VIII

     1.
     "Da li oni to imaju nameru da te razapnu, D'Amure?"
     Hari se okrenu od krstova ispred kojih je stajao i pogleda tipa koji je ličio na kaluđera i koji se pojavljivao iz magle. Predstavljao je studiju jednostavnosti, na njegovoj tamnoj odeći nije bilo ni jednog jedinog ustupka taštini, kosa mu je bila podšišana tako da je jedva pokrivala lobanju, a široko, bezizražajno lice delovalo je gotovo bezbojno. Pa ipak, bilo je nečeg što je Hari poznavao, nečeg u očima.
     "Kison?" Čovekov isprazni izraz postade ogorčen. "Jeste, zar ne?"
     "Kako si pogodio?"
     "Odveži me, pa ću ti reći", primeti Hari. Bio je privezan za gredu pobodenu u tle.
     "Ne zanima me baš toliko", odvrati Kison. "Jesam li ti ikada rekao koliko mi se dopada tvoje ime? Nisam mislio na Harold. Harold je smešno. Već D'Amur. Možda ga preuzmem kada budeš tamo gore." Klimnuo je prema krstu u sredini. Gamalijel i Barto upravo su skidali ženino telo. "Možda ću imati stotinu imena", nastavio je Kison. A onda, spustivši glas do šapata, dodade: "A možda neću imati nijedno." To mu se, izgleda, dopalo. "Da, tako će biti najbolje. Biti bezimen." Šake mu krenuše prema obrazu. "Možda i bez lica."
     "Misliš li da će te Iad postaviti za Kralja Sveta?" upita Hari.
     "Razgovarao si sa Teslom."
     "To se neće dogoditi, Kisone."
     "Poznaješ li radove Filipa Šantijaka? Ne? On je bio pustinjak. Živeo je na jednom ostrvu, sićušnom ostrvu, nedaleko od Almotove Testere. Malo ljudi se usuđivalo da ode tamo - plašili su se da ih struje ne pronesu pored Šantijakovog ostrva i ne izbace na obalu Iada - ali oni koji su uspeli da se vrate sa delićima njegove mudrosti..."
     "Kao, na primer?"
     "Doći ću na to. Stvar je u tome što je Filip Šantijak u svoje vreme bio vladar b'Keter Sabata; bio je onakav vođa za kakve se mi molimo. Ali i pored toga, u njegovom gradu bilo je nesuglasica, nasilja i mržnje. I tako je on jednog dana kazao: 'Ne mogu više da se nosim sa pokvarenošću Sapas Humane', i otišao je na svoje ostrvo. Kada ga je neko pred kraj života upitao šta želi svetu, rekao je: 'Sanjam samo o dobu kada više neće biti hrabrosti, samilosti i odanosti. Kada će doći kraj ljudskoj snazi i ljudskoj izdržljivosti. Kraj bratstvu. Kraj sestrinstvu. Kraj prkosu u bolu, i utesi u smehu. Kraj nadi. Tada ćemo svi moći da se vratimo ribama i da budemo zadovoljni."
     "I to je ono što ti želiš?" upita Hari.
     "Oh, da. Želim da dođe kraj..."
     "Čemu?"
     "Tom prokletom gradu, na primer", odvrati Kison, klimnuvši niz planinu u pravcu Evervila. Prišao je malo bliže. Hari se pomno zagledao u njegovo lice, tražeći neku pukotinu u maski, ali nije uspeo nijednu da ugleda. "Mnogo vremena sam utrošio zatvarajući neiriku širom kontinenta", reče on. "Želeći da se obezbedim da kada Iad konačno dođe, to bude preko ovog praga."
     "Ti čak ni ne znaš šta su oni..."
     "U stvari, nije ni bitno. Oni donose kraj stvarima. To je ono što je važno."
     "A šta će se dogoditi s tobom?"
     "Imaću ovo brdo", reče Kison, "i sa njega ću gledati na svet riba."
     "Šta ako grešiš?"
     "U kom pogledu?"
     "U pogledu Iada. Šta ako su to pitome mačkice?"
     "Oni su sve ono što je trulo u nama, D'Amure. Oni su svaka smrdljiva, sjebana stvar koja se hrani našim govnima i čeka da bude oslobođena kada niko ne gleda." Prišao je još bliže, tako da se našao gotovo nadohvat Hariju. Prineo je šaku grudima. "Da li si u skorije vreme zavirio u ljudsko srce?" upita on.
     "Ne, nisam poslednjih nekoliko dana."
