II

     1.
     Te stvari, te stvari: šta su, zapravo, predstavljale te stvari? Narednih nekoliko nedelja, dok je karavan krivudao kroz Ajdaho, sledeći trag utisnut tokom petogodišnjeg osvajanja Zapada, Miv je mozgala o tajanstvenosti svega onoga što je tog dana videla i čula. Istinu govoreći to mozganje predstavljalo je razonodu - isto kao i nadovezivanje delića snova - dobrodošlu razonodu na jednoličnom putovanju. Vreme je tokom poznog juna i jula uglavnom bilo sparno, i niko nije imao mnogo snage za igre. Lako je bilo odraslima, razmišljala je Miv. Imali su karte i razmirice zbog kojih su se pušili. Bavili su se takođe onim poslom kojim se između sebe muškarci i žene bave, a koji njen dvanaestogodišnji mozak nije u potpunosti shvatao, mada je čeznula da shvati. Bilo je očigledno, zaključila je na osnovu svojih posmatranja, da su mladići voljni da mnogo šta učine za devojku koja zna kako da ih očara. Sledili bi je unaokolo poput pasa, željni da joj ugode; ako bi to poželela, i budale su pravili od sebe. Te obrede nije još ponajbolje shvatala, ali bila je dobar učenik i znala je da je to bila - za razliku od zagonetnog gospodina Budenbauma - tajna koju će na kraju razrešiti.

     Što se tiče njenog oca, bio je mnogo povučeniji posle sukoba sa Vitnijem, družio se sa ostalim putnicima manje nego ranije, a kada je to i činio, sve bi se završavalo samo na nezanimljivim uljudnostima. U sigurnosti i tajnosti kola, međutim, nastavio je da kuje planove za izgradnju Evervila, razrađujući ih još pomnije nego pre. Samo je jednom pokušala da ga odvuče od njegovih proučavanja. Strogo joj je kazao da ga ostavi na miru. Rekao je da mu je namera da nauči Evervil napamet, tako da, ako Potrak ili Gudhju ili njima slični pokušaju i uspeju da unište planove, može da podigne sjajni grad po sećanju.
     "Budi strpljiva, srce", rekao joj je, smekšavši. "Još samo nekoliko nedelja i prebrodićemo planine. A onda ćemo pronaći dolinu i početi."
     I to mu je poverovala, kao što je verovala i u sve ostalo što bi rekao, i ostavila ga je da kuje planove. Šta je to nekoliko nedelja? U međuvremenu će se zadovoljiti trostrukom nepoznanicom, tajanstvom snova, neizgovorenim stvarima i pitanjem odnosa između muškaraca i žena.
     Začas će se obreti u Oregonu. To je bilo sasvim izvesno.

     2.
     Međutim, toplota je napustila svet još pre nego što se avgust okončao, i krajem treće nedelje, kada Plave Planine još ni najoštrije oko nije moglo da nazre, a sledovanja hrane bila toliko smanjena da su neki bili suviše slabi da bi hodali, oko logorskih vatri proneo se glas da, prema tvrđenju prijateljski raspoloženih domorodaca, oluje neuobičajene jačine za to doba godine već silaze sa visina. Šeldon Stardžis, koji je do tada upravljao karavanom krajnje popustljivo (neki su govorili da je to njegov stil; a drugi da je on, naprosto, slabić i sklon piću), sada je počeo da požuruje one koji su usporavali napredovanje. Ali to je prouzrokovalo povećanje broja slabih i bolesnih pionira, greške i nesrećni slučajevi postali su češći, što je sve zajedno samo još više doprinosilo kašnjenu koje je bilo neizbežan deo ovakvih putovanja: izgubljeni točkovi, povređene životinje, zakrčen put.
     Negde početkom septembra smrt je postala njihov saputnik, tako je bar Miv verovala. U početku je nije videla, ali bila je ubeđena da je tu. Nahodila se u zemlji oko njih, ubijala je žive stvorove svojim dodirom ili dahom. Drveće koje je u ovo doba godine trebalo da bude prepuno plodova već je bilo ostalo bez lišća i ogolelo. Životinje, velike i male, mogle su se videti mrtve ili na samrti pored puta. Samo su se muve koje su obletale oko leševa gojile ovog septembra; ali Smrt je bila prijateljica muva, zar ne?
