VI

     "Nešto nije u redu sa morem."
     Džo se pridiže i pogleda niz obalu prema talasima koji su se bučno razbijali o obalu. Voda je gotovo ličila na somot, talasi su bili dovoljno veliki da izazovu serfera, ali su se savijali i razbijali mnogo sporije od bilo kojih talasa na bilo kojoj obali na Zemlji. U njihovom raskošnim krivinama uzdizale su se mrlje duginih boja i svetlucale na njihovim prevojima.
     "Predivno je", reče on.
     Noa zagunđa. "Pogedaj u daljinu", reče on i pokaza iza talasa razbijača, ka mestu gde bi trebalo da se nalazi obzorje. Iz mora su se očigledno uzdizali crni, sivi i zeleni stubovi oblaka kao da je nekakva titanska toplota pretvarala vodu u paru. Pri tom su nebesa padala u obliku bujice i vatre. Bila je to predstava takvih razmera kakvu Džo nikada ranije nije ni pokušao da zamisli, podsećala je na prizor iz stvaranja sveta ili njegovog raščinjavanja.
     "Šta je uzrok svemu tome?"
     "Ne želim da izgovorim te reči dok ne budem siguran", reče Noa. "Ali sve mi se više čini da treba da budemo obazrivi, čak i ovde."
     "Obazrivi u kom pogledu?"
     "Da li da čekamo da ovi naiđu našim putem", reče on i pokaza niz obalu.
     Tri do četiri milje od mesta na kome su stajali mogao je da vidi krovove i zvonike grada. Pretpostavio je da je to Liverpul. Na otprilike četvrtini te razdaljine, nalazila se procesija koja im se približavala.
     "To je Blagoslovproklet", reče Noa. "Mislim da će biti bolje da se gubimo, Džo."
     "Zašto?" Zanimalo je Džoa. "Šta je Blagoslovproklet?"
     "Onaj koji zaziva", odvrati Noa. "Možda je to onaj koji je otvorio ova vrata."
     "Zar ne želiš da ga sačekaš i zahvališ mu se?" upita Džo, i dalje proučavajuči procesiju. Bilo ih je možda tridesetak u povorci; neki su jahali na konjima, a kako se činilo, jedan na kamili.
     "Vrata nisu bila otvorena za mene", odvrati Noa.
     "Za koga su bila otvorena?" Nije dobio odgovor. Džo se okrenuo i video da se Noa ponovo zagledao prema apokaliptičkoj oluji koja je skrivala obzorje. "Tamo se nešto nalazi?" upita on.
     "Možda", odvrati Noa.
     U Džoovoj glavi javilo se pet-šest pitanja istovremeno. Ako je to što se nalazilo tamo dolazilo ovamo, šta će se dogoditi sa obalom? I sa gradom? A ako pređe preko praga, da li će sa tim poći i oluja koju donosi? Niz planinu, do Evervila? Do Fib?
     Oh, moj Bože, do Fib?
     "Moram da se vratim", reče on.
     "Ne možeš."
     "Mogu i hoću", reče Džo, okrenuvši se i uputivši se nazad ka pukotini. Ovde nije bila skrivena, kao na planini. Raspukla se poput svežnja crnih munja naspram nestalnog neba. Da li je u pitanju bila njegova mašta ili je bila šira i viša nego ranije?
     "Obećao sam ti moć, Džo", povika Noa za njim. "I još ti je nisam dao."
     Džo se okrenu na peti. "Daj mi je onda i pusti me da idem", reče on.
     Noa se zagleda u tle. "Nije to baš tako lako, prijatelju moj."
     "Kako to misliš?"
     "Ne mogu ti ovde podariti moć."
     "Rekao si na drugoj strani."
     "Da, jesam. Znam da jesam. Ali to baš nije bilo tačno." Sada je podigao pogled prema Džou, i njegova prevelika glava kao da se zanela na krhkom vratu. "Nadao sam se da ćeš, kada jednom stigneš ovamo i vidiš slavu more-sna, poželeti da malo sa mnom putuješ. Mogu da ti dam moć. Zaista mogu. Ali samo u svojoj zemlji."
