V

     1.
     Izuzme li se taj susret, Teslin povratak u Grov bio je promašaj. Nije imala trenutke otkrovenja; nije se suočila sa duhovima (stvarnim ili zamišljenim), što bi moglo da joj pomogne da bolje shvati prošlost. Kada je odlazila bila je isto onoliko zbunjena kao i kada je došla.
     Nije pohitala ka državnoj granici, već se odvezla nazad u L.A. do stana u Zapadnom Holivudu koji je zadržala tokom svih godina provedenih na putu. U poslednjih pet godina prespavala je u njemu, zapravo, možda dvadesetak puta, ali stanarina je bila toliko mala, a gazda izgubljeni slučaj kome se dopadalo što mu je jedan od stanara pravi pisac scenarija, bez obzira na to koliko bila odsutna, tako da ga je zadržala kao mesto koje je, smejući se, mogla nazvati domom. U stvari, podsećao ju je na neke mračne trenutke, ali večeras, kada se smestila ispred televizora da pojede hamburger i odgleda vesti, bilo joj je milo što je okružena poznatim stvarima. Prošlo je nekoliko nedelja kako nije obratila pažnju na događaje širom planete, ali ništa značajno se nije promenilo. Ovde rat, tamo glad; smrt na autoputu, smrt u podzemnoj. I, kao i uvek, ljudi vrte glavama, svedoci i vrhovni vojni zapovednici zajedno, tvrdeći da ta tragedija nije uopšte trebalo da se dogodi. Smučilo joj se posle deset minuta, te je isključila televizor.
     Da li bi bilo tako loše...? promrmlja Raul.
     Da li bi šta bilo tako loše? - upita ona, zureći u prazan ekran.
     Imati mesiju.
     Ti zaista misliš da je Flečer uskrsnuo?
     Mislim da možda uopšte i nije umro.
     I to je moguće: možda je prizor Flečerove smrti u Palomo Grovu jednostavno bio deo neke veće sheme, način da nestane na nekoliko godina dok ne bude bolje opremljen da se nosi sa nuncijem i njegovim posledicama.
     "Zašto sada?" pitala se naglas.
     Pitaj Grila, predloži Raul.
     Moram li? - Grilo je zvučao nekako čudno nekoliko poslednjih puta kada ga je nazvala: dalek i nervozan. Kada su pre pet do šest nedelja razgovarali, spustila je slušalicu pomislivši da je možda na jakim drogama, jer je zvučao tako prokleto čudno. Umalo se nije uputila u Nebrasku da ga obiđe, ali osećala se dovoljno sablasno, tako da joj nije bilo potrebno još i da ode u onaj njegov stan. Međutim, Raul je bio u pravu: ako je iko znao šta se dešava na mestima koja nikada ne pronađu put do večernjih vesti, onda je to bio Grilo.
     Pozvala ga je bez imalo oduševljenja. Bio je bolje raspoložen nego prošli put, mada je zvučao umorno. Prešla je odmah na stvar; ispričala mu je o svom povratku u Grov i susretu sa tamošnjom trojkom.
     "Kejt Farel, a?" ponovi on.
     "Poznaješ li je?"
     "Bila je majka jedne od devica iz Lige. Arlin Farel. Poludela je."
     "Majka ili kćerka?"
     "Kćerka? Umrla je u sanatorijumu. Na smrt je sebe izgladnela."
     Više je ličio na Nejtana Grila na koga je bila navikla. Čist, sažet prikaz činjenica, saopšten sa minimumom osećanja. U danima pre događaja u Grovu bio je novinar. Još je imao nos za dobru priču.
     "Šta li, do đavola, Kejt Farel radi u Palomo Grovu?" upita on.
     Objasnila mu je što je najbolje znala i umela. Krug činija sa upaljenim svećama, postavljenim oko mesta na kome je Flečer nestao (ili je bar izveo prokleto dobru predstavu nestajanja); razgovor o onome što su videli; priča o mesijanstvu.
     "Jesi li čuo išta o tome?" završi ona pitanjem.
     Nastupio je trenutak tišine. Zatim on reče: "Svakako."
     "Jesi?"
     "Slušaj, ako ima šta da se čuje, onda ja to i čujem."
