I

     "Oprosti mi, Evervile."
     Reči su bile ispisane izbledelim sepija mastilom na hartiji boje neopranih krevetskih čaršava, ali Ervin je već imao prilike da čita i mnogo nečitljivije tekstove tokom šesnaest godina koliko se bavio testamentima građana Evervila. Na primer, poslednja uputstva Evelin Moris ('Uspavajte pse i sahranite ih sa mnom'), ispisana jodom na noćnom stoćiću pored njene samrtničke postelje; ili dodatak oporuci Dvajta Hensona, nažvrljan na margini knjige o mamcima za patke.
     Ervin je negde pročitao da Oregon ima veći postotak jeretičkih mislilaca po glavi stanovnika od bilo koje druge države. Više aktivista, više onih koji smatraju da je zemlja ravna ploča, više onih koji se spremaju da prežive strašni sud; i svi su bili srećni što se između njih i sedišta vlade nalazi bezbednih tri hiljade milja razdaljine. Izvan vidokruga, u državi koja je još srazmerno prazna, živeli su na svoj sladak način; a šta bi moglo biti bolje za iskazivanje individualnosti od poslednjih reči upućenih svetu?
     Ali čak i prema visokim merilima ekscentričnosti koje je sretao za vreme svoje advokatske prakse, testament koji je sada proučavao predstavljao je izuzetak. Pre bi se moglo reći da je to bila ispovest nego testament; ispovest koja nije pročitana otprilike trideset godina od kada je napisana, marta 1965. Njen autor bio je neki Lajl Mek Ferson, čija je imovina očigledno bila u toj meri zanemarljiva kada je preminuo da se niko nije ni potrudio da potraži bilo šta što bi ukazivalo na to kako je on želeo da se ona razdeli. Ili to, ili ga je njegov jedini sin, Frenk, posle čije je iznenadne smrti ova ispovest stigla Ervinu u ruke, otkrio, pročitao i zaključio da će biti najbolje ako ostane skrivena. Zašto je nije uništio, to je zasigurno znao samo umrli, ali možda je negde u svojoj duši Mek Ferson mlađi bio perverzno ponosan na tvrdnje koje je njegov otac izneo u ovom dokumentu i poigravao se mogućnošću da jednoga dana budu obelodanjene.
     Istinit ili ne, sadržaj sasvim izvesno zaslužuje da se zadrži na naslovnoj strani Evervilskog tribjuna čak par nedelja, te da možda tako obezbedi Mek Fersonu - koji je živeo neporočno, ali dosadno, upravljajući jedinom službom za čišćenje kanalizacije i septičkih jama - prijatan dodir slave.
     Ako je to zaista bio njegov plan, smrt ga je osujetila. Mek Ferson mlađi ispraćen je sa ovog sveta nekrologom od samo sedam redi u Tribjunu (pet redi utrošeno je da se iskaže žaljenje što nemaju dostojnu zamenu za starog dobrog Frenka u službi za čišćenje kanalizacije i septičkih jama). Međutim, život i zločini Mek Fersona starijeg čekali su da budu otkriveni, i dok je sada sedeo pored prozora i grejao se na poznom avgustovskom suncu, onaj koji ih je otkrio mozgao je kako da ih na najbolji način obelodani.
     Vreme je bilo odlično za privlačenje publike. Svake godine, poslednjeg vikenda avgusta, u Evervilu se održavao festival i tokom ta tri dana, njegove inače mirne ulice postajale su zakrčene, a broj stanovnika (kojih je bilo 7403 prema popisu iz prošlog novembra) uvećavao se za polovinu. Svi hoteli, krčme, moteli i prenoćišta u toj oblasti doline Vilamet, od Aurore i Moline na severu do Sablimitija i Omsvila na jugu, bili su puni i teško da je bilo radnje u gradu koja nije više zaradila tokom festivalskog vikenda nego u prethodna tri meseca. Glavna osobenost festivala sastojala se u tome što je bio neujednačenog kvaliteta. Gradski orkestar koji je, u stvari, okupljao izvođače sa raznih strana - neki su čak došli iz Vilsonvila - bio je veoma umešan, a subotnja parada koja je prikazivala orkestar, platformu za izvođačima i trupu mažoretkinja sa bubnjevima, obično je smatrana vrhuncem vikenda. Na drugoj strani lestvice bile su trke prasića i takmičenje u bacanju frizbija, koje je bilo loše organizovano i već nekoliko godina završavalo se tučom.
     Međutim, ljudi koji su dolazili u Evervil u velikom broju svakog avgusta nisu to činili zbog muzike ili trke prasića. Dolazili su jer je to bio odličan izgovor da piju, igraju i uživaju u poslednjim danima leta pre nego što lišće počne da žuti. Samo jedanput, od kada je Ervin bio stanovnik ovog grada, padala je kiša za vreme festivalskog vikenda. Ove godine, ako je verovati izveštajima službe za vremensku prognozu, cela naredna nedelja biće blaga, sa temperaturama koje će se do petka stići i do trideset stepeni. Savršeno vreme za festival. Doroti Balard, koja je vodila Trgovinsku komoru kada nije pomagala u radu Turističkog biroa ili flertovala sa Džedom Gilholijem, gradskim policijskim kapetanom, objavila je u Tribjunu prošle nedelje da Trgovinska komora očekuje da ovogodišnji festival bude najposećeniji do sada. Ako je neko želeo da baci bombu, teško da bi mogao da izabere bolje vreme za to.
     S tom mišlju u glavi, Ervin se vratio stranicama na krilu i stao da ih proučava po četvrti put.

