VIII

     1.
     Evervil je tog četvrtka ujutro rano ustao, iako je prethodne noći otišao na spavanje kasnije nego obično. Trebalo je okačiti barjake, uglancati prozore, pokositi travu i oprati ulice. Danas niko nije lenčario.
     U Privrednoj komori, Doroti Balard je šizela zbog oblaka koji su se navukli preko noći. Prognozer vremena obećao je sunce, sunce, sunce, a već je bilo jedanaest i dvadeset dva i ona do sada nije videla ni tračak sunca. Prikrivši nervozu vlastitim zračenjem, bacila se na posao koji je trebalo obaviti toga dana, organizovanje rasturanja festivalskih brošura, koje su stigle toga jutra, do svih mesta sa spiska na kojima je uvek trebalo da ih ima. Doroti je bila veliki pobornik spiskova. Bez njih, sve bi se pretvorilo u haos.

     Nešto pre podneva, na raskrsnici ulice Vitijer i glavne, Frenk Karlsen naleteo je otpozadi svojim karavanom na kamion koji je stajao, tako da je usled tog sudara saobraćaj u glavnoj ulici zaustavljen na skoro jedan sat. Karlsen je odveden u policijsku stanicu, gde je priznao da je počeo da slavi malo prerano ove godine; svega nerkoliko boca piva da uđe u štos. Nije pričinio neku veću štetu kamionu, tako da ga je Ed Olson, koji ga je priveo, pustio uz blagi prekor. "Menjam zakon zbog tebe, Frenk", rekao je Karlsenu, "i zato ostani trezan da ne bih ispao magarac."
     U dvanaest i petnaest saobraćaj se ponovo normalno odvijao glavnom ulicom, a u to vreme je i Doroti pogledala kroz prozor kancelarije i videla da se oblaci proređuju, a sunce polako pomalja.

     2.
     Ervin je krenuo prema potoku nešto posle deset; zastao je kod Kiti da pojede palačinke sa jabukama i popije kafu kako bi se okrepio. Bosli je bio u uobičajenoj razdraganosti, što je ponekad Ervinu smetalo, ali ga je danas jednostavno zabavljalo.
     Utolivši glad, Ervin se uputio ka potoku; kola je parkirao ispred masonske lože u Prvoj ulici i odatle je nastavio pešice. Bilo mu je drago što je navukao nepropustive čizme i stari džemper. Topli poslednji dani leta i kiše koje su padale pre otprilike nedelju dana omogućili su da gustiš bude bujniji no ikad, i dok je stigao do potoka imao je ogrebotine po obrazima, licu i šakama i dovoljno grančica na džemperu da potpali malu vatru.
     Tokom vekova, potok je izdubio sebi duboki jarak kojim je tekao, a nad njegovu plitku, brzu vodu nadnosile su se pretpotopne paprati. Nije dolazio ovamo šest ili sedam godina, i ponovo se iznenadio što se oseća kao da je daleko od sveta. Iako se glavna ulica nalazila na samo tri četvrt milje iza njega zujanje mušica oko njegove glave bilo je jače od saobraćajne buke, dok se ispred njega, sa druge strane potoka, gusto pošumljena padina uzdizala prema Visovima koji su bili goletni i, kako je pretpostavljao, bez ijednog živog stvora. Bio je sam, i to nipošto nije bilo neprijatno osećanje. Polako se dao u potragu za kućom pored potoka, prepustivši se za to vreme razmišljanju o svojoj budućnosti.

     3.
     Džo je pozvao Fib kod doktora usred jutra i upitao da li bi mogla da se nađe s njim za vreme ručka umesto po podne. Upozorila ga je da će moći svega nekoliko minuta da provedu zajedno; od kancelarije do kuće i nazad bilo joj je potrebno deset minuta. Verovatno i duže, pošto su ulice sada bile tako zakrčene. Mislio je i na to. Dođi u stan, predložio je, do njega ti treba svega nekoliko minuta. Rekla mu je da će doći. Očekuj me odmah posle pola jedan, kazala mu je.
     "Čekaću", rekao je, a nju prođoše žmarci od vreline njegovog glasa.
