VII

     1.
     Negde oko četiri, u petak popodne, dok su se Tesla i Fib upoznavale u Evervilu, a Džo ležao ispod sve tamnijeg neba na obali Suštine, Hui Kac je sedeo na pragu sa Ejmi u naručju, posmatrajući oluju koja se približavala sa severoistoka. Dobra oluja s kišom, pomisli on, možda malo grmljavine, i vrućina će prestati.
     Beba nije dobro spavala prethodne noći i bila je razdražljiva veći deo dana, ali sada je zadovoljno ležala u njegovom naručju, više dremajući nego budna. Džo-Bet je otišla gore u krevet pre pola sata, žaleći se na želudačne smetnje. Kuća je bila sasvim tiha. Isto kao i ulica, čiji su mir narušavali samo komšijski psi, zaposleniji no ikad upravo u tom trenutku, jurcajući unaokolo visoko izdignutih noseva i naćuljenih ušiju, kao da nešto očekuju. Kada pronađe bolje mesto za njih, odlučio je da nabavi psa mešanca. Biće dobro za Ejmi da raste pored neke životinje, imaće ko da je štiti i imaće s kim da se igra.
     "I voleće te", prošaputa joj Hui. "Jer te svi vole." Malo se uznemirila u njegovom naručju. "Želiš da te odnesem u krevet, mila?" upita on, podigavši je i poljubivši je u lice. "Hajde da te odnesemo gore."
     Popeo se na prstima i spustio Ejmi u gostinsku sobu, da ne bi uznemirio Džo-Bet. Zatim je otišao da se na brzinu istušira.
     Baš je bilo prijatno gurnuti glavu pod hladnu vodu i sapunom skinuti znoj i dnevnu prljavštinu; toliko prijatno da mu se digao, a da se nije ni dodirnuo. Pokušao je da ne obraća pažnju - šamponom je oprao kosu, istrljao leđa - ali voda je i dalje pljuskala po njemu, i na kraju se prihvatio. Poslednji put kada je vodio ljubav sa Džo-Bet već je bila u četvrtom mesecu trudnoće, i taj pokušaj se završio tako što je počela da plače i viče kako ne želi da je dodiruje. To je bio prvi znak koliko će trudnoća biti problematična. Tokom narednih nekoliko meseci imao je ponekad utisak da živi sa dve različite žene, bliznakinjom punom ljubavi i njenom zlom sestrom. Džo-Bet puna ljubavi nije želela da se bavi seksom, ali je želela da je zagrli i teši kada bi se rasplakala. Zla sestra nije želela ništa od njega: ni poljupce, ni društvo, ništa. Zla sestra bi rekla: žalim što sam te uopšte srela, i izgovorila bi to sa tolikom uverenošću da je bio siguran da to i misli. A onda bi na površinu ponovo izbila stara Džo-Bet - obično kroz suze - i rekla mu da joj je žao, tako žao, i da ne zna šta bi bez njega.
     Tokom tog vremena naučio je prilično dobro da obuzdava i prikriva svoj libido. U garaži je držao gomilu časopisa sa golim ženama; pronašao je kanal sa mekim pornićima koji je gledao kasno noću; čak je imao i nekoliko mokrih snova. Međutim, Džo-Bet nikada nije napuštala njegovu maštu. Čak i poslednje dve nedelje pred porođaj, kada je bila ogromna, pogled na nju strašno ga je uzbuđivao. I ona je toga bila svesna i izgleda da je odbijala njegovo zanimanje za nju: zaključavala je vrata kupatila kada se prala ili tuširala, okretala mu leđa dok se spremala za krevet. Svela ga je na adolescenta koji drhti dok je posmatra krajičkom oka u nadi da će na trenutak ugledati zabranjenu anatomiju; i da će moći kasnije da je zamišlja dok bude masturbirao.
     Bilo mu je dosta toga. Došlo je vreme da ponovo postanu muž i žena, umesto stidljivih tinejdžera koji slučajno spavaju u istom krevetu. Zatvorio je tuš, ovlaš se obrisao, zatim obavio peškir oko struka i otišao u spavaću sobu.
