X

     1.
     Kada su ulice počele da se prazne, Ervin je počeo da žali što se sporećkao sa Dolanom. Iako su ga noge bolele, i mada je osećao umor sve do zamišljene kičme, znao je, iako nije imao iskustva, da utvare ne spavaju. Biće budan i tokom časova tame, dok će se živi građani Evervila, bezbedni iza zaključanih vrata i zatvorenih prozora, uputiti u zemlju snova. Lutao je sredinom glavne ulice poput usamljenog pijanca, u želji da pronađe ženu kojoj je šaputao ispred Kitinog restorana. Ona ga je bar čula, iako kao iz daljine, dok niko drugi kome je srce kucalo u grudima nije ni pogledao u njegovom pravcu, ma koliko glasno vikao. Bilo je nečeg posebnog kod te žene, zaključi on. Možda je vidovita.
     Nije prošao sasvim neprimećen. Na uglu ulice Jabuka sreo je Bila i Mejzi Vejts, koji su šetali svoja dva labradora boje čokolade. Da li su ga psi namirisali ili videli? Nije mogao da bude siguran. Ali reagovali su tako što su počeli da kopaju nogama i reže; kuja se ukopala u mestu, dok je mužjak pojurio niz ulicu Jabuka, vukući za sobom uzicu. Bil - koji je imao oko pedeset godina i bio daleko od bilo kakve forme - krenuo je za njim, vičući.
     Način na koji su životinje reagovale uznemirio je Ervina. Nikada nije imao psa, ali uglavnom ih je voleo. Da li je stanje utvare u koje je dospeo bilo u toj meri neprirodno da je i najmanji miris koji je on širio bio dovoljan da životinje podivljaju?
     Spustio se na kolena i nežno pozvao kuju.
     "U redu je... u redu je..." reče on, ispruživši šaku, "neću ja nikoga da povredim..."
     Životinja je besno zalajala, dok je Mejzi posmatrala muža kako juri drugog psa. Ervin je dopuzao malo bliže, i dalje mrmljajući umirujuće reči, i kuja je izvesnim znacima počela da pokazuje da ga čuje. Nakrivila je glavu i sada je nešto ređe lajala.
     "Tako je", reče Ervin, "tako je. Vidiš, nije to tako loše, je li tako?" Njegova ispružena šaka nalazila joj se sada na možda dve stope od nosa. Prestala je da pravi pomamnu buku, i tek bi s vremena na vreme zalajala. Ervin je prišao još malo bliže i pomilovao je po glavi. Sada je prestala sasvim da laje, legla je i prevrnula se na leđa kako bi mogao da je počeše po stomaku.
     Mejzi Vejts ju je pogledala. "Keti, za Boga miloga, šta to radiš?" upitala je ona. Povukla je uzicu, ne bi li podigla životinju, ali je Keti isuviši uživala u pažnji koju joj je Ervin ukazivao. Neznatno je zarežala, kao da se tek nejasno sećala da ju je onaj koji ju je sada češao, pre samo minut ili dva uplašio, a onda je čak i od toga odustala.
     "Keti", izusti Mejzi, sada već sva očajna, a onda se obrati mužu: "Jesi li ga pronašao?"
     "Da li ti izgleda kao da sam ga pronašao?" dahtao je Bil. "Uputio se prema potoku. Naći će već put do kuće."
     "Ali saobraćaj..."
     "Nema saobraćaja", odvrati Bil. "To jest, jedva da ga ima. I ranije se gubio, pobogu." Bil je sada već bio stigao do ugla ulice i zablenuo se u Keti koja je ležala. "Vidi tebe, razmažena stara kujo", reče on s puno ljubavi i spusti se na kolena pored psa. "Ne znam šta je moglo toliko da ga uplaši."
     "Ja", odvrati Ervin, češući kujin stomak zajedno sa Bilom. Pas ga je čuo. Načuljila je uši i pogledala Ervina. Bil, razume se, nije ništa čuo. Ervin je ipak nastavio da govori, reči su mu same silazile sa jezika. "Slušajte, molim vas, Vejtsovi? Ako pas može da me čuje, onda možete i vi. Samo slušajte. Ja sam Ervin Tutaker..."
     "Ako si siguran", govorila je Mejzi.
     "Ervin Tutaker."