     Ostatak jutra provela je sa malim osmehom na licu, a u dvanaest i dvadeset osam je izišla. Bila je kod njega u stanu samo dva puta pre toga, jednom kada je Morton imao grip i ostao u krevetu, i jednom dok je bio na odmoru. Bilo je rizičnije nego da se nalaze u kući, jer nije bilo načina da uđe u kuću, a da je ne vide. Naočito danas kada se unaokolo muvalo toliko ljudi. Bilo joj je svejedno. Parkirala je kola na ulici ispred same zgrade i prkosno krenula uz bočne stepenice, koje su vodile do Džoovih ulaznih vrata, gotovo se nadajući da će je neko videti.
     Jedva da je zglavcima prstiju dodirnula vrata, a ona su se već otvorila. Na sebi je imao samo šorts i strašno se znojio.
     "Ventilator se pokvario", reče on, povukavši je brzo unutra. "Ali tebi ne smeta znoj, je li tako?"
     Stan je bio u neredu, kao i obično, i u njemu je bilo vrelo kao u pećnici. Napravio joj je mesta na sofi, ali umesto da sedne, sledila ga je u kuhinju gde joj je sipao čašu ledene vode. Tu su i ostali; kroz prozor je dopirala ulična buka.
     "Nešto sam razmišljao", reče on. "Što pre raščistimo ovo, to bolje."
     "Idem kod advokata u ponedeljak."
     Razvukao je usta u osmeh. "Dobra devojčica." Spustio joj je ruke na ramena, spojivši šake iza njene glave. "Želiš li da pođem s tobom?"
     "Ne. Sama ću."
     "Posle toga ćemo jednostavno otići odavde. Što je dalje moguće."
     "Gde god želiš."
     "Negde gde je toplo", reče on. "Volim kada je toplo."
     "Odgovara mi", reče ona. Spustila mu je palac na obraz i protrljala ga. "Boja", reče ona.
     "Poljubac", uzvrati on.
     "Moramo da razgovaramo."
     "Razgovaraćemo dok se tucamo."
     "Džo..."
     "Važi, tucaćemo se dok razgovaramo, šta misliš o tome?" Prišao joj je malo bliže. "Suviše je vruće da kažeš ne." Znoj joj se slivao između grudi. Bila je gotovo omamljena od vrućine."
     "Da?" upita on.
     "Da", odvrati ona, i ostade da stoji, dok joj se u glavi vrtelo, a on je izlagao vazduhu, dugme po dugme, kopču po kopču.

     4.
     Ervin je prvo sledio potok nizvodno, razmišljajući o tome kako je veća verovatnoća da se kuća nalazila na ravnijem terenu nego na neravnim delovima podnožja Visova. Otkrio je da ili je on pogrešio u toj pretpostavci ili je taj deo Mek Fersonove ispovesti bio lažan. Posle jednog sata odustao je da sledi potok jugoistočno i okrenuo se, prateći vlastite tragove, do mesta sa koga je krenuo. Tamo se zadržao nekoliko minuta da popuši cigaretu i smisli šta mu sada valja činiti. Još najmanje sat i po neće osetiti glad zahvaljujući Boslijevim palačinkama, ali bio je prilično žedan posle pentranja preko gromada i probijanja kroz gustiš. Možda bi trebalo da napravi pauzu. Vrati se do Kiti i popije šolju kafe; a potom da osvežen nastavi potragu. Posle nekoliko minuta, odlučio je da se odrekne pauze i nastavi potragu. Pošto pronađe kuću, kafa će ionako imati bolji ukus.
     Međutim, zemljište je vrlo brzo postalo problematičnije kada je krenuo uzvodno, i posle četvrt sata napornog probijanja kroz gusto rastinje, šake su mu bile zelene od mahovine, kolena odrana usled klizanja po kamenju, i uopšte je bio spreman da odustane. Zastao je da skine džemper - u kome se sada kuvao - i kada je provukao glavu, ugledao je neki tajanstveni oblik među drvećem ispred sebe. Krenuo je prema njemu, izvlačeći ruke iz džempera u hodu i počevši da ispušta tihe zvuke zadovoljstva što se više približavao.
     "Oh... oh... to je to! To je to!"
