III

     1.
     Hari se vratio do Moninsajd Hajtsa kasnije toga dana i motrio na zgradu sedamdeset dva sata, u nadi da će uhvatiti Kisona. Nije imao neki određeni plan kako će s njim izići na kraj ako ga dočeka, ali tešio se činjenicom da se domogao mape i karata. Podozrevao je da su obe te stvari imale za Kisona određenu vrednost. Dovoljnu da ga spreče da ubije Harija, jer u protivnom nikada neće biti u stanju da pronađe gde su skrivene. Bar je on na to računao.
     Ali pokazalo se da su i čekanje i ono na šta je računao bili uzaludni. Posle tri dana skoro stalnog nadgledanja, a da ni na trenutak nije video Kisona, Hari se vratio u kuću. Od liksa u dnu stepeništa bila je ostala tek skorena mrlja na daskama. Što se tiče Kisonove spavaće sobe, bila je sva ispreturana, što je verovatno učinio nekadašnji stanar, tražeći karte. Hari je pretpostavio da se on više neće ovamo vraćati. Obavio je posao. Otputovao je negde.

     Narednog dana Hari je otišao za Severnu Dakotu i započeo poteru koja će mu oduzeti narednih sedam nedelja života. Jedina osoba koju je obavestio bila je Norma, kojoj nije hteo da otkrije pojedinosti, iako mu je postavila bezbroj pitanja, iz straha da Kison nema svoje agente među mrtvima koji slušaju. Jedina druga osoba koju umalo nije pozvao bio je Grilo, ali je ipak odustao. Nikada nije bio siguran u Grilove beleške, niti u njegovu vernost. Ako bi mu Hari poverio bilo šta od onoga što je znao u nadi da će ući u trag Kisonu pomoću Spruda, rizikovao bi da se obaveštenje vrati kroz sistem do neprijatelja. Biće bolje da tiho nestane, i da misle da je onesposobljen ili mrtav.
     Hari je proveo jedanaest dana u Severnoj Dakoti, prvo u Džejmstaunu, zatim u Napolionu i Višeku, gde je sasvim slučajno nabasao na trag koji ga je odveo na zapad, u Bedlends. Tamo je, tokom nesnosno toplog vremena na kraju jula, gotovo sustigao Kisona; ovaj je bio ispred njega možda dan ili dva, a za sobom je ostavio još jedan masakr. Ovog puta, nije bilo vatre koja bi prikrila bizarnu prirodu leševa, i ubrzo su svi izveštaji o nesreći bili blokirani. Ali Hari je sakupio dovoljno obaveštenja, tako da je mogao biti siguran da je Kison i ovde učinio isto što i u Njujorku: pronašao i uništio skupinu izgnanika iz Suštine. Da li su i oni upravo otvarali vrata za povratak u Metakozm, to nije mogao da otkrije, ali je pretpostavio da jesu. Zašto bi se inače Kison pomučio da ih pobije?
     Ta pretpostavka povlačila je za sobom pitanje koje ga je svrbelo u dnu lobanje od kada je napustio Njujork. Zašto su ti ljudi posle tako dugog izgnanstva u Kozmu sada dobijali pristup u Suštinu? Da nisu otkrili neku ranije nepoznatu čaroliju koja je otvarala vrata tamo gde su se samo nalazili čvrsti zidovi? Ili su ti zidovi iz nekog razloga postajali tanji, a razvođe između ovog sveta i Metakozma postajalo krhkije?
     Toplota nije išla u prilog njegovoj stabilnosti. Dok se muvao po Višeku, u nadi da će otkriti kuda se Kison uputio, njegovi strahovi postali su još jači na žestokoj pripeci i iz njih su se izrodile halucinacije. Dva puta je u dva dana pomislio da vidi Kisona kako hoda napolju, i kretao u poteru za njim, zavijajući za uglove, da bi na kraju otkrio samo prazne ulice. A u sumrak, dok je posmatrao kako čvrsti svet podleže sumnji, činilo mu se da vidi kako se senke pomeraju, kao da je tama bila najslabije mesto u zidu Kozma i da u njoj počinju da se pojavljuju pukotine.