     Grmljavina se približavala, niska i razorna, ali nije probudila Džo-Bet. Ležala je sasvim obučena na krevetu, bleda lica srebrnastog od znoja u mraku. Otišao je do prozora i malo ga otvorio. Oblaci su bili zgnječeni i debeli od kiše; već za nekoliko minuta izručiće svoju vodu na prašnjavo dvorište i prašnjav krov.
     Džo-Bet je iza njega nešto promrmljala u snu. Vratio se do kreveta i polako seo pored nje. Ponovo je nešto promrmljala - nije razabrao šta - i podigla šaku koja joj je ležala pored tela, očešavši mu pri tom prstima rame. Šaku je pomerila da bi njome dodirnula usta, a zatim, kao da je njeno uspavano ja shvatilo da neko sedi pored nje, vratila ju je do njegove ruke.
     Bio je siguran da se probudila, ali nije. Na licu joj se pojavio jedva primetan osmeh, i ona šakom pređe sa njegove mišice na grudi. Dodir joj je bio lak poput pera, ali strašno erotičan. Tim više, možda, jer joj je podsvest dozvoljavala da radi ono što u budnom stanju nije mogla ili nije htela. Pustio je da se njena šaka zadrži na njegovim grudima, a on je za to vreme oprezno skinuo peškir. Njegov penis u erekciji podigao je glavu, jedva čekajući da bude dodirnut. Nije se pomerio; nije disao. Samo je posmatrao kako se njena šaka lutajući spušta niz njegov tvrdi stomak dok nije pronašla kurac.
     Izdahnuo je vazduh što je tiše mogao, uživajući u njenoj pažnji. Nije se zadržala na njegovom polnom organu duže nego na njegovim grudima i stomaku, ali kada je prešla prstima preko mošnica i nastavila niz butinu bio je već toliko uzbuđen da se plašio da će izgubiti kontrolu ako vrati šaku tamo gde je malo pre bila. Odvojio je pogled od njenih prstiju i zagledao joj se u lice, ali ga je prizor njene namučene lepote samo još više zagrejao. Čvrsto je zatvorio oči i pokušao sebi da predstavi ulicu ispred kuće, olujne oblake i motor koji je juče popravljao, ali ga je njeno lice svuda nalazilo kuda god da pobegne.
     Ponovo ju je čuo kako nešto mrmlja, reči su i dalje bile nerazumljive, te je, iako to nije nameravao, otvorio oči da posmatra njene usne.
     To je bilo suviše. Glasno je zadahtao i kao u znak odgovora mrmljanje je postalo nešto ubrzanije, a njena šaka koja mu se spuštala niz nogu, krenu ponovo nazad prema preponama. Osetio je prvi grč u mošnicama i posegnuo da čvrsto stegne kurac u nadi da će odložiti ono neizbežno bar još koji trenutak. Ali izgleda da je ona osetila tu kretnju, jer se njena šaka vratila do njegovog polnog organa, stigavši do njega pre nego što je uspeo da je u tome spreči i kada ga je dodirnula on više nije mogao da se obuzda.
     "Oh, Bože", zadahta on i zabaci glavu. Prvi put je čuo njene reči...
     "U redu je", govorila je. Mogao je samo da zadahće. "U redu je, Tomi. Jeste. Jeste. U redu je..."
     "Tomi?"
     Nastavio je da štrca, dok mu je njena skliska šaka obrađivala kurac, ali u tome više nije bilo zadovoljstva.
     "Ne", reče on. "Prestani."
     Nije ga poslušala, jer ga nije čula. Trabunjala je u dilerijumu: "JestejesteureduTomiureduredu."
     Povukao je svoju šaku, bilo mu je muka, i počeo da ustaje sa kreveta. Ali ona ga je uhvatila za šaku dok je ustajao, pogodivši tačno cilj, iako je imala zatvorene oči. Trabunjanje je prestalo.
     "Sačekaj", reče ona.
     Iz penisa mu je i dalje nekontrolisano curelo. Bio je u velikom iskušenju da je opkorači; da je natera da otvori oči i da ga vidi, sirovog i vlažnog. Da kaže: to sam ja, Hui. Sećaš li me se? Udala si se za mene.