     Noću, čekajući da joj san sklopi oči, mogla je da čuje ljude kako se mole u obližnjim kolima, preklinjući Boga da zauzda Smrt.
     Nije pomagalo. Ipak ih je pohodila. Malog sina Marše Vintrop, Vilijema, koji se rodio u Misuriju samo dve nedelje pre početka putovanja. Oca Džeka Potraka, koji je bio ista onakva životinja kao i njegov sin i koji je iznenada zanemoćao i preminuo usred noći (ali ne tiho kao mali Vintrop, već uz užasno vrištanje i proklinjanje). Sestre Brendu i Merijel Šonberg, obe usedelice, čiju smrt su otkrili tek kada se karavan u sumrak zaustavio, a njihova kola nastavila dalje, jer su mrtve žene njima upravljale.
     Miv nije mogla da se ne zapita zašto je Smrt izabrala baš te duše. Mogla je da shvati zašto je odnela njenu majku: bila je veoma lepa, graciozna i puna ljubavi. Želela je da osiromaši svet njenim uklanjanjem, a sebe da obogati. Ali zašto su joj bili potrebni beba, starac i dve uvenule sestre?
     Nije gnjavila oca takvim pitanjima; već je ionako bio dovoljno razdražljiv i u popriličnom škripcu. Iako njihova kola još nisu pokazivala znake propadanja, a konj im bio u istom stanju kao i ostali u karavanu, njegove upale oči rečito su govorile da i on zna da je Smrt ovih dana bila njihov nepoželjni jahač-predvodnik. Počela je pažljivije da motri ne bi li ugledala tog jahača, nadajući se da će, prepoznavši neprijatelja, moći da razuveri oca; da će biti u stanju da kaže, znam koje boje su mu konj i šešir, i ako nam se približi, ja ću ga prepoznati i uplašiti ga molitvom ili pesmom. Često bi joj se učinilo da ga je na tren ugledala, kako se mota između kola ispred njih, taman u prašini. Ali nijednom nije bila sasvim sigurna da ga je videla, tako da je radije ćutala nego da ocu podnese neprovereni izveštaj.
     A dani su prolazili, hladnoća je postajala sve jača, i kada su konačno ugledali Plave Planine, njihove padine bile su bele i ispod linije drveća, a oblaci iza njih crni i izrovašeni teretom leda.
     Ebilejn Velš i Bili Bakster, čije su bizarnosti tokom leta bile predmet velikog ogovaranja (i zvocanja Marte Vintrop), pronađeni su jednog jutra zagrljeni: smrt ih je dodirnula dok su uživali jedno u drugom podalje od topline vatre. Dok su ih pokapali, a Dok Hoder govorio o tome kako će večno biti sjedinjeni u Božjem kraljevstvu i gresi koje su možda počinili u ime ljubavi oprošteni, Miv je podigla pogled ka sivim nebesima i ugledala prve pahulje snega kako počinju zavojito da padaju. To je bio početak kraja.

     3.
     Posle toga je prestala da traga za predvodnikom Smrću. Ako je ikada pratio kola na leđima konja, kao što je podozrevala da jeste, sada je odbacio taj oblik. Postao je jednostavniji. Bio je led.
     Brzo je pobio mnoge putnike, a one koje nije ubio, mučio je najavama onoga što ih čeka. Usporavao je rad mozga i krvotok; prsti su postajali trapavi, a stopala neosetljiva; kočio je mišiće; oblagao pluća mrazom.
