VI

     1.
     "Blago Džou", reče lice koje se nadnosilo nad Fib. Bilo je ispucano kao korito Ungerovog potoka za vreme suše.
     Fib podiže glavu sa tvrdog jastuka. "Šta je s njim?"
     "Samo kažem da je prokleto srećan, jer tako pričaš o njemu."
     "Šta sam rekla?"
     "Uglavnom si izgovarala njegovo ime", odvrati kralj Teksas.
     Pogledala je pored njegovog blatnjavog ramena. Pećina iza njega bila je ogromna i ispunjena ljudima koji su stajali, sedeli, ležali.
     "Da li me oni čuju?" upitala je Teksasa.
     Zaverenički se osmehnuo. "Ne", reče on. "Samo ja."
     "Jesam li polomila šta?" upita ona, zagledavši se u svoje telo.
     "Ništa", odvrati on. "Nikada još nisam dozvolio da se ovde dole prolije ženska krv."
     "Zbog čega? Donosi nesreću?"
     "Najgoru", reče on. "Najgoru moguću."
     "Šta je sa Musnakafom?"
     "Šta s njim?"
     "Je li preživeo?" Kralj Teksas odmahnuo je glavom. "Znači, mene si spasao, ali ne i njega?"
     "Upozorio sam je, zar ne?" upita on, gotovo nestašno. "Rekao sam da ću ga ubiti ako se ne vrati."
     "Nije on bio kriv za to."
     "A nisam ni ja", reče Teksas. "Ona stvara nevolje. Oduvek je tako bilo."
     "Zašto je onda jednostavno ne izbaciš iz misli? Imaš veliko društvo."
     "Ne, nemam."
     "Šta je s njima?" upita ona, pokazavši na okupljene iza njegovih leđa.
     "Pogledaj ponovo", reče on.
     Zbunjena, ona sede i, prešavši pogledom preko okupljenih, uvide svoju grešku. Ono za šta je pomislila da predstavlja pastvu živih duša bila je, u stvari, gomila skulptura, od kojih su neke bile delimično optočene svetlucavim zlatom, neke grubo istesane od blokova kamenja, neke jedva da su imale ljudska obličja.
     "Ko ih je napravio?" upita ona. "Ti?"
     "Ko drugi?"
     "Zaista si sam ovde dole?"
     "Ne svojim izborom. Ali da."
     "Znači, ove si napravio da bi ti pravili društvo?"
     "Ne. To su moji pokušaji da pronađem neki oblik koji će osvojiti naklonost gospodarice O'Konel."
     Fib spusti noge sa kreveta i ustade. "Mogu li da ih pogledam?" upitala ga je.
     "Samo izvoli", reče joj on, sklonivši se u stranu. A dok je prolazila pored njega, promrmljao je: "Ne bih mogao ništa da ti zabranim."
     Pravila se da nije čula tu primedbu, podozrevajući da bi u suprotnom samo načela temu koja joj ne bi bila po volji.
     "Da li je ona uopšte videla ijedno od ovih lica?" upitala ga je, lutajući između kipova.
     "Jedno ili dva", odvrati on, pomalo žalobno. "Ali nijedno nije na nju ostavilo nikakav utisak."
     "Možda si pogrešno razumeo..." poče Fib.
     "Pogrešno razumeo - šta?"
     "Razlog zbog koga joj više nije stalo do tebe. Ubeđena sam da to nema nikakve veze s tim kako izgledaš. Ionako je napola slepa."
     "Pa šta onda hoće od mene?" zacvileo je kralj Teksas. "Sagradio sam joj autoputeve. Sagradio sam joj luku. Poravnao sam tle tako da je mogla da odsanja svoj grad u postojanje."
     "Da li je bila lepa?" upita Fib.
     "Nikada."
     "Čak nimalo?"
     "Ne. Bila je već ostarela kada sam je sreo. I upravo je bila obešena. Prosta, jezičava..."
     "Ali?"
     "Ali šta?"
     "Imala je nešto što si voleo."
     "Oh, da..." reče on nežno.
     "Šta?"
     "Vatru u sebi, kao prvo. Apetit u sebi. I priče, razume se."
     "Pričala je dobre priče?"
     "Ima irske krvi u sebi; znači da se to podrazumeva." Osmehnuo se sam sebi. "Tako je napravila grad", objasni on. "Ispričala ga je. Iz noći u noć. Sedela je na tlu i pričala ga. Onda bi zaspala, a ujutro bi ono što ispričala bilo tu. Kuće. Spomenici. Golubovi. Miris ribe. Magle. Dim. Tako je sve to stvorila. Priče i snovi. Snovi i priče. Divno je to bilo gledati. Mislim da nikada nisam bio u toj meri zaljubljen kao tih jutara, kada bih ustao i video šta je stvorila."