     Tražio je utehu u ljudima oko sebe, čvrstim, jednostavnim muškarcima i ženama koji su izabrali ovaj sumorni ugao na planeti da ga zovu domom. Nema sumnje da je u njima bilo izvesne rezerve teško stečene istine koja će mu pomoći da se odbrani od delirijuma. Nije mogao otvoreno da traži dokaz za to, to se podrazumevalo (ioanko su na njegovo prisustvo dosta sumnjičavo gledali), ali je zato slušao njihove razgovore, nadajući se da će u njima pronaći neku jednostavnu mudrost koju će moći da iskoristi protiv ludila koje je osećao da ga obuzima. Ali u svom proučavanju nije pronašao utehu. I oni su bili isto onako tužni, okrutni i izgubljeni kao i svi drugi ljudi koje je sreo. Tokom dana obavljali su svoje dosadne poslove mrzovoljnih lica i sa potisnutim osećanjima. Noću, muškarci su se opijali (i ponekad bi postajali nasilni), dok su žene ostajale kod kuće, gledajući iste razgovore i policijske serije na televiziji, koji su otupljivali um s jedne na drugu obalu.
     Bilo mu je drago kada je, konačno, krenuo za Minesotu, gde je pročitao o kultnom ubistvu blizu Dulitla i ponadao se da će otkriti kako je to Kisonovih ruku delo. Razočarao se. Dan po njegovom prispeću, neki kultisti - dva brata i njihova zajednička ljubavnica, svo troje u teškom psihičkom rastrojstvu - bili su uhapšeni i priznali su da su oni počinili krvoproliće.
     Dok se trag iz sata u sat sve više hladio, razmišljao je o tome da otputuje do Nebraske i da se poveže sa Grilom u Omahi. To baš nije bilo nešto što bi najviše voleo da uradi - čovekov prezir još ga je boleo - ali je sve više podozrevao da mu ništa drugo ne preostaje. Odložio je za još jedan dan da pozove Grila. A onda je, konačno, otupevši svoju iznerviranost sa pola boce skoča, okrenuo broj i otkrio da Grilo nije kod kuće. Odbio je da ostavi poruku, plašeći se kao i uvek da bi pogrešne uši mogle da je čuju. Umesto toga, dokrajčio je bocu i otišao u krevet pijaniji nego što je bio godinama.
     I sanjao je; sanjao je da se vratio u ulicu Vikof, gore u prljavu sobu sa demonom koji je pogubio oca Hesa i imao telo nalik na ugarke na olujnom vetru, koji se gase i pale u mračnom vazduhu.
     Nazvao se mnogim imenima tokom dugih časova njihovog sučeljavanja: Hamermit, Piter Nomad, Lenja Suzana. Ali pred kraj, da li zbog umora ili iz dosade, odustao je od svih svojih ličnosti osim od jedne.
     "Ja sam D'Amur", rekao je i nastavio to u beskonačnost da ponavlja. "Ja sam ti, a ti si ljubav, i to je ono što pokreće svet."
     Mora da je tu glupost ponovio dve stotine, tri stotine puta, stalno iznalazeći neki novi način da je izgovori - kao mudrost sa propovedaonice, kao poziv na seksualno opštenje, kao veselu pesmicu - sve dok nije urezao te reči u Harijev um takvom jačinom da je znao da će zauvek kružiti njegovom lobanjom.
     Probudio se čudno smiren posle tog sna. Kao da je njegova podsvest uspostavila vezu koju njegov svesni um nije mogao da izvede, usmeravajući ga na to užasno vreme kao na izvor mudrosti.
