XII

     1.
     Tesla je zatekla Budenbauma u Svratištu, kao što joj je Set i rekao. Mali kafe bio je prazan i u mraku, osvetljavala ga je samo vatra koju je Budenbaum zapalio u tanjiru ispred sebe i koju je održavao komadićima jelovnika.
     "Upravo sam se spremao da odustanem od čekanja", reče on uz osmeh koji je bio gotovo iskren.
     "Zadržaše me."
     "Neki od lokalnih?"
     "Da." Prišla je njegovom stolu i sela nasuprot njemu, izvukavši salvetu iz držača za salvete da obriše njome znoj sa lica. Zatim je izvukla još jednu i izduvala nos.
     "Znam šta misliš", reče Budenbaum.
     "Oh, zaista?"
     "Misliš: šta me bole dupe za ove jebene ljude? Okrutni su i glupi, a kada su uplašeni postaju smao još okrutniji i gluplji."
     "Nas izuzimaš, razume se."
     "Razume se. Ti si nuncijat. A ja sam..."
     "Čovek Jai-Vaija."
     Budenbaum napravi grimasu. "Znaju li da si došla ovamo?"
     "Rekla sam im da idem da prošetam, da razmislim." Zavukla je šaku u džep i izvukla karte. "Uzgred budi rečeno, da li si ih ikada ranije video?" Položila ih je na sto. Budenbaum ih je posmatrao gotovo sa strahopoštovanjem, stisnutih usana.
     "Čije su?" upita on, dok su mu prsti lebdeli iznad njih, ali ih nije dodirivao.
     "Ne znam."
     "Bile su u moćnim rukama", reče on zadivljeno.
     Tesla ponovo zavuče šaku u džep u potrazi za zaostalom kartom i izvadi ostatak džointa koji je uzaptila od pevačice kod krstova. Omirisala ga je. Šta god da je sadržao, mirisalo je privlačno resko. Izvukla je komad zapaljenog kartona sa tanjira i, prinevši džoint ustima, zapalila ga.
     "Hoćeš li raditi za njih?" upita Budenbaum.
     "Za Jai-Vai?" upita ona. On klimnu. "Sumnjam."
     "Zašto da ne?"
     "Oni su poremećeni, Budenbaume. Otkače se kada vide ljudsku patnju."
     "Zar to nije slučaj sa svima nama?"
     "Nije." Uvukla je dim, ispunivši njime samo polovinu pluća. Zadržala ga je.
     "Oh, ma hajde Bombekova", odvrati Budenbaum. "Pisala si scenarije. Znaš šta ljude uzbuđuje."
     Ispustila je ljubičasti dim. "Postoji razlika: ovo je stvarno."
     Budenbaum se nagnu napred. "Nameravaš li da podeliš to?" upita on. Dodala mu je džoint preko vatre. Izazivao je izvesne tanane vizuelne halucinacije. Plamenovi su usporili svoje lizanje, a graške znoja na Budenbaumu pretvorile su se u kristale. Uvukao je dim i progovorio, zadržavajući dah: "Ono što je za nas stvarno nije i za ostatak sveta. I sama to znaš." Pogledao je prema ulici u mraku. Petočlana porodica hitala je pločnikom, deca su jecala. "Od čega god da pate", reče on, ispustivši dim, "a nemam nameru da ih srozam ovim što ću kazati - to je životinjska reakcija. To nije stvarno ni u kakvom apsolutnom smislu. Proći će. Sve stvari prolaze, ranije ili kasnije."
     Setila se Kisona, u Tutakerovoj kući. Tako je i on mudrovao.
     "Život tela, životinjski život, on je prolazan. Topi se, nestaje. Ali ono što je skriveno u telu - večni duh - to je stalno, ili bar sadrži nadu da može biti stalno. Na nama je da tu nadu učinimo stvarnom."
     "Da li zbog toga želiš Umetnost?"
     Budenbaum ponovo uvuče dim, vrati džoint Teli i zavali se u stolici. "Ah... Umetnost", izusti on.
     "Bila sam prisutna kada ju je Džaf stekao. Poznato ti je to?"