     "Koliko daleko?" upita Džo.
     Nije dobio odgovor. Besan, Džo se vrati do Noe, krećući se takvom žustrinom da je stvorenje podiglo ruke da odbije udarac. "Neću te udariti", reče Džo. Noa malo spusti gard. "Samo tražim pošten odgovor."
     Noa uzdahnu. "Moja zemlja je Efemeris", reče on.
     "A gde je taj Efemeris?" zanimalo je Džoa.
     Noa ga je posmatrao možda deset sekundi, a onda pokaza prema moru.
     "Ma nemoj", primeti Džo bezlično. "Baš si me zeznuo."
     "Zeznuo?" ponovi Noa.
     "Prevario, bitango." Uneo se Noi u lice, tako da su im se nosevi gotovo dodirivali. "Prevario si me."
     "Verovao sam da si poslat da me odvedeš kući", reče Noa.
     "Ne budi patetičan."
     "Istina, to sam mislio. I dalje mislim." Pogledao je Džoa. "Ti smatraš da je smešno to što su se naši životi isprepleli na taj način?"
     "Da", reče Džo.
     Noa klimnu. "Znači, moraš da se vratiš", reče on. "A ja ću ostati. Ovde, pod svojim nebom, osećam se jači. Nema sumnje da se i ti osećaš jači pod tvojim."
     Džou nije promakla ironija. "Prokleto dobro znaš šta ću biti kada se vratim tamo."
     "Da", reče Noa, pridižući se. "Nemoćan." Rekavši to, počeo je šepajući da se udaljava obalom. "Zbogom, Džo", doviknuo mu je.
     "Bitango", reče Džo, krenuvši nazad uz obalu prema pramenu noćnog neba koji se video kroz pukotinu. Od kakve će koristi biti sebi ili Fib ako se sada vrati kući? Bio je ranjeni begunac. I, kako Noa reče, bio je krajnje nemoćan.
     Ponovo se okrenuo da osmotri čudan svet u koji je zakoračio. Udaljeni grad, povorku koja se približavala, oluju koja je besnela iznad neobuzdane vode Suštine: ništa od toga nije delovalo naročito obećavajuće. Ali možda - samo možda - možda je ovde bilo nade za njega. Možda je postojao način da stekne neku vrstu moći, bilo kakvu, koja će od njega napraviti čoveka s kojim će morati da računaju kada se vrati u vlastiti svet. Možda će morati dobro da se oznoji da bi to stekao, ali znojio se on i u Kozmu, nije li tako, i šta je dobio za svoj trud? Smrskana jaja.
     "U redu", reče on, krenuvši niz obalu za Noom. "Ostaću. Ali neću da te nosim, jesi li razumeo?"
     Noa mu se osmehnu. "Smem li... da ti stavim ruku oko ramena, dok nešto ne pojedem i dok mi noge ne ojačaju?"
     "Valjda smeš", reče Džo.
     Noa obesi ruku oko Džoovog vrata. "Tamo dole nalazi se brodić izvučen na obalu", reče on. "Sklonićemo se dok ne prođe povorka."
     "Šta je toliko loše u tim Blagoslovprokletima?" upita ga Džo dok su se gegali ka čamcu.
     "Niko nikada ne zna šta se krije u srcu Blagoslovprokletog. Oni imaju tajne razloge i ciljeve za sve. Možda je ovaj dobroćudan, ali to ne možeš znati."
     Nastavili su u tišini, dok nisu stigli do lađe. Imala je dva jarbola, bila dugačka možda dvadeset pet stopa, daske i kućica za kormilo bili su obojeni skarletno i plavo, mada su putovanja ostavila traga kako na boji tako i na daskama. Njeno ime Fanakapan uredno je bilo ispisano na pramcu.