     Ali suviše se stideo svoje ranjivosti, svog znoja i straha u sebi, koji mu je čak i sada dobovao u stomaku. Straha da je Tomi-Rej MekGir blizu, i da se sve više približava. Pre nego što je razum mogao da ga zaustavi prešao je pogledom preko mračne sobe, tražeći neki znak, bilo kakav znak, da je tu bio Dečak-Smrt. Razume se da ga nije bilo. On nije bio ovde telesno. Bar još nije. On je bio u umu Džo-Bet. A to je na svoj način bilo mnogo užasnije mesto za njega.
     Zgrabivši peškir da pokrije svoju nagost, Hui povuče šaku i krenu prema vratima; bes je već bio splasnuo u njemu, pretvorivši se u pepeo i mučninu.
     Pre nego što je uspeo da dohvati kvaku, Džo-Bet je otvorila oči.
     "Hui?" upita ona.
     "Koga si očekivala?"
     Ona podiže lepljivu šaku, pridigavši se pri tom u krevetu. "Šta se to događa?" upita ona optužujućim glasom.
     Nije nameravao da joj dozvoli da ovo izokrene. "Sanjala si Tomi-Reja", reče on.
     Spustila je noge sa kreveta, brišući njegovo seme sa prstiju o čaršav. "O čemu ti to pričaš?" upita ona. Na vratu i gornjem delu grudi imala je crvene crvene; bili su to sigurni znaci da je i ona bila uzbuđena. Verovatno je i dalje bila.
     "Stalno si ponavljala njegovo ime", odvrati Hui.
     "Ne, nisam."
     "Misliš li da bih nešto takvo izmislio?" upita on, podigavši glas.
     "Aha, verovatno!" povika ona.
     Znao je prema načinu na koji se obrecnula na njega da je sasvim svesna da je govorio istinu (ovako žestoka bila je samo onda kada je nešto krila), što je značilo da je i budna znala nešto o bratu. Ta pomisao probudila je u Huiju želju da zaplače ili da se ispovraća, ili oboje. Širom je otvorio vrata i posrćući izišao na odmorište. U tom trenutku počela je kiša - iznenadno dobovanje po prozoru. Podigao je pogled: kroz staklo niz koje se cedila voda ugledao je purpurno crne oblake i osetio kako se kuća zatresla usled grmljavine.
     Ejmi se probudila i sada je jecala u gostinskoj sobi. Želeo je da ode do nje, ali čuo je Džo-Bet na vratima spavaće sobe; ne bi mogao da podnese da ga vidi na svetlosti ovakvog, sa strahom na licu. Sigurno bi rekla Tomi-Reju, narednog puta kada ga bude videla u svojim snovima. Rekla bi: Dođi po mene. Ovde nema ko da ti se suprotstavi.
     Ušao je u kupatilo i zalupio vrata za sobom. Posle izvesnog vremena, Ejmi je prestala da plače. A još malo posle toga, i oluja je prošla, ostavivši za sobom nepročišćen vazduh i nesmanjenu vrućinu.

     2.
     "Grilo? Hui ovde."
     "Nisam očekivao da te čujem..."
     "Da li si čuo još n-n-n-nešto o Tomi-Reju?"
     "Nešto se dogodilo?"
     "Na neki način."
     "Želiš li da mi kažeš šta?"
     "Za sada ne. Ja s-s-s-samo želim da z-z-z-znam gde je. Dolazi p-p-p-po nju..."
     "Smiri se, Hui."
     "Z-z-z-znam da dolazi po nju."
     "On ne zna gde živite, Hui."
     "On je u njenoj glavi, Grilo. Bio je u pravu. Ja... j-j-j-jebiga... nisam mucao p-pet godina." Zastao je da isprekidano uvuče vazduh. "Mislio sam da je gotovo. Bar s-s-s-sa njim."
     "Svi smo to mislili."
     "M-m-mislio sam da je nestao i da je gotovo. Ali on je j-j-još tamo, u njoj. Zato n-n-nemoj da mi kažeš da ne zna gde ž-ž-ž-živimo. On to tačno zna."
     "Gde si sada?"
     "Na benzinskoj pumpi pola milje od kuće. Nisam želeo da te z-z-z-zovem odande."
     "Biće bolje da se vratiš. Imaš li kakvo oružje?"