     "Svakako."
     "Ne bi se baš moglo reći da je procvetao."
     "I to znam", reče Budenbaum. "Ali on je bio slab. I lud. Ja nisam ni jedno ni drugo. Proživeo sam dva i po životna veka, pripremajući se za ono što će se dogoditi ovde. Pripravan sam da iziđem na kraj sa moći."
     "Zašto sam ti onda ja potrebna?"
     Budenbaum zakoluta očima prema tavanici. "Ova stvar je dobra", reče on. "Istinu govoreći, nisi mi ti potrebna, Tesla."
     "Već Jai-Vai."
     "Bojim se da je tako."
     "Da li bi rekao zašto?"
     Budenbaum je trenutak razmišljao o tome.
     "Ako želiš da ti pomognem", reče Tesla, "moraćeš da mi veruješ."
     "To je teško", odvrati Budenbaum. "Proveo sam tolike godine sam, čuvajući tajne."
     "Olakšaću ti", reče Tesla. "Ispričaću ti ono što ja znam. Ili ono što sam pretpostavila." Pokupila je karte i stala da ih meša pri svetlosti vatre, ne odvajajući pogled od Budenbauma dok je govorila. "Zakopao si jedan od Šoalovih medaljona na raskršću i tokom godina on je na neki način prikupljao moć. Sada si spreman da ga upotrebiš, kako bi ti pribavio Umetnost."
     "Odlično..." reče Budenbaum, "nastavi..."
     Odgurnula je tanjir sa vatrom u stranu i stala da ređa karte jednu po jednu na sto. "Džaf me je nečemu naučio", reče ona, "dok smo boravili zajedno ispod Grova. Gledala sam krst koji je on imao, pokušavajući da odgonetnem značenje simbola - ovih simbola." Pokazala je na karte. "I on mi je kazao: razumeti nešto, znači posedovati to. Kada znaš šta simbol znači, to više nije simbol. Imaš samu tu stvar u svojoj glavi, a to je jedino mesto gde bilo šta treba da se nalazi." Na trenutak je spustila pogled na karte. Kada ga je ponovo podigla prema Budenbaumu, oči su mu bile ledene. "Sve se razlaže na raskršću, je li tako? Telo i duh, prošlost i budućnost, sve se pretvara u um." Primetila je da sve karte prikazuju razapeto telo na sredini krsta, i nastavila je da ih slaže. "Ali da bi dobio pristup Umetnosti, moraš imati na okupu sve mogućnosti. Tamo na raskršću. Ljudske deliće. Životinjske deliće. Odsanjane deliće..." Zastala je. Zagledala se u njega. "Kako mi ide?" upita ona.
     "Mislim da znaš", odvrati Budenbaum.
     "Gde ono stadoh?"
     "Kod odsanjanih delića."
     "Oh, da. I poslednji delići, razume se. Delići koji upotpunjuju to ustrojstvo." U šaci je držala upravo tu kartu: simbol sa vrha vertikale krsta. Okrenula ju je prema njemu. "Delići božanskog."
     Budenbaum uzdahnu.
     "Jai-Vai", reče ona i baci kartu na sto.
     Usledilo je dvadeset, možda trideset sekundi tišine. Konačno, Budenbaum upita: "Možeš li uopšte da zamisliš koliko je bilo teško srediti ovo? Pronaći mesto gde sam mogao da se nadam da će se na ovaj ili onaj način steći sve te sile? Ovo, razume se, nije bilo jedino mesto na kome sam zakopao krst. Posvuda ih ima. Ali bilo je nečeg u ovom mestu..."
     "Šta to?"
     Trenutak je razmišljao. "Devojčica po imenu Miv O'Konel", reče on.
     "Ko?"
     "Ona je ta koja je zakopala krst za mene, davno pre nego što je ovaj gradić uopšte nastao. Sećam se kako sam čuo njenog oca da je zove - Miv, Miv i pomislih, to je znak. Ime je irsko. To je duh koji posećuje ljude u snovima. A kada sam upoznao oca, shvatio sam da će biti krajnje lako nadahnuti ga. Naterati ga da mi sagradi pravi medenjak od grada, u koji će dolaziti svakolika stvorenja, a u njegovom središtu moj će krstić moći da prikuplja moć."