     To nije bilo puko hvalisanje. Tamo u Omahi - gradu podignutom na raskršću Amerike - Grilo se smestio kao stecište za sva obaveštenja koja su imala veze, ma kako daleke, sa događajima u Palomo Grovu. Već posle godinu dana pridobio je poverenje širokog kruga pojedinaca, od molekularnih fizičara, patrolnih policajaca, političara, sveštenika, a svima njima jedna stvar bila je zajednička: njihove živote su na neki način očešale tajanstvene, čak zastrašujuće sile, čije pojedinosti su osećali da ne mogu da podele, bilo iz ličnih ili profesionalnih razloga, sa sebi ravnima.
     Glas se brzo proneo kroz gustiš u kome su se krili oni koji su bili marginalizovani svojim iskustvima, uverenjima i užasima; glas o tom čoveku Grilu koji je video stvari onakve kave su zaista bile i želeo da sasluša i druge koji su videli isto; koji je spajao stvari, jednu po jednu, dok ne bi dobio celu priču.
     Upravo ta ambicija - praktična ili ne - naterala je Teslu i Grila da nastave da razgovaraju jedno s drugim tokom godina koje su usledile posle Grova. Mada je ona otišla da luta, a on retko napuštao svoj stan, oboje su bili zaokupljeni istom potrebom za vezama. Ona nije uspela da ih pronađe u Americi - tamo je vladao haos - i sumnjala je da je i Grilo bio mnogo bolje sreće; ali ta potraga im je i dalje bila zajednička.
     Ni u jednom trenutku nije prestala da se divi njegovoj sposobnosti da spoji dva naizgled sasvim različita fragmenta obaveštenja i nagovesti treću još izazovniju mogućnost: kako su glasine iz Boka Ratona potvrdile nagoveštaj iz oproštajne poruke nekog samoubice iz Denvera, koja je, pak, sa svoje strane podržala tezu štu ju je izgovarao na raznim jezicima čudo od čoveka iz Nju Džersija.
     "I šta si čuo?"
     "Ljudi su viđali Flečera s vremena na vreme u proteklih pet godina, Tes", reče on. "On ti je poput Velikog Stopala ili Elvisa. Ne prođe mesec, a da mi neko ne pošalje njegovu fotografiju."
     "Da li je ijedna od njih prava?"
     "Sranje, ne znam. Nekada sam mislio..." Glas mu na trenutak zamre, kao da se izgubio u mislima.
     "Grilo?"
     "Ah."
     "Šta si to nekada mislio?"
     "Nije važno", odvrati on pomalo umorno.
     "Jeste."
     Uzdahnuo je dugo i drhtavo. "Nekada sam mislio da je važno da li su stvari istinite ili ne. Više nisam baš siguran..." ponovo je zaćutao. Ovog puta ga nije požurivala, već je sačekala da sredi misli. "Možda su mesije koje zamišljamo važnije od prave stvari. Bar ne krvare kada ih razapneš na krst."
     Iz nekog razloga to mu se učinilo strašno smešno, i Tesla je morala da sačeka da zatomi napad smeha.
     "Tako, znači, stoje stvari?" poče ona već pomalo iznervirana. "Smatraš da nije važno da li je nešto stvarno ili ne, što znači da bi jednostavno trebalo da prestanem da brinem o bilo čemu?"
     "Oh, brinem ja", odvrati on. "Brinem više no što ti to znaš." Odjednom mu je glas postao leden.
     "Šta, do đavola, nije u redu s tobom, Grilo?"
     "Mani se toga, Tes."
     "Možda bi trebalo da dođem da te vidim..."
     "Ne!"
     "Zašto, do đavola, ne?"
     "Ja samo... mani se toga." Uzdahnuo je. "Moram da idem", reče on. "Pozovi me sutra. Možda ću uspeti da iskopam nešto korisno o Flečeru. Ali, Tes, mislim da je vreme da odrastemo i prestanemo da tragamo za jebenim objašnjenjima."
     Uvukla je vazduh da mu odgovori, ali veza je već bila prekinuta. U starim danima, bilo je uobičajeno da jedno drugom spuste slušalicu usred pozdravljanja; nedotupavna igra, ali zabavna. Međutim, on se sada nije igrao. Spustio joj je slušalicu jer je želeo da bude što dalje od nje. Da se vrati svojim glasinama ili sumnjama koje trunu na njima.
     Vredelo je pokušati, reče Raul.
     Otići ću do njega, pomisli Tesla.