     U glavi mu je bubnjalo i on se dade u potragu za nekom kafeterijom koja je bila otvorena dvadeset četiri sata; pronašao je jednu na autoputu i presedeo u njoj sve do zore, pokušavajući da razreši zagonetku tih reči. To, razume se, nije radio prvi put. Mnogo slađa sećanja umrla su u njegovom korteksu, otišla zauvek u kakav god zaborav se sreća predaje, ali te demonske reči nijednog trenutka nisu napustile njegovu lobanju.
     Ja sam ti, izjavio je. U redu, to je bilo dovoljno jasno. Koji to pakleni zavodnik nije pokušao da pomete svoju žrtvu nagovestivši joj da je sve ovo bila igra ogledalima?
     A ti si ljubav, promrmljao je. Ni to kao da nije iziskivalo neku veliku pamet. Konačno, prezivao se D'Amur.
     I to je ono što pokreće svet, zadahtao je. Kliše, razume se, koji je postao besmislen usled ponavljanja. Nije nudio ništa što bi ličilo na unutrašnji uvid.
     Pa ipak, sadržalo je izvesno značenje; bio je ubeđen u to. Reči su bile zamišljene kao zamka, pothranjene trunkom značenja. On samo jednostavno nikada nije shvatio u čemu je bilo to značenje. Niti mu je mozganje, dok je ispijao pet-šest šolja kafe i - uz svitanje - jeo kanadsku slaninu sa kajganom od tri jajeta, donelo odgovor. Moraće jednostavno da krene dalje, verujući da će ga sudbina dovesti do Kisona.
     Okrepljen, vratio se u svoj motel i ponovo pogledao kartu koju je uzeo iz rupe u Moningsajt Hajtsu.
     Bilo je još nekoliko mesta koja je njegov plen smatrao da su vredna obeležavanja, mada njemu nijedno nije bilo značajno kao što su to bila Njujork ili Džejmstaun. Jedno se nalazilo na Floridi, jedno u Oregonu, dva u Arizoni; plus još nekih šest ili sedam. Odakle da počne?
     Odlučio se za Arizonu, a jedini razlog za to bio je taj što je žena koju je nekada voleo bila rođena i odrasla u Feniksu.

     2.
     Na put je utrošio pet dana, i na kraju je stigao u Mamot, u Arizoni, i na ulični ugao na kome ga je žena sa glasom poput vode koja žubori preko kamenja pozvala po imenu. Bila je sićušna; imala je kožu nalik na smeđu hartiju koja je bila upotrebljena i presavijena desetak puta, a oči tako duboko usađene da ni u jednom trenutku nije bio siguran da li uopšte gledaju u njega.
     "Ja sam Marija Lurdes Nazareno", rekla mu je. "Čekam te već šesnaest dana."
     "Nisam znao da me očekuju", odvrati Hari.
     "Uvek", reče žena. "Uzgred budi rečeno, kako je Tesla?"
     "Poznaješ Teslu?"
     "Srela sam je na ovom istom uglu pre tri godine."
     "Popularno neko mesto", primeti Hari, "ima li nečeg naročitog u vezi s njim?"
     "Ima", odvrati žena, kratko se nasmejavši. "Ja. Kako je ona?"
     "Luda kao i uvek, poslednji put kada smo razgovarali", reče Hari.
     "A ti? Jesi li i ti lud?"
     "Vrlo verovatno."
     Odgovor se, izgleda, dopao ženi. Podigla je glavu, i Hari je prvi put ugledao njene oči. Zenice su joj bile poprskane zlatom.
     "Dala sam Tesli pištolj", nastavila je žena. "Da li ga još ima?" Hari nije odgovorio. "D'Amur?"
     "Da li si ti ono što mislim da jesi?" promrmlja Hari.
     "Kako to misliš?"
     "Znaš ti to prokleto dobro."
     Ponovo osmeh. "Oči su me odale, je li tako? Tesla nije primetila. Ali mislim da je toga dana bila u oblacima."