     "Evervil je tvoje delo?"
     "Ne, ne mogu to da tvrdim. Nadahnuće je moje, ali to je sve. Ostalo su obavili obični muškarci i žene koji su tu živeli."
     "Jesi li motrio na njega?"
     "Prve tri ili četiri godine sam svraćao da pogledam, ali seme nikako nije htelo da se primi. Otac je umro na planini, a kćerka se udala za nekog prokleto čudnog momka s druge strane, tako da su se ljudi držali na odstojanju od nje."
     "Ali grad je ipak bio sagrađen?"
     "Na kraju jeste, mada neka sam proklet ako znam kako. Dugo se nisam vraćao ovamo, a kada sam to učinio, šta da ti kažem? Eto Evervila. Nije to bila nikakva Vizantija koju sam zamislio, ali imao je mogućnosti. Znao sam da su lutalice iz Metakozma s vremena na vreme dolazile ovamo, iz sentimentalnih razloga. Ukrštali su im se putevi sa Sapas Humanom, a potom bi odlazili svojim putem, a za sve to vreme medaljon je skupljao moć ispod zemlje."
     "Dugo si čekao."
     "Morao sam da budem spreman, u sebi. Randolf Džaf nije jedini koji je izgubio razum misleći da može da iziđe na kraj sa Umetnošću. Kao što već rekoh, proživeo sam nekoliko životnih vekova, zahvaljujući Rare Utu i njenim drugarima. Te sam godine iskoristio da se profinim."
     "I sada si spreman?"
     "Sada sam spreman. Osim što me je napustio jedan delić slagalice koji mi je neophodan."
     "Znači - želiš da ti ih ja dovedem."
     "Ako bi bila tako ljubazna", reče Budenbaum, neznatno se naklonivši.
     "Ako mi to pođe za rukom, pomoći ćeš mi da sprečim Iad da uništi grad?"
     "Obećavam."
     "Kako da znam da nećeš jednostavno otperjati u više stanje bivstvovanja i pustiti nas ostale da izgorimo?"
     "Moraš verovati da neću prekršiti poslednje obećanje koje sam dao kao smrtnik", odvrati Budenbaum.
     To baš nije bilo potpuno pouzdano obećanje, pomisli Tesla, ali verovatno je bilo najbolje koje je mogla dobiti. Dok je mozgala o njemu, Budenbaum reče: "Još nešto."
     "Šta to?"
     "Kada dovedeš Jai-Vai na raskršće, želim da se ti izgubiš iz grada."
     "Zašto?"
     "Zato što danas po podne, kada je sve bilo na svom mestu, nisam uspeo zbog tebe."
     "Kako si došao do toga?"
     "Nije postojao nijedan drugi razlog", odgovori Budenbaum. "Ti si nuncijat. Moć nije mogla da se odluči kome od nas dvoje da poteče, tako da je ostala gde jeste."
     "U redu. Izgubiću se."
     "Sada sam ja taj kome je potrebno obećanje."
     "Imaš ga."
     "Dobro", reče Budenbaum. "Zašto sada ne bi spalila karte?"
     "Zašto?"
     "Kao... znak dobre volje."
     Tesla slegnu ramenima. "Šta mari", reče ona, sakupi ih i baci u spori plamen. Vatra ih je brzo zahvatila, i one buknuše.
     "Lepo", reče Budenbaum, ustavši. "Vidimo se onda na raskršću."
     "Biću tamo."

     2.
     Osetila je prisustvo neprijatelja onog trenutka kada je kročila na ulicu. Vratiše joj se u glavu treperava sećanja na Nultu Tačku - pustoš, prašina i Iad koji se izdiže poput proključale plime. Uskoro će biti ovde, doneće svoje ludilo i svoj apetit za ludilo, preokrenuće grad, čiji je jedini zločin to što je osnovan u ime transcendencije.