     "Siguran sam", odvrati Bil. "Verovatno će stići kući pre nas." Potapšao je Keti po čvrstom stomaku i ustao. "Hajde, stara curo", reče on. Zatim, pogledavši ženu postrance, dodade: "I ti, Keti."
     Mejzi Vejts ga munu u rebra. "Vilijeme Vejtse", reče ona, glumeći ljutnju.
     Bil se nagnu malo bliže njoj. "Želiš li malo da se zezamo?" upita je on.
     "Kasno je..."
     "Sutra je subota", odvrati Bil, obgrlivši ženu oko struka. "Ili ćeš tako ili ću te silovati u snu."
     Mejzi se zakikotala, i jednim brzim cimajem uzice naterala Keti da ustane. Bil poljubi Mejzi u obraz, a potom prošaputa nešto u ženino uho. Ervin nije bio dovoljno blizu da sve čuje, ali je uhvatio jastuk i kao i uvek. Šta god da je rekao, Mejzi mu je uzvratila poljubac, i oni se udaljiše niz ulicu, a Keti je svom utvarnom obožavaocu uputila pogled pun čežnje.
     "Da li si se ikada ženio, Ervine?"
     Bio je to Dolan. Sedeo je na pragu radnje sa nameštajem i rasvetom, čačkajući nos.
     "Ne, nisam."
     "Moja se preselila u Sijetl pošto sam preminuo. Trebalo joj je sedam nedelja i dva dana da se nadigne i ode. Prodala je kuću, kao i većinu nameštaja, iznajmila radnju. Bio sam tako besan. Čak sam pokušao da pođem za njom."
     "I?"
     Dolan odmahnu glavom. "Ne savetujem ti. Što sam se više udaljavao od Evervila, to sam postajao... neodređeniji."
     "Znaš li zbog čega?"
     "Samo nagađam, ali pretpostavljam da ja i ovo mesto moramo na neki način biti povezani, posle toliko godina. Možda ne mogu da zamislim sebe na bilo kom drugom mestu. U svakom slučaju, više ne plačem i ne cmizdrim. Znam gde pripadam." Pogledao je Ervina. "Kad smo već kod toga, potražio sam te iz određenog razloga."
     "Kog?"
     "Razgovarao sam sa nekolicinom mojih prijatelja. Ispričao sam im za tebe i o onome što se dogodilo ispred moje stare radnje, i oni žele da te vide."
     "Ima još..."
     "Nastavi. Možeš ti to da izgovoriš."
     "Duhova?"
     "Više volimo da se nazivamo povratnicima. Ali, važi, poslužiće i duhovi."
     "Zašto žele da me vide?"
     Dolan ustade. "Šta to tebe, do đavola, briga?" zaurla on, iznenada se razljutivši, "imaš nešto bolje da radiš?"
     "Ne", odvrati Ervin posle jednog trenutka.
     "Ideš li onda ili ne? Meni je svejedno."
     "Idem."

     2.
     Budenbaum se probudio u beloj sobi sa užasnom glavoboljom. U podnožju kreveta stajao je neki ubledeo mladić i posmatrao ga.
     "Probudio si se", reče mladić.
     Mladić ga je očigledno poznavao. Međutim, Budenbaum nije mogao da se seti imena koje bi išlo uz to lice. Njegova zbunjenost očigledno je bila vidljiva, jer dečko reče: "Ovene? To sam ja. Set."
     "Set." To ime izazvalo je pojavu desetak slika u Budenbaumovoj glavi, nalik na pojedinačne kadrove nekog filma, od kojih je svaki bio iz druge scene, a bile su povezane u petlju. Vrtele su se u krug, deset, dvadeset puta. Na trenutak je video golu kožu, ljutito lice, nebo, još lica koja su ga sada odozgo gledala.
     "Pao sam."
     "Jesi."
     Budenbaum pređe dlanovima preko grudi, vrata i stomaka. "Nije mi ništa."
     "Polomio si nekoliko rebara, kičmu i imaš frakturu lobanje."
     "Zaista?" Budenbaumove šake se digoše do glave. Bila je debelo zamotana. "Koliko dugo sam bio u nesvesti?"
     "Blizu osam časova."
     "Osam časova?" seo je u krevetu. "Oh, moj Bože."
     "Moraš da ležiš."