     "Ima li vas mnogo?"
     "Vrlo malo", odvrati Marija, "i veći deo u svima nama pripada Sapas Humani. Ali postoji jedan sićušni deo" - razmakla je palac i kažiprst četvrtinu inča da bi pokazala koliko mali - "sićušni deo mene koji Suština priziva. Zahvaljujući njemu ja sam mudra."
     "U kom smislu?"
     "Dozvoljava mi da vidim da ti i Tesla dolazite."
     "Je li to sve što vidiš?"
     "Zašto? Imaš nešto na umu?"
     "Imam."
     "Šta?"
     "Kisona."
     Žena je bila vidno uzdrmana. "Znači, on je tvoj posao."
     "Je li ovde."
     "Nije."
     "Je li bio ovde?"
     "Ne. Zašto? Da li ga očekuješ?"
     "Bojim se da je tako."
     Žena je delovala uznemireno. "Mislili smo da smo ovde bezbedni", reče ona. "Nismo pokušali da otvorimo neiriku. Ne posedujemo toliku moć. Zato smo smatrali da nas neće primetiti."
     "Bojim se da zna da ste ovde."
     "Moram da idem. Moram sve da upozorim." Uhvatila je Harija za ruku, lepljivim dlanovima. "Hvala ti za ovo. Već ću naći načina da ti se odužim."
     "Nema potrebe."
     "Oh, ali ima", reče ona, i pre nego što je Hari došao u priliku ponovo to da porekne, već je bila otišla, prešla je preko ulice i nestala s vidika.

     Prenoćio je u Mamotu iako je bio prilično siguran da je Nazereno govorila istinu i da Kison nije bio u blizini. Iscrpljen posle toliko nedelja provedenih na putu, rano je otišao u krevet, ali ga je već nešto posle jedan probudilo kucanje na vratima.
     "Ko je?" promumla on dok je tražio gde se pali svetlo.
     U znak odgovora nije dobio ime već adresu. "Jedan-dva-jedan, ulica Spiro", reče tih, piskavi glas.
     "Marija?" upita on, dohvativši revolver i uputivši se ka vratima. Ali kada ih je otvorio, nepoznati je već bio nestao iz hodnika.
     Obukao se i sišao u predvorje, raspitao se kod noćnog recepcionara gde je ulica Spiro i izišao. Ulica koju je tražio nalazila se na samom kraju grada, a mnoge kuće u njoj bile su u poodmaklom stanju raspadanja, tako da se zaprepastio što u njima uopšte primećuje znake da neko stanuje: zarđala vozila na prilaznim putevima, kese sa đubretom nagomilane na utabanoj zemlji gde su nekada bili travnjaci. Broj 121 bila je u boljem stanju nego neke druge, ali je ipak predstavljala tužan prizor. Tešeći se težinom pištolja, Hari priđe ulaznim vratima. Bila su nekoliko inča odškrinuta.
     "Marija?" izusti on. Tišina je bila tako duboka da uopšte nije morao da podigne glas.
     Nije bilo odgovora. Pozvavši je ponovo, gurnuo je vrata i ona se širom otvoriše. Na izlizanoj ponjavi nalazila se debela bela sveća postavljena na plitki tanjir okružena kapljicama. Ispred nje je, oborenog pogleda, klečala Marija.
     "To sam ja", obrati joj se on. "Hari. Šta želiš?"
     "Sada više ništa", reče neki glas iza njega. Posegnuo je za pištoljem, ali pre nego što je spustio šaku na njega neka hladna šaka uhvatila ga je pozadi za lobanju. "Ne", jednostavno reče glas.
     On pokaza da u šakama nema oružja.
     "Primio sam poruku..." poče Hari.
     A onda neki drugi glas; bio je to donosilac poruke. "Želela je da te vidi", reče on.
     "U redu. Tu sam."
     "Samo što si prokleto zakasnio", reče prvi čovek. "Već ju je pronašao."