     Bila je tu, pravo ispred njega. Vatra i trulež pojeli su većinu dasaka, ali kostur i dimnjak od cigala još su stajali.
     Okačio je džemper o granu i nastavio da se probija kroz gustiš dok nije stigao do pročelja kuće; doduše, jedva da je zasluživala da se tako nazove - pre bi se moglo reći da je posredi brvnara - i zakoračio preko praga.
     Naišao je na nekoliko bednih znakova života kojim se nekada tu živelo: delovi ugljenisanog nameštaja, komad istrulelog tepiha, delići nekoliko tanjira, izubijano vedro. Prizor je bio jadan, razume se, ali Ervin je bio oduševljen. Više uopšte nije sumnjao da je Mek Fersonovo priznanje bilo u suštini istinito. Imao je dovoljno dokaza da obznani ono što je doznao, bez bojazni da će mu neko protivurečiti. Sada je trebalo samo da smisli kako da najviše izvuče iz onoga što će objaviti.
     Kleknuo je i izvukao krhotinu nekog zemljanog suda između isprepletenog rastinja, i prvi put osetio nelagodnost. Nije verovao u duhove - mrtvi su bili mrtvi, i ostajali su mrtvi - ali ga je ipak izjedao muk koji je vladao oko njega. Bilo je vreme da se vrati; vreme da popije onu kafu, a možda i da se počasti parčetom kolača sa šargarepom.
     Čisteći prašinu sa krhotine tanjira, ustao je. U tom trenutku ugledao je neku kretnju među drvećem sa druge strane potoka. Pogledao je u tom pravcu i osetio mučninu u stomaku. Neko je tamo stajao, posmatrao ga. Krhotina tanjira iskliznula mu je između prstiju. Nakostrešio se.
     Senke među borovima bile su suviše guste da bi mogao jasnije da razazna posmatračevu pojavu, ali bilo je jasno da nije nikakav stoper. Na sebi je imao nešto tamno i debelo, nalik na halju, lice mu je bilo napola skriveno povećom bradom, a blede šake držao je spojene ispred sebe.
     Nagnuo je glavu u Ervinovom pravcu, kao da kaže: 'Vidim da me vidiš.' Zatim je podigao levu šaku i pozvao Ervina da mu priđe. Između njih se, razume se, nalazio potok, skromni usek koji je sebi izdubio, a koji je bio dublji ovde, bliže izvoru, nego niže dole. Predstavljalo je dovoljnu zaštitu ako se pokaže da je stranac ludak, tako da se Ervin osećao bezbedan da posluša čoveka i priđe malo bliže.
     Kada je stigao do obale, koja se strmo spuštala nekih četiri ili pet stopa, čovek je progovorio. Glas mu je bio tih, ali se čuo i pored žubora vode.
     "Kakvo je ovo mesto?" upita on.
     "Ovo je Ungerov potok."
     "Mislio sam na varoš."
     "Nije to varoš, već grad. Zove se Evervil."
     "Evervil..."
     "Jeste li se izgubili?"
     Čovek poče da se spušta niz nagib između drveća. Bio je bos, vide Ervin, i sa svakim korakom koji je napravio bivalo je sve očiglednije da na sebi ima zaista čudnu odeću, kao i da su mu crte lica podjednako čudne. Kao što je Ervin i pretpostavio, na sebi je zaista imao halje, tako tamnoplave da su bile gotovo crne. Što se tiče njegovog lica, predstavljalo je neku čudnu mešavinu strogoće i nonšalantnosti: obrve isprepletene, oči žive, usta tanka, ali razvučena u kakav-takav osmeh.
     "Mislio sam da sam se izgubio", reče on, "ali vidim da nisam. Kako se zoveš?"
     "Ervin Tutaker."
     "Ervine, moram da te zamolim za uslugu."
     "Prvo mi reci ko si ti."
     "Oh, svakako." Stranac je sada već bio na naspramnoj obali i raširio je ruke prema Ervinu. "Zovem se", reče on, "Ričard Vesli Flečer. Dolazim da te spasem banalnosti."

     5.
     "Džo. Neko se penje stepenicama."