     "Nezamislive su stvari u njemu..."
     "U tebi, možda."
     "U svima, D'Amure, u svima! Bes, mržnja i apetit!" Pokazao je unazad prema vratima. "To je ono što dolazi, D'Amure. Neće imati ljudsko lice, ali će imati ljudsko srce. Jemčim ti to."
     Telo Kejt Farel bilo je iza Harija bačeno na tle. Osvrnuo se na nju, ugledavši agoniju poslednjih trenutaka utisnutu na njenom licu.
     "Užasna je stvar, to ljudsko srce", govorio je Kison. "Baš užasna."
     Hariju je bio potreban trenutak da natera oči da se odvoje od lica mrtve žene, kao da je neki idiotski deo njega mislio da bi mogao da nauči kako da izbegne njenu patnju tako što će ga proučiti. Kada je ponovo pogledao Kisona, čovek se okrenuo od njega i ponovo se uputio uz padinu. "Uživaj u pogledu, D'Amure", reče on i nestade.

     2.
     Kada je Džo napustio gradske ulice i krenuo za Iadom duž obale - da bude svedok, ako ništa više, bar da bude svedok - tle se zatreslo. S njegove leve strane, more-san pomahnitalo je jače no ikada. S desne, autoput koji se protezao duž obale pucao je i savijao se, mestimično otpadajući.
     Masa Iada, koja se sada nalazila na dve stotine jardi od vrata, očigledno uopšte nije obraćala pažnju na potrese. Podsetila je Džoa na mnoge stvari za ovo kratko vreme koliko ju je poznavao. Na zid, oblak, leš. Sada mu je ličila na roj sićušnih insekata, tako gust da je zatomnio svaku iskru svetlosti i shvatanja dok se ključajući kretao prema svom odredištu.
     Vrata su znatno narasla tokom časova od kada je on prošao kroz njih. Iako su niže oblasti i dalje bile obavijene maglom, najviša tačka sada se nalazila nekoliko stotina stopa iznad obale i izdizala se njemu naočigled, razdirući nebesa. Ako je na drugoj strani bilo anđela, pomisli on, ovo je pravo vreme za njih da se pokažu; da se obruše na Iad i oteraju ga svojom slavom. Međutim, pukotina je nastavila da se širi, i Iad da napreduje, a jedini odgovor nije stigao sa nebesa, već sa tla na kome je njegov duh stajao...

     Grčenje stenja nije prošlo neprimećeno na Harmonovim Visovima. Podrhtavanje se podjednako odrazilo na tle i maglu, izazvavši izvesnu uzbunu među Zurijevom klikom. Hari nije mogao da ih vidi, ali ih je sasvim dobro čuo; njihove pesme dobrodošlice - koje su tek odnedavno počeli da pevaju - pretvarale su se u uplašene jecaje iščekivanja kada se nasilje u stenama pojačalo.

     "Nešto se dešava na obali", reče Koker Ervinu.
     "Trebalo bi da ostanemo po strani", primeti advokat, bacivši uplašeni pogled prema krstovima. "Ovo je gore nego što sam mislio."
     "Jeste", odvrati Koker. "Ali to ne znači da treba da budemo kukavice!"
     Požurio je dalje, prošavši pored krstova i sputanog D'Amura, i nastavio uz padinu koja se kotrljala u sve većim talasima. Ervin ga je nevoljno sledio, više iz straha da ne izgubi svog jedinog sadruga u ovoj ludosti nego iz stvarne potrebe da sazna šta se nalazi ispred njih. Žalio je - ah, kako je samo žalio - za životom koji je vodio pre nego što je pronašao Mek Fersonovo priznanje. Za sitnicama, trivijalnostima; za svim onim malim stvarima koje su mu dosađivale. Za kopanjem po frižideru u potrazi za nečim što smrdi; za mrljom na omiljenoj kravati; za trenucima kada je stajao pred ogledalom, žaleći što nema više kose i manji stomak. Možda je to bio isprazan život, traćenje vremena bez svrhe ili pravca, ali dopadala mu se njegova banalnost sada kada mu je bila uskraćena. Bolje i to nego krstovi, i vrata, i šta god to bilo što dolazi kroz njih.
     "Vidiš li?" upita Koker, kada ga je Ervin sustigao.
     Video je. Kako je mogao da ne vidi? Vrata koja su se protezala naviše kroz maglu kao da jedva čekaju da proburaze zvezde. Obala sa druge strane, svaki kamen i kamičak na njoj uzdizali su se u postojanom talasu.