     Tek što smo stigli ovamo. Zar ne možemo da ostanemo na jednom mestu nekoliko dana. Vratimo mu milo za drago? Opustimo se?
     Otvorila je vrata na povlačenje i izišla na balkon. To je bio raj za kakvog voajera. Mogla je da zaviri u pet-šest dnevnih i spavaćih soba sa mesta na kome je stajala. Prozori stana tačno sa naspramne strane dvorišta bili su širom otvoreni; u toku je bila zabava, muzika i smeh dopirali su do nje. Nije poznavala domaćine: uselili su se pre otprilike godinu dana, posle Rosove smrti, koji je tu već stanovao deset godina kada se ona doselila. Odnela ga je kuga, kao i tolike iz kraja, još pre nego što je počela da putuje. Ali zabave su se i dalje održavale, ljudi su se i dalje smejali.
     Možda si u pravu, pomisli ona za Raula, možda je vreme da ja...
     Začulo se kucanje na vratima. Da nije neko video kako stoji sama na balkonu i sluša, i došao da je pozove?
     "Ko je?" doviknu ona, prelazeći preko dnevne sobe.
     Glas sa druge strane vrata bio je tek nešto jači od šapata.
     "Lisjen", rekao je.

     2.
     Došao je bez Kejt Farel i njenog potrčka Edija sveznalice; kazao im je da ide da obiđe neke prijatelje u Los Anđelesu pre nego što se ponovo pridruži poteri za Flečerom.
     "Kuda je Kejt otišla?" zanimalo je Teslu.
     "Gore u Oregon."
     "Šta ima u Oregonu?"
     Lisjen je pijuckao čistu votku koju mu je Tesla sipala i delovao je pomalo kao da se kaje. "Ne znam da li bi trebalo ovo da ti kažem", poče on, "ali ja smatram da se događa mnogo više toga nego što Kejt shvata. Ona priča o Flečeru kao da on ume da odgovori na sva pitanja..."
     "Flečer je u Oregonu?" Lisjen klimnu. "Otkud znaš?"
     "Kejt ima duha-vodiča. Zove se Frederika. Probila se kada je Kejt izgubila kćer. Kejt ju je upravo usmeravala kada si ti stigla. I uhvatila je miris."
     "Razumem."
     "Većini ljudi je i dalje teško da poveruju..."
     "Verovala sam i umnogo otkačenije stvari", odvrati Tesla. "Da li je, uh, da li je Frederika bila određenija u pogledu ovoga, ili je rekla samo negde u Oregonu?"
     "Oh, ne, ona je vrlo određena."
     "I tako su oni otišli da ga taže?"
     "Tako je." Duboko je uvukao vazduh, progutao ostatke votke, a potom kazao: "A ja sam došao po tebe." Podigao je pogled svojih duboko zelenih očiju prema njoj. "Da li sam pogrešio što sam to učinio?" Retko joj se dešavalo da ostane bez reči, ali ovo ju je ipak ućutkalo. "Sranje", reče on, napravivši grimasu, "mislio sam... možda se nešto dešavalo..." Umesto da nastavi, slegnuo je ramenima.
     "Želiš li još jednu votku?" upita ona.
     "Ne, mislim da će biti bolje da pođem."
     "Ostani", reče ona, uhvativši ga za ruku nešto brže nego što je nameravala. "Želim da znaš u šta se upuštaš."
     "Spreman sam."
     "I ispij. Biće ti potrebno."

     Sve mu je ispričala. To jest, sve čega je njen mozak natopljen votkom mogao da se seti. Kako je prvi put otišla u Palomo Grov, jer je Grilo tamo pisao priču, i kako su je okolnosti izabrale - uglavnom protiv njene volje - da bude ona ta koja će spaliti Flečera, ili ga osloboditi, ili i jedno i drugo. Kako je posle njegove smrti otputovala do njegove laboratorije u Misiji Svete Katarina da uništi sve ostatke nuncija, i kako ju je u tom pokušaju ranio Džafov sin, Tomi-Rej. Kako ju je spasila i promenila ista ona tečnost koju je došla da uništi - i kako se potom vratila u Grov sa Raulom - preko stana u kome su upravo sada sedeli - da bi ga zatekla na pragu uništenja.
