IV

     Zaboravila je na trube. Ali sada, dok ju je njen spasilac nosio kroz drveće, muzika se ponovo oglasila, još veličanstvenija nego ranije.
     "Dolazi Gospa", reče stvorenje uznemireno i bez upozorenja poče ponovo da se spušta takvom brzinom da je umalo nije ispustilo, umalo mu nije ispala iz ruku.
     "Kakva gospa?" upita ga ona, gledajući u senku koja je od nje krila njegovo lice.
     "Bolje da ne znaš", odvrati on. Sada je tle već bilo na vidiku. "Ne gledaj me", upozori je on, dok su promicali kroz niže grane, "ili ću morati da ti izvadim oči."
     "Ne bi ti to učinio."
     "Misliš da ne bih?" odvrati on pitanjem, tako brzo joj prekrivši šakom lice da nije imala vremena da udahne pre nego što su joj usta, nos i oči bili prekriveni. Uvukla je u sebe ono malo vazduha što je ostalo između njenog lica i njegovog dlana. Imao je isti miris kao i njegova krv: sladak i ukusan. Otvorivši usta, pritisnula je jezik o njegovu kožu.
     "Mislim da bi me živog pojela da možeš", reče on. Sudeći prema njegovom tonu, blo je jasno da ga ta pomisao zabavlja.
     Osetila je čvrsto tle pod nogama, a on je ponovo progovorio tako blizu njenog uha da joj je zagolicao resicu bradom ili brkom.
     "U pravu si, dete. Ne mogu da te oslepim. Ali te preklinjem, kada skinem šaku sa tvog lica, zatvori oči i drži ih zatvorene, a ja ću se udaljiti od tebe zviždućući. Kada više ne budeš mogla da me čuješ, otvori oči. Ali za vlastito dobro - tek tada i nikako pre. Jesi li razumela?"
     Ona klimnu i on skloni šaku sa njenog lica. Oči su joj bile zatvorene i ostale su zatvorene dok je on nastavljao da govori. "Vrati se svojoj porodici", rekao joj je.
     "Moj tata je mrtav."
     "Mami onda?"
     "I ona je mrtva. A Vitni će me ubiti čim me ugleda. Misli da sam đavolovo dete. Misli da si ti demon koga je moj otac prizvao."
     Na to se svorenje glasno nasmejalo.
     "Ti ne dolaziš iz pakla, je li tako?" upita ona.
     "Ne, ne dolazim."
     "Da nisi onda možda anđeo?"
     "Ne, nisam ni to."
     "Šta si onda?"
     "Već ti rekoh: bolje da ne znaš." Trube su se ponovo oglasile. "Evo. Obred samo što nije počeo. Moram da idem. Voleo bih da mogu nešto više da učinim za tebe dete, ali ne mogu." Lagano je spustio prste na njene kapke. "Ne otvaraj oči dok ne odem."
     "Dobro."
     "Obećavaš?"
     "Obećavam."
     Povukao je prste i počeo da zvižduće neku lepu melodiju, prekinuvši je samo da bi rekao: "Nemoj nikome da pričaš o ovome", a zatim je ponovo počeo da zviždi kako bi prikrio svoj odlazak.
     Obećanje dato dok držiš ukrštene prste nije nikakvo obećanje; Miv je to saznala već sa pet godina. Rasplevši prste, sačekala je da se zviždanje malo udalji, a onda je otvorila oči. Očigledno su se, dok su leteli, dosta popeli uz planinu, jer je tle oko stene na koju ju je spustio bilo strmo. Ovde je raslo daleko manje drveća; i bilo je mnogo više svetlosti. Mogla je da vidi nebo iznad sebe - sneg je prestao, oblaci koji su se razilazili poprimili su nežnu ružičastu boju sunca na zalasku - a kada je bacila pogled uz planinu u potrazi za zviždačem, smesta ga je ugledala. Na ovoj udaljenosti, nije mogla da nazre gotovo nikakve pojedinosti njegove pojave, ali odlučila je da se time ne zadovolji. Spustivši se sa gromade, krenula je za njim.
     To nije bilo nimalo lako. Prašina i istrulele iglice izmicale su joj ispod stopala i šaka dok se pela, i nekoliko puta morala je da se uhvati za koren ili kamen da ne bi skliznula nazad niz padinu. Razdaljina između nje i zveri postajala je sve veća, i upravo kada se pobojala da će je potpuno izgubiti iz vida, između drveća dopre ružičasta svetlost koja je obojila oblake iznad njene glave, a sa njom i miomirisni vazduh kakav nije osetila na svom licu ima tome više od mesec dana. Drveće je bilo još ređe nego do tada, i između njega mogla je da nazre deo padine sa druge strane. Uzdizala se pod snegom sve do vrha planine, gde su se oblaci potpuno razišli, tako da se vrh video naspram neba posutog prvim zvezdama. Njihov sjaj, međutim, nije mogao da se meri sa svetlima koja su obasjavala snežno polje, a čiji izvor Miv nije otkrila sve dok se nije našla na nekoliko jardi od ivice drveća.
