V

     1.
     Kao pravi bukvalista, Fib je očekivala da je na kraju puta čekaju vrata. Najverovatnije će to biti lepša vrata od svih koja je do tada videla, mada nije bila baš toliko naivna da očekuje zvono i otirač na kome piše dobrodošla, ali to će ipak biti vrata. Staće pred njih, okrenuti kvaku, i ona će se otvoriti pred njom uz jedan kraljevski uzdah.
     Kako se samo prevarila. Prelazak iz jednog u drugi svet ličio je na udisanje etera kod zubara u stara grozna vremena: njen um se upinjao da ostane pri svesti i gubio, gubio, gubio...
     Nije se sećala da je pala, ali kada je otvorila ponovo oči, ležala je potrbuške sa licem prislonjenim uz snegom prekrivenu stenu. Podigla se; bila je promrzla do kostiju. Među snežnim pahuljama primetila je kapi krvi, a i osetila je kako joj krv curi sa lica. Podigla je šaku i oprezno opipala usta i nos. Nos je bio taj koji je krvario, ali je nije mnogo boleo, te je pretpostavila da ga nije slomila.
     Potražila je maramicu u džepu haljine (koju je odabrala zbog njene oskudnosti, jer je očekivala da će je Džo videti u njoj; sada je žalila zbog te odluke) i pronašla smotanu tkaninu koju je pritisnula uz nos. Tek je tada počela da uočava okolinu.
     Desno od nje nalazila se pukotina kroz koju je došla; dan sa druge strane bio je svetliji (i topliji) od rumenkastog sumraka u kome se obrela. Sa leve strane, delimično prekriveno maglom, nalazilo se more čiji su tamni talasi delovali gotovo lepljivo. A na obali je čučalo bezbroj ptica koje su neodređeno podsećale na kormorane. One najveće bile su možda dve stope visoke, sa pegavim i gotovo uvoštenim telima i sićušnim glavama - od kojih su neke bile ukrašene krestama zelenog perja, dok su druge bile potpuno ćelave. Najbliže su se možda nalazile na svega dve jarde od nje, ali nijedna nije pokazivala ni najmanju zainteresovanost. Ustala je cvokoćući od zime i bacila pogled unazad prema mestu sa koga je došla. Da li bi vredelo rizikovati i vratiti se samo radi neke prikladnije odeće? Ako ne bude našla nešto da se zaogrne, umreće od zime za vrlo kratko vreme.
     Samo je trenutak o tome razmišljala. A onda je na drugoj strani ugledala jedno dete Blagoslovprokletog, koje je očigledno zurilo u njenom pravcu. Preplavio ju je užas svega onoga što je iskusila da bi stigla ovamo. Bolje hladnoća nego krstovi, pomisli ona, i pre nego što je dete moglo da pozove nekoga da pođe za njom, stala je da se povlači niz obalu prema vodi, a veo magle između nje i prolaza postajao je deblji sa svakim korakom, tako da na kraju više nije mogla da ga vidi; niti je ona, molila se za to, mogla da bude viđena.
     Blizu vode bilo je još hladnije, ledene kapljice podizale su se sa svakog talasa koji se razbio o obalu. Ali za to je dobila nadoknadu. Sa njene desne strane magla je mestimično bila krzava, i ona je ugledala treperava svetla malo dalje niz obalu, kao i neodređene obrise krovova i tornjeva. Hvala Bogu, pomisli ona, civilizacija. Krenula je bez oklevanja prema njima, sve vreme se držeći vode, kako se ne bi izgubila u magli. Međutim, ona se istanjila i nestala posle samo pet minuta hoda, tako da je konačno neometeno mogla da razgleda predeo oko sebe. Prizor nije bilo nimalo umirujući. Svetla grada nisu bila ništa bliža nego kada ih je prvi put ugledala, a ostatak predela - obala, stenoviti teren sa druge strane i samo more-san - predstavljao je pustoš, ili gotovo pustoš. Boje je bilo samo na nebu, i to u obliku razdražujuće mešavine modričastorumenih i čeličnosivih nijansi. Nije bilo zvezda koje bi joj osvetljavale put, kao ni meseca, ali je zato sneg koji je promicao predelom preuzimao sablasno osvetljenje, kao da je tle pokralo ono malo svetlosti koju je nebo posedovalo. Što se života tiče, bilo je ptica, čiji se broj sada znatno proredio, ali su se još mogle primetiti tu i tamo po obali, nalik na vojsku koja čeka naređenja nekog odsutnog generala. Nekoliko njih napustilo je svoje položaje i lovilo ribu po plićacima. To nije bio težak zadatak. Talasi su naprosto vrveli od sićušnih srebrnastih riba, i ona vide nekoliko ptica koko zaranjaju, a potom se pojavljuju iz vode sa kljunovima i jednjacima toliko napunjenim ribom koja se bacakala, da se upitala kako to da se ne zagrcnu.