     Džoa je počela da muči glad, tako da je ostavio Nou da čuči u zaklonu lađe i popeo se na palubu da potraži nešto za jelo. Narkotičko dejstvo ublaživača bolova konačno je počelo da slabi, i dok se muvao po brodu, tražeći i iznad i ispod palube kakvu veknu hleba ili bocu piva, osetio je kako ga saleće mešavina negativnih osećanja. Jedno od njih bila je neprijatnost, drugo uznemirenost, treće razočaranje. Pronašao je put u drugi svet i otkrio da stvari ni ovde ne stoje mnogo drugačije. Možda je Suština zaista bila more-san kao što je Noa tvrdio, ali ovaj brod, koji ga je očigledno preplovio, nije ničim odavao da su ga sagradila ili da su na njemu boravila stvorenja iz vizije. Njegove dve kabine bile su prljave, kuhinja neopisiva, daščani zidovi kućice za kormilo ižvrljani najopscenijim mogućim crtežima.
     Što se hrane tiče, nije bilo ničega. Bilo je nešto ostataka u kuhinji, ali ni u kom slučaju nisu bili jestivi, i mada je Džo pretražio razbacanu odeću i prljavu ćebad po kabinama u nadi da će naći rebro čokolade ili kakvu voćku, izišao je praznih šaka. Razočaran i gladniji no ikad posle napora, spustio se nazad na obalu i našao Nou kako sedi prekrštenih nogu na tlu, zureći uz obalu sa suzama u očima.
     "Šta ne valja?"
     "To me podseća..." poče Noa, klimnuvši u pravcu povorke. Njeno odredište bila je pukotina, u to nije bilo sumnje. Pet do šest učesnika - izgleda da su to bila deca, gotovo naga - izbili su na čelo povorke i stali da bacaju lišće ili latice cveća između svog gospodara i praga.
     "Na šta te podseća?"
     "Na moje venčanje", reče Noa. "I na moju voljenu. Naša je povorka bila tri, četiri puta tolika. Nikada nisi video ništa slično. Nikada nisi čuo takvu muziku. Trebalo je da to bude okončanje vekovnog rata i početak..." Zastao je, stresao se. "Želim ponovo da vidim svoju zemlju, Džo", reče on posle izvesnog vremena. "Makar samo da me pokopaju tamo."
     "Nisi sve ovo vreme čekao samo da bi umro."
     "To i ne bi bilo tako loše", promrmlja Noa. "Imao sam ljubav svog života. Nikada više ne može postojati nijedna kao ona, niti ja želim da postoji. Do sada nisam mogao čak ni da pomislim tako nešto, ali to je istina, Džo. Stoga i ne bi bilo tako loše da umrem u vlastitoj zemlji i da budem položen u prašinu iz koje sam potekao. Ti to razumeš, zar ne?" Džo nije odgovorio. Noa se osvrnu da ga pogleda. "Ne?"
     "Ne", reče on. "Ja nemam zemlju, Noa. Mrzim Ameriku."
     "Afrika, onda."
     "Nikada nisam bio tamo. Mislim da mi se ni ona ne bi mnogo dopala." Dugo i sporo je uvlačio vazduh. "Tako da mi je sasvim svejedno gde će me pokopati." Nastupila je još jedna duga tišina. Zatim je rekao: "Gladan sam. Na brodu nema ničega. Moraću uskoro nešto da pojedem, jer ću se u protivnom onesvestiti."
     "Onda moraš sebi nešto da uhvatiš", odvrati Noa i, ustavši, povede Džoa do ivice vode. Talasi se više ne razbijaju onako žestoko kao malopre, pomisli Džo. "Vidiš li ribu?" upita Noa, pokazavši u talase koji su se kovitlali.
     Pruge duginih boja koje je Džo video sa praga bile su, zapravo, ribe, žive stvari: ribe i jegulje, sjajne poput munja, skakale su po vodi u hiljadama.
     "Vidim ih."
     "Posluži se."
     "Misliš, da ih jednostavno uhvatim golim rukama?"
     "I da ih progutaš", reče Noa. Osmehnuo se kada je video izraz odvratnosti na Džoovom licu. "Najbolje su žive", reče on. "Veruj mi."