     A kada jednom bude pregažen, šta onda? Dalje u Ameriku, u traganje za novim žrtvama, novim sledbenicima? Znala je zhvaljujući svojim godinama lutanja da to neće proći bez dobrodošlice. Širom ove podeljene nacije postojali su ljudi koji su žudeli za katastrofom, koji su kovali zavere da dočekaju novi milenijum sa krvoprolićem i uništenjem. Čula ih je za šankovima po restoranima kako mrmljaju uz kafu; viđala ih je pored autoputeva, kako besne, besne; češala se o njih po zakrčenim ulicama (većina ih je prolazili kao zdravorazumni; lepo odeveni, uglancani i učtivi): ljudi koji su želeli da ubiju svet zato što ih je razočarao.
     Kada Iad jednom stigne, neće više morati da razgovaraju sami sa sobom. Neće morati da se skrivaju, niti da navlače osmehe kada bi najradije vrištali. Doći će njihov dan gneva, a moć koju je videla oslobođenu u Nultoj Tački odjednom će postati nevažna.
     Neka joj Bog pomogne - nekada je mogla i sebe da smatra za jednu od njih.

     Nije morala daleko da ide da bi pronašla Jai-Vai. Stotinu stopa od Svratišta začula je neko veliko komešanje i, tragajući za izvorom, zatekla je šefa policije, zajedno sa dva policajca, kako pokušavaju da smire rulju od možda pedesetak žitelja Evervila, koji su svi odreda od njega zahtevala da učini nešto i zaštiti njihov grad. Mnogi su imali baterijske svetiljke i držali su ih uperene u predmet svoga besa. Posiveo i znojav, Gilholi je davao sve od sebe ne bi li ih smirio, ali okolnosti mu nisu išle u prilog. Uticaj Iada postajao sve jači što su se više spuštali sa Visova, i već poludela gomila postojano je gubila vezu sa stvarnošću. Ljudi su počinjali nekontrolisano da jecaju ili da vrište iz petnih žila. Neko iz gomile počeo je da govori stranim jezicima.
     Shvativši da gubi i ono malo kontrole koju je imao, Gilholi izvuče pištolj i opali u vazduh. Rulja se malo primirila.
     "Slušajte sada!" Gilholi nadjača mrmljanje i jecaje. " Ako ostanemo mirni, možemo ovo da prebrodimo. Želim da svi odete u gradsku većnicu, te ćemo tamo sačekati dok ne stigne pomoć."
     "Pomoć - odakle?" upita neko.
     "Odasvud me pozivaju, ne brinite", odvrati Gilholi. "Dobićemo pomoć iz Moline i Silvertona u narednih pola sata. Vratiće se struja i..."
     "Šta je sa onim što se dešava na planini?"
     "O svemu ćemo se pobrinuti", reče Gilholi. "Da li biste sada, molim vas, raščistili ulice kako niko ne bi bio povređen kada pomoć stigne?" Stao je da se probija kroz gomilu, pozivajući ljude da ga slede. "Hajde, idemo! Hajdemo."
     Kada se gomila pokrenula, Tesla je na tren ugledala belu haljinu i, probijajući se prema njoj, pronašla Rare Utu, besprekorno prerušenu u devojčicu, kako posmatra prizor sa osmehom na licu. Osmeh je postao još širi kada je ugledala Teslu.
     "Svi će oni umreti", sijala je ona.
     "Kakva će to zabava biti", reče Tesla bezizražajno.
     "Jesi li se odlučila?"
     "Jesam", reče Tesla. "Prihvatam ponudu. Uz jedan uslov."
     "Koji?" upita Jie koji je takođe bio u svom ljudskom obličju i sada se izdvojio iz gomile koja se povlačila.
     "Ne želim da ja budem ta koja će saopštiti novost Budenbaumu. Vi to morate da uradite."
     "Zašto bismo se gnjavili?" primeti Haheh, pojavivši se pored Jiea.
     "Zato što vam je služio tolike godine", reče Tesla. "Zaslužuje da postupite prema njemu s izvesnim poštovanjem."
     "Neće on nestati onog trenutka kada mi odemo", istaknu Haheh. "Propadaće brzo kako ga godine budu sustizale, ali to neće biti tako strašno."
