U početku je hladno. Ali na to se navikneš. Do đavola, možeš se na sve naviknuti, je li tako? Sve dok ne počneš da se osvrćeš, žaleći za raznim stvarima, jer ne možeš baš ništa povodom toga da uradiš."
     "Je li tako?"
     "Mi se samo muvamo unaokolo izvesno vreme, i to je sve. Uzgred budi rečeno, kako se zoveš?"
     "Ervin Tutaker."
     "Ja sam Ričard Dolan."
     "Dolan? Vlasnik radnje sa slatkišima?"
     Čovek se osmehnu. "To sam ja", reče on. Pokazao je palcem preko ramena ka praznoj zgradi. "To je bila moja radnja, u stara dobra vremena. U stvari, i nisu bila tako dobra. Ali tako je to kada se osvrneš..."
     "Prošlost je uvek lepša."
     "Tako je. Prošlost je uvek..." Zaćutao je i namrštio se. "Da li si živeo ovde dok sam bio vlasnik radnje?"
     "Ne."
     "Kako onda znaš za to?"
     "Pročitao sam priznanje jednog tvog prijatelja."
     Dolanov osmeh izblede. "Oh?" izusti on. "Čije?"
     "Lajla Mek Fersona?"
     "Napisao je priznanje?"
     "Aha. Koje se izgubilo, a onda sam ga ja pronašao."
     "Kučkin sin."
     "Da li je on, mislim na Mek Fersona, da li je on još... u blizini?"
     "Hoćeš da pitaš da li je on poput nas? Nije. Neki ljudi se zadrže unaokolo, neki ne", Dolan sleže ramenima. "Možda se presele, negde drugde, možda samo" - on puknu prstima - "nestanu. Pretpostavljam da sam ja hteo da ostanem, a on nije."
     "Ovo nisu naša prava tela, znaš li to?" upita Ervin. "Hoću da kažem, video sam svoje."
     "Aha, i ja sam video svoje. Nije bio lep prizor." Podigao je šake ispred sebe, posmatrajući dlanove. "Ali od bilo čega da smo sazdani", reče on, "i to je bolje od ničega. I da znaš da nije ni bolje ni gore nego kada si živ. Ima dobrih dana, a i ima loših..." Zaćutao je, uperivši pogled prema sredini ulice. "Samo što mislim da će se sve to možda uskoro okončati."
     "Zašto si to rekao?"
     Dolan duboko uvuče vazduh. "Posle izvesnog vremena počneš da osećaš ritam stvari, na način na koji ne možeš dok si živ. Poput dima."
     "Šta je poput dima?" upita on.
     "Mi. Lebdimo unaokolo, nismo sasvim čvrsti, a nije ni da nismo uopšte. A kada vetar donese nešto čudno, dim to zna."
     "Zaista?"
     "Navići ćeš se."
     "Možda već jesam."
     "Kako to misliš?"
     "Ako želiš da vidiš nešto čudno, ne treba to da tražiš dalje od moje kuće. Tamo se nalazi momak po imenu Flečer. Izgleda kao čovek, ali mislim da on to nije."
     Dolan je bio zadivljen. "Zašto si ga pozvao?"
     "Nisam. Jednostavno je... došao."
     "Stani malo..." reče Dolan, počevši da shvata. "Taj momak Flečer, je li on razlog što si ti sada ovde?"
     "Jeste..." reče Ervin dubljim glasom. "Ubio me je. Isisao mi život, upravo tamo u mojoj dnevnoj sobi."
     "Hoćeš da kažeš da je on nekakav vampir?"
     Ervin se namršti. "Ne budi apsurdan. Ovo nije horor film, to je moj život. Bio je moj život. Bio! Bio! Odjednom ga obliše suze. "Nije imao nikakvog prava... baš nikakvog - da mi to uradi. Napunio sam trideset godina, trideset dobrih godina, a on je jednostavno - jednostavno mi ih je oduzeo. Zanima me, zašto ja? Šta sam ja pa to ikada ikome učinio?" Pogledao je Dolana. "Ti si učinio nešto što nisi smeo da uradiš i platio si za to. Ali ja sam bio koristan član društva."
     "Hej, stani malo", reče Dolan razdražljivo. "I ja sam bio koristan isto kao i ti."
     "Ma, hajde, Dolane. Bio sam advokat. Baratao sam stvarima vezanim za život i smrt. A ti si prodavao deci kvarne zube."
     Dolan upre prst u Ervinovom pravcu. "Povuci reč", kaza on.
     "Zašto bih to učinio?" upita Ervin. "Istina je."
     "Unosio sam malo radosti u ljudske živote. Šta si ti ikada učinio, osim što si dozvolio da te ubiju?"
     "Sada se ti čuvaj."
     "Misliš li da će tvoje mušterije da te oplakuju, Tutakeru? Ne. Reći će: hvala Bogu, jedan advokat manje na svetu."
     "Rekoh ti da se paziš!"
     "Usrao sam se, Tutakeru." Dolan podiže šaku. "Vidi, molim te, tresem se kao list."
     "Ako si tako prokleto snažan, zašto si onda sebi prosvirao mozak, a? Omaškom, je li?"
     "Zaveži."
     "Ili si bio toliko opterećen krivicom..."
     "Rekoh..."
     "Toliko opterećen krivicom da ti je jedino preostalo da se ubiješ?"
     "Ne moram ovo da slušam", reče Dolan, okrenuvši mu leđa i pošavši.
     "Ako ti je to neka uteha", Ervin doviknu za njim, "ubeđen sam da si mnoge ljude usrećio."
     "Seronjo!" doviknu mu Dolan i pre nego što je Ervin stigao da mu odgovori, ovaj nestade, poput dima na jakom vetru.