     "Nemam vremena. Čeka me posao. Važan posao." Prineo je šaku čelu. "Dolaze ljudi. Moram biti... moram biti... Isuse, izvetrilo mi je iz glave." Podigao je pogled prema Setu, sa očajanjem na licu. "Ovo je loše", reče on, "ovo je veoma loše." Zgrabio je Seta i privukao ga bliže. "Postojala je neka veza, je l' da?" Set nije znao tu reč. "Ti i ja, tucali smo se..."
     "Oh. To. Da. Da, upravo smo to radili, a taj Bosli, on je pravi hrišćanin..."
     "Pusti sad hrišćane", frknu Budenbaum. "Da li imaš u mene poverenja?"
     "Svakako da imam", reče Set, spustivši šaku na Budenbaumovo lice. "Rekao si mi šta će se dogoditi."
     "Jesam li? A šta sam rekao?"
     "Rekao si da dolaze avatari." Set je izgovorio tu reč s pauzom. "Rekao si da su oni više od anđela."
     Razumevanje je smenilo očajanje na Budenbaumovom licu. "Avatari", ponovi on. "Svakako." Počeo je da spušta noge sa kreveta.
     "Ne možeš da ustaneš", reče Set, "povređen si."
     "Preživeo sam i gore stvari od ove, veruj mi", odvrati Budenbaum. "Gde mi je odeća?" Ustao je i uputio se prema malom ormanu u uglu sobe. "Jesmo li još u Evervilu?"
     "Ne, u Silvertonu."
     "Koliko je to daleko?"
     "Trideset pet milja."
     "Kako si ti onda stigao ovamo?"
     "Pozajmio sam majčina kola. Ali, Ovene, tebi nije dobro..."
     "Ovde su veće stvari u pitanju od naprsle lobanje", odvrati Budenbaum, otvorivši ormanić i izvadivši odeću. "Mnogo veće."
     "Kao, na primer?"
     "Suviše je složeno..."
     "Brzo shvatam", dovrati Set. "Dobro znaš. Sam si to rekao."
     "Pomozi mi da se obučem."
     "Zar sam samo za to dobar?" pobuni se Set. "Nisam ti ja neki klinac-idot koga si pokupio."
     "Onda prestani da se ponašaš kao da jesi!" odbrusi Budenbaum.
     Set se istog časa povukao. "Pretpostavljam da je to bilo dovoljno jasno", primeti on.
     "Nisam tako mislio."
     "Ako ti treba neko da te obuče, zamoli bolničarku. Ako želiš da te neko preveze kući, uzmi taksi."
     "Sete..."
     Bilo je prekasno. Mladić je već bio izišao i zalupio vrata za sobom.
     Oven nije pokušao da ga sledi. Nije bio trenutak za trošenje snage u prepirci. Momak će se već vratiti. A ako se ne vrati, onda se neće vratiti. Kroz nekoliko časova pomoć mu ionako više neće biti potrebna - kao, uostalom, ni ljubav - Setova ili bilo kog samovoljnog klinca. Biće oslobođen svake slabosti, uključujući tu i ljubav; slobodan da živi izvan vremena, izvan mesta, izvan svega određenog. Biće raščinjen, na isti način kao i božanstva, jer božanstva nisu imala ni početak ni kraj; retko i divno stanje.
     Kada se već napola obukao, pojavio se lekar - lica kao od surutke, sa čupavom kosom.
     "Gospodine Budenbaume, šta vi to radite?" upita on.
     "A ja mislio da je to sasvim očigledno", odvrati Oven.
     "Ne možete da odete."
     "Baš naprotiv. Ne mogu da ostanem. Čeka me posao."
     "Zapanjen sam što ste uopšte u stanju da stojite", reče lekar. "Zahtevam da se vratite u krevet."
     Prišao je Ovenu koji podiže ruke. "Ostavite me na miru", reče on. "Ako želite da budete od neke koristi, pozovite mi taksi."
     "Ako pokušate da odete", reče lekar, "neću biti odgovoran za posledice."
     "Meni odgovara", odvrati Oven. "Da li biste me onda sada, molim vas, ostavili da se na miru obučem?"

     3.