     Odlepio je usne od njenih grudi i oslušnuo. Napolju, na ulici, drala su se deca, a u stanu ispod njegovog svirao je radio. Ali nisu se čuli nikakvi koraci, nikakvo škripanje. Nastavio je da joj liže bradavicu.
     "Kunem se", prošaputa ona, okrenuvši pogled prema vratima.
     "Važi", reče on, dohvativši šorts sa poda i navukavši ga, pri čemu je morao da pritisne svoj uvek nabrekli ud uz stomak.
     Ona pređe prstima preko grudi koje je on tako savesno lizao, a zatim povuče bradavicu držeći je srednjim prstem i palcem.
     "Daj da vidim šta imaš, mala", reče on, osvrnuvši se na vratima.
     Pustila je da joj jedna noga padne sa sofe po kojoj se prućila i malo je izdigla bokove. Zagledao joj se među noge.
     "Oh, mala."
     "Dopada ti se?" prošaputa ona.
     "Videćeš koliko mi se dopada."
     Umalo ga nije pozvala da joj se smesta vrati, ali pre nego što je uspela, već je bio izišao u hodnik. Pogledala je svoje telo, uhvativši višak oko struka. Rekao je da mu se dopada ovakva kakva jeste; ali nije se dopadala samoj sebi. Zaklela se da će da skine dvadeset funti, dvadeset funti pre Dana zahvlanosti. To je bilo...
     "Crnčugo!" čula je Mortona kako urla. Vrata su lupila o zid. Džo se zateturao niz hodnik, držeći se za goli stomak.
     Uhvatila se za naslon sofe, ne bi li se pridigla, ali pre nego što je uspela, Morton je već stajao na vratima, zagledavši se u isto mesto u koje je i Džo zurio samo nekoliko trenutaka ranije, sa izrazom gađenja na licu.
     "Pobogu!" povika on. "Pobogu, pogledaj se samo!" Krenuo je ka njoj preko sobe, ispruženih ruku. Zgrabio joj je raskrečene noge i povukao je sa sofe sa takvom žestinom da je vrisnula.
     "Nemoj!"
     Međutim, on više ništa nije čuo. Nikada ranije nije videla takav izraz na njegovom licu: iskezio je zube, usne su mu bile prošarane, vene iskočile, znoj liptao, a oči je iskolačio. Nije bio crven, uprkos naporu: imao je boju osobe koja se upravo sprema da povraća ili da se onesvesti.
     Sagnuo se i naterao je da se pridigne na kolena.
     "Ti jebena kurvo!" vikao je, šamarajući je. "Da li mu se dopada?" Ovog puta pljusnuo ju je po grudima, s jedne, pa sa druge strane. "Kladim se da mu se dopada!" Pojačao je udarce, s obe strane, osetila je bockanje. "Kladim se da ti sisa te tvoje jebene sise!"
     Pokušala je da se pokrije, ali on je upravo hvatao zalet.
     "Lepe sise!" Udarao ju je i udarao, tako da su joj suze potekle. "Lepe sise! Lepe, lepe sise!"
     Nije videla kada je Džo ustao, bile je suviše zauzeta moljakajući Mortona da je pusti. Ali on se iznenada stvorio tu, zgrabio je njenog mučitelja za kragnu i odbacio ga preko sobe. Morton je bio dobra tri do četiri inča viši, i gotovo pedeset funti teži, ali Džo se stvorio pored njega u trenu, prilepivši ga pesnicama uza zid.
     Brišući suze iz očiju, Fib je posegnula za nekim delovima odeće da prikrije svoju nagost. Dok je to radila, Morton - kome je iz nosa liptala krv - urliknu i ponovo nasrnu napred, zaletevši se svom svojom težinom na Džoa, tako da su obojica poletela preko sobe. Džo se strmoglavio na televizor koji je sleteo sa niskog stočića na kome je stajao, a Džo je poleteo zajedno s njim, dok je sto zakrckao pod njim. Morton je pao povrh njega, ali se pridigao već u narednom trenutku, uzvrativši šutiranjem na Džoove udarce šakama. Udarci su bili usmereni između Džoovih nogu, i pet-šest puta pogodili su cilj, dok je Džo ležao sklupčan i ošamućen na krhotinama i staklu.