     Čak i sada kada je toliko ljudi pomrlo, i dok su ostali umirali, Miv bi ponekad čula oca kako kaže: "Nije trebalo da ispadne ovako", kao da mu je bilo dato nekakvo obećanje koje potom nije održano. Uopšte se nije dvoumila kada je bio u pitanju identitet onoga ko je mogao da obeća tako nešto. Gospodin Budenbaum. On je bio taj koji je ispunio srce njenog oca ambicijom, koji ga je darivao i rekao mu da pođe na Zapad da gradi. On je bio taj koji je prvi prošaputao reč Evervil. Počela je da razmišlja: možda je Vitni bio u pravu. Možda je Đavo zaista došao da iskuša njenog oca u liku gospodina Budenbauma i da ispuni njegovo lakoverno srce snovima samo zarad toga da bi gledao kako to srce biva slomljeno. Taj ju je problem mučio i danju i noću - a najviše onda kada se njen otac, usred oluje - nagnuo ka njoj i rekao: "Moramo biti jaki, dušo. Ne smemo umreti, jer će onda i Evervil umreti sa nama!"
     Sada je već bila u dilerijumu od gladi i iscrpljenosti - tako da je ponekad zamišljala da se nalazi na brodu koji dolazi iz Liverpula, i da se čvrsto drži za zaleđenu palubu vrhovima prstiju; ponekad je ponovo bila u Irskoj, jela travu i korenje kako je stomak ne bi boleo - ali u trenucima kada je bila prisebna, pitala se nije li možda ovo neka vrsta probe; Budenbaumov način da proveri da li je čovek kome je podario san o Evervilu bio dovoljno jak da preživi. Ta misao delovala je suviše uverljivo, tako da nije mogla da je zadrži za sebe.
     "Tata?" pozva ga ona, ščepavši ga za kaput.
     Otac se osvrnuo da je pogleda, dok mu se lice jedva naziralo ispod kapuljače. Mogla je da mu vidi samo jedno oko, ali ono ju je gledalo s puno ljubavi kao i uvek.
     "Šta je bilo, dete?" upita on.
     "Mislim da je možda - da je možda bilo suđeno da bude ovako."
     "O čemu to pričaš?"
     "Možda nas gospodin Budenbaum posmatra, da bi utvrdio da li zaslužujemo da izgradimo njegov grad. Možda će se pojaviti kada pomislimo da ne možemo dalje, i reći nam da je to bila samo proba, i pokazati nam put u dolinu."
     "Ovo nije proba, dete. To je ono što se dešava u svetu. Snovi umiru. Hladnoća se pojavi niotkuda i ubija ih." Zagrlio je kćer i privio je uz sebe, mada je i njemu ostalo sasvim malo dragocene snage.
     "Ne bojim se, tata", reče ona.
     "Zaista?"
     "Ne, ne bojim se. Zajedno smo daleko stigli."
     "To je tačno."
     "Sećaš se kako je bilo kod kuće? Kako smo mislili da ćemo umreti od gladi? Ali nismo. A zatim na brodu. Talasi su odnosili ljude preko ograde desno i levo od nas, a mi mislili da ćemo se sasvim sigurno utopiti. Ali nas su talasi zaobišli. Zar ne?"
     Uspeo je da se jedva primetno osmehne ispucalim, pobelelim usnama. "Da, dete, tako je."
     "Gospodin Budenbaum je znao kroz šta smo sve prošli", reče Miv. "Znao je da nas anđeli čuvaju. I mamu..."
     Osetila je kako se otac pored nje stresao. "Noćas sam je sanjao..." reče on.
     "Je li bila lepa?"
     "Kao i uvek. Lebdeli smo, jedno pored drugog, u tom mirnom, mirnom moru. I kunem se, da nisam znao da si ti ovde, dete, da me čekaš..."
     Nije završio misao. Iz slepe beline ispred njih prolomio se zvuk nalik na zvuk trube; ton trijumfa koji je istog časa izmamio hor povika iz kola ispred i iza njih.
     "Ču li to?"
     "Još je neko ovde gore sa nama!"
     Još jedan zvuk, za njim još jedan, pa još jedan, nadovezivali su se jedan na odjek drugoga dok ceo beli svet nije bio ispunjen mednim milozvučjima.
     Stardžisova kola, koja su bila ispred O'Konelovih, stadoše, i Šeldon poče da poziva preko veze muškarce da se okupe oko njega.
     "Streton! Vitni! O'Konel! Uzmite puške!"
     "Puške?" ponovi Miv. "Tata, šta će mu puške?"