     "Imam pištolj. Ali od kakve će mi t-t-to biti koristi? Mislim, ako je živ..."
     "Prevario je smrt."
     "A pištolj mi neće biti od neke v-v-v-vajde."
     "Sranje."
     "Aha, čoveče, u pravu si. Sranje. Tačno. To je, to je, to je upravo to. Jebeno sranje!" Grilo je čuo kako je lupio pesnicom po telefonu. Čuo se i neki prigušeni zvuk. Tek posle jednog trenutka shvatio je da to Kac plače.
     "Slušaj, Hui..." Prigušeni zvuk se čuo i dalje. Prekrio je šakom slušaclicu, kako ga Grilo ne bi čuo. Poznato mi je to osećanje, pomisli Grilo. Ako plačem, a to niko ne čuje, možda uopšte nisam plakao. Samo što to tako ne ide. "Hui? Jesi li tu?" Trenutak ili dva vladala je tišina, a onda se Hui ponovo javio. Suze su ga malo smirile.
     "Ovde sam", reče on.
     "Dolazim do vas. Nekako ćemo ovo rešiti."
     "Stvarno?"
     "U međuvremenu, želim da budeš pripravan. Jesi li me razumeo?"
     "Šta ako on... hoću da kažem, šta a-a-a-ako on dođe po nju?"
     "Uradi ono što moraš. Preseli se ako moraš. Nastaviću da se javljam, važi?"
     "Aha."
     "Još nešto?"
     "Neće je dobiti, Grilo."
     "Znam."
     "Šta god d-d-da bude trebalo uraditi, neće je dobiti."

     Šta sam to uradio? To je bilo sve o čemu je Grilo mogao da razmišlja kada je spustio slušalicu: šta sam uradio kada sam se prijavio dobrovoljno za ovo? Nije mogao da pomogne Huiju. Isuse, jedva da je mogao da pomogne i sebi.
     Sedeo je ispred ekrana - koji su se popunjavali poput bačvi pri provali oblaka: vesti su stizale iz svih država, sve odreda loše - i pokušavao da smisli neki način da povuče ponudu, ali je znao da ne bi mogao da živi sam sa sobom ako bi se nešto dogodilo, a on im prethodno okrenuo leđa.
     A nešto će se dogoditi. Ako ne večeras, onda sutra uveče. Ako ne sutra uveče, onda prekosutra uveče. Svet je gubio razum. Dokaz se nalazio pred njim na ekranima. Gde ćeš bolje vreme od ovoga da uskrsnuli izravnaju račune? Morao je da uradi ono što je mogao, koliko god to bilo malo, koliko god beznačajno, ili nikada više neće moći da sretne svoj pogled u ogledalu.
     Isključio je ekrane i otišao da spakuje sve što mu je potrebno za jednu noć. Upravo je završavao, kada je zazvonio telefon. Ovog puta bila je Tesla, zvala je iz Evervila.
     "Odsešću kod žene koju sam ovde upoznala. Trenutno joj je potrebno društvo. Imaš li olovku?" Grilo je zapisao broj, a zatim ju je ukratko uputio u Kacovu situaciju. Nije zvučala mnogo iznenađena. "Ovog vikenda okončaće se mnoge igre", reče ona. Kazao joj je da će se odvesti do Huija. Zatim je razgovor skrenuo na D'Amura.
     "Uvek sam mislio da su svi ti njegovi totemi i tetovaže obično sranje", reče Grilo, "ali sada..."
     "Voleo bi da imaš neki od njih?"
     "Voleo bih da imam nešto u šta verujem", reče Grilo. "Nešto što bi bilo od pomoći ako je Tomi-Rej na slobodi."
     "On je verovatno na slobodi", smrknuto reče Tesla. "Otprilike sve što može da bude na slobodi sada je slobodno."
     Grilo je trenutak razmišljao o tome. Zatim reče: "Šta smo to, do đavola, uradili da smo to zaslužili, Tes?"
     "Verovatno je sreća u pitanju."

     3.
