III

     Nije muzika bila ta koja ju je konačno naterala da ustane, kao ni šake nevidljive gomile. Bio je to uzvik koji je nadjačao odjeke truba i uznemirio je.
     "Proklet bio, O'Konele!" Prepoznala je glas. Bio je to Vitni. "Blagi Bože! Šta si to uradio?" vikao je on.
     Podigla se i krenula u pravcu buke. Oči joj se još nisu bile privikle na mrak posle belila mećave, a što se više udaljavala od ivice šume, postajalo je sve mračnije; međutim, bes u Vitnijevom glasu terao ju je dalje, a da pri tom uopšte nije vodila računa na šta može naići. Trube su umukle. Možda su anđeli čuli njegovu viku, pomisli ona, i ne žele da njihova sazvučja lebde zagađenim vazduhom, ili su možda jednostavno zastali da vide kako izgleda ljudski bes.
     "Znao si!" vikao je Vitni. "Doveo si nas u pakao!"
     Miv je sada već mogla da ga vidi kako se kreće između drveća, vičući za svojim plenom u senci.
     "O'Konele? O'Konele! Gorećeš u vatrenom jezeru zbog ovoga. Goreti i goreti i..."
     Stao je; okrenuo se i njegove oči neverovatnom brzinom pronađoše Miv. Pre nego što je mogla da se povuče, on povika: "Vidim te! Iziđi, ti mala kučko!"
     Miv nije imala izbora. Držao ju je na nišanu puške. I dok mu se približavala između drveća, primetila je da nije sam. Šeldon, Stardžis i Potrak nalazili su se svega nekoliko jardi od njega. Stardžis je čučao pored drveta, užasnut zbog nečega što se nalazilo u krošnji iznad njega, u šta je držao uperenu pušku. Potrak je posmatrao Vitnijevu predstavu sa zbunjenim izrazom na glupom licu.
     "O'Konele?" zaurla Vitni. "Kod mene je tvoja devojčica." Pažljivije je nanišanio, začkiljivši radi preciznosti. "Ako povučem oroz, pogodiću je pravo među oči. A učiniću to. Čuješ li me, O'Konele?"
     "Ne pucaj", reče Stardžis. "Vratiće se."
     "Svakako će se vratiti", reče Vitni. "O'Konel ga je poslao da nam uzme dušu."
     "Oh, Isuse Hriste na nebesima..." zajeca Stardžis.
     "Stani tu", naloži Vitni Miv. "Pozovi svog taticu i kaži mu da skloni svog demona od nas ili ću te ubiti."
     "On nema... nema nikakve demone", odvrati Miv. Nije želela da Vitni sazna koliko se plaši, ali nije mogla da se obuzda. Suze joj potekoše same od sebe.
     "Samo mu ti kaži", reče Vitni, "samo ga ti pozovi." Mahnuo je puškom u Mivinom pravcu, tako da se oružje našlo na stopu od njenog lica. "Ako to ne uradiš, ubiću te. Ti si dete đavola, eto šta si ti. Nije nikakav zločin ubiti đubre poput tebe. Hajde. Pozovi ga."
     "Tata?"
     "Glasnije!"
     "Tata?"
     Iz senke nije dopro nikakav odgovor. "Ne čuje me."
     "Čujem te, malena", reče njen otac. Pogledala je u pravcu iz koga je dopro njegov glas i ugledala ga, dolazio je prema njoj iz mraka.
     "Baci pušku!" doviknu mu Potrak.
     U tom trenutku ponovo se oglasiše trube, glasnije no ikada. Muzika stegnu Mivino srce takvom žestinom da je počela da se bori za vazduh.
     "Šta nije u redu?" začula je oca kako govori i ponovo bacila pogled u njegovom pravcu; videla je kako kreće prema njoj.
     "Ostani gde si!" Povika Vitni, ali je njen otac nastavio da trči.
     Nije bilo drugog upozorenja. Vitni je jednostavno opalio, i to ne jednom već dva puta. Jedan metak ga je pogodio u rame, drugi u stomak. Nastavio je da posrće prema njoj, ali pre nego što je uspeo da napravi dva koraka, noge su ga izdale i on pade.
     "Tata!" povika ona i već je htela da krene ka njemu, ali tada trube ponovo grunuše, i dok je njihova muzika narastala u njoj, naleti bele svetlosti zbrisaše svet i ona pade na tle onesvešćena.