     Bol u stomaku sada se takmičio sa onim u jajima. Znao je da ovo nije trenutak da se nećka. Slegnuo je ramenima i zakoračio u vodu. Bila je miomirisno topla, što je predstavljalo prijatno iznenađenje, i da nije znao istinu, prema načinu na koji se uvijala oko njegovih listova i poskakivala prema njegovim preponama, rekao bi da jedva čeka da ga primi u svoja nedra. Ribe su bile posvuda, vide on; javljale su u neizmernom broju oblika i veličina; neke su bile velike kao losos, što ga je iznenadilo kada se uzme u obzir plitkoća vode, druge sićušne poput kolibrija i gotovo na isti način prkosile su gravitaciji, prhćući oko njega u svetlucavim hiljadama. Takoreći nije morao uopšte da se muči da ih hvata. Jednostavno je sklopio šake među njima, i kada ih je ponovo rastvorio video je da nije uhvatio jednu već tri - dve crvenkastosrebrne, dok je treća bila plava - a sve su se divlje koprcale na njegovom dlanu. Nisu ni izdaleka delovale ukusno, sa svojim crnim, crnim očima i dahtavim bokovima. Ali sve dok on i Noa budu ovde zarobljeni, nije imao izbora. Ili će jesti ribu ili će biti gladan.
     Dohvatio je jednu crvenkastu sa tanjira svoga dlana i ne pruživši sebi vremena da zažali zbog onoga što radi, zabacio je glavu i ubacio je u usta. Usledio je trenutak gađenja u kome je mislio da će povratiti, a onda je riba nestala niz jednjak. Nije osetio nikakav ukus, ali kakve to, do đavola, ima veze. Ovo nije obrok za gurmane; jednostavno je jeo da bi preživeo. Ponovo je pogledao dlan, pa ubacio obe preostale ribe u usta istovremeno, zabacivši glavu kao da je želeo da ih potera. Jedna je skliznula isto onako glatko kao i prva, ali je druga stala da lepeta perajima po njegovim krajnicima i uspela da mu se vrati na jezik. Nju je ispljunuo.
     "Lošeg je ukusa?" upita Noa, zakoračivši u talas pored Džoa.
     "Jednostavno nije htela da bude pojedena", odvrati Džo.
     "Ne možeš je kriviti", odvrati Noa i nastavi da korača dok mu voda nije doprla do bokova.
     "Ojačao si", doviknu mu Džo, nadjačavši buku talasa.
     "Iz trenutka u trenutak sam jači", odvrati Noa. "Vazduh me hrani." Zaronio je šake u vodu i izvukao ne ribu već nešto što je ličilo na lignju, stvorenje čije su ogromne oči bile nemirno zlatne.
     "Nemoj mi reći da to pojedem", primeti Džo.
     "Ne. Nikada", odvrati Noa. "Ovo je Zerapušu; duhpilot. Vidiš kako te gleda?"
     Džo je video. U postojanom pogledu tog stvorenja bilo je neke tajanstvene znatiželje, kao da ga proučava.
     "Nije navikao da vidi tvoju vrstu u krvi i mesu", reče Noa. "Da govoriš njegovim jezikom, sigurno bi ti kazao da pođeš kući. Možda želiš da ga dodirneš?"
     "Baš i ne."
     "To bi se dopalo Zerapušiju", reče Noa, pruživši mu stvorenje. "A ako udovoljiš jednom, udovoljio si mnogima."
     Džo krenu prema Noi, gledajući životinju koja je gledala njega.
     "Hoćeš da kažeš da je ova stvar povezana sa drugima... kako ih zoveš... Zera-šta?"
     "Ljudi ih zovu 'šu, lakše je." Gurnuo je stvorenje Džou u ruke. "Neće te ujesti", reče on.
     Džo ga je oprezno prihvatio. Ležalo je sasvim pasivno u njegovim šakama, pogleda uprtog naviše u Džoovo lice.
     "Najstariji hramovi na dvanaest kontinenata bili su podignuti u čast 'šuija", nastavi Noa. "Na nekim mestima ih još štuju."
     "Ali ne i tvoj narod?"
     Noa odmahnu glavom. "Moja žena bila je katolikinja", reče on. "A ja sam... ja sam nevernik. Biće bolje da ga vratiš pre nego što nestane. Mislim da bi umro srećan gledajući u tebe."