     Za jedan tako skroman grad, Evervil se dičio neobično velikim brojem grobalja. Katoličko groblje Sveta Marija nalazilo se na oko dve milje izvan grada na putu Mulino, ali ostala tri - Pionirsko groblje (najmanje i istorijski najznačajnije), Poterovo groblje (koje je dobilo ime po porodici koja je sahranila više članova u ovoj oblasti od bilo koje druge) i jednostavno staro Evervilsko groblje - nalazila su se u okviru gradskih međa. Dolan je poveo Ervina na Poterovo groblje koje se nalazilo na putu Lambrol, blizu stare zgrade pošte.
     Dok su išli, on je veselo čavrljao na svoj način, uglavnom o tome koliko se grad promenio u poslednjih nekoliko godina. Prema njegovom mišljenju, ne nabolje. Toliko toga što je predstavljalo deo istorije Evervila - porodični poslovi, starije zgrade, čak i ulične svetiljke - sve je to bilo iskorenjeno ili uništeno.
     "Nisam mnogo razmišljao o takvim stvarima dok sam disao", primeti Dolan. "Nisi ni ti, je li tako? Jednostavno, živiš što najbolje znaš i umeš. Nadaš se da te neće pojuriti poreznici; nadaš se da ga još možeš naterati da ti se digne u subotu uveče; nadaš se da ti kosa ne ispada suviše brzo. Nemaš vremena da razmišljaš o prošlosti, dok ne postaneš deo nje. A onda..."
     "Onda?"
     "Onda shvatiš da je ono što je prošlo, prošlo zauvek, i da je prava šteta ako je u pitanju nešto što je trebalo sačuvati." Upro je prst u zgradu pošte, koja je ostavljena da propada od kada je otvorena veća i centralizovanija u Salemu. "Pogledaj ovu", reče on. "Mogla je da bude sačuvana, je li tako? Pretvorena u nešto korisno za zajednicu?"
     "Koju zajednicu?" upita Ervin. "Tako nešto ne postoji. Imamo samo nekoliko hiljada ljudi koji slučajno žive jedni pored drugih, i osamdeset posto vremena im je mrsko da se viđaju. Veruj mi, nagledao sam se toga u svom poslu. Ljudi tuže jedni druge zbog ograde koja je na pogrešnom mestu ili zbog posečenog drveta. Fini susedi, rekao bi ti, gledajući ih: običan svet dobrog srca. Ali dozvoli da ti kažem, kada bi to zakon dopuštao, za tili čas bi se poubijali."
     Ova poslednja opaska izletela mu je pre nego što je shvatio šta je, zapravo, kazao. "Samo sam pokušao da zaštitim decu", promrmlja Dolan.
     "Nisam mislio na tebe", odvrati Ervin. "Ono što si ti učinio..."
     "Nije bilo u redu. Znam ja to. Napravili smo strašnu grešku, i zauvek ću zbog toga žaliti. Ali učinili smo to jer smo mislili da moramo."
     "A kako se ta tvoja dragocena zajednica ponela prema tebi kada je shvatila da si zajebao stvar? Poput parija, je li tako?" Ovaj drugi ništa nije kazao. "Toliko o zajednici", reče Ervin.
     Nisu više razgovarali dok nisu stigli do kapije Poterovog groblja, a onda Dolan upita: "Znaš li ko je Hjubert Nordhof?"
     "Nije li njegova porodica posedovala fabriku?"
     "Mnogo više od fabrike. On je bio glavni u okolini, pedeset godina."
     "Pa šta s njim?"
     "Predsedava sudom svakog poslednjeg petka u mesecu."
     "Ovde?" upita Ervin, provirivši kroz železnu ogradu prema groblju. Mesec je zaklanjao tanak veo oblaka, ali bilo je dovoljno svetlosti da je mogao da vidi grobove ispred sebe. Tu i tamo pokoji isklesani anđeo ili kakva urna označavali su mesto na kome je počivala porodica koja je imala novca za bacanje, ali je većina grobova bila označena samo jednostavnim pločama.
     "Da, ovde", reče Dolan i povede ga unutra.
     Na suprotnom kraju groblja nalazio se drevni hrast prekriven mahovinom, i tamo, ispod njegovih džinovskih grana, okupio se skup od šestorice muškaraca i jedne žene. Neki od njih su lenčarili po kamenju, a jedan momak, koji je delovao bolesno čak i za mrtvu dušu, sedeo je na najnižoj grani. Sasvim uz stablo stajao je muškarac od svojih sedamdeset godina koji se upravo obraćao okupljenima; njegova odeća, naočari i njegovo pomalo formalno držanje nagoveštavali su da je živeo i umro u prethodnom veku. Ervinu nije bilo potrebno da mu Dolan prošapće u uho da je posredi malo pre pomenuti Hjubert Nordhof. Trenutno je bio u govorničkom zanosu.