     "Recite mu to onda", istaknu Tesla. Pogledala je ponovo Rare Utu. "Ne želim da krene za mnom sa isukanom mačetom, zato što sam preuzela njegov posao."
     "Razumem", odvrati devojčica.
     Jie se namršti. "Ovo je prvi i poslednji put da izlazimo u susret tvojim željama", reče on. "Trebalo bi da si zahvalna što ćeš nam služiti."
     "I jesam", reče Tesla. "Želim da vam ispričam predivne priče i da vam pokažem predivne prizore. Ali prvo..."
     "Gde je on?"
     "Na raskršću."

     3.
     "Hvala Bogu na tami", reče Miv dok su napredovali mračnim ulicama. "Kunem se da bih zaplakala da sam ovu ružnoću videla usred bela dana." Zatražila je da je spuste ispred mesta gde su se prodavali hamburgeri, kako bi mogla da ga dobro osmotri. "Ružno, ružno, ružno", reče ona. "Liči na nešto za decu."
     "Neka ti se srce ne slama zbog toga", odvrati Raul. "Neće još dugo biti ovde."
     "Izgradićemo grad koji će opstati zauvek", reče Miv.
     "Ništa ne traje toliko dugo", reče Hari.
     "Nije tačno", reče Miv. "Veliki gradovi postaju legende. A legende ne umiru." Namrštila se na mesto sa hamburgerima. "Sve će biti bolje od ovoga", reče ona. "Gomila šuta! Rupa u tlu!"
     "Možemo li dalje?" upita Hari, osvrnuvši se na planinu. Krivudali su ulicama možda već dvadeset minuta, sa O'Konelijevom koja je samouvereno izdavala uputstva kako da se vrate do mesta gde je ona stanovala, mada je postajalo sve jasnije da se izgubila. U međuvremenu se Kison sa svojom legijom Iada spuštao sa Visova. Njihova prepletena masa više se nije videla, što je bio pouzdani znak da su stigli u podnožje padine. Možda su već bili u gradu i možda je razaranje koje je Miv toliko priželjkivala već bilo u toku.
     "Još samo malo", reče starica, napredujući bez ičije pomoći ka najbližem raskršću i osvrćući se u svim pravcima. "Tamo!" reče ona pokazujući prstom.
     "Jesi li sigurna?" upita Hari.
     "Sigurna sam", reče ona. "Moja javna kuća nalazila se u samom središtu grada. Bila je to, zapravo, prva uopšte podignuta kuća."
     "Reče li javna kuća?"
     "Svakako da su je spalili do temelja. Jesam li vam to već kazala? Istom prilikom su spalili i pola susedstva, jer se vatra raširila." Okrenula je Hariju leđa. "Da, rekla sam javna kuća. Šta misliš, kako sam podigla svoj grad? Nisam imala reku. Nisam imala zlato. Zato smo izgradili javnu kuću, Koker i ja, i ispunila sam je najlepšim ženama koje sam mogla da nađem. Ona je privukla muškarce. Neki od njih su ostali. I oženili se. I sagradili svoje kuće. I" - raširila je ruke, glasno se nasmejavši - "i gle! Eto Evervila!"

     4.
     Smeh? - pomisli Bosli, začuvši Mivin razdragani odjek kroz ulice. Kako je to kukavno. Neko je skrenuo u svom tom haosu.
     Trenutno se krio u dovratku Masonske lože, kako bi sebe (i bebu koju je i dalje nosio) sklonio s puta ljudi i vozila. Deset jardi niz blok, Lari je priklještio malog Landija uza zid i ispitivao ga. Zanimalo ga je gde se krije nastrani Budenbaum, ali Set nije popuštao. Svaki put kada bi Set odmahnuo glavom, Lari bi ga udario: ponekad ovlaš; ponekad ne. Vejts i Olsted su ostali u blizini. Vejts je provalio u Denovu radnju sa alkoholnim pićima u ulici Kolemen i uzeo nekoliko boca burbona, tako da je bio sasvim srećan gledajući ispitivanje preko Larijevog ramena. Olsted je sedeo na ivičnjaku, sa podignutom košuljom, ispitujući ogrebotine koje je zadobio u gušanju sa Landijem. Već je bio kazao Lariju da će on preuzeti ispitivanje kada ovaj završi. Bosli nije davao mnogo izgleda Landiju.