     A najgore od svega, uzavreli zid energije približavao se preko te obale...
     "Je li to - to?" upitao je Kokera. Očekivao je opipljivije ispoljavanje štete koju je talas donosio. Oruđe proždirača, pogled mučitelja, pomahnitalost ludaka: nešto što će najaviti njegovo zlo. Ali, umesto toga, evo stvari koju je mogao da otkrije i tako što bi zatvorio oči. Uskomešana tama iza kapaka.
     Koker mu je u znak odgovora doviknuo nešto preko ramena, ali se to izgubilo u buci. Obala s druge strane praga se grčila, kao da je posredi kakvo telo koje rađa ogromno zlo; svaki spazam bacao je gromade veličine kuća u vazduh; uvis i uvis ponovo, jačina napada povećavala se eksponencijalno na Ervinove oči. Koker je u međuvremenu nastavio dalje, dok je tle oko njega postajalo sve nepostojanije, a kamenje, prašina i biljni život topili se i pretvarali u prljavu papazjaniju. Popela mu se već do struka, i činilo se da je čak i njegovo utvarno telo bilo podložno njenih strujama, jer je dva puta bio oboren s nogu i spran u Ervinovom pravcu.
     Nije samo on prkosio plimi da bi se našao u boljem položaju da vidi obalu koja je podrhtavala. Još dve prilike zahvatila je ova tečna zemlja - staricu koja je visila na leđima muškarca što je izgledao kao da mu se bliži kraj. Koker stade da se upinje da stigne do njih. Krv se slivala iz teške rane na glavi muškarca, gde mu je nešto - možda kamen - otkinulo uho i rascepilo skalp do lobanje. Zašto je Koker bio toliko zainteresovan da prouči ove nesrećnike, Ervin to nije znao, ali je i sam zakoračio u istopljenu prašinu da sazna.
     Ovog puta čuo je šta je Koker urlao.
     "Oh, Marijo, majko Božija, pogledaj je. Pogledaj!"
     "Šta je bilo?" doviknu mu Ervin.
     "To je Miv, Tutakeru! To je moja žena!"

     Sve jače komešanje nije odvratilo Barta od njegovog zadatka. Što se tle više ljuljalo i treslo, to je on bio prilježniji, kao da je njegov spas zavisio od toga da li će razapeti D'Amura.
     Upravo se sagnuo da odveže Harija i odvede ga do krsta, kada se jedan od akilota Blagoslovprokletog Zurija - stvorenje okruglog, dvobojnog lica, koje se gegalo na zakrivljenim nogama poput kepeca - dokotrljao u vidokrug i dohvatio Bartov čekić. Razapinjač mu naredi da ga spusti, ali umesto da ga posluša, akilot jurnu na njega i tresnu ga posred lica, takvom brzinom i žestinom da je krupniji čovek bio oboren. Pre nego što je uspeo da ustane, akilot ga je udario drugi, a potom i treći put. Bleda tečnost stade da prska iz Bartove raspuknute lobanje i on ritmički zasopta. Ako je to bio poziv za pomoć, na njega niko nije odggovorio, ili ga možda niko nije čuo, usled buke koja je protresala tle i vazduh. Pošto mu soptanje nje pomoglo Barto, poče da ustaje, ali dočekao ga je čekić, i ovog puta mu je raspolutio lice od brade do čela. Klonuo je, krv je liptala iz njega i ostao je da leži trzajući se ispod praznog krsta.
     Hari je u međuvremenu pokušao da odveže zglavke zubima, ali pre nego što je uspeo da se oslobodi, akilot je odbacio krvavi čekić, izvukao nož iz Bartovog pasa i odgegao se da oslobodi zatvorenika.
     "Ne treba mnogo, zar ne?" obratio se čovek Hariju, govoreći kroz nos, i to kao da zavija. "Dovoljan je konopac da budeš sveden na životinju." Stao je da barata oko čvora nožem, leđima okrenut ka pukotini. "Šta se to tamo događa?" zanimalo ga je.
     "Ne mogu da razaberem." Konopac je bio presečen i otpao je. "Hvala ti", reče D'Amur. "Ne znam zašto..."
     "To sam ja, Hari. Raul."
     "Raul?"
     Okruglo lice sinu. "Konačno sam dobio vlastito telo", reče on. "Ovaj, ne baš. Ovde unutra ima još nečeg sa mnom, ali je, zapravo, kretensko."