     Hariju se prevrnuo stomak. Zabuljio se u Mariju. Nije bilo znaka života.
     "Oh, Isuse."
     "Kako samo lako bogohuliš", primeti donosilac poruke. "Marija je rekla da si sveti čovek, ali ja tako ne mislim."
     Šaka steže Harijevu glavu i u jednom mučnom trenutku mu se učinilo kao da je čuo kako mu lobanja puca. A onda njegov mučitelj veoma nežno reče: "Ja sam ti, a ti si ljubav..."
     "Prestani s tim", zareža Hari.
     "Samo ti čitam misli, D'Amure", odvrati čovek. "Pokušavam da saznam da li si neprijatelj ili prijatelj."
     "Nisam ni jedno ni drugo."
     "Ti donosiš smrt, znaš li to? Prvo Njujork..."
     "Tražim Kisona."
     "Znamo", usledio je odgovor. "Ona nam je rekla. Zato je otposlala svoj duh, da ga nađe. Znači, ti bi mogao da budeš junak koji će ga srediti. O tome sanjaš, zar ne?"
     "Ponekad..."
     "Bedno."
     "Posle svega što je uradio vašem narodu mislio sam da ćete biti srećni da mi pomognete."
     "Marija je umrla da bi ti pomogla", usledio je odgovor. "Njena smrt je naš doprinos stvari. Bila je naša majka, D'Amure."
     "Oh... žao mi je. Verujte mi, nisam ovo želeo."
     "Ona je bolje od tebe znala šta želiš", odvrati donosilac poruke. "I tako je izišla i našla ga za tebe. Krenuo je za njom i isisao joj dušu, ali ga je našla."
     "Da li je imala vremena da vam kaže gde je?"
     "Jeste."
     "Hoćete li vi to reći meni?"
     "Kako si nestrpljiv", reče onaj koji mu je držao lobanju, nagnuvši se blizu Harijevog uha.
     "Ubio vam je majku, pobogu", reče Hari. "Zar ne želite da umre?"
     "Ono što mi želimo potpuno je nevažno", odvrati drugi sin, "Naučili smo to odavno."
     "Onda mi dozvolite da ja želim umesto vas", reče Hari. "Dozvolite mi da pronađem neki način da ubijem tog kučkinog sina."
     "Kakvo ubilačko srce", prošaputa mu čovek u uho. "Gde je sada tvoja metafizika?"
     "Kakva metafizika?"
     "Ja sam ti, a ti si ljubav..."
     "To nisam ja", reče Hari.
     "Ko je onda?"
     "Kada bih to znao..."
     "Kada bi to znao?"
     "Možda ne bih bio ovde, spreman da umesto vas obavim prljavi posao."
     Nastupila je poduža tišina. A onda donosilac poruke reče: "Šta god da se dogodi posle ovoga..."
     "Da?"
     "Bilo da ti ubiješ njega ili on ubije tebe..."
     "Dopusti mi da pogađam. Ne vraćaj se."
     "Tako je."
     "Pristajem."
     Ponovo tišina. Sveća ispred Marije zatreperi.
     "Kison je u Oregonu", reče donosilac poruke. "U gradu po imenu Evervil."
     "Sigurni ste?" nije bilo odgovora. "Pretpostavljam da jeste." Šaka se nije sklonila sa Harijevog temena, iako nijedan od sinova više ništa nije rekao. "Imate li još kakva posla?" upita Hari.
     Ponovo tišina.
     "Ako smo završili, voleo bih da pođem; moram rano ujutro da krenem."
     I dalje, tišina. Konačno je podigao šaku i opipao pažljivo teme. Šake više nije bilo, ostavila je za sobom samo osećaj veze. Okrenuo se. Oba Marijina potomka su nestala.
     Ugasio je sveću ispred mrtve žene i nemo se oprostio. Zatim se vratio u hotel i smislio kako će stići do Evervila.