     Oprosti mi, Evervile, tako je počeo Mek Ferson stariji.
     Ne dopada mi se baš što moram da napišem ove stvari koje ću napisati, ali moram da zabeležim istinu dok još mogu, pošto sam još jedini ja ostao koji je to u stanju.
     Činjenica je da su svi u gradu znali šta smo učinili te noći i svi su bili srećni što smo to uradili. Ali samo smo ja, Verl Nordhof i Riči Dolan znali celu priču; Verl je sada mrtav, a pretpostavljam da je Riči u toj meri skrenuo da se ubio, tako da ostajem samo ja.
     Ne pišem ovo da bih spasao dušu. Ne verujem u raj i pakao. To su samo reči. Nikuda ja neću kada budem mrtav osim u prah. Želim samo sve da kažem kako je bilo, samo jednom, mada to neće prikazati Evervil baš u lepoj svetlosti.
     A evo šta se dogodilo. U noći 27. avgusta 1929, ja, Nordhof i Dolan obesili smo troje ljudi o jedno drvo u planini. Jedan od onih koje smo obesili bio je bogalj, i zbog njega se više stidim nego zbog ono drugo dvoje. Ali svi su oni bili u tome zajedno, a jedini razlog što je on bio bogalj bio je taj što je njegovim telom tekla loša krv...

     Zazvonio je telefon i Ervin, zadubljen u proučavanje, poskoči. Sačekao je da automatska sekretarica primi poziv, ali ona je već nedeljama samo treperila, tako da to nije učinila. Pustio je telefon da zvoni dok onome koji je zvao to nije dosadilo, a onda se vratio ispovesti. Gde je ono stao? Oh da, kod loše krvi.