     "Je li tako da nas ne vole? Prijatelji moji, tako je. Jesmo li zaboravljeni? Osim nekolicine, bojim se da jesmo. A da li nam je stalo? Prijatelji moji, da li nam je stalo?" Oštrim pogledom svojih plavih očiju zastao je na trenutak na svakom iz svoje pastve pre nego što je odgovorio: "Oh, moj Bože, da. Iz dubine svojih slomljenih srdaca, stalo nam je." Tu je zastao, pogledavši prema Dolanu i Ervinu. Nakrivio je glavu.
     "Gospodine Dolan", reče on.
     "Gospodine Nordhof." Dolan se okrenu prema Ervinu. "Ovo je momak o kome sam vam pričao. Zove se..."
     "Tutaker", reče Ervin, odlučivši da ne uđe u ovaj krug kao Dolanov štićenik, već kao slobodna jedinka. "Ervin Tutaker."
     "Drago nam je što vas vidimo, gospodine Tutaker", reče starac, "Ja sam Hjubert Nordhof. A ovo..." poveo je Ervina u obilazak skupine, sve ih predstavivši. Ervinu su tri imena bila poznata. Bili su to članovi porodica koje su i dalje bile istaknute u Evervilu (jedan je bio Gilholi, drugi otac bivšeg gradonačelnika). Ostali su mu bili nepoznati, mada je bilo očigledno, ako je suditi po njihovoj postmortem uglađenosti, da niko od njih nije bio bez posebnog građanskog pedigrea za života. Kao i Hjubert, bili su to ljudi koji su zauzimali značajno mesto u zajednici. Čekalo ga je samo jedno iznenađenje: jedina žena u ovoj skupini uopšte nije bila žena, već neki Kornelijus Flojd, koji je očigledno stigao u zagrobni život u prilično neurednoj ženskoj odeći, ali je ipak delovao krajnje srećno zbog svog usuda. Imao je odveć široke crte lica i odveć četvrtastu vilicu da bi se moglo reći da su ženske, ali je zato veoma uspešno afektirao dok je objašnjavao Ervinu da je njegovo ime zaista Kornelijus, ali da ga svi zovu Koni.
     Kada je obavio predstavljanje, Hjubert je prešao na posao. "Čuli smo šta ti se dogodilo", reče on. "Bio si ubijen, koliko smo shvatili, u vlastitoj kući."
     "Da, tako je."
     "Razume se, mi smo zapanjeni." Čulo se odgovarajuće saosećajno mrmljanje unaokolo. "Ali žao mi je što moram da kažem da nismo strašno iznenađeni. To je sve češća pojava u svetu."
     "Nije to bilo normalno ubistvo", istaknu Ervin, "ako je bilo koje ubistvo normalno."
     "Dolan je pomenuo neke vampire", reče Gilholi stariji.
     "To je njegova reč, ne moja", ponovo istaknu Ervin. "Isisali su mi život, ali nije bilo gluposti kao što je ujed u vrat."
     "Da li si poznavao ubicu?" upitao je dostojanstveni tip po imenu Dikerson, koji je trenutno ležao na jednom grobu.
     "Ne baš."
     "Šta to znači?"
     "Sreo sam ga dole kod Ungerovog potoka. Zvao se Flečer. Mislim da sebe smatra nekakvim mesijom."
     "Samo nam je to još trebalo", dobaci bledunjavi tip sa drveta.
     "Šta ćemo da uradimo povodom toga, Nordhofe?" zanimalo je Gilholija.
     "Ništa mi ne možemo da uradimo", reče Ervin.
     "Ne budi defetista", odbrusi Nordhof. "Imamo mi odgovornosti."
     "Istina je", reče Koni. "Ako nećemo mi ništa da preduzmemo, ko će?"
     "Ali šta?" upita Ervin.