     Slušajući njegovo sanjarenje, Fib shvati da joj postaje sve draži. Verovatno je bio lud od ljubavi, upravo onako kao što je Miv kazala, i zbog toga je očigledno malo skrenuo, ali ona je to osećanje i te kako dobro razumela.
     A onda je usledila grmljavina koja je dopirala odnekud iznad njih. Oblak prašine ispade kroz naprslu tavanicu.
     "Iad je stigao", reče on.
     "Oh, moj Bože."
     Njegove šljunkovite oči zakolutaše se u očnim dupljama. "Mislim da prevrće njen grad", reče on. Bilo je neke smirene tuge u njegovom glasu.
     "Ne želim da budem sahranjena ovde dole."
     "Nećeš umreti", reče on. "Ono što sam kazao Miv je istina. Iad će proći iznad, ali stena će ostati. Bezbedna si ovde sa mnom." Ponovo je usledilo podrhtavanje. Fib se stresla. "Dođi u moj zagrlja ako si nervozna", reče Teksas.
     "Dobro sam", odvrati ona. "Ali bih volela da vidim šta se događa tamo gore."
     "To je lako", odvrati on. "Pođi sa mnom."

     Dok ju je vodio kroz lavirint svog kraljevstva - na čijim je zidovima oblikovao i preoblikovao svoje lice deset hiljada puta, isprobavajući ga za ljubavnu scenu koju sada više nikada neće odigrati - naglas je meditirao o životu u steni. Ali usled komešanja odozgo koje je postajalo sve jače sa svakim korakom koji je napravila, i usled toga što su zidovi pucali i kamenje pljuštalo, uspela je da uhvati samo deliće onoga što je govorio.
     "Uopšte nije čvrsto", rekao je u jednom trenutku, "sve teče, ako dovoljno dugo gledaš..."
     A nešto kasnije: "Fosilno srce, to je ono što imam... ali ipak boli i boli..."
     A zatim: "San Antonio je pravo mesto za umiranje. Voleo bih da još imam telo, da legnem u Alamu..."
     Konačno ju je, posle deset minuta ovakvih odlomaka, uveo u neku poveću prostoriju, u kojoj je ceo pod bio prekopan i uglačan. Tamo, u samom tlu pod njenim nogama, video se periskopski odraz onoga što se dešavalo iznad tla. Bio je to zastrašujući prizor: uskipela tama Iadovog tela osvajala je ulice grada po kojima je hodila pre samo nekoliko časova, noseći pred sobom ostatke mesta koje je opustošila na putu ovamo. Ugledala je glavu odrubljenu nekom džinovskom kipu kako se kotrlja niz jednu ulicu, obarajući cele zgrade na svom putu. Videla je nešto nalik na malo ostrvo ostavljeno na gradskom trgu. Nekoliko brodova skrasilo se među tornjevima katedrale i njihova jedra su se razvila, kao da će ih odneti pre narednog naleta vetra.
     A među tim otpacima, u neviđenom broju, nalazila su se stvorenja izvučena iz dubina mora-sna Iadovim prolaskom. Najmanja od njih bile su fantazije na temu ribe: sjajna jata vizionarskog života, bacana u talasima iznad gradskih krovova, da bi zatim padala u veličanstvenom obilju. Mnogo neobičnija bila su, zaključila je Fib, stvorenja izvučena iz najdubljih bezdana Suštine, čije su oblike nadahnule (ili su oni poslužili kao nadahnuće za) priče mornara širom sveta. Nije li taj sjajni uvojak, zapravo, morska zmija, čije oči plamte poput pećnica-blizanaca u glavi prekrivenoj kapuljačom? A ta zver, koja je obmotala svoje ruke oko maski nasukanog kutera, nije li to majka svih oktopoda?
     "Prokletstvo", reče kralj Teksas. "Nikada nisam voleo da se nadmećem sa tim gradom za njenu pažnju, ali ovo nije način da skonča."
     Fib ništa ne reče. Njen pogled je odlutao sa rasutih komada na sam Iad. Ono što je videla podsetilo ju je na bolest - užasnu, neumoljivu bolest koja sve proždire. Nije imala lice. Nije bila zla. Nije osećala krivicu. Možda čak nije posedovala ni um. Došla je, jer je to mogla; zato što je ništa nije zaustavilo.
     "Uništiće Evervil", rekla je Teksasu.
     "Možda."
     "Nema tu nikakvo možda", pobuni se ona.
     "Šta to tebe briga?" upita on. "Tebi se tamo nije dopadalo, je li tako?"
