I

     1.
     Vikend dostignuća i priredbi u Evervilu nije prošao nezapaženo. U danima koji su usledili neposredno posle događaja što su se zbili tokom festivalske subote i nedeljnog jutra mediji su grad stavili pod lupu, što je obično čuvano za zajednice koje su iznedrile masovne ubice ili predsedničke kandidate. Niko nije poricao da se tamo dogodilo nešto čudno. Međutim, niko nije, zapravo, umeo da kaže šta, pa čak ni oni koji su se našli na licu mesta. U stvari, ljudi koji je trebalo u načelu da budu najpouzdaniji svedoci (oni koji su bili na raskršću u subotu po podne; oni zarobljeni u gradskoj većnici negde oko dva u nedelju ujutro), bili su od najmanje koristi. Ne samo da su protivurečili jedni drugima, već su protivurečili i sami sebi iz sata u sat, od sećanja do sećanja; njihove priče o potresima, vatrama i o kamenju koje pada mešale su se sa pojedinostima u toj meri neuverljivim da su svedočanstva posle nedelju dana prestale da budu zanimljive čak i za žutu štampu.
     Čim su te pojedinosti bile objavljene - zajedno sa neizbežnim poređenjima sa drugim mestima na kojima je došlo do čudnih krvoprolića, poput Džounstauna i Vakoa - grad su stavili pod lupu sasvim drugačiji ispitivači - parapsiholozi, ufolozi i apokaliptičari Nove Ere - čije je upadljivo prisustvo samo još više štetilo legitimitetu priče. Izveštaji na televiziji koji su sadržali notu saosećanja u utorak postali su do kraja nedelje oprezni ili čak cinični. Čaospis Tajm povukao je udarni članak o tragediji pre nego što je otišao u štampu, i zamenio ga kratkom pričom iz koje se dalo naslutiti da je ceo događaj bio reklamna senzacija koja je izmakla kontroli. Članak je bio propraćen nesrećnim i krajnje nelaskavim portretom Doroti Balard, koju su ubedili da se slika u spavaćici, tako da je bila ovekovečena kako stoji iza okvira sa mrežom protiv komaraca na ulaznim vratima kao kakva izgubljena duša u kućnom pritvoru. Članak je dobio naslov: Da li Amerika gubi razum?
     Razume se da niko nije mogao da porekne da su ljudi proteklog vikenda nestajali; neki od njih su grozno završili. Broj nastradalih dostigao je dvadeset sedam, uključujući tu i upravnika Stardžisovog motela, kao i tri tela otkrivena na putu izvan grada, od kojih su dva bila sasvim izgorela, tako da se nisu mogla prepoznati, a treće je pripadalo nekadašnjem novinaru po imenu Nejtan Grilo. Obavljene su autopsije; policija i FBI sproveli su javne i tajne istrage; izdati su saopštenja o različitim uzrocima smrti. I, razume se, bilo je glasina, od kojih su neke dospele u žutu štampu, a mnoge nisu. Priča o dve kože, napravljene od neke tobož vanzemaljske supstance, koje su pronađene u motelu dospela je na stranice Inkvajerera. Glasine da su blizu vrha Harmonovih Visova pronađena tri krsta, sa razapetim telima na dva, kao i telo nekog nezemaljskog stvorenja sklupčano u podnožju trećeg - nisu stigle do novina.
     Druge nedelje izveštavanja, kada su priče postajale sve luđe, a svedoci sve smeteniji, Tajmovo tumačenje događaja počelo je da dobija sve više pristalica; no, tada je slučaj iznenada oživljen samoubistvu jednog od najomiljenijih žitelja Evervila: Boslija Kauhika.
     Pronađen je u kuhinji svog restorana u šest i petnaest u sredu ujutro, deset dana posle festivalskog vikenda. Ubio se pištoljem, ostavivši pored kase poruku čiji je sadržaj narednog dana procurio u štampu, i pored najboljih nastojanaja Džeda Gilholija da sačuva od javnosti poslednje Boslijeve reči.