     "Ti se samo popni u kola, dete", reče Harmon, "i ostani tamo dok se ja ne vratim."
     Buka truba na trenutak je zamrla, ali onda su se ponovo oglasile, veličanstvenije no ikad. Dok se pela u kola, Miv se onako mršava tresla od tog zvuka, kao da joj je muzika uzdrmala mišiće i kičmu. Počela je da plače, kada je videla da otac nestaje sa puškom u ruci. Ne zato što je strahovala za njega, već zato što je i sama želela da ode napolje na sneg i vidi kakve su to trube proizvodile zvuk koji je na nju ostavio tako čudan utisak, i kakvi to ljudi duvaju u njih. Možda to uopšte nisu bili ljudi, zaključila je njena glava u kojoj se vrtelo. Možda su anđeli o kojima je trabunjala još pre nekoliko minuta sišli na zemlju, a ovi zvuci predstavljaju njihove objave.
     Krenula je u sneg, iznenada i bespogovorno ubeđena da je to bila istina. Njihovi nebeski čuvari došli su da ih spasu, i mama je, najverovatnije, sa njima. Ako se bude trudila, uskoro će ih ugledati, zlatne, plave i purpurne. Stala je na sedište i uhvatila se za platno, kako bi bolje videla, prelazeći pogledom preko belila snega u svim pravcima. Njen trud bio je nagrađen. Upravo u trenutku kada su trube otpočele svoje treće aleluja, sneg se razdvojio na nekoliko trenutaka. Ugledala je planine koje su se levo i desno uzdizale poput zubi kakve zamke, a ispred sebe jedan ogroman vrh, čije su niže padine bile pošumljene. Perimetar drveća nalazio se na otprilike stotinu jardi od kola, i muzika koju je čula dolazila je iz tog pravca, bila je ubeđena u to. Nije bilo ni traga njenom ocu niti ljudima koji su bili s njim, ali bila je uverena da su nestali među drvećem. Može sasvim bezbedno da krene za njima, jer bilo bi divno nalaziti se pored oca kada se ponovo sretne sa mamom. Zar to ne bi bio blagosloveni trenutak, u kome će on ljubiti majku okružen anđelima, dok Vitni i svi muškarci koji su omalovažavali njenog oca budu zavidljivo gledali?
     Otvor u velu od snega ponovo je počeo da se zatvara, ali pre nego što se potpuno zatvorio skočila je sa kola i uputila se u pravcu drveća. Nije prošlo ni nekoliko trenutaka, a sneg je zapreo kola iza nje, isto onako kao što je prekrio i šumu ispred nje, i ona krenu za svojim nosem kroz beli svet, spotićući se na svakom drugom koraku. Nanosi su bili mestimično opasno duboki, i nekoliko puta je upala u njih tako da umalo nije bila živa zatrpana. Ali upravo u trenutku kada su njeni smrznuti udovi zapretili da će je izdati, ponovo se oglasiše trube, i muzika vrati život u njene mišiće i ispuni joj glavu blaženstvom. Tamo gore čekao ju je delić raja. Anđeli, mama i njen voljeni otac, sa kojim će podići grad koji će predstavljati svetsko čudo.
     Neće ona umreti, u to je bila sigurna. Ne danas, pred njom su bile još mnoge godine. Čekao ju je veliki posao, i anđeli će se pobrinuti da ne premine u snegu, znajući koliki je put prešla da ga obavi.
     A onda je ispred sebe ugledala drveće, jele više od bilo koje kuće, poput zida čuvara. Dozivajući oca, potrčala je prema njima, ne obazirući se na hladnoću, modrice i vrtlog u glavi. Trube su bile blizu, i krajičkom oka ugledala je vatromet boja, a nju kao da je okružila gomila anđela, koji još nisu dohvatili svoje instrumente, dozvolivši joj da vidi samo vrhove njihovih lepršavih krila.
     Nošena na nevidljivim rukama, žurno je upućena ispod baldahina od drveća i tamo, gde sneg nije uspeo da prodre, a tle bilo posuto mekim borovim iglicama, dočekala se na kolena i uvukla desetak puta vazduh dok je zvuk truba dodirivao svaki njen deo.