     "Čujem ga, dolazi..."
     "Zaveži, Stardžise."
     "Ali dolazi! Ponovo dolazi. Šta ćemo sad?"
     Stardžisovi kreštavi povici prenuše Miv. Otvorila je oči i ugledala oca kako leži tamo gde je pao. Primetila je da se još pomera, šakama je ritmički stezao stomak, noge su mu se trzale.
     "Vitni!" Vrištao je Stardžis. "Vraća se."
     Nije mogla da ga vidi sa mesta na kome je ležala, ali mogla je da čuje mlataranje grana, kao da se iznenada digao vetar. Vitni se molio.
     "Oče naš, koji jesi na nebesi..."
     Miv je malo pomerila glavu, u nadi da će ugledati tu trojicu, a da im pri tom ne privuče pažnju. Vitni je klečao, Stardžis se šćućurio uz drvo, a Potrak je zurio u krošnju, divlje mašući: "Samo dođi, ti kučkin sine! Dođi!"
     Ubeđena da su na nju zaboravili, Miv se oprezno pridiže, ispruživši ruku ne bi li se dočepala najbližeg debla da se o njega osloni. Pogledala je ponovo u očevom pravcu i videla da je podigao glavu nekoliko inča od zemlje i zurio u Potraka dok je ovaj pucao u grane koje su se pomerale.
     Stardžis zavapi: "Pobogu, ne!" Vitni poče da ustaje, i u tom trenutku obličje koje Mivine zapanjene oči nisu uspele baš ponajbolje da razluče od granja - kretalo se isto kao i one i bilo isto tako tamno - nasrnu na Potraka.
     Šta god bilo, nije bilo anđeo. Nije bilo perja. Nije bilo ni zlatne, ni skarletne, ni plave boje. Zver je bila naga, u to je bila gotovo sasvim uverena, i njeno meso je svetlucalo. Samo je to imala vremena da vidi pre nego što je pokupila Potraka i odnela ga, gore u krošnju.
     On je vrištao i vrištao, a Miv, mada je tog čoveka mrzela iz dna duše, požele da bude spasen tog mučenja, ako ni zbog čega drugog, a ono da bi prestao da pravi buku. Pokrila je uši, ali njegovi povici pronašli su put između njenih prstiju, dobijajući na snazi dok je užasna kiša padala sa grana. Prva je bila puška, zatim je stala da pljušti krv. Usledila je Potrakova ruka, a za njom komad tela koji nije uspela da prepozna; za njim još jedan. On je i dalje vrištao, iako se pljusak krvi pretvorio u pravu provalu, a zmijoliki deo njegovih unutrašnjih organa pao sa drveta u svetlucavoj petlji.
     Stardžis se iznenada podigao iz svog skrovišta i stao da puca u drvo. Možda je oslobodio Potraka muka, možda je zver jednostavno iščupala čoveku grlo. Šta god bilo posredi, užasni zvuk je uminuo, i trenutak kasnije Potrakovo telo, toliko izmrcvareno da teško da je ličilo na ljudsko, pade sa grana i ostade da leži pušeći se na tlu.
     Krošnja se umirila. Stardžis se povukao nazad u senku, potiskujući jecaje. Miv se sledila, moleći se da i Vitni ode sa njim. Ali nije otišao. Krenuo je ka njenom ocu.
     "Vidiš li šta si učinio, kada si pozvao Đavola?" upita on.
     "Ja... nisam... nikoga pozvao", zadahta Harmon.
     "Reci mu da se vrati u jamu, O'Konele. Ti mu reci!"
     Miv ponovo pogleda u Stardžisovom pravcu. Čovek je zbrisao. Pogled joj pade na Potrakovu pušku koja je ležala ispod grana sa kojih je kapala krv, jard od njegovog leša.
     "Pokaj se", govorio je Vitni Harmonu. "Pošalji tog đavola nazad odakle je došao, ili ću ti razneti šake, zatim gubicu, dok ne počneš da moliš za milost."
     Pošto je Stardžis otišao, a Vitni joj okrenuo leđa, Miv nije morala da bude mnogo oprezna. Ne skidajući pogled sa grana, među kojima je zver i dalje čučala, u šta je bila ubeđena, ona krenu prema pušci. Nigde nije mogla da primeti ni traga od tog stvorenja - granje je bilo suviše gusto - ali osećala je njegov pogled na sebi.