     Taj prizor ju je podsetio da je i ona gladna. Prošlo je šest, a možda i više časova od doručka koji su ona i Tesla na brzinu pojele pre nego što su krenule. Do sada bi, čak da je i na dijeti, već dva puta nešto prigrizla i ručala. Umesto toga, popela se uz planinu, gledala raspinjanje na krst i prešla u drugi svet. To je bilo dovoljno da se svačiji stomak pobuni.
     Jedna ptica prođe gegavo pored nje, i dok se bacala u vodu u potrazi za hranom, Fibin pogled odluta jard ili dva uz obalu do mesta gde je ova do malopre čučala. Da li je to jaje između kamenja? Otišla je do tog mesta i podigla ga. Zaista je bilo jaje, dva puta veće od kokošjeg, sa finim prugama. Pomisao da treba da ga pojede sirovo uopšte nije bila privlačna, ali bila je suviše gladna da bi joj to mnogo smetalo. Razbila ga je i sasula sadržaj u usta. Imalo je mnogo čvršći ukus nego što je očekivala; u stvari, gotovo mesnat i sluzav. Progutala ga je, sve do poslednje kapi, i upravo je počela da se osvrće unaokolo tražeći još koje, kada je začula pomamno kreštanje i ugledala razjarenu pticu koja je snela jaje kako juri uz obalu prema njoj, povijene glave i nakostrešenog perja.
     Fib nije bila raspoložena da iskusi njenu zlovolju.
     "Iš, ptico!" reče joj ona. "Gubi se, prokleta bila! Iš!"
     Pticu nije bilo baš tako lako oterati. Buka koju je podigla izazvala je slično kreštanje svih ptica u blizini; nastavila je da nasrće na Fib, i u jednom trenutku ju je kljunom ščepala za list noge. Rana ju je pekla. Zacvilela je i odskočila unazad od ptice kako ova ne bi mogla da je dohvati; ovog puta poterala ju je mnogo oštrije.
     "Ma nosi se!" povikala je na nju. "Prokletstvo!" Dok se povlačila, pogledala je nogu koja ju je pekla i u tom trenutku se okliznula na kamenje uglačano od snega. Po drugi put za pola sata je pala, ali bar je jednom u životu bila srećna što su joj guzovi dobro podmašćeni. Međutim, taj pad ju je uvalio u još veću nevolju, jer ga je, pored ptice čije je bilo jaje, videla još nekolicina njenih sunarodnika i propratila ga ljutitim, pretećim gakanjem. Sa svih strana nakostrešiše se kreste i okovratnici od perja i iz tridesetak grla dopre isto prodorno kreštanje.
     Ovo više nije bila šala. Iako je bilo glupo, ona se našla u nevolji. Ptice su joj se približavale iz svih pravaca i mogle su i te kako da je povrede. Nastavila je da se dere u nadi da će ih na taj način zadržati na odstojanju dok je pokušavala da se pridigne. U dva navrata umalo nije uspela, ali štikle su joj se klizale po kamenju. Najbliže ptice sada su već mogle da je kljucnu. Kljunovi joj se zariše u ruke, ramena i leđa.
     Stala je divlje da mlatara, hvatajući ptice rukama i čak je njih nekoliko uspela da obori, ali bio ih je suviše. Ranije ili kasnije, jedan od kljunova pogodiće arteriju ili će joj se zabosti u oko. Morala je da se pridigne, i to što pre.
     Zaklonivši lice rukama, pridigla se na kolena. Ptice nisu imale dovoljno prostora u lobanjama za mozak, ali su osetile da je ranjiva, tako da su pojačale napad, kljucajući je po leđima, zadnjici i nogama, dok se ona mučila da ustane.
     A onda, iznenada, hitac. Pa još jedan, i treći, ovaj propraćen nečim toplim što je poprskalo Fibinu levu ruku. Boja kreštanja se istog časa promenila: više to nije bilo urlanje mase koja kreće u linč, već panika. Kada je razmakla ruke, Fib vide da se ptice povlače navrat-nanos, ostavljajući za sobom tri mrtva sadruga. Ne samo da su bili mrtvi, već i gotovo razneti. Jednoj ptici nedostajala je glava, drugoj polovina trupa, dok se treća - ona koja ju je poprskala - i dalje grčila pored nje, sa rupom veličine njene pesnice u stomaku.
     Potražila je pogledom njihovog krvnika.
     "Ovamo", javi se blago veseljukav glas. Malo dalje uz obalu stajao je čovek u krznenom kaputu, sa šubarom od životinjskog krzna i njuškom na vrhu. U rukama je držao pušku. Još se pušila.