     Počeo je u sebi da se moli. Ne samo za vlastito spasenje, i detetovo, već i za to da mu se pruži prilika da objasni Gospodu kako on nije mislio da će sve ovako ispasti, ni izdaleka.
     "Samo sam želeo da ispunim volju tvoju", reče on, dajući sve od sebe da zanemari Setovo ječanje i zvuk udaraca koji nisu prestajali. "Ali sve je postalo tako zbunjujuće. Više ne znam šta je ispravno, a šta ne, Gospode..."
     Iz neposredne blizine začu se novi hor povika koji je prigušio njegove molbe. Sklopio je oči, trudeći se iz sve snage da i dalje suvislo misli. Ali pošto je isključio jedno čulo, postao je naglašeno svestan stvari koje su ostala primala. U vazduhu se osećao neki miris; podsećao je na đubre iza restorana kada prođe topli talas, sa primesom slatkoće koja ga je činila samo još ogavnijim. Uz zadah je išao i zvuk, ponirući duboko u njegovu glavu, kao da je neko isprobavao zvučnu viljušku kraj njegove lobanje.
     Nije više mogao da ostane tamo gde se nalazio. Ne obavestivši ostale o svom odlasku, skliznuo je iz dovratka i uputio se niz blok, zavivši za prvi ugao na koji je naišao i obrevši se u ulici Klark. Bila je potpuno prazna, na čemu je bio zahvalan. Odatle je mogao da se vrati do restorana, kloneći se glavnih ulica. Kada se jednom tamo nađe, malo će se odmoriti, zatim će potrpati nešto stvari u prtljažnik i izgubiti se iz grada. Što se bebe tiče, nju će povesti sa sobom; štitiće je u ime Gospoda.
     Prelazio je preko ulice kada ga je pronašao nalet hladnog vazduha. Beba je istog časa počela da jeca.
     "Sve je u redu", promrmljao je on. "Budi mirna, molim te!"
     Usledio je još jedan nalet, jači i hladniji od prvog. Privio je dete čvršće na grudi, a istog časa nešto se pomerilo u tami na suprotnoj strani ulice. Bosli se ukočio, ali već je bio primećen. Iz senki se začu glas, isto onoliko neprijatan kao i vetar koji ga je doneo.
     "Pronašao si je..." Gegajući se, govornik iziđe iz najdublje senke, tako da je sada mogao bolje da ga vidi. Bio je spaljen, strašno spaljen. Mestimično crn, a mestimično žuto-beo. Dok se približavao, pred njim se razmotavao ćilim od žive prašine.
     Bosli je počeo ponovo da se moli.
     "Nemoj!" reče izgoreli. "Moja majka je imala običaj da se moli. Mrzim taj zvuk." Raširio je ruke. "Samo mi daj moju malu devojčicu."
     Bosli odmahnu glavom. Ovo je bilo poslednje iskušenje, pomisli on; susret za koji su ga pripremali sukobi sa onom jezičavom ženom i nastranim parom. Sada će otkriti koliko vredi njegova vera.
     "Ne možeš je dobiti", reče on odlučno. "Nije tvoja."
     "Jeste, moja je", reče izgoreli. "Zove se Ejmi MekGir i ja sam njen otac, Tomi-Rej."
     Bosli se povuče za jedan korak, preračunavajući se pri tom. Koliko je daleko ugao? Ako sada vikne, hoće li ga Glodoski čuti od Landijevog jaukanja?
     "Ne želim da te povredim", reče Tomi-Rej MekGir. "Ne želim više smrti..." Zatresao je glavom dok je to govorio, a tanki slojevi materije otpadoše s njegovog ljuspavog lica. "Video sam suviše toga... suviše..."