     Nije se obraćao nikom posebno. Samo nekoliko smetenih redaka nažvrljanih na poleđini jelovnika.
     Nadam da će mi Gospod oprostiti ono što činim, napisao je on, ali ne mogu da nastavim da živim sa svim tim stvarima u glavi. Znam da ljudi pričaju da sam lud, ali video sam ono što sam video i možda sam pogrešio, ali učinio sam to zarad bebe. Set Landi zna da je to istina. I on je to video i zna da nisam imao izbora, ali neprestano mislim da mi ju je Bog poverio kako bi me iskušao, a ja nisam bio dovoljno snažan da izvršim Njegovu volju, iako sam to uradio za dobrobit svih. Ne želim više da živim razmišljajući o tome sve vreme. Verujem da će Gospod shvatiti i biti uz mene, jer me je On stvorio i On zna da sam uvek pokušavao da ispunim Njegovu volju. Samo ponekad je to suviše. Žao mi je ako sam ikoga povredio. Zbogom.
     Pominjanje Seta Landija u ovoj žalobnoj poruci neminovno je pokrenulo čitav niz novih istraga, pošto je Landi bio jedan od onih koji su vođeni kao nestali posle dotičnog vikenda. Bil Vejts je priznao da je bio prisutan kada su dvojica njegovih kolega muzičara napala mladog Landija, ali ta priča ostala je nepotvrđena. Jedan od te dvojice, Lari Glodoski, umro je pod krajnje sumnjivim okolnostima, dok je drugi, Rej Olsted, bio u pritvoru u Salemu, osumnjičen za njegovo ubistvo. Sve vreme je bio pod sedativima, kako bi se sveli na najmanju moguću meru njegovi izlivi nasilja, koji su, izgleda, bili povezani sa strahom da će preminuli doći da ga potraži jer je video više nego što je trebalo da vidi. Šta je, zapravo, video nije hteo da kaže, ali njegova opsednutost osvetoljubivim mrtvacem samo je išla u prilog uverenju koje je vladalo među policijskim psihijatrima da bi on isto tako mogao biti odgovoran za još izvestan broj smaknuća te noći. Poludeo je, glasila je teorija, i sada se plašio da će njegove žrtve doći po njega. Vejts je to izričito poricao - bio je sa Olstedom najveći deo večeri, istakao je on - ali je takođe bio i veoma pijan većinu tog vremena, tako da nije predstavljao baš najpouzdanijeg svedoka.
     Smrću Boslija Kauhika, vlasti su izgubile potencijalno korisnog svedoka i našli se pred novom zbirkom zagonetki. Šta se dogodilo Setu Landiju? Ko je, zapravo, bilo to dete koje je bogobojažljivi Bosli napustio, zbog čega je kasnije osećao toliku krivicu? I ako je beba uopšte postojala, kome ju je prepustio?
     Nije bilo nade da će uskoro dobiti odgovor na bilo koje od tih pitanja. Bosli Kauhik bio je sahranjen na Poterovom groblju, pored svoje majke, oca i babe po majci; Rej Olsted ostao je u ćeliji u Salemu, dok se njegov advokat upinjao da ga oslobodi na osnovu nedovoljnih dokaza; a kako se niko nije pojavio da prijavi nestanak bebe, dete je ostalo neidentifikovano. Što se tiče nestanka Seta Landija, on je otvorio u izvesnom smislu poslednju od evervilskih tajni koja je doprla do očiju i ušiju javnog mnjenja, a odnosila se na Ovena Budenbauma. Za razliku od bebe, niko nije sumnjao u Budenbaumovo postojanje. Pao je kroz prozor, bio je ispitan u bolnici u Silvertonu, našao se usred događaja koji su se odigrali u subotu po podne za vreme festivala, a koji su se okončali u neopisivoj pometnji, i još je bio u gradu pošto se smrklo; primetilo ga je i prijavilo nekoliko ljudi. On je, izgleda, predstavljao stalni činilac subotnjih događaja, tako da je u određenim krugovima smatrano da se nalazi u središtu čitavog ciklusa događaja: veliki majstor koji upravlja ili nemogućom prevarom, ili paranormalnim fenomenima ili slučajem masovne histerije, već u zavisnosti od gledanja na stvar. Kada bi mogli da ga pronađu, vladalo je mišljenje, i kada bi uspeli da ga ubede da progovori, bio bi u stanju da odgovori na većinu, ako ne i na sve, neodgovorena pitanja.