     Provala oblaka koja se dogodila iznad kuće Kacovih nastavila je ka jugozapadu, istresajući svoj kišni teret u hodu. Došlo je do većeg broja sudara na skliskim ulicama i autoputevima, ali su svi osim jednog bili beznačajni. Izuzetak se dogodio sto pedeset pet milja od Kacovih, na međudržavnom putu broj 84. Jedav RV, u kome se porodica od šest članova vraćala sa odmora provedenog u Sedar Sitiju, zaneo se na nepouzdanom asfaltu, udario u kola iz susedne trake i prešao preko crte, sredivši šest vozila koja su putovala na jug pre nego što je sleteo sa autoputa.
     Policija, lekari i vatrogasci stigli su na mesto nesreće neverovatno brzo kada se ima u vidu da je autoput bio blokiran u oba pravca, a kiša lila kao i kabla, tako da je vidljivost bila smanjena na petnaest jardi, ali kada su stigli, pet života je već bilo ugašeno, a još troje ljudi - uključujući tu i vozača RV-a - umrlo je pre nego što su mogli da budu oslobođeni iz olupina.
     Kao da ju je zainteresovao haos koji je izazvala, oluja je usporila svoje napredovanje i ostala da počiva iznad mesta nesreće skoro pola sata, a potop je potiskivao dim koji je kuljao iz zapaljenih vozila. U gorkoj, zaslepljujućoj supi od dima i kiše, spaseni i spasioci zajedno kretali su se poput utvara, smrdeći na benzin i umrljani krvlju. Neki od preživelih bili su dovoljno srećni - mogli su da plaču; većina ih je jednostavno posrtala od vatre do vatre, od tela do tela, kao da tragaju za vlastitim razumom.
     Međutim, bila je tu prisutna jedna utvara koja nije bila ni spasilac niti ju je trebalo spasavati; kretala se kroz ovu paklenu zbrku sa lakoćom koja će izazvati košmare kod svih koji su ga videli.
     Bio je mlad, ta utvara, i po svim procenama nedolično lep: plav, preplanuo, sa širokim, belim osmehom. I pevao je. To je bilo ono što je uznemirilo prisutne koji su kasnije govorili o tom pevanju više nego o njegovom lakom kretanju, više nego o njegovom osmehivanju. Njegovo obilaženje olupina sa prijatnom, bezimenom melodijom na usnama delovalo je krajnje demonski.
     Međutim, nisu mu se svi sklanjali s puta. Jedan policajac ga je zatekao kako poseže ka zadnjem sedištu jednog od uništenih vozila i zatražio je od njega da se istog časa okane toga. Utvara uopšte nije obratila pažnju na naređenje, već je razbila prozor, u želji da dohvati nešto što je videla na stražnjem sedištu. Policajac joj je ponovo naredio da prestane i izvukao je pištolj ne bi li podupro svoje naređenje. U znak odgovora utvara je prekinula pevanje taman toliko da mu kaže: "Imam ovde neka posla."
     Zatim je nastavila tamo gde je stala sa pesmom i izvukla telo deteta, koji su prevideli u tom haosu, kroz razbijeni prozor. Policajajac je uperio pištolj u srce lopova i naredio mu da spusti dete, ali je ovaj i to, kao i ostala naređenja prenebregao. Prebacivši telo oko vrata kao kakav pastir koji nosi jagnje, utvara je bila spremna za odlazak.
     Onome što je usledilo prisustvovalo je pet svedoka, uključujući tu i policajca; svi oni bili su krajnje uzbuđeni, ali niko nije bio u šoku, tako da se nije moglo reći da su imali halucinacije. Njihova svedočenja, međutim, bila su neobična. Okrenuvši leđa policajcu, kradljivac leša uputio se prema bankini, a u to se dim oko njega ustalasao, i na trenutak ili dva svedocima se učinilo da su videli ljudska obličja kako kuljaju u velikim naletima - izduženih i unakaženih lica, snažnih, ali omekšalih tela, kao da su kosti bile isisane iz njih - obličja koja su očigledno bila u službi lopova, jer su ga optočila u vidu ječećeg oblaka u koji niko, čak ni policajac, nije bio voljan da prodre.