     Zaboravivši na svoje pokušaje da se upristoji, Fib ustade i pokuša da odvuče Mortona od njega, ali joj on šakom prekri lice, štipajući je za obraze.
     "Čekaj svoj red!" reče on, dobujući po Džoovim preponama. "Sa'ću ja."
     Zatim ju je odgurnuo, gotovo nonšalantno, kako bi mogao da se usredsredi na okrutno iživljavanje nad Džoom.
     Pogledala je Džoa - njegovo telo ispruženo preko krhotina, krvavu mrlju koja se širila po njegovom šortsu - i shvatila pomalo ošamućeno da Morton neće prestati dok Džo ne bude mrtav.
     Morala je nešto da učini, bilo šta. Osvrnula se po sobi, tražeći bilo kakvo oružje, ali nije bilo ničeg što je mogla da podigne, a čime bi uspela da obori Mortona. U očajanju je odjurila u kuhinju, slušajući dok je trčala užasne, potmule udarce čizme o telo, i Džoovo ječanje, sve slabije iz časa u čas.
     Stala je da otvara jednu ladicu za drugom, tražeći kakav nož za meso ili hleb; nešto čime bi mogla da pripreti Mortonu. Ali našla je samo gomilu iskrivljenog pribora za jelo.
     "Sjeban si, crnčugo..." govorio je Morton. Džoovo ječanje potpuno je prestalo.
     U očajanju je zgrabila običan nož i viljušku i trčećim korakom se vratila u dnevnu sobu, baš u času kada se Morton sagao da skine Džou šorts i pogleda svoje remek-delo. Odvratna prisnost tog čina samo je podbola njen bes, i ona se bacila na Mortona sa podignutim oružjem. Okrenuo se u tom trenutku i više slučajno nego namerno izbio joj nož iz ruke. Viljuška je, međutim, pronašla cilj; njen nalet bio je dovoljan da mu je zabije u gornji deo prsa.
     Pogledao je viljušku, više zbunjen nego što je osećao bol, a zatim ju je udario nadlanicom tako da je odletela zateturavši se prema vratima. Iz rane je curela krv, ali on nije gubio vreme na to da izvuče viljušku.
     "Ti, jebena kučko!" reče on, krenuvši na nju poput kamiona bez vozača.
     Povukla se u hodnik. Ulazna vrata bila su i dalje otvorena. Ako pojuri, mogla bi još da mu umakne. Ali to bi značilo da ostavi Džoa ovde dok ona ne nađe nekoga da joj pomogne, a sam Bog je znao šta bi Morton mogao u međuvremenu da mu uradi.
     "Stani", reče joj on, a glas mu je sada već postao bolno rapav. "Sama si ovo tražila." Gotovo da je zvučao razumno. "Znaš da si ovo sama tražila."
     Pogledala je duž uskog hodnika prema kupatilu, i kada se stuštio prema njoj proletela je kroz vrata, okrenuvši se da ih zatvori pre nego što stigne do nje. Prekasno. Gurnuo je ruku kroz prorez; ščepao ju je za kosu. Oslonila se svom svojom težinom o vrata, prignječivši mu ruku. Ovog puta je vrisnuo i stao da bljuje psovke, režeći od bola. Počeo je da gura vrata, istovremeno izvlačeći ruku i poturivši stopalo u prorez kada je ovaj postao dovoljno širok.
     Bila je bosonoga i klizala se po pločicama; predstavljalo je pitanje trenutka kada će otvoriti vrata. A onda će je ubiti, bila je ubeđena u to. Počela je da vrišti iz petnih žila, a buka koju je stvarala ispunila je celo sićušno kupatilo. Ako neko ne dođe vrlo brzo, biće prekasno.
     Sada se već i njegovo lice pojavilo u otvoru, bledo i znojavo poput pločica.
     "Otvori!" reče on, još jače gurnuvši. "To bar znaš da radiš." Nalegavši još jednom na vrata, uspeo je širom da ih otvori. Nije imala kuda da pobegne i on je to znao. Stajao je na vratima, krvareći i dahćući, odmeravajući je pogledom.
     "Ti si kurva", reče on. "Debela, jebena kurva. Otkinuću ti te tvoje jebene sise."