     Urađen je pristojan portret koji se pojavio u nekoliko nacionalnih časopisa, kao i u Oregonijenu i Evervilskom registru. Skoro istog časa počeli su da pristižu izveštaji. Pre dve godine viđen je u Luzijani; veslao je u laganom čamcu po ribnjaku u Majamiju, prošle nedelje; primećen je u Diznilendu, kako se kreće kroz gomilu koja gleda električnu paradu. Bilo je bukvalno na desetine takvih izveštaja, od kojih su neki pominjali surete od pre više od jedne decenije, ali čak i u onim slučajevima kada je svedok bio u prilici da stupi u nekakvu vezu sa tajanstvenim gospodinom Budenbaumom, bilo je malo čvrstih dokaza o njemu. Sasvim sigurno nije govorio o čudima ili o Marsu ili o tajnom dejstvovanju sveta. Dolazio je i odlazio, ostavljajući za sobom neodređeni osećaj osobe koja ne pripada sadašnjici.
     Iako su ovakvi izveštaji bili mnogobrojni, ipak nisu delovali dovoljno uvrnuto da bi zadržali evervilsku priču u žiži javnosti. Pošto su obavljene sve sahrane i fotografi se ispeli na Harmonove Visove da vide vrh (kojim su tako podrobno pročešljale vlasti da za fotografisanje nije ostalo ništa osim pogleda), pošto je samoubistvo Boslija Kauhika bilo opširno pretreseno i pošto su se najzad iscrpli izveštaji onih koji su navodno videli Ovena Budenbauma, priča o Evervilu ostala je bez goriva.
     Do kraja septembra bila je već ustajala, a mesec dana kasnije postala je zgodan siže za priče koje se pričaju uoči dana svih svetih, ili je naprosto zaboravljena.

     2.
     Rođena sam ovde i sada, rekla je Tesla Kisonu stojeći u ostacima kuće Miv O'Konel koji su nestajali, i to je bila istina. Samo tle za koje je pretpostavila da će biti njen grob pokazalo se kao materica, i ona se uzdigla iz njega obnovljena. Stoga nije uopšte čudno što su nedelje koje su usledile ličile na njeno drugo detinjstvo, daleko čudnije od onog prvog.
     Kao što je kazala D'Amuru, nije baš osećala neko otkrovenje. Poklon koji je nehotice primila, ili - nije odbacivala ovu mogućnost - za kojim je nesvesno tragala, nije joj pružio nikakav veliki uvid u ustrojstvo stvarnosti. Ili, ako jeste, ona još nije bila dovoljno pripravna da se otvori pred njim. Čak je i malo čudo koje je izvela u javnoj kući te noći - kada je Hariju dozvolila da gleda očima mrtvaca - sada delovalo drsko. Neće ona pasti u iskušenje da ponovo krene unaokolo darivajući ljudima takve vizije; sve dok ne bude sigurna da ima kontrolu nad onim što radi, a ta sigurnost, podozrevala je, neće tako skoro uslediti. Imala je osećaj da joj je um mnogo zatvoreniji sada nego što je bio pre uskrsnuća, kao da je nagonski suzila svoje vidno polje kada se ukazala mogućnost beskrajnih obzorja, iz straha da će joj misli odlepršati i da će potpuno ispustiti iz vida ko je.