     Tu je stala. Utrošila je skoro tri sata da sve to ispriča, a još joj je preostalo da govori o najproblematičnijem delu cele priče. Zabava u stanu nasuprot njenom upadljivo se utišala, zaboravili su na pređašnji rok-end-rol i prešli na balade za lagani ples. Teško da je to bila dolična muzika za ono što je imala da ispriča.
     "Znaš za Suštinu razume se", reče ona.
     "Znam ono što je Frederika kazala."
     "A šta je to ona kazala?"
     "Da je to neka vrsta more-sna, i da tamo odlazimo tri puta tokom svog života. Edvard kaže da je to metafora za..."
     "Odjebi metafore", reče Tesla. "Ona postoji."
     "Jesi li bila tamo?"
     "Ne. Ali poznajem ljude koji jesu. Videla sam Džafa kako pravi rupu između ovog sveta i Suštine - kako je otvara golim rukama." To baš nije bilo u potpunosti tačno. Nije se nalazila u prostoriji kada je Džaf to izveo. Ali priča je toliko bolje zvučala kada bi kazala da jeste.
     "Kako je bilo?"
     "Da kažemo da ne želim ponovo to da proživim."
     Lisjen je sipao sebi još jednu votku. U poslednjih nekoliko minuta počelo je da se primećuje na njemu da mu je muka - lice mu je bilo lepljivo i vlažno - ali ako mu je bilo potrebno piće da iziđe na kraj sa onim što je čuo, ko je pa bila ona da mu protivuslovi? "Ko je onda zatvorio vrata?" upitao ju je.
     "To nije bitno", odvrati ona. "Vrata se otvaraju, vrata se zatvaraju. Ti treba da saznaš šta se nalazi sa druge strane."
     "Već si mi kazala. Suština."
     "Iza Suštine", reče ona, svesna da same te reči nose u sebi opipljivu pretnju. Pogledao ju je svojim zelenim očima, sada prošaranim krvavim kapilarima, dišući prilično užurbano na usta. "Možda ne želiš da znaš", reče ona.
     "Želim da znam", odvrati on bez ikakvog traga nećkanja.
     "Zovu ih Iad Uroboros."
     "Uroboros", ponovi on, izgovorivši tu reč gotovo sneno. "Jesi li ih videla?"
     "Iz daljine", odvrati ona.
     "Liče li na nas?" upita je on.
     "Ni izdaleka."
     "Šta su onda?"
     Sećala se jasno poput svog imena reči koje je Džaf upotrebio da opiše Iad, i sada ih je ponovila, zarad Lisjena, mada sam Bog zna da to nije mnogo pomoglo.
     "Planine i buve", reče ona. "Buve i planine."
     Lisjen iznenada ustade. "Izvini..."
     "Da li ti je...?"
     "Idem u..." Okrenuo se ka kupatilu, prinevši šaku ustima. Krenula je da mu pomogne, ali joj je on dao znak rukom da ne treba i proleteo kroz vrata, zatvorivši ih za sobom. Nastupila je trenutna tišina, a zatim se čulo kako povraća i kako ono što je povratio pljuska po klozetskoj šolji. Ostala je na odstojanju. I njen stomak koji je inače bio dosta jak, uzburkao se od mirisa povraćanja.
     Spustila je pogled na čašu sa votkom i zaključila da je popila više nego dovoljno, te izišla na balkon. Nije imala sat (žuti pas joj je kazao da zakopa njen Roleks u pustinji) tako da je samo mogla da nagađa koliko je sati. Sigurno je odavno već bila prošla ponoć; možda je pola dva, možda dva. Vazduh je bio pomalo prohladan, ali miomirisan od jasmina koji se rascvetavao noću. Duboko je udahnula. Sutra će imati strašnu glavobolju, ali do đavola i s tim. Zapravo je uživala dok je pričala priču, iznoseći je koliko sebe radi toliko i radi Lisjena.
     Napalio se na tebe, reče Raul.
     Mislila sam da si otišao na spavanje.
     Plašio sam se da ne napraviš neku glupost.
     Kao na primer da pokušam da ga potucam? Pogledala je u stan. Vrata kupatila i dalje su bila zatvorena. Ne bih rekla da noćas ima mnogo izgleda za to...
     Ili bilo koje druge noći.
     Ne budi u to toliko siguran.
     Dogovorili smo se, podseti je Raul. Dok sam ja ovde unutra s tobom, nema seksa. To je bio naš dogovor. Ne osećam homoseksualne potrebe u svom telu.
     Mom telu, podseti ga Tesla.