     "Hej!" povika Džo.
     Morton pogleda niz hodnik. Džo se bio pridigao i pridržavao se o vrata dnevne sobe.
     "Još nisi mrtav?" upita Morton i krenu nazad prema Džou.
     Do kraja života, Fib neće moći da shvati šta se tačno potom dogodilo. Krenula je za Mortonom da ga zadrži, ili bar da ga dovoljno dugo zadrži da Džo može da stigne do ulaznih vrata - u to je bila sigurna - ali kada ga je zgrabila za rame, Džo mu se isprečio na putu ili se tamo našao jer se okliznuo. Možda je udario Mortona; možda se Morton sapleo, onako oslabljen usled gubitka krvi; možda je njena težina bila dovoljna da ga obori. Šta god da je bilo posredi, on je pao napred, usprevši čak i u tom trenutku da zgrabi Džoa. Kada je udario o tle začuo se zvuk kao da je nešto puklo, što je bilo propraćeno Mortonovim jecajem. Nije više ustao. Noge su mu se trenutak grčile. Potom je ostao nepokretno da leži.
     "Oh... moj... Bože..." izusti Džo i, okrenuvši se od Fib, stade žestoko da povraća.
     I dalje se plašeći da bi Morton mogao ponovo da ustane, obazrivo mu je prišla. Iz grudi mu je curela krv. Viljuška! Zaboravila je na viljušku!
     Preokrenula ga je. Još je disao, ali isprekidano, tresući se od glave do pete. A viljuška je pukla napola. Deo od možda tri inča, ostao mu je u grudima.
     Džo je počeo da se pridiže, otirući usta nadlanicom.
     "Moramo pozvati doktora", reče on i nestade u dnevnoj sobi.
     Fib krenu za njim. "Stani, stani", reče ona. "Šta ćemo mu reći?"
     "Istinu", odvrati on. Izvukao je telefon iz novonastalog krša. Bio je iščupan iz zida. Praveći grimase pri svakom pokretu, zastao je da ga ponovo uključi, dok je Fib navlačila donji veš. "Zatvoriće me zbog ovoga, mala."
     "To je bio nesrećni slučaj", reče ona.
     On odmahnu glavom. "Ne ide to tako", nastavi on. "Već sam bio u nevolji."
     "Kako to misliš?"
     "Imam dosje", reče on. "Nameravao sam da ti kažem..."
     "Baš me briga", odvrati ona.
     "Ali trebalo bi da te je briga", odbrusi on, "jer to sve zajebe." Pronašao je kraj gajtana, ali je ovaj bio sav u golim žicama. "Ne valja", reče on, bacivši telefon među krhotine nameštaja. Zatim se pridigao, dok su mu suze ispunjavale oči. "Tako mi je žao...", reče on, "tako mi je... žao."
     "Biće bolje da pođeš", reče ona.
     "Ne."
     "Mogu da se pobrinem za Mortona. Ti samo idi." Navukla je suknju, i upravo je zakopčavala bluzu. "Sve ću objasniti, za njega će se pobrinuti, a onda ćemo jednostavno otići zajedno." Znala je da to što priča nije baš logično, ali nije umela bolje. "Ozbiljno to mislim", reče ona. "Obuci se i idi!"
     Vratila se do vrata. Morton je sada nešto mrmljao, što je samo pojačalo grčenje: skarednosti pomešane sa glupostima, nalik na bebino trabunjanje, osim što mu je između usana curela krv umesto mleka i pljuvačke.
     "S njim će biti sve u redu", rekla je Džou koji je i dalje sav očajan stajao nasred uništene sobe. "Hoćeš li već jednom, molim te, otići. Sa mnom će biti sve u redu."
     Zatim je izišla na sunce i krenula niz stepenice. Deca su prestala da se igraju na ulici i posmatrala su sa naspramnog pločnika.
     "U šta zijate?" dobaci im ona tonom kojim je dočekivala one što su kasnili kod doktora. Cela skupina se u trenu razbežala, a ona je pohitala ka telefonu na uglu ulice, ne usuđujući se da se osvrne kako ne bi možda videla Džoa koji odlazi.