     "Ne mogu da ti je dam", reče Bosli, upinjući se da zvuči razumno. "Možda, ako bi mogao da nađeš njenu majku."
     "Njena majka je mrtva", reče Tomi-Rej slomljenim glasom. "Mrtva, nestala."
     "Žao mi je."
     "Ta beba je sve što sada imam. I zato ću pronaći neko mesto na kome ćemo ja i moja mala devojčica moći u miru da živimo."
     Moja mala devojčica. Gospode na Nebesima, pomisli Bosli, izleči ovog jadnika od ludila. Oslobodi ga patnje i dopusti mu da počiva u miru.
     "Daj mi je", reče stvorenje, krenuvši ponovo prema Bosliju.
     "Bojim se... da ne mogu... to da uradim..." reče Bosli, povlačeći se prema uglu. Kada se najzad obreo tamo, viknuo je: "Glodoski! Olstede!" - i odjurio nazad niz blok, srećan što tamo još muče Landija.
     "Gde si ti, do đavola, otišao?" upita Lari.
     Bosli je osetio ledeni vetar za leđima; kada se osvrnuo, ugledao je MekGira kako zavija za ugao, sa ćilimom prašine koji se uzdizao oko njega.
     "Hriste Svemoćni!" izusti Lari.
     "Nastavi da trčiš!" zaurla Olsted. "Sustiže te!"
     Bosliju nije bio potreban podstrek. Jurio je prema njima, a prašina se već kovitlala oko njegovih nogu, kao da želi da ga saplete.
     "Sklanjaj se!" povika Lari, pojurivši prema njemu. Bosli je promenio pravac, a Glodoski je opalio u MekGira, koji se ukopao u mestu. Prašina je, međutim, nastavila da pristiže, odbacivši Glodoskog na zid od cigala. Počeo je da jeca, prizivajući pomoć, ali nije izustio više od reč ili dve pre nego što su mu molbe zastale u grlu. Prašina ga je u trenu obavila, i njegovo telo je bilo podignuto sa tla, iako je i dalje stajalo prikovano uza zid.
     Olsted, koji je nevoljno odustao od napada na Seta, sada je pustio dečaka da sklizne na tle i pohitao u pomoć Glodoskom. Ali prašina je već obavila svoj posao. Za deset sekundi, ako je i toliko prošlo, razmazala je Larijev mozak po ciglama; sada se ustremila na Olsteda. On je stao da se povlači, podigavši ruke u znak predaje, ali prašina se okomila na njega poput besnog psa i sigurno bi ga pogubila da Bosli nije zamolio Tomi-Reja da je opozove.
     "Nema više smrti!" reče on.
     "U redu", odvrati MekGir i pozva prašinu da se vrati do njegovih nogu, ostavivši Olsteda da jeca na pločniku na nekoliko jardi od Vejtsa, koji se zanesvestio i pao u slivnik gde je i ostao.
     "Samo mi daj dete", reče Tomi-Rej Bosliju. "I ja odoh."
     "Nećeš je povrediti?" upita Bosli.
     "Neću."
     "Nemoj..." promrmlja Set, pridigavši se. "Tako ti Boga, Bosli..."
     "Nemam izbora", odvrati Bosli i pruži dete.
     Set je sada bio na nogama i sa povikom koji mu je zastao u grlu teturavo je krenuo prema Bosliju. Ali izranavljeno telo nije bilo dovoljno brzo. Tomi-Rej je uzeo Ejmi od Boslija i privio je uz svoje spaljeno telo, a zatim je zviždukom pozvao ubistveni oblak da ga sledi niz ulicu.
     Set je stigao do Boslija i nemoćno zajecao.
     "Kako si... kako si... mogao... to da uradiš?"
     "Rekoh ti: nisam imao izbora."
     "Mogao si da pobegneš."
     "Pronašao bi me", odvrati Bosli, isprazno zureći u tamu koja je već progutala Tomi-Reja.
     Set nije trošio dah na raspravljanje. Jedva da mu je ostalo snage u izranavljenom telu, a čekao ga je dug povratak do raskršća, gde je trebalo da se okončaju sva noćašnja putovanja.