VII

     Hui je počeo da radi na kolima nešto posle osam, sa namerom da tu petljanciju završi pre nego što postane suviše vruće. Ovo je bilo peto mučno leto koje su provodili u Ilinoisu, i on je čvrsto odlučio da bude i poslednje. Mislio je da će povratak u državu u kojoj je rođen i odgajen biti podsticajan u ova nesigurna vremena. Nije bilo tako. Samo ga je podsetio na to koliko se njegov život besmisleno promenio u poslednjih pola decenije, i kako je malo tih promena bilo nabolje.
     Ali uvek kada bi klonuo duhom - što se često događalo od kada je izgubio posao u martu - trebalo je samo da pogleda Džo-Bet kako ljulja Ejmi i odmah bi se oporavio.
     Prošlo je pet godina od kada je prvi put ugledao Džo-Bet u Palomo Grovu; pet godina od kada su njihovi očevi otpočeli rat na ulicama kako bi ih razdvojili. Bile su to godine tokom kojih su živeli pod lažnim imenima u predgrađu gde nikome nije stalo do vašeg života, jer im više nije bilo stalo ni do vlastitog. Tu su pločnici bili puni đubreta, kola prljava, a osmehe je malo šta moglo da izmami na lica.
     Nije želeo takav život za svoju ženu i kćerku, ali D'Amur im je ovako izneo stvar: ako budu živeli ne krijući se kao gospodin Hauard Kac i njegova supruga, pronaći će ih već posle nekoliko meseci i ubiti. Znali su suviše o tajnom životu sveta da bi im bilo dozvoljeno da prežive. Ućutkale bi ih sile koje su se zaklele da će štititi taj život, i smatrale bi to podvigom. U to nije bilo sumnje.
     I tako su se sakrili u Ilionoisu, i samo su jedno drugo oslovljavali sa Hui i Džo-Bet kada su vrata bila zamandaljena i prozori zatvoreni. Do sada ih je taj trik održao u životu. Ali i to je imalo svoju cenu. Bilo je teško živeti u senci, ne usuđivati se da planiraš suviše, da se nadaš suviše. Jednom u nekoliko meseci Hui bi porazgovarao sa D'Amurom, i tražio od njega da mu nađe neki smisao u načinu na koji su se stvari odvijale. Koliko još, pitao bi, dok ne zaborave ko smo mi, do đavola? Kada ćemo moći ponovo da iziđemo na sunce? D'Amur nije bio neki veliki diplomata, ali svaki put Hui je mogao da čuje kako daje sve od sebe da bar malo ulepša istinu; da pronađe načina da ih spreči da ne padnu u očajanje.
     Međutim, Hui više nije imao strpljenja. Ovo je poslednje leto koje će provesti u ovoj rupi na koju je i Bog zaboravio, rekao je sebi dok se znojio ispod haube; prošlog leta se pretvarao da je neko ko nije da bi udovoljio D'Amurovoj paranoji. Možda su on i Džo-Bet imali neku ulogu u drami koju su na trenutak nazreli pre pola decenije; ali nema sumnje da je to vreme prošlo. Sile na koje se D'Amur pozivao kako bi ih zaplašio - junaci-ubice koji će ih pogubiti na spavanju - imali su preča posla nego da proganjaju dvoje ljudi koji su slučajno nekada plivali u Suštini.

     Telefon je zvonio u kući. Hui je prestao da radi i dohvatio krpu da obriše šake. Odrao je zglavke na prstima i oni su ga pekli. Sisao je onaj najkrvaviji kada se Džo-Bet pojavila na stepeništu, žmirkajući na suncu tek toliko da kaže 'za tebe je', a potom nestane u tami kuće.
     Bio je to Grilo.
     "Šta ima novo?" upita Hui.
     "Ništa posebno", glasio je odgovor. "Zovem da vidim da li ste dobro."
     "Ejmi nam ne da noću da spavamo, ali inače..."
     "Ništa od posla?"
     "Ništa. Stalno tražim, ali..."
     "Gadno je."
     "Moraćemo da se preselimo, Nejtane. Da iziđemo i počnemo da vodimo normalan život."
     "Ovo... možda nije baš najbolje vreme za to."
     "Stvari će se popraviti."
     "Ne mislim na ekonomiju."
     "Na šta onda?" Tišina. "Nejtane?"
     "Ne želim da te uznemirim..."
     "Ali?"
     "Verovatno nije ništa..."
     "Hoćeš li već jednom da izrekneš to što imaš da mi kažeš, pobogu?"
     "Reć je o Tomi-Reju."
     "On je mrtav, Grilo."
     "Znam da je to ono što smo pretpostavili..."
     Hui spusti glas do besnog šapata. "Šta to, do đavola, pokušavaš da mi kažeš?"
     "Nismo baš načisto."
     "Mi?"
     "Tesla i ja."