     Razume se, ako bi poželela da spavaš sa nekom ženom, verovatno bih mogao da budem fleksibilniji...
     E, pa, mogao bi da skreneš pogled, reče Tesla. Mislim da se moja faza celibata bliži kraju.
     Ne čini to.
     Pobogu, Raule, to je samo tucanje.
     Ozbiljno mislim."
     Ako ovo zezneš, reče ona, zažalićeš što si ikada dospeo u moju glavu. Kunem ti se.
     Raul je ćutao.
     Tako je već bolje, reče Tesla i vrati se unutra. U kupatilu se čuo tuš. "Je li s tobom sve u redu tamo unutra?" pozva ga ona, ali nije mogao da je čuje od vode, tako da ga je ostavila da završi toaletu i otišla u kuhinju da pronađe nešto čime bi mogla da ispuni stomak koji je zavijao od gladi. Uspela je da nađe samo pakovanje dvopeka staro godinu dana, ali i to je bilo bolje nego ništa. Žvakala je i čekala, a onda je ponovo stala da žvaće. I dalje se čuo tuš. Posle nekoliko minuta vratila se do vrata kupatila, pokucala i povikala: "Lisjene? Jesi li dobro?"
     I dalje nije bilo odgovora. Uhvatila je kvaku. Vrata nisu bila zaključana; prostorija je bila u toj meri ispunjena parom da je jedva nazirala drugi kraj. Odeća mu je bila razbacana po podu, a zavesa oko tuša bila je navučena.
     Ponovo ga je pozvala po imenu, i opet nije dobila odgovor. Sada je već bila zabrinuta - nemoguće da je nije čuo, i pored vode - zgrabila je zavesu i povukla je. Ležao je ispružen i nag u kadi, a voda mu je dobovala po stomaku; bio je zatvorenih očiju, otvorenih usta.
     Kakav ljubavnik, primeti Raul.
     Umukni, reče mu ona, spustivši se na kolena pored kade i podigavši Lisjena u sedeći položaj. Iskašljao je razređen izbljuvak.
     Veoma lepo.
     Upozoravam te, majmune...
     To je bila zabranjena reč: majmun - reč koja ga je uvek bacala u vatru.
     Ne zovi me tako? povika on.
     Nije ga udostojala odgovora, tako da je ućutao. Uvek je palilo.
     Zatvorila je tuš, a zatim je laganim pljeskanjem naterala Lisjena da otvori oči. Pospano ju je pogledao, mrmljajući nešto o tome kako se oseća glupo.
     "Jesi li završio sa povraćanjem?" upitala ga je.
     On klimnu, a ona dohvati čist peškir i obrisa ga što je bolje mogla dok je on i dalje ležao u kadi. Loše je izgledao. Možda malo isuviši mršav, ali imao je mesa tamo gde se najviše računalo. Iako je bio gotovo u komi, kurac mu se naduo dok ga je brisala, i ona nije mogla da odoli već je nastavila da ga izvesno vreme miluje dovevši ga do pune erekcije. Bio je lep. Da je bio priseban i da je mogla da ga upotrebi, možda bi bio zabavan u krevetu.
     Bolje nije mogla da ga osuši, te je odlučila da ga ostavi da spava tamo gde jeste, umesto da pokuša da ga podigne. Donela mu je jastuk i ćebe i smestila ga što je udobnije mogla, kada se imaju u vidu stešnjeni uslovi. Dok ga je zatuškavala, on promrmlja: "Može li sutra?"
     "Šta?" upita ona.
     "Možemo li... da to uradimo... sutra?"
     "E, pa, to zavisi", poče ona. "Nameravala sam da krenem za Oregon..."
     "Oregon...", promrmlja on.
     "Tako je."
     "Flečer..."
     "Tako je." Nagnula se malo bliže njemu, tako da mu je sada gotovo šaputala na uvo. "On je tamo, je li tako? U... u..."
     "Evervilu."
     "Evervilu", reče ona blago.
     Zar se ne stidiš? promrmlja Raul.
     Nasmejala se i Lisjen na trenutak otvori oči, zatreptavši.
     "Sad spavaj", reče mu ona. "Sutra idemo na put."
     To mu se, izgleda, dopalo, iako je bio napola onesvešćen. Na licu mu je i dalje poigravao osmeh kada je ugasila svetlo i prepustila ga njegovim snovima.