     "Nije", odvrati Fib. "Ali ne bih volela ni da ga vidim uništenog."
     "Ne moraš", reče Teksas. "Ovde si sa mnom."
     Fib je trenutak razmišljala o tome. Očigledno neće moći da ga natera da se umeša radi nje. Ali možda je postojao drugi način.
     "Da sam ja Miv..." poče ona.
     "Suviše si razumna."
     "Ali da jesam - da sam osnovala grad onako kako je ona osnovala Evervil, ne pomoću snova, već pravim teškim radom..."
     "Da?"
     "A neko ga zaštiti zbog mene, sačuva moj grad..."
     Ostavila je misao nezavršenu. Usledilo je petnaest sekundi tišine, dok se Liverpul tresao i drhtao pod njihovim nogama. Zatim on reče: "Da li bi ti tog nekog volela?"
     "Možda", reče ona.
     "Oh, moj Bože..." promrmlja on.
     "Izgleda da Iad odustaje od grada", reče ona. "Krenuo je obalom."
     "Mojom obalom", reče kralj Teksas. "Ja sam stena, sećaš se?" Prešao je ogledalom do mesta na kome je ona stajala i položio svoju blatnjavu šaku na njen obraz. "Hvala ti", reče on. "Podarila si mi nadu." Okrenuo se od nje govoreći: "Ostani ovde."
     "Ne..."
     "Rekoh, ostani. I gledaj."

     2.
     Tokom putovanja za Mem-e b'Keter Sabat, Noa Suma Sumamentis pričao je o moći Iad Uroborosa da izazovu užas samom svojom blizinom, ali sve do sada - kada je Džo ušao na ulice Liverpula - nije video nikakav dokaz te moći. U b'Keter Sabatu 'šu je zadržavao zlobu Iada u ropstvu, a kada se oslobodila, Džo je već bio duh i očigledno imun na njen uticaj. Međutim, preživeli koji su lutali kroz pustoš što se tresla očigledno su bili žrtve: vrištali su i jecali, tražeći oslobođenje od ludila koje ih je spopalo. Neki su mu se prepustili i sedeli su među šutom ispraznih izraza lica. Drugi su bili nagnani da sami sebe užasno povrede ne bi li zaustavili užase: udarali su glavama o kamenje ili razdirali grudni koš ne bi li zaustavili srca.
     Pošto nije bio u stanju da im pomogne, Džo je nastavljao da luta, odlučan da bar bude svedok zločina koje je Iad počinio. Možda je postojao neki viši sud na kome će se suditi njihovim zločinima. Ako postoji, on će svedočiti.
     Na ulici ispred njega bila je zapaljena velika logorska vatra, čiji su plamenovi osvetljavali prljavi vazduh. Kada se približio, video je da se oko nje okupilo možda dvadesetak ljudi koji su kružili unaokolo, držeći se za ruke i naglas se moleći.
     "Ti koji si podeljen, budi ceo u našim srcima..."
     Sigurno su se obraćali 'šuu, pomisli on.
     "Ti koji si podeljen..."
     Njihovu molitvu očigledno niko nije čuo. Iako je Iad prestao da razara grad, ipak je senka njegovog prisustva i dalje obilazila ulice, i jedan takav deo, ne viši od desetak stopa, koji je podsećao na stub tame, približavao se vatri sa suprotnog kraja ulice. Neko iz skupine, mlada žena sa ustima koja su podsećala na mesnatu ružu, raskinula je krug i stala da se povlači od vatre, pomahnitalo tresući glavom. Vernik s njene leve strane ščepao ju je za ruku i počeo da je vuče nazad ka vatri.
     "Izdrži!" kazao joj je. "To nam je jedina nada!"
     Ali šteta je bila počinjena. Pošto je krug bio raskinut, izgubio je čaroliju koju je možda imao, i sada su svi vernici podlegli zlokobnom uticaju Iada. Jedan muškarac izvukao je nož i stao da preti vazduhu ispred sebe. Drugi je posegnuo u plamen, sprživši šaku i vrišteći, uveren da će tako odagnati užas od sebe.
     Dok je to radio, podigao je pogled kroz vatru, i njegovo lice izobličeno od bola iznenada se razbistrilo od zbunjenosti. Izvukao je šaku iz vatre i zagledao se u Džoa.
     "Pogledaj..." promrmljao je.
     Džo je bio zapanjen što ga čovek vidi. "Ti me vidiš?" upita on.
     Čovek ga nije čuo. Suviše je bio zaokupljen dovikivanjem svojim istomišljenicima po veri: "Pogledajte! Pogledajte!"