     "Mislio sam da je ona nestala."
     "Jeste na izvesno vreme. Sada je na putu za Oregon..."
     "Nastavi."
     "Kaže da je tvoj otac tamo." Hui samo što mu nije zalupio slušalicu. "Znam kako ovo zvuči..." brzo reče Grilo.
     "Zvuči kao veliko sranje, eto kako zvuči", reče Hui.
     "Ni ja nisam bio spreman da u to poverujem. Ali ovo su čudna vremena, Hui."
     "Ne, za nas nisu", odvrati Hui. "Onda su jebeno protraćena, važi? Traćimo naše jebene živote čekajući da nam neko kaže nešto što ima smisla i sve što možeš da uradiš..." Više nije šaputao, vikao je, "sve što možeš da uradiš jeste da mi kažeš da moj otac - koji je mrtav, Grilo, on je mrtav - luta po Oregonu, a Tomi-Rej..." Čuo je iza sebe Džo-Bet koja je zajecala. "Sranje!" reče on. "Ne mešaj nam se ubuduće u živote, Grilo. I reci D'Amuru da to i za njega vredi, važi? Dosta nam je tih gluposti!" Zalupio je slušalicu i okrenuo se da pogleda Džo-Bet. Stajala je u dovratku, sa tužnim izrazom lica koji je ovih dana tako često viđao. "Za koga nas oni, do đavola, smatraju?" reče on, prekrivši oči šakama. Pekle su ga.
     "Rekao si Tomi-Rej."
     "To je bila samo..."
     "Šta je rekao za Tomi-Reja?"
     "Sranje. Obično sranje. Grilo je pravi seronja." Podigao je pogled prema njoj. "Nije to ništa, mila", reče on.
     "Hoću da znam šta ti je Grilo kazao", reče tvrdoglavo Džo-Bet.
     Podozrevao je da bi više brinula ako joj ne kaže. Tako da joj je u kratkim crtama preneo ono što mu je Grilo saopštio.
     "I to je sve?" upita ga ona kada je završio.
     "Tako je", reče on. "Rekoh ti da nije ništa." Ona klimnu, slegnu ramenima i okrenu se od njega. "Sve će se promeniti, mila", reče on. "Kunem se."
     Želeo je da ustane i ode do nje. Da je zagrli i ljulja u naručju dok mu se ne opusti na grudima. U prošlosti su toliko puta završili prepleteni posle izmenjenih grubih reči. Ali to se više nije dešavalo. Kada mu je sada okrenula leđa, nije se ni pomerio, plašeći se da bi ga odbila. Nije znao zašto niti gde je ta sumnja nastala - da li je u njenim očima video neki tanani znak koji mu je govorio da se drži na odstojanju? - bio je suviše jak da bi ga prenebregao; ili je možda on bio suviše slab.
     "Sve je tako sjebano", promrmlja on sebi u bradu i ponovo šakama prekri lice.
     Grilove reči kružile su u tami.
     Ovo su čudna vremena...
     Hui je odbio da to malopre prihvati, ali to je bilo tačno. Bez obzira na to da li je Flečer u Oregonu ili ne, bez obzira na to da li je Tomi-Rej živ ili ne, kada muškarac ne može da zagrli ženu, onda je zaista nastupilo neko čudno vreme.

     Pre nego što je nastavio da radi na kolima, uputio se gore da obiđe Ejmi. Poslednjih nekoliko dana bila je bolesna - već prvog leta koje je provodila na ovoj planeti prehladila se - i sva iscrpljena ležala je u kolevci, ispruženih ruku, glave okrenute na jednu stranu. Izvadio je papirnatu maramicu iz kutije pored kreveta i obrisao joj malo pljuvačke sa brade, tako nežno da je nije mogao probuditi. Ali negde u snu, ona je znala da joj je tata tu, ili je on bar tako verovao. Jedva primetan osmeh pojavio se na njenim povijenim usnama, a na obrazima joj se ukazaše jamice.
     Oslonio se o ogradicu kolevke i zagledao se u nju s nepatvorenim blaženstvom. Očinstvo je došlo neočekivano - mada su mnogo puta razgovarali o deci, ipak su odlučili da sačekaju dok im se situacija ne poboljša - ali ni trenutak nije zažalio zbog slučajnosti koja je donela Ejmi u njihove živote. Ona je bila dar; jednostavan znak dobrote u Stvaranju. Sva magija na svetu, bilo da ju je držao njegov otac, ili Džaf, ili neka od tajnih moći o kojima je D'Amur pričao - nisu vredele ni pišljiva boba kada se ima u vidu ovo jednostavno čudo.
     To malo vremena što je proveo sa svojom uspavanom lepoticom potpuno ga je osvežilo. Kada je ponovo izišao na vrelinu, problem pokvarenih kola izgledao mu je beznačajan i on se odlučno bacio na njegovo rešavanje.