     Pet časova kasnije, telo deteta - trogodišnjakinje po imenu Lorena Hernandez - bilo je pronađeno na manje od jedne milje od autoputa, u šumarku breza. Bila joj je skinuta odeća umrljana krvlju i telo joj je bilo pažljivo, čak s ljubavlju oprano kišnicom. Zatim je njen leš bio položen na mokro tle u fetalnom položaju: noge zgrčene uz stomak, brada na grudima. Nije bilo znakova napastvovanja. Međutim, oči su nestale iz glave.
     Od raspevanog lepotana koji ju je uzeo i dobrano se pomučio da je ovako namesti, nije bilo ni traga. Bukvalno nikakvog. Nije bilo otisaka stopala u travi, ni otisaka prstiju na njenom telu, ničeg. Kao da je otmičar lebdeo dok je obavljao svoj mračni i neobjašnjivi obred.

     Izveštaj o tim događajima bio je pridodat Sprudu te iste noći, ali nije bilo nikoga da ga pročita. Grilo je bio na putu za Ajdaho, ostavivši izveštaje da pristižu u njegovom odsustvu, a njih je bilo u nečuvenim količinama. Bile su to čudne, užasne priče.
     U Minesoti se neki čovek probudio na operacionom stolu za vreme operacije srca i uprkos svim očajničkim pokušajima anestetičara da ga vrati u komatozno stanje, upozorio je svoje hirurge da dolaze oni koji jedu repove, i da ih ništa ne može zaustaviti. Potom je umro.
     U kampusu koledža Ostin u Teksasu, viđeno je kako žena u belom, u pratnji nečeg što su svedoci opisali kao šest velikih albino pasa, nestaje u tlu kao da silazi niz stepenice. Iz zemlje se čulo jecanje, tako tugaljivo da je jedan od onih koji su ga čuli pokušao da izvrši samoubistvo sat kasnije.
     U Atlanti, velečasni Donald Meril, usred jedne krajnje nadahnute propovedi, odjednom je skrenuo sa teme - Postoji samo jedna ljubav, Božja ljubav - i počeo da govori o Neumitnosti. Njegove reči bile su emitovane širom zemlje, a kamere su nastavile da ga snimaju dok je lupao i paradirao, a rečnik mu iz rečenice u rečenicu postajao sve opskurniji. Zatim je ponovo promenio temu i počeo da govori o ljudskoj anatomiji. Odgovor je ovde, rekao je, i počeo da se skida pred zapanjenim stadom: u grudima, u stomaku, u preponama. Kada je stigao do donjeg veša i sokni, prenos je prekinut, ali on je ipak nastavio da se obraća okupljenima, savetujući svoju zapanjenu pastvu da pođe kući, pronađe veliko ogledalo i nastavi da proučava svoje nago telo, dok - kako on to reče - Neumitnost ne prođe, i vreme ne stane.

     Među izveštajima koji su se slivali u Sprud stigao je i jedan koji bi naročito zanimao Teslu, da je znala za njega; možda bi u izvesnoj meri i izmenio tok događaja.
     Stigao je iz Baje. Dvojica posetilaca iz Engleske, parapsiholozi koji pišu knjigu o tajnama uma i materije, uputili su se u potragu za jednim gotovo mitskim mestom za koje se šaputalo da su se na njemu pre nekoliko godina dogodile velike i strašne stvari. Potraga ih je, razume se, dovela do mesta gde je Flečer prvi put stvorio nuncije, do Misije Svete Katarine. Tamo, na rtu koji je gledao na plavi Pacifik, upravo su fotografisali ruševine kada je jedna od posetiteljki malog svetilišta što se ugnezdilo među šutom dotrčala do njih, dok su joj se suze slivale niz lice, i rekla im da je vatra hodila Misijom prethodne noći, vatra u ljudskom obličju.
     Flečer, rekla je, Flečer, Flečer...
     Međutim, i ta priča, kao i mnoge druge, uskoro je bila pokopana pod stotinama sličnih koje su pristizale svakog sata iz svih država. Neprirodne i nedokučive priče, groteskne i prljave, uistinu uvrnute. Pošto sada niko nije vodio o njemu računa, niko nije motrio na njega i niko se o njemu nije brinuo, Sprud je rastao nesvestan sebe, postajući telo znanja bez mudre glava koja bi shvatila njegovu prirodu.