     Još neko ga je ugledao: žena čije je lice bilo svo u modricama, ali koja je prasnula u pomahnitali smeh kada ga je ugledala.
     "Vidi kako sija..." reče ona.
     "Čuo je", promrmljao je neko. "Molili smo se i on nas je čuo."
     "Šta vidite?" upitao ih je Džo. Međutim, ničim nisu pokazali da su ga čuli. Samo su gledali mesto na kome je njegov duh stajao, plakali, blenuli i zahvaljivali se.
     Jedan od njih osvrnuo se niz ulicu prema Iadu koji se približavao. Više se nije približavao. Ili je bio opozvan u telo svoje matice ili se povukao pred silom radosti koja je iznenada okružila vatru.
     Mlada žena koja je prva raskinula krug sada se približila Džou. Niz obraze su joj tekle suze i telo joj se treslo, ali toliko je želela da dodirne ovu viziju da nije osećala strah.
     "Dozvoli mi da te upoznam", reče ona, podižući ruke prema Džou. "Ostani sa mnom za vjeke vjekova."
     Te reči, kao i potreba u njenim očima, veoma su ga uznemirile. Šta god da se ovde dogodilo, on to nije bio kadar da shvati, a još manje da istraži. I dalje je bio Džo Fliker. Onaj stari.
     "Ne mogu..." reče on, iako je znao da nisu u stanju da ga čuju, a zatim natera sebe da se udalji sa tog mesta.
     Teže je bilo otići nego stići. Njihovi pogledi kao da su ga usporavali, tako da ih se s naporom oslobodio.
     Tek kada je prevalio pedeset jardi niz ulicu, a njihova želja ga više nije sputavala, usudio se da se osvrne. Grlili su jedni druge, plačući od radosti. Svi osim žene koja je pokušala da ga dodirne. Ona je i dalje gledala niz ulicu u njegovom pravcu, i mada je bio suviše daleko od nje da bi mogao da joj vidi oči, osećao je njen pogled na sebi i znao je da ga se neće tako lako osloboditi.

     3.
     "Teksase!" povikala je Fib. "Proklet da si, zar me ne čuješ?"
     Odavno je napustila prostoriju sa ogledalom; imala je za to i te kakvog razloga: ova samo što se nije urušila. Sada se nalazila u tunelu sa njegovim licima i pozivala ga je da se pojavi. Međutim, on nije došao. Setivši se koliko ga je uznemirila pomisao da bi ovde mogla biti prosuta ženska krv, počela je da prekopava po otpacima stene pod nogama dok nije napipala nešto oštro, zavrnula rukav i, ne pruživši sebi vremena dva puta da razmisli, napravila posekotinu dugačku četiri inča iznad zglavka. Krv joj nikada nije izgledala crvenija. Zacvilela je od bola, ali je pustila da teče, i teče, srozavši se naspram zida jer joj se zavrtelo u glavi.
     "Šta to radiš?"
     Skoro istog časa izdigao se ispred nje u obliku tečne stene, besneći.
     "Rekoh li ti: nema krvi!"
     "Onda me izvuci odavde", reče ona, dok ju je oblivao iznenadni znoj, a istovremeno joj bilo strašno hladno, "ili ću jednostavno nastaviti da krvarim."
     Podrhtavanje je iz časa u čas postajalo sve gore. U zidovima se čulo struganje, kao da je neka ogromna mašina menjala brzine.
     "Ja sam stena", reče on.
     "Stalno to ponavljaš."
     "Ako sam rekao da si ovde bezbedna, onda jesi bezbedna."
     Zid iza nje tako se žestoko zatresao da je nekoliko njegovih odbačenih lica popucalo i palo na tle. "Hoćeš li me izneti gore, ili ne?" upita ona.
     "Izneću te", reče on, odvojivši stopala od poda prolaza i prišavši joj. "Ali moraš poći sa mnom pod mojim uslovima."
     Pogledala ga je kroz izmaglicu u kojoj je sve dobovalo. "Kakvi... su... tvoji uslovi?" upita ona. Lice mu je bilo sirovije nego ranije kada ga je videla, shvati ona, poput maske isečene tupom sekirom.
     "Ako te povedem", reče on, "onda to mora biti ovde." Raširio je ruke. "Radi tvoje sigurnosti, moraš biti u naručju stene. Pristaješ li?"
     Ona klimnu. To i nije bila tako strašna zamisao. On je bio kralj, bio je stena i imao je srce stvoreno za ljubav, iako je bilo fosil. "Pristajem", reče ona i, priljubivši šaku na posekotinu da zaustavi krvarenje, dozvoli mu da je podigne u svoje naručje.