     Posle nekoliko minuta rada počeo je da se diže laki povetarac; hladni naleti naspram oznojenog lica. Vetar je mirisao na zelenilo koje se nalazilo sa druge strane ovih sivih ulica. Uskoro će tamo pobeći, pomisli on, i život će biti lep.

     Džo-Bet je stajala u kuhinji i seckala šargarepu, a onda je zastala da posmatra vetar koji je počeo da povija neodržavani gustiš koji je gušio dvorište; setila se jednog drugog dvorišta jedne druge godine, i čula glas Tomi-Reja kako je doziva iz prošlosti. Te je noći u Grovu bilo mračno, ali sećala se da su stvari bile neobično svetlucave: prašina, drveće, živahne zvezde, sve je bilo puno značenja.
     "Džo-Bet!" vikao je Tomi-Rej, "Nešto divno!"
     "Šta?" upitala je ona.
     "Napolju. Pođi sa mnom."
     U početku mu se opirala. Tomi-Rej je znao ponekad da bude divlji i plašila se načina na koji se tresao.
     "Neću učiniti ništa što bi moglo da te povredi", rekao je on. "I ti to znaš."
     Znala je. Iako je bio nepredvidljiv, prema njoj je uvek iskazivao samo ljubav.
     "Mi zajedno osećamo stvari", rekao joj je. To je bilo tačno; od samog početka delili su ista osećanja. "Dođi, onda", rekao je on uzevši je za šaku.
     I otišla je, preko dvorišta do mesta gde se drveće lelujalo naspram vatrenog kola neba. U glavi je začula neki šaputavi glas, glas koji je čekala da čuje sedamnaest godina, a da toga i nije bila svesna.
     Džo-Bet izustio je glas. Ja sam Džaf. Tvoj otac.
     A onda se pojavio, izišao je između drveća, i ona se setila da je izgledao poput slike iz mamine Biblije. Prorok iz 'Starog zaveta', sa bradom, pravi. Nema sumnje da je bio mudar, na svoj užasan način. Nema sumnje da sada ne bi živela u grobu, udišući vazduh tek sitnim udisajima iz straha da ne uništi i ono malo razuma koji joj je ostao, da je tada bila u stanju da razgovara s njim i da uči od njega.
     Ali razdvojili su ih, isto onako kao što su je odvojili od Tomi-Reja, i pala je u ruke neprijatelju.
     Bio je dobar čovek, taj neprijatelj, taj Hui Kac; dobar čovek, pun ljubavi. Kada su prvi put vodili ljubav, oboje su sanjali Suštinu, što je značilo da je on bio ljubav njenog života. Neće naći boljeg. Ali postojale su naklonosti koje su zadirale dublje od pronađene ljubavi. Postojale su moći koje oblikuju dušu pre nego što se uopšte rodi, i one se ne mogu poreći. Koliko god neprijatelj bio pun ljubavi, i bez obzira na to koliko bio dobar, on će zauvek ostati neprijatelj.
     U početku to nije shvatala. Pretpostavila je da će neprijatnost nestati kada izblede traume iz Grova, i navikla se na novu normalnost. Ali umesto toga samo je rasla. Počela je da sanja Tomi-Reja, svetlost kako teče preko njegovog zlatnog lica poput sirupa. Ponekad, usred popodneva, kada je bila najumornija, činilo joj se da čuje oca kako joj se obraća, i ona bi mu postavila jedva čujno pitanje koje mu je postavila u maminom stražnjem dvorištu.
     "Šta ćeš sada ovde? Posle sveg tog vremena?"
     "Priđi bliže", rekao bi, "reći ću ti..."
     Ali nije znala kako da mu priđe bliže, kako da pređe provaliju smrti i vreme koje je ležalo između njih.
     A onda, niotkuda, nada. Ponekad se sećala kako joj je došla krajnje jasno, i tih dana morala bi da se krije od Huija; kako ne bi pročitao saznanje sa njenog lica. U drugim prilikama - kao sada - kada je znala da mu je teško i kada mu se njeno srce otvaralo kao u početku, sećanje je postajalo nejasno. Misli joj nisu bile usredsređene, i ona bi provodila sate zureći kroz prozor, ili u nebo, pokušavajući da uhvati neku varljivu mogućnost.
     Nije važno, govorila je sebi. Vratiće se. U međuvremenu, seckaće šargarepu, prati sudove, brinuti se o bebi i...
     Vetar je naneo neki otpadak na staklo prozora i na trenutak ga za njega prikovao, tako da je lupkao poput jednokrile ptice. Zatim ga je drugi nalet odneo.
     Uskoro će otići, sa istom lakoćom. To je bio deo obećanja. Biće odneta odavde, do mesta gde su tajne, koje joj njen otac umalo nije rekao, čekale da budu prošaputane, i gde je njen voljeni neprijatelj nikada neće pronaći.