     "Molim te..." obrati mu se ona šapatom, slogovi su bili suviše tihi da bi privukli Vitnijevu pažnju, "nemoj me... povrediti."
     Onaj koji je čučao nije napravio nikakvu kretnju. Ni grančica se nije zatresla; ni iglica nije pala.
     Bacila je pogled na tle. Ispred nje ležalo je prućeno Potrakovo telo; sada je predstavljalo čistu besmislicu. Viđala je ona leševe i ranije. Mrtvace u irskim jarcima, mrtvace u liverpulskim slivnicima, mrtvace duž puta u obećanu zemlju. Ovaj ovde bio je krvaviji od većine, ali je to nije ganulo. Prekoračila je preko njega i sagla se da dohvati pušku.
     U tom trenutku začula je kako ta stvar iznad nje uzdiše. Sledila se, srce joj je ludački tuklo, čekala je da je kandže ščepaju i podignu. Ali ne. Još jedan uzdah, gotovo tužan. Znala je da nije baš mudro zadržavati se na tom mestu duže nego što je neophodno, ali nije mogla da zatomi svoju znatiželju. Uspravila se sa puškom u ruci i ponovo se zagledala u pravcu ispreplitanih grana. U tom trenutku, kap krvi pala joj je na obraz, a druga između rastvorenih usana. To nije bila Potrakova krv, shvatila je to u trenutku kada joj je kanula na jezik. Kapljica nije bila slana, već slatka, nalik na med, i mada je znala da potiče od zveri (izgleda da Potrak ipak nije pucao u prazno), njena glad nadjačala je svaku pristojnost. Otvorila je usta još malo, u nadi da će uhvatiti još koju kap, i nije se razočarala. Blagi pljusak kapljica stade da dobuje po njenom podignutom licu, neke od njih pronalazile su usta. Grlo poče da joj luči pljuvačku, tako da nije odolela da ne uzdahne od zadovoljstva zbog tog ukusa.
     Sada se stvorenje među granama pokrenulo, i ona na tren ugleda njegovo obličje. Krila su mu bila širom rastvorena, kao da se sprema da nasrne na nju; njegova glava - ako je dobro razaznavala senke - bila je pomalo nakrivljena.
     Krv je nastavila da pritiče, kapljice više nisu promašivale njena usta već su joj padale pravo na jezik. Znala je da to nije slučajno. Zver ju je hranila; stiskala je svoje ranjeno meso iznad njenog lica nalik na sunđer natopljen medom.
     Iz tog neobičnog sanjarenja prenulo ju je, i potpuno joj zaokupilo pažnju, očevo ječanje. Odvratila je pogled od svog hranitelja i zagledala se ponovo između drveća. Vitni je klečao pored Harmonovog tela, držeći mu cev puške prislonjenu uz glavu.
     Uputila se ka njima, lakša i žustrija nego što je bila nedeljama. Stomak je više nije boleo. U glavi joj se nije vrtelo.
     Vitni je nije primetio dok mu nije prišla na nekih šest ili sedam jardi, držeći Potrakovu pušku uperenu pravo u njega. Nikada ranije nije na ovaj način koristila oružje, ali sa ove udaljenosti bilo bi teško pucati i ne prouzrokovati baš nikakvu štetu. Očigledno je i mučitelj došao do sličnog zaključka, jer mu se na licu pojavila zlovolja kada ju je ugledao.
     "Trebalo bi da paziš kako rukuješ time, dete", primeti on.
     "Ostavi tatu na miru."
     "Nisam ga ni pipnuo."
     "Lažljivče."
     "Nisam. Kunem se."
     "Miv, mila moja..." promrmlja Harmon, s velikom mukom podigavši glavu, "vrati se u kola. Molim te. Ovde ima nečeg - nečeg užasnog."
     "Ne, nema", odvrati Miv, još osećajući slatkoću zverinje krvi na jeziku. "Neće nas povrediti." Ponovo je pogledala Vitnija. "Moramo pomoći tati pre nego što umre. Spusti pušku." Vitni ju je poslušao, i Miv priđe, zadržavši svoje oružje upereno u njegovom pravcu dok je osmotrila oca. Jadno je izgledao, jakna i košulja bili su mu krvavi od kragne do opasača.
     "Pomozi mu da ustane", reče ona Vitniju. "U kom pravcu su kola?"
     "Ti idi, dete", blago reče Harmon. "U meni više nema života."