     "Šta se dogodilo sa Teslom?"
     "Bio sam odvojen od nje, na pragu. Tamošnja moć je silovita. Izvukla me je iz njene glave."
     "A gde je ona sada?"
     "Mislim da je otišla po Grila", reče Raul. "Potražiću je pre nego što sve bude gotovo. Želim da se oprostim. Šta je s tobom?"
     Harijev pogled odluta ka vrtlogu oko vrata.
     "Kada Iad dođe..." reče Raul.
     "Znam. Dokopaće se moje glave i napuniti je govnima." U vazduhu je već bilo znakova Iadovog približavanja. Harija su pekle oči, u glavi mu je zavijalo, zubi su ga boleli. "Je li to đavo, Raule?"
     "Ako želiš da on to bude", odvrati Raul.
     Hari klimnu. To nije bio ništa lošiji odgovor od bilo kog drugog.
     "Znači, ti ne ideš?" upita Raul.
     "Ne", odvrati Hari. "Popeo sam se ovamo da vidim kako Neprijatelj izgleda, i to ću i da uradim."
     "Onda ti želim sreću", reče Raul kada je novi talas potresa prošao kroz tle. "Odoh ja odavde, D'Amure!"
     Rekavši to, on se okrenuo i teturavo se udaljio između krstova, ostavivši Harija da nastavi svoj prekinuti uspon. Oko njega su zjapile pukotine u tlu, najšira od njih imala je jard u prečniku i rasla je. Lepljiva masa rastopljene zemlje valjala se iz oblasti oko raspuklina i tekla u njih.
     A iza nje, sama neirika, koja je sada bila čitavih trideset stopa široka, omogućavala je Hariju dobar pogled na obalu. To više nije bilo zavodljivo mesto koje je na trenutak ugledao iz prostorija Zijema Karasofije. Iadovo titansko obličje zaklanjalo je more-san, a sama obala predstavljala je uzdižući pljusak kamenja i prašine. Nije, međutim, onemogućila Iadov uticaj na njegov um. Osetio je kako talas samoodvratnosti prlja njegove misli. To je bila bolest u njemu, govorila mu je prljavština, koja je želela da se nađe licem u lice sa tom odvratnošću: bolest od koje će, kako i zaslužuje, umreti.
     Pokušao je da otrese otrov iz svoje glave, ali nije hteo da ode. Nastavio je da posrće dok su mu slike smrti ispunjavale oko uma: telo Teda Diseldorfa, prekriveno čaršavom; isceđeno telo Zijema Karasofije, razbacano po njihovoj prostoriji; leš Marije Nazareno, spušten ispred plamena sveće. Čuo ih je kako jecaju svuda oko njega, mrtvi, koji su tražili objašnjenje.
     "Nikada nisi shvatio."
     Pogledao je desno; zaglavljen u pukotini, sa rukama zarobljenim uz telo, nalazio se otac Hes. Imao je ranu koju mu je Lenja Suzana zadala pre toliko godina, i bila je sveža kao da ju je tek zadobio.
     "Nisam ovde da bih te optuživao, Hari", reče on.
     "Ti nisi ovde, i tačka", reče Hari.
     "Ma hajde, Hari", reče Hes, "od kada je to važno?" Iscerio se. "Nije stvarnost ta koja izaziva nevolje, Hari. Već opsene. Do sada je već trebalo to da naučiš."
     Ovo je bilo samo to, znao je Hari: opsena. On ju je zazvao. Svaku reč, svaku kap krvi. Zašto onda jednostavno nije mogao da odvoji pogled od toga i da krene dalje?
     "Jer si me voleo", reče Hes, kao da je Hari glasno postavio to pitanje. "Bio sam dobar čovek, čovek vredan ljubavi, ali kada je prigustilo, nisi mogao da me spaseš." Zakašljao se, bljunuvši kašu žučljive vode. "To mora da je bilo užasno", reče on. "Biti toliko nemoćan." Sažaljivo je zurio u Harija. "U stvari, još si", reče on. "Još tražiš da vidiš Neprijatelja jasno, samo jednom, samo jednom."
     "Jesi li završio?" upita Hari.
     "Malo bliže..." preklinjao je Hes.
     "Molim?"
