IX

     1.
     Poricanje u Evervilu je prestalo isto kao i muzika. Čak ni oni toliko pijani od pića ili ljubavi da su zaboravili kako se zovu nisu više mogli da se pretvaraju da je sve u redu sa svetom. Na planini se nešto događalo. Potresalo je nebo. Potresalo je ulice. Potresalo je srca.
     Neki od učesnika svetkovine izišli su na otvoreno kako bi bolje videli Visove i razmenili teorije o onome što se sprema. Neka ponuđena objašnjenja bila su racionalna, neka besmislena. Te je zemlja podrhtavala, te je udario meteor. Te neko se spustio sa zvezda, te bila je to erupcija iz nedara zemlje.
     Trebalo bi da se gubimo odavde, rekoše neki, i užurbano odoše.
     Trebalo bi da ostanemo, rekoše drugi, da vidimo hoće li se dogoditi nešto što ćemo pamtiti do kraja života...

     Ostavši sam u sada ispražnjenom Svratištu, Oven Budenbaum je sedeo i mozgao o Tesli Bombek koja ga je opsedala. Ona je bila zakasneli dodatak ovoj drami, ali sve je bolnije ličila na njenu zvezdu.
     Bila mu je, razume se, poznata njena skorašnja istorija. Potrudio se da je sazna. Koliko je uspeo da se razabere, nije se pokazala kao neki veliki vizionar; niti je pružila dokaze da poseduje bilo kakve čudotvorne moći. Bila je tvrdoglava; oh da, u to nije bilo sumnje. Ali takvi su bili i terijeri