     "To nije tačno. Vratićemo te do kola gde gospođa Vintrop može da te previje..."
     "Ne", reče Harmon. "Suviše je kasno."
     Miv priđe ocu i zagleda mu se pravo u oči. "Moraš se oporaviti", reče ona, "jer šta će inače biti sa Evervilom?"
     "Bio je to divan san koji sam sanjao", promrmlja on, podigavši drhtavu šaku prema njoj. Ona je prihvati. "Ali ti si još bolji, dete", reče on. "Ti si najbolji san koji sam ikada sanjao. I nije tako teško umreti kada znam da ti ostaješ na svetu."
     Kapci mu zatreperiše i on sklopi oči.
     "Tata?" pozva ga ona. "Tata?"
     "Otišao je u pakao..." promrmlja Vitni.
     Ona podiže pogled prema njemu. Osmehivao se. Suze koje je zadržavala sada grunuše u gorkoj bujici - tuge i besa - i ona se spusti na kolena pored oca, prislonivši lice uz njegov hladni obraz. "Čuj me..." obrati mu se ona.
     Da li je to osetila drhtaj u njegovom telu, kao da se još drži za tananu nit života, slušajući glas svoga deteta u tami?
     "Ja ću ga sagraditi, tata", prošaputala je. "Hoću. Obećavam. On neće ostati samo san..."
     Kada je izrekla ono što je imala da kaže, osetila je očev dah na svom obrazu i znala je da ju je čuo. A pošto ju je čuo, ispustio je dušu.
     Radost zbog saznanja da ju je otac pred smrt čuo bila je kratkog veka.
     "Nećeš ti ništa sagraditi", reče Vitni.
     Podigla je pogled prema njemu. Ponovo je uzeo svoje oružje i uperio ga njoj u srce.
     "Ustani", reče on. Dok je ustajala, izbio joj je Potrakovu pušku iz šake. "Tvoje suze me ni najmanje ne diraju", nastavi on. "Ubrzo ćeš i ti za svojim taticom."
     Podigla je šake ispred sebe kao da dlanovima može da skrene metke.
     "Molim vas..." promrmlja ona, spotičući se unatraške.
     "Mirno stoj", povika on, i dok je vikao opali, a metak udari o tle nekoliko inča od njenog stopala. "Ti ideš sa mnom, u slučaju da đavo koga je tvoj tatica dozvao ponovo dođe."
     Još to nije ni izgovorio, a već je došlo do komešanja među granama nekoliko jardi iza njega.
     "Oh, oče naš na nebesima..." zadahta Vitni i jurnu na Miv, okrenu je i privuče uza se ne bi li ga ona zaštitila. Jecala je, moleći ga da je ne povredi, ali on je ščepa za kosu i podiže je tako da je stajala na prstima. Zatim poče da se povlači što dalje od mesta na kome se krošnja tresla, primoravajući Miv da ga sledi u stopu.
     Napravili su možda šest koraka kada je trešenje prestalo. Izgleda da ranjena zver nije bila spremna da rizikuje još jedan metak. Vitnijevo upaničeno disanje postade nešto ravnomernije. "Sve će biti u redu", reče on. "Mene čuva Bog."
     Još to nije ni izgovorio, kada zver grunu, krećući se preko drveća iznad njihovih glava takvom brzinom i žestinom da su cele debele grane uz tresak padale. Miv je iskoristila priliku. Podigla je ruku i zarila nokte u Vitnijevu šaku, istovremeno se izvivši u stranu. Njena masna kosa mu skliznula je iz pesnice i pre nego što je mogao ponovo da je uhvati ona je nestala, potraživši zaklon iza najbližeg drveta.
     Napravila je tri koraka, ne više, kada ispred nje padoše dve grane, bar je ona mislila da su grane. Dok je podizala ruke da zaštiti lice, uvidela je grešku. Udovi su je ščepali, a prsti su bili dovoljno dugački da je obujme oko struka. U trenu je izgubila vazduh i bila podignuta sa tla nestavši u zaklonu drveća.
     Vitni je opalio jednom, pa drugi put, ali njen ranjeni spasilac isto se onako brzo povukao kao što ju je i oteo.
     "Drži se", rekao joj je; osećala je njegove tople prste na sebi, i pre nego što je našla odgovarajući oslonac, nestao je kroz krošnju; krila su se uzmahala, naprežući se da ponesu zver i njen teret put neba i sekući granje unaokolo poput dve kose.