     "Da spasemo naše nasleđe", odvrati Nordhof. "Mi smo stvorili ovaj grad. Lili smo znoj dok nismo ukrotili ovu divljinu i koristili smo sve svoje umne sposobnosti da bismo sagradili pristojno mesto na kome ćemo podizati porodice. Sada se to raspada. Već mesecima podozrevamo da se događa tako nešto. Svuda viđamo sitne znake toga. A sada si ti došao, ubilo te je nešto neprirodno, a momka Landijevih silovalo je u Dolanovoj radnji nešto drugo, isto tako neprirodno..."
     "Ne zaboravi pčele", ubaci Dikerson.
     "Kakve pčele?" upita Ervin.
     "Poznaješ li Frenka Tibita?" upita Dikerson. "Živi u Mun Lejnu?"
     "Ne, ne bih mogao da kažem..."
     "Drži pčele. Ili bolje reči, držao ih je. Sve su pobegle pre deset dana."
     "Da li je to od nekog značaja?" upita Ervin.
     "Ne bi bilo da je to jedini slučaj", reče Nordhof. "Ali nije. Mi gledamo, znaš, i slušamo. Posao nam je da sačuvamo ono što smo stvorili, čak i ako smo zaboravljeni. Tako čujemo sve što se dešava, ranije ili kasnije. Ima na desetine primera..."
     "Stotine", reče Koni.
     "U svakom slučaju nekoliko desetina", reče Nordhof, "nekoliko desetina dokaza o tome da se nešto čudno dešava, premda nijedan nije značajniji od Tibitovih pčela..."
     "Osim tvog ubistva", umeša se Dikerson.
     "Da li bih mogao da završim jednu rečenicu, a da me niko ne prekine?" upita Nordhof.
     "Možda kada ne bi toliko odugovlačio", reče Melvin Polok, koji je, izgleda, bio Nordhofovih godina i imao dugačka, stisnuta usta čoveka koji je umro kao nepopravljivi mrzovoljko. "Evo šta pokušava da kaže: uložili smo svoje živote u Evervil. Znaci nam govore da ćemo taj ulog zauvek izgubiti."
     "A kada ga više ne bude..." poče Dikerson.
     "I mi odosmo s njim", dodade Polok. "U zaborav."
     "Samo zato što smo mrtvi", reče Nordhof, "ne znači da to moramo prihvatiti bez borbe."
     Dikerson se zakikotao. "Nije loše, Hjuberte. Još ćemo mi od tebe napraviti komedijaša."
     "To nije stvar za smejanje", odvrati Nordhof.
     "Oh, ali jeste", reče Dikerson, pridigavši se u sedeći položaj. "Evo nas ovde, veliki i dobri Everviljani, bankar" - klimnuo je u Polokovom pravcu. "Trgovac nekretnina." Sada je klimnuo u pravcu Koni. "Vlasnik fabrike." Nordhof, razume se. "A mi ostali, sve sami pokretači i drmatori. Evo nas ovde, čuvamo svoje dostojanstvo kako najbolje znamo i umemo, i nadamo se da možemo iz pakla na neki način da utičemo na ono što se dešava tamo napolju" - pokazao je kroz kapiju, u svet živih - "kada je savršeno očigledno svakome ko ima oči u glavi da je prošlo."
     "Šta je prošlo?" upita Koni.
     "Naše vreme. Evervilovo vreme. Možda..." Zastao je, namrštio se. "Možda vreme čovečanstva", promrmlja on.
     Zavladala je tišina, čak je i Nordhof ćutao. Negde na ulicama sa druge strane groblja, zalajao je neki pas, ali čak ni taj krajnje poznati zvuk nije doneo nikakvu utehu.
     Konačno, Ervin reče: "Flečer zna."
     "Šta zna?" upita Nordhof.
     "Šta se dešava. Možda je čak on uzrok svemu. Možda kada bismo nekako smislili način da ga ubijemo..."
     "Kakva misao", reče Koni.
     "Čak kada to i ne bi spaslo grad", primeti Dikerson, očigledno se zagrejavši za tu zamisao, "malo bismo se zabavili."
     "Blagi Bože, ne možemo čak naterati ljude ni da nas čuju", istaknu Dolan, "kako, do đavola, onda nekoga da ubijemo?"
     "Nije on neko", reče Ervin. "On je stvar. On nije ljudsko biće."
     "Ti kao da si sasvim uveren u to", istaknu Nordhof.
     "Ne verujte mi na reč", odvrati Ervin. "Dođite i uverite se sami."