     "Bliže, rekoh." Hari je prišao mučeniku. "Tako je već bolje", reče Hes. "Ne želim da se ovo širi unaokolo." Spustio je glas. "Sve je urađeno pomoću ogledala", reče on, a ruke mu iznenada poleteše iz pukotine i ščepaše Harija za revere. Hari stade da se otima ne bi li umakao prividnom zahvatu, ali ga je on vukao naniže, inč po inč, i dok je to činio, meso s njegovog lica kao da se skidalo u trakama. Ispod nije bilo kostiju. Samo nekakava smeđa kaša.
     "Vidiš?" izusti on, ustima u obliku bezusne rupe. "Ljudi iz ogledala. Obojica."
     "Jebi se!" povika Hari i, oslobodivši se Hesovog stiska, stade da posrće unazad.
     Hes slegnu ramenima i isceri se. "Nikada nisi shvatio", ponovi on. "Ponavljao sam ti u nedogled..."
     Hari okrenu leđa kašastom licu.
     "U nedogled..."
     I ponovo pogleda prema vratima. Imao je sekundu, možda dve, da shvati kako Iad, ili bar jedan njegov deo, više nije bio u onom već u ovom svetu. A onda se tle oko Urobora izdiglo u čvrsti zid i sve ono što se dešavalo ranije - buka, potresi, preokreti - najednom su ličili na san o savršenom miru.

     3.
     Bila je to vožnja Fibinog života: začaurena u kamenoj utrobi i nošena u okrilju stene dok se ona uzdizala da zapreči Iadov put. Teksas joj je obećao da će biti bezbedna, i bila je, njena kapsula nošena je naviše kroz tle koje se grčilo na vodoskoku tečne stene takvom lakoćom da je mogla da uvuče konac u iglu da je htela da odvoji pogled od prizora koji joj je ukazivao. Stena je predstavljala promenljivo lice, koje je on oblikovao i povlačio po sopstvenoj volji. U jednom trenutku bila je zaronjena u pećine u kojima je Suština tekla u ledenoj tami, u narednom su slojevi uklanjali pred njenim životom mnoštvo velova; zatim kao da se nalazila usred živog tela, u čijim je venama plamtela tečna stena, a kraljevo fosilno srce kucalo poput groma svuda unaokolo.
     Povremeno je čula njegov glas u zidovima materice, koji joj je govorio da se ne plaši.
     Nije se plašila. Ni izdaleka. O njoj se brinula živa sila, koja joj je dala obećanje u koje je verovala.
     Iad ju je, s druge strane, i pored svog kretanja i svrhovitosti, podsećao na smrt. Ili bi se pre moglo reći, na preludijum za smrt: na muke i beznađe koje je videla da smrt donosi. Dok se približavao vratima, a zemlja se uzdizala da mu prepreči prolaz, stena ga je probila i iz njega se izliše gomile tamne materije, gotovo nalik na jaja, samo još odurnije usled svetlucave mnogostrukosti. Čak i ako su to bila jaja, razmišljala je Fib, u svima njima, sjajnima, boravila je smrt. Kada su udarila o obalu, raspukla su se i njihove sive tečnosti potekle su preko kamenja kao da otkrivaju tamu koja se nalazila ispod.
     Iako ranjen, nije izgubio apetit za Kozmom. Stena se nalazila svuda oko njega, ali on je nastavio da napreduje, iako je sama obala preko koje je prelazio postala drugo more, talas kamenja koji se uzdizao da ga vrati nazad.
     Fib je bilo teško da do kraja razabere šta se događa u haosu, ali činilo se da je Iad delom svoga tela nasrnuo prema pragu i upravo je prelazio preko njega kada je Teksas izdigao zid zemlje takvom brzinom da je odsekao izvidnički ud od glavnice. Iad je ispustio zvuk kakav Fib u životu nije čula, i dok se teturao u mukama, ceo predeo ispred nje - autoput, dine i obala - jednostavno se uspravio. Videla je Iad kako se strmoglavljuje, puca na hiljadu mesta, izbacuje svoju tvar, kada se ono što je pre samo nekoliko trenutaka bilo vodoravno uzdiglo u uspravnu masu povrh neprijatelja. Kolebalo se tamo jedan dug trenutak. Zatim se obrušilo na Iad - čvrsto nebo, padalo je i padalo - povlačeći ranjenu masu u jamu tamo gde je nekada bila obala.