     Iznad padine lebdelo je nekoliko obličja zamagljene svetlosti, bacajući svoju blagu svetlost na prizor takve lepote da je ostala da stoji među drvećem, ukipivši se od iznenađenja. Mada je njen spasilac porekao da je anđeo, nema sumnje da je ovo ovde bio raj. Sa kog drugog mesta su stvorenja koja su ovde boravila mogla da dođu? Iako je svega nekolicina imala krila, sva su na izvestan način bila čudovišna. Desetak i više njih pre je podsećalo na ptice nego na ljude - imali su kljunove i bili sjajnooki; stajali su opšteći međusobno ispod jedne kugle svetlosti. Druga skupina - na prvi pogled reklo bi se da su bili odeveni u svilu skarletne boje - silazila je niz padinu silno se kočopereći, da bi onda odjednom svi odreda uvukli svoj sjaj u tela i ostali da vise u vazduhu poput odranih zmija. Treća skupina imala je torzoe poput lepeza koji su se raskošno rastvarali, otkrivajući ogromna, pulsirajuća srca.
     Nisu svi ovde okupljeni bili u toj meri čudni. Neki su dosta nalikovali muškarcima i ženama osim što im je kroz kožu prolazila nekakva boja ili su imali rep koji se vukao za njima. Jedni su, opet, bili u toj meri razređeni da samo što nisu postali utvare, tako da nisu ostavljali nikakav trag u snegu prilikom prolaska, dok su, pak, drugi - ovi su sigurno bili rođaci njenog spasioca - delovali gotovo suviše čvrsti na ovom mestu duša, ostajući u senci svojih krila, naizgled nimalo voljni da se druže sa ostalima.
     Što se tiče stvorenja koje ju je i protiv svoje volje dovelo ovamo, ono se šepavo probijao kroz ovu pastvu prema mestu na vrhu padine na kome je bio podignut šator boje neba u sumrak. Ona se, razume se, istog časa zapitala kakva li on čuda krije. Da li bi smela da iziđe iz zaklona drveća i krene za njim ne bi li to otkrila? Zašto da ne? - zaključila je. Nije imala šta da izgubi. Čak i kada bi bila u stanju da nađe put niz planinu do kola, tamo bi je čekao Vitni, sa svojom puškom i svojom pravičnošću. Biće bolje da krene za tim stvorenjem i svojom znatiželjom.
     A onda, još jedno zaprepašćenje. Iako je izišla između drveća i nastavila da se penje, prošavši pored otprilike stotinu okupljenih, niko se nije ni pokrenuo da je bilo šta zapita ili da joj prepreči put. Nekoliko glava okrenulo se u njenom pravcu, to je tačno, izmenjano je i nekoliko šapata na njen račun. Ali to je bilo sve. Među toliko čudnih stvari, očigledno su na njenu veličinu i bolešljiv izgled gledali kao na neku vrstu zamamne lepote.
     Dok se pela, pade joj na pamet da je možda sve ovo samo san: da se onesvestila na očevim grudima, i da će se uskoro probuditi i pod sobom naći njegovo hladno telo. Međutim, neke sitnice nisu išle u prilog ovoj sumnji. Prvo se uštinula za ruku, zatim je gurnula jezik u pokvaren zub u pozadini usta. I jedno i drugo ju je zabolelo, i to ne baš malo. Nije sanjala. Da nije možda skrenula s uma, i da joj se možda ne priviđaju ova čuda isto onako kao što se onima što putuju kroz pustinju priviđaju bunari i voćke? Ne, ni to nije imalo smisla. Da je sve ove čudesnosti samo uobrazila, gde su joj onda majka i otac; gde su stolovi prepuni kolača i mleka?
     Koliko god bile čudne, sve ove vizije bile su stvarne. Svetla, porodice, svetlucavi šator; sve je to bilo stvarno kao što je Vitni bio stvaran, kao što su stvarna bila kola i mrtvi u svojim grobovima.
     Misleći o onome šta je ostavila za sobom, na trenutak je zastala i pogledala niz planinu. Noć se brzo spuštala, i šuma je nestala u maglovitoj tami. Nigde nije videla kola, niti su dole gorele vare. Ili ih je sneg sve zatrapao, ili su - što je bilo verovatnije - otišli dalje prema planini dok bes mećave ne popusti, pretpostavivši da se ona izgubila.
     I jeste. Ostala je siroče i lutala je među strancima, nebrojeno milja od mesta gde je rođena, i niko nije mogao biti izgubljeniji od nje. Ali ona zbog toga nije bila tužna (možda se malo neugodno osećala, znajući da njen otac leži tamo dole u tami, ali ništa više). Umesto toga, osećala je izvesnu razdraganost. Ona je ovde bila jedini predstavnik svoga plemena; i ako je iko ikada zapita kakvu je magiju donela na ovo sveto mesto, nateraće ovaj čudovišni narod da poseda u krug i pričaće im o Evervilu, opisivaće ulicu po ulicu, trg po trg, i oni će se zapanjiti. Neće se ni izgubiti, kada ispriča svoju priču, jer Evervil je bio njen pravi dom, i ona je bila bezbedna u njegovog srcu kao što je on bio u njenom.