     Sada se ponovo nalazila u svom starom stanu u zapadnom Holivudu, kuda se uputila odmah po napuštanju Evervila, ne zbog toga što se tamo ikada osećala neopisivo srećno - nije - već zato što joj je bila potrebna uteha poznatog. Mnogi susedi su se promenili, ali su zato komedije i drame koje su je okruživale u osnovi ostale iste i posle pet godina. Svake subotnje večeri, transeksualac u stanu ispod njenog raspekmezio bi se i puštao ljubavne pesme do četiri ujutro; bar dva puta nedeljno par iz susedne zgrade održao bi dvoboj u vrištanju, koji se završavao izričitim verbalnim pomirenjima; svakoga dana nečija mačka bila je bolesna na stepeništu. To je bilo daleko od nekog glamura, ali bio je dom, i tamo u tom prenatrpanom stanu sa jeftinim nameštajem i naprslim gipsanim zidovima mogla je da se pretvara, bar izvesno vreme, da je normalna žena koja živi normalnim životom. To možda nije bila ona vrsta normalnosti koju bi priznala Srednja Amerika, ali bila je razumno blizu nje. Ovde je podgrevala nade i gubila vreme koje je mogla da iskoristi ostvarujući ih. Negovala je svoj povređeni ego kada bi joj odbili kakav rad. Tetosala ga i kada bi joj ljubav zadala udarac. Kada je uhvatila Kloza da je vara; kada je Džeri otišao za Majami i nikada se nije vratio. Ponekad su to bila teška vremena. Ali sećanja su joj pomogla da se podseti na to ko je i da se seti svih ožiljaka. U ovom trenutku to je bilo mnogo važnije od zadovoljstava samoobmane.
     Razume se, ovo je takođe bio stan u kome je Meri Murales nestala u kalemovima Kisonovih liksa, i gde su ona i Lisjen - jadan, nedužni Lisjen - razgovarali o tome kako su ljudi lađe za večnost. Bila je to fraza koju nije zaboravila. Mogla ju je smatrati nekom vrstom proročanstva da nije verovala u ono što je kazala D'Amuru: da budućnost uvek ostaje neispričana te tako i neispričiva. Proročanstvo ili ne, ostala je činjenica da je ona postala neka vrsta lađe za ono što ju je oduvek mamilo kao beskonačna moć. Sada kada ju je imala, odlučila je da ne dozvoli da je ova uništi. Naučiće da koristi Umetnost kao Tesla Bombek, ili će je pustiti da leži neiskorišćena unutar nje.
     S vremena na vreme tokom ovog razdoblja oporavka, pozvao bi je Hari iz Njujorka, da vidi je li sve u redu. Nežno se brinuo za njeno ranjivo stanje, tako da su njihovi razgovori uglavnom bili namerno banalni. Nikada nisu, zapravo, prestali da razgovaraju o politici, ali on je uglavnom sve svodio na uzgredne primedbe, čekajući da ona oživi razgovor ako oseti da je dovoljno spremna za to. Retko kada je to činila. Uglavnom su čavrljali ni o čemu određenom i ostajali na tome. Ali kako su nedelje prolazile, postajala je sve samouverenija u svoju snagu i usuđivala se da razgovara, mada provizorno, o onome što se dogodilo u Evervilu, kao i o dugoročnim posledicama tih zbivanja. Da li je bilo šta čuo o tome gde je Iad, na primer? Ili Kison? (Odgovor na oba ta pitanje bio je odričan.) Šta je sa Tomi-Rejom, ili malom Ejmi? (Odgovor je ponovo glasio 'ne znam'.)
     "Pretpostavljam da su se svi primirili", reče Hari. "Ližu rane. Čekaju da vide ko će napraviti prvi potez."
     "Tebe kao da to mnogo ne brine", reče Tesla.
     "Znaš šta? Mislim da je Miv bila u pravu. Rekla mi je: ako ne znaš šta je ispred tebe, čemu onda strah? U tome ima dosta smisla."