     Još dok se ovaj prizor odigravao, Fib je osetila da je čaura zadrhtala, a ona bila odneta iz tog vrtloga velikom brzinom; konačno je spuštena u blizini grada, gde je obala još bila nedirnuta. Nije se čestito ni zaustavila, a čaura je naprsla i raspala se, ostavivši je bez ikakve zaštite. Iako se nalazila možda pune dve milje od vrata, tle se pomamno treslo i tuča od delića stene padala je svuda unaokolo; pojedine krhotine bile su dovoljno velike da je povrede. Teksas je iscrpeo svu svoju snagu, pretpostavila je ona, da bi uradio ono što je uradio. Nije više mogla od njega da očekuje zaštitu. Ustala je, mada joj je bilo teško da stoji uspravno, i, zaklonivši glavu šakama, teturavo je krenula nazad u pravcu grada.
     S vremena na vreme, vraćala bi pogled na obalu, ali kiša prašine i kamenja nastavila je nemilosrdno da pada, tako da je malo šta mogla da vidi kroz taj pokrov.
     Nigde nije bilo ni traga od Iada, to je bilo izvesno, kao ni od vrata kroz koja je prošla da bi došla u ovaj užasni svet.
     I jedno i drugo je, izgleda, nestalo: kako neprijatelj tako i vrata.

     4.
     Prva žrtva na Visovima bio je Zuri koji je stajao na pragu kada je obala sa druge strane provalila. Zahvaćen udarom izlomljenog kamenja, bio je odbačen u tečno tle. Njegovi akiloti pohitali su da ga iskopaju dok se Iadova prethodnica, odsečena od glavnine zidom, bacakala u besu, pretvarajući kako tle tako i vazduh u haos. Pobacani u prašinu, spasioci Blagoslovprokletog udavili su se zajedno sa svojim gospodarem. Što se Iada, pak, tiče, mada je posredi bio tek mali deo osvajača, on je ipak bio ogroman: pobesnela, kotrljajuća masa obličja, koja je bljuvala krv u predvorje neirike. Pukotina se uvijala s jednog na drugi kraj, kao da ju je nasilje počinjeno u njenoj sredini raščinjavalo. S druge strane, zemlja i nebo kao da su bili zamenili mesta. Zatim se obrušila oluja kamenja, pukotina se zatvorila poput zalupljenih vrata, a na Visovima je samo ostao haos nad haosom.
     Hari je bio odbačen na tle koje je podrhtavalo pre nego što se Iad pojavio, i bio je ubeđen da bi ponovo bio bačen na tle ako bi pokušao da se pridigne, te je ostao tamo gde se zatekao. Sa tog mesta ugledao je Kisona kako hoda preko tečne stene prema ranjenom Iadu, kao da nije osećao potrese, kao da se ničega nije plašio, glave zabačene unazad kako bi mogao da proučava osvajača u njegovoj pomahnitalosti. Iad kao da je bio rasporen. Delići njegove tvari, deset, petnaest stopa dužine u spiralama su se kretali put neba, sledeći strujnice; ostali delovi, od kojih je najmanji bio razmera čoveka, a najveći bio deset puta veći, kružili su u vazduhu, kao da su gladni i da će proždrati sami sebe. Drugi su, pak, pali na tečno tlo i zavlačili su se u prašinu.
     Kison je posegnuo u svoj sako i iz njegovih nabora izvukao štap kojim je Hari video da rukuje u prostoriji Zijema Karasofije. Tada je to bilo oružje. Ali sada, kada ga je podigao iznad glave, izgleda da je Iadu obezbeđivao tačku za usredsređivanje. Stuštili su se prema njemu sa svih strana, a njihova iskidana tela izbacivala su svoju prljavštinu na njega. Podigao je lice da je dočeka kao da je u pitanju bila prolećna kiša.
     Hari ovo više nije mogao da gleda. Glavu su mu preplavile slike mrtvih i smrti, oči su ga pekle od prizora Kisona koji se kupa u Iadovim otpacima. Ako odmah ne ode, zahvatiće ga očajanje. Otpuzao je na stomaku, jedva svestan u kom pravcu se kreće, dok se na vidiku nisu pojavili krstovi, ukočeni naspram neba. Nije očekivao da će ih ponovo videti, i bolne oči mu se ispuniše suzama.
     "Vratio si se", reče glas iz tame. Bio je to Raul.
     "A... ti si ostao", reče Hari.
     Raul mu je prišao, čučnuo i nežno pridigao Harija na noge. "Bio sam znatiželjan", reče on.
     "Vrata su se zatvorila."
     "Video sam."
     "A Iad koji je ovde..."
     "Da?"
     Hari otra suze iz očiju i zagleda se u krst na koji umalo nije bio razapet. "Krvari", reče on i nasmeja se.