     ...a način na koji se cimao na onom konopcu i urlao iako nije mogao da diše, uverio me je da je tačno sve ono što su ljudi pričali o njemu, njegovoj ženi i onom njegovom detetu životinji.
     U kući nismo pronašli ljudskih kostiju, iako smo mislili da ćemo ih možda naći, ali bilo je tamo drugih čudnih stvari, poput oslikanih zidova i onih rezbarija koje je bogalj napravio. Zbog toga smo zapalili kuću, kako niko ne bi morao da gleda ta sranja. Ne žalim zbog toga, jer sin je sasvim izvesno jurio nedužnu decu, a majka je bila stara kurva. Svi su to znali. Imala je javnu kuću upravo ovde u gradu, koja je zatvorena dvadesetih godina, a negde u to vreme je i skrenula i otišla da živi u kući pored potoka sa svojom ludom porodicom.
     I tako, kada je Rebeka Dženkins nestala, a njeno telo pronađeno u rezervoaru, svima je bilo jasno šta se dogodilo. Kidnapovali su je dok se vraćala iz škole i učinili joj šta su joj učinili, a potom bacili njeno telo u potok koji ju je odneo do rezervoara. Samo što nije bilo dokaza. Ljudi su pričali o tome i govorili su da je prava šteta što policija to nije mogla da prikači kurvi, njenom sinu i njenom prokletom mužu, jer svi su znali da su i ranije bili viđani sa decom, decom koju su nalazili u Portlandu i dovodili ih noću u kuću; smatrali su da ako ponovo prođu nekažnjeno, a u pitanju je dete odavde, iz Evervila, ničije dete više neće biti bezbedno.
     I tako smo nas trojica odlučili da nešto preduzmemo. Dolan je poznavao Dženkinsovu devojčicu, jer je često prolazila pored njegove prodavnice, i kada bi se setio onoga šta joj se dogodilo, zagrcnuo bi se i bio je spreman da ode i obesi kurvu na licu mesta. Riči je imao malu devojčicu, otprilike Rebekinih godina, i stalno je ponavljao da ne vredimo ni pišljiva boba ako nismo u stanju da obezbedimo sigurnost deci. I tako smo to i učinili. Otišli smo do potoka, spalili smo kuću, a zatim smo poveli njih troje uz planinu i obesili ih.
     Svi su znali šta smo učinili. Kuća je izgorela gotovo do temelja i niko nije došao da ugasi vatru. Ostali su po strani dok nismo učinili ono što smo učinili, a potom se vratili dole.
     Ali to nije bio kraj. Naredne godine, policija je uhvatila čoveka iz Skots Milsa koji je ubio neku devojčicu u Sablimitiju, i on im je kazao da je ubio i Rebeku i bacio je u potok.
     Onog dana kada sam to saznao načisto sam se napio i nisam se treznio nedelju dana. Posle toga su me ljudi gledali drugačijim očima, kao da sam ranije bio junak zbog onoga što smo učinili, a sada sam samo ubica.
     Dolan je to još teže primio, u početku se zaista ražestio i govorio je da su svi za to krivi, jer su svi znali, što je na neki način bilo tačno. Evervil je snosio istu onoliku krivicu kao i mi i nadam se da će mi, ako ovo ikada bude pročitano, ljudi oprostiti što sam to napisao, ali to je istina, kunem se majčinim grobom.

     I tako se, isto onako naglo kao što je počelo, Mek Fersonovo ispovedanje i završilo, ostavljajući mnogo više otvorenih pitanja nego što je pružalo odgovora, te na taj način samo još više budeći znatiželju.
     Pošto ga je ponovo pročitao, Ervin se krajnje uzbudio. Ustao je i stao da korača po kancelariji, razmatrajući mogućnosti koje su mu stajale na raspolaganju. Bila je njegova dužnost da ovu tajnu obelodani, u to nije bilo sumnje. Ali ako to učini tokom festivalske nedelje, kada je grad sav blistao, imaće, doduše, daleko brojniju publiku, dok će prijatelje i klijente okrenuti protiv sebe.
     Jedan njegov deo je uzvratio: pa šta? Zar nije govorio sebi da je vreme da krene dalje dok je još dovoljno mlad da promeni sredinu? I kakav mu je bolji adut bio potreban nego taj da on bude čovek koji je razotkrio Mek Fersonovu zaveru? Drugi njegov deo, deo koji se udobno smestio u ovom delu sveta, reče: povedi malo računa i o osećanjima ljudi. Ako obelodaniš tu vest za vreme festivalske nedelje, bićeš parija.
     Koračao je gore-dole, mozgao o stvari i na kraju odlučio da ništa ne odluči, bar ne za sada. Prvo će proveriti činjenice kako bi bio siguran da ispovest ne predstavlja samo Mek Fersonovu izmišljotinu. Videće da li je dete po imenu Rebeka Dženkins zaista bilo izvučeno iz rezervoara, da li je ikada postojala kuća pored potoka, i ako jeste, šta se dogodilo sa onima koji su u njoj živeli.
     Napravio je fotokopiju Mek Fersonove ispovesti u Betidžejninoj kancelariji (dao joj je slobodan dan, kako bi mogla da se odveze do Portlanda i dovede majku), zatim je zapečatio original u jedan koverat i zaključao ga u sef. Pošto je to obavio, presavio je kopiju, spustio je u džep od sakoa i otišao na ručak u Kitin mali restoran. Po prirodi nije bio čovek koji će sam sebe da analizira, ali dok je hodao glavnom ulicom, nije mogao da ne primeti koliko mu je trenutno raspoloženje paradoksalno. Ubistvo, samoubistvo i ubijanje nevinih ispunili su mu glavu, ali nije mogao da se seti kada je poslednji put bio u toj meri zadovoljan celokupnim svojim životom.