     "Nestalo je takođe dosta ljudi, Hari, koji su imali i te kako dobar razlog za strah."
     "Znam. Ne pokušavam da se pretvaram kako je sve med i mleko. Nije. Ali toliko sam u životu proveo vremena tragajući za Neprijateljem..."
     "A sada si ga video."
     "Sada sam ga video."
     "I zvučiš kao da se osmehuješ,"
     "Osmehujem se. Sranje, ne znam čak ni zašto, ali osmehujem se. Znaš, Grilo je imao običaj da mi kaže da sam prostodušan u pogledu celog ovog sranja, i na neki način smo se razišli zbog toga, ali, tako mi Boga, nadam se da me čuje, jer je bio u pravu, Tes. Bio je u pravu."
     Razgovor bi manje više tu presušio, ali Harijevo pominjanje Grila nateralo ju je da počne da razmišlja o njemu, a kada je jednom počela, više nije bilo zaustavljanja. Do sada se doslovce plašila i same pomisli da se uhvati ukoštac sa svojim osećanjima prema njemu, ubeđena da će staviti na kocku svoje teško stečeno samopouzdanje ako se upusti u te nemirne vode. Ali uhvaćena ovako nespremna, morala je da popusti pred lavinom sećanja, jer da je pokušala da je zaustavi, ova bi je pokosila - te se predala; i pored svih njenih strepnji, nije bilo tako loše. U stvari, bilo je prilično prijatno razmišljati o njemu. Potpuno se bio izmenio za osam godina koliko ga je poznavala: izgubio je uglavnom svoj idealizam i sva svoja uverenja i umesto njih stekao opsesije. Ali ispod njegove sve bodljikavije spoljašnosti, mogao se nazreti čovek kakav je bio kada ga je upoznala - šarmantan, detinjast, nagao; bar ga je ona mogla nazreti. Nikada nisu bili ljubavnici, i s vremena na vreme bi zažalila zbog toga. Ali u njenom životu nije bilo čoveka koji je bio u toj meri postojan kao Grilo, ili na kraju toliko nepromišljen u svojim naklonostima. Čak i u skorije vreme, dok je putovala i kad bi ponekad prošli meseci da ne razgovaraju, nikada im nije bilo potrebno više od rečenice ili dve pre nego što bi počeli da pričaju kao da je proteklo tek nekoliko minuta od njihovog poslednjeg razgovora.
     Setivši se tih međugradskih razgovora iz svratišta za kamiondžije i sa pumpi na sporednim putevima, upravila je misli ka poslu koji je obuzeo Grila pre šest godina posle Palomo Grova: Sprud. Opisao joj ga je više no jednom kao posao zbog koga on postoji na ovoj planeti, i mada je zahtevao više energije i više strpljenja nego što je on, kako se povremeno pribojavao, bio u stanju da obezbedi, ostao mu je veran, koliko je znala, do samog kraja.
     Sada se pitala: da li Sprud i dalje radi? Da li još prikuplja priče o neobičnim pojavama širom Amerike? I što se više pitala, to ju je više kopkalo da svojim očima vidi tu zbirku čudnovatih stvari. Setila se da joj je Grilo dao nekoliko brojeva koje je mogla da nazove ako ikada poželi da uđe u sistem i ostavi svoje poruke, ali ih je ona izgubila. Jedini način da utvrdi da li je Sprud još u operativnom stanju bio je da ode do Omahe i lično proveri.
     Nije želela da leti. Nikada joj nije bila privlačna pomisao da kontrolu nad svojim životom poveri nekom čoveku u uniformi; a sada više nego ikada. Ako treba da ide, biće to na dva točka, kao u starim danima.
     Dala je da se motor valjano dovede u red i šestog oktobra krenula je na put koji će je vratiti u grad u kome je pre mnogo godina Randolf Džaf sedeo u birou za izgubljena pisma, sakupljajući tragove za razrešenje misterije koja se sada smestila u samim njenim ćelijama.