     Džo se sagnu i vrati 'šua nazad u vodu. Još nekoliko sekundi se zadržao među njegovim dlanovima, sjaj u oku i dalje mu je bio jak, a onda je jednim okretom tela bez kostiju nestao, otišao prema pučini i dubokoj vodi. Dok ga je posmatrao kako se udaljava, Džo nije mogao da se ne zapita da li već svojim sadruzima priča priče o crnom čoveku.
     "Neki ljudi", poče Noa, "veruju da su 'šui delovi Tvorca, koji se izdelio u milijardu delova kako bi mogao da navodi ljudske duše u Suštinu, a potom zaboravio kako da ponovo spoji te delove."
     "Znači da sam upravo držao u šaci delić Boga?"
     "Da." Noa ponovo posegnu u vodu i ovog puta izvuče ribu dugačku čitavu stopu. "Suviše velika?" upita on.
     "Suviše velika!"
     "Manje lakše skliznu, je li tako?"
     "Mnogo lakše", reče Džo i, zaronivši šake u vodu, izvuče puno sitnih riba. Susret sa 'šuom odagnao je njegovo nećkanje. Očigledno su ovi klenovi ispraznog pogleda bili mnogo nižeg reda od stvorenja koje ga je tako pomno pručavalo. Mogao je da ih guta, ne opterećujući se time. Sasuo je dve pune šake za isto toliko sekundi, a onda je našao sebi nešto malo veče u šta je zagrizao kao da je sendvič. Meso je bilo svetlonarandžasto i slatkasto meko, i on poče da ga žvaće, uopšte se ne obazirući na to što se ta stvar koprcala dok ju je stezao; bacio ju je tek kada mu se kost zarila među zube.
     "Za sada sam završio", obavesti on Nou, trudeći se da izvadi kost.
     "Nećeš da piješ?" upita Noa.
     "Slana je", reče Džo, zar ne?"
     "Meni nije", odvrati Noa, prinevši vodu Suštine u skupljenim šakama do usana i zvučno je usisavši. "Mislim da je dobra."
     Džo je uradio to isto i nije bio razočaran. Voda je prijatno rezila. Progutao je nekoliko gutljaja, a potom se vratio na obalu, osećajući se mnogo sitiji nego što je mislio da je to moguće kada se ima u vidu šta je pojeo.
     Dok su on i Noa razgovarali o ribi i Bogu, cela povorka bila je stigla do pukotine - koja je zaista postajala sve veća: već je bila upola viša nego onda kada je on zakoračio kroz nju - i članovi povorke su se sada okupili na pragu.
     "Hoće li na drugu stranu?" upita on.
     "Izgleda da hoće", odvrati Noa. Pogledao je prema nebu, koje je, iako na njemu nije bilo sunca, sada bilo tamnije nego pre. "Ako neki od njih ostanu", primeti on, "možda među njima nađemo posadu."
     "Za koji brod?"
     "Koji pa drugi brod imamo osim ovoga?" upita Noa, lupnuvši dlanom po Fanakapanu.
     "Ima i drugih u luci", primeti Džo, pokazavši prstom duž obale prema gradu. "Velikih brodova. Ta stvar čak ni ne ostavlja utisak da bi mogla ploviti morem. A i da može, kako, do đavola, da ubedimo bilo koga da pođe sa nama?"
     "To je moj problem", odvrati Noa. "Zašto se malo ne odmoriš? Odspavaj ako možeš. Čeka nas uzbudljiva noć."
     "Da odspavam?" ponovi Džo. "Mora da se šališ."
     Premišljao se da li da uzme ćebe i jastuk iz jedne kabine, ali je zaključio da će biti bolje da mu bude neudobno nego da dobije vaške, i sklupčao se udobno koliko je mogao na golom kamenju. Nema sumnje da je to bio najneudobniji krevet na kome je ikada pokušao da leži, ali vedrina neba predstavljala je snažan narkotik, i mada nije zapao u dovoljno dubok san da bi sanjao, na izvesno vreme je ipak zadremao.