     "Ne pripadaš Zurijevoj družini", primeti on.
     "Ne, ne pripadam", odvrati Fib.
     Čovek zabaci šubaru na potiljak. Ako je suditi po crtama njegovog lica, pripadao je istom plemenu kao čekićar; imao je pljosnatu i široku glavu, kvrgavu donju usnu, sićušne oči. Ali dok izrađivač krstova nije bio nacifran, lice ovog stvorenja bilo je ukrašeno od brade do čela; možda pedesetak prstenova bilo mu je provučeno kroz obraze i sa njih su se klatili sićušni ukrasi; oči su mu bile oivičene skarletnom i žutom bojom, a kosa ukovrdžana tako da ublaži ispupčenost čela.
     "Odakle si?" upita on.
     "S druge strane", reče Fib, istog časa zaboravivši na tačan naziv.
     "Misliš na Kozm?"
     "Tako je."
     Čovek zavrte glavom, a njegovi ukrasi zaigraše. "Oh", uzdahnu on, "nadam se da je to istina."
     "Misliš li da bih se ja ovako obukla da sam odavde?" upita Fib.
     "Ne, pretpostavljam da ne bi", odvrati čovek. "Ja sam Hopo Musnakaf. A ti?"
     "Fib Kob."
     Musnakaf raskopča kaput i strese ga s ramena. "Dobro da smo se sreli, Fib Kob", reče on. "Evo ti, navuci ovo." Bacio je kaput prema Fib. "I dozvoli da te otpratim nazad u Liverpul."
     "Liverpul?" To joj je zvučalo kao neko sveto zemaljsko odredište posle ovakvog putovanja.
     "To je sjajan grad", reče Musnakaf, pokazavši prema svetlima niz obalu. "Videćeš."
     Fib navuče njegov kaput. Bio je topao i mirisao je na sladak parfem sa primesom narandži. Zavukla je šake u duboke, krznom postavljene džepove.
     "Uskoro ćeš se ugrejati", reče Musnakaf. "Pobrinuću se za te rane usput. Želim da lepo izgledaš kada te izvedem pred Gospodaricu."
     "Gospodaricu?"
     "Moju - poslodavku", odvrati on. "Poslala me je ovamo da vidim šta to Zuri smera, ali mislim da će biti srećnija ako batalim uhođenje i umesto toga dovedem tebe kući. Jedva će čekati da čuje šta imaš da joj kažeš."
     "O čemu?"
     "O Kozmu, razume se", odvrati Musnakaf. "Da li bi mi dozvolila da ti pomognem?"
     "Molim te."
     Prišao joj je (otkrila je da je parfem na kaputu bio njegov: bazdio je na njega) i, uhvativši je pod ruku, poveo je preko klizavog kamenja.
     "Ovo je naš prevoz", reče on. Malo ispred njih nalazio se jedan šareni konj, čije su boje podsećale na paunov rep, i pasao običnu travu koja je virila između kocki nekada odličnog puta.
     "Kralj Teksas dao je da se poploča ovaj put, ne bi li ostavio utisak na Gospodaricu. Od tada je, razume se, propao."
     "Ko je kralj Teksas?"
     "On je stena", odvrati Musnakaf, lupnuvši nogom. "Lud, od kada ga je ona ostavila. Voleo ju je više od ljubavi, znaš; stena to može."
     "Znaš li da nemam blage veze o čemu to pričaš?" upita Fib.
     "Hajde da te popnemo na ponija, a?" reče Musnakaf. "Tako. Desno stopalo u stremen. I gore! Odlično! Odlično!" Prebacio je uzde konju preko glave, kako bi mogao da ga vodi. "Sediš li dobro?" upita on.
     "Mislim da sedim."
     "Uhvati se za grivu. Hajde, neće se žaliti." Fib ga posluša. "A sada" poče Musnakaf, nežno goneći životinju da krene. "Dozvoli mi da ti ispričam o Gospodarici i kralju Teksasu, kako bi bolje mogla da razumeš njeno ludilo kada se sretneš s njom lice u lice."

     2.
     Zvuk uspaničenih glasova probudio je Džoa iz mrtvila. Podigao je glavu sa finog crvenog peska na obali Mem-e b'Keter Sabata i okrenuo je ponovo prema moru koje ga je izbacilo ovamo. Dve do tri stotine jardi od obale nalazio se dobri brod Fanakapan, pretovaren putnicima. Čučali su čak i na krovu kormilareve kućice; držali su se za jarbol i lestvice; jedan je čak visio sa sidra. Međutim, njihova težina i nemir bili su, izgleda, prekomerni za lađu. Na Džoove oči, Fanakapan se nagnuo na stranu, zbacivši nekih dvadesetak putnika u vodu, odakle su njihovi povici postali dvostruko jači.
     Džo ustade i nastavi da posmatra nesreću koliko sa divljenjem toliko i sa mučninom u stomaku. Ljudi u vodi upinjali su se da se popnu nazad na brod, u čemu su im pomagali neki putnici, kojima su se, opet, drugi žestoko suprotstavljali. Bez obzira na nameru, ishod je bio isti. Fanakapan se do kraja prevrnuo, tako da su se za dve sekunde raščistili palube, korimilareva kućica, jarbol i lestvice, a drvo je pri tome zaškripalo i neverovatnom brzinom nastavilo da tone.
     Bio je to strašan prizor. Iako je lađa bila mala, njen odlazak bacio je more-san u pravu pomamu. Voda se uskomešala i zapenušala, i kao da je pokupila mnoge koji su plivali i povukla ih u dubinu. Nestajali su vrišteći i psujući kao da odlaze u smrt, mada je Džo pretpostavio da ta smrt nije bila posledica davljenja. Konačno, on je proboravio ispod površine nekoliko minuta sa Fib, i nije mu nedostajalo vazduha. Možda će ove uspaničene duše otkriti to isto, ali podozrevao je da neće. Nešto u načinu na koji je voda kružila oko ovih pomahnitalih duša nateralo ga je da pomisli da tamo postoji nekakva sposobnost osećanja; da će more-san biti isto onoliko okrutno prema tim napuštenim putnicima koliko je bilo blago prema njemu.
     Okrenuo je leđa vodi i osmotrio obalu. Daleko od toga da je bila napuštena. U oba pravca duž obale nalazili su se ljudi dokle god mu je pogled sezao, a to je bilo daleko. Mračno nebo ustuknulo je pred nekakvim izuzetnim osvetljenjem čiji izvor nije bilo nikakvo nebesko telo već sami predmeti. Sve je sijalo vlastitom svetlošću, delimično postojanom, a delimično treperavom, ali sve u svemu veličanstvenom.
     Džo spusti pogled na svoje telo, na odeću umrljanu krvlju i rane, i vide da čak i on ovde sija, kao da je svaka pora, svaka bora i svaka nit želela da obznani svoje postojanje. Taj ga je prizor uzbudio. Nije on bio bez čuda na ovom čudnom mestu, posedovao je vlastitu divotu.
     Zatim je krenuo uz obalu, prema gajevima džinovskog drveća koje ju je oivičavalo, tako gustim da nije video ništa od samog ostrva. Bio je sasvim siguran da je ovo Mem-e b'Keter Sabat. Tokom putovanja Noa je zaneseno pričao o boji peska. Hvalisao se da nema nigde drugde tako crvene obale; niti tako divnog ostrva. Osim toga, Džo nije uopšte znao šta da očekuje. Efemeris nije predstavljalo jedno ostrvo već su ga sačinjavala mnoga, znao je to, arhipelag obrazovan - tako je bar tradicija tvrdila - oko stvari dospelih iz iz Kozma. Deo tih stvari bio je živ: tkivo uljeza, koje je more-san preoblikovalo i podarilo mu fantastičnost, koristeći umove samih muškaraca i žena kao nadahnuće. Najveći deo gradivnih opeka, međutim, predstavljala je mrtva stvar, delići Helter Incenda koji su promakli kroz pukotinu. Vremenom i zahvaljujući pažnji Suštine, od toga su postala manja, jednostavnija ostrva u skupini. Iako se njihov broj peo na hiljade, kako reče Noa, većina ih je bila pusta.
     Džo ga je zapitao ko je pronašao ostrvo što ga je Noa sve vreme nazivao 'moja domovina'. Noa je odvratio da on to ne zna, ali da ima onih u velikom gradu b'Keter Sabatu koji znaju, i možda će Džo uspeti da se dodvori nekom od njih i bude posvećen u tu tajnu.
     Čak i tada je to bila mršava nada. Sada nije bilo vredno ni pomena. Ljudi na obali očigledno su bili izbeglice, najverovatnije iz samog tog grada. Ako je b'Keter Sabat još bio nedirnut, verovatno je bio napušten.
     Džo je ipak odlučio da ga vidi, pošto je već stigao dovde i platio takvu cenu. Bio bi malodušan kada ne bi video grad koji je bio, prema Noi, dragulj Efemerisa - njegov Rim, Njujork, Vavilon. Čak i da ne uspe, čak i da se sa druge strane drveća nalazi samo pustoš, sve je bilo bolje nego da se zadrži ovde među ovim očajnim ljudima.
     Razmišljajući tako, krenuo je uz obalu, potpuno zaboravivši na san o moći sa kojim je krenuo na ovo putovanje, a zamenila ga je jednostavna želja da vidi ono što se moglo videti i da sazna ono što se moglo saznati pre nego što izgubi moć da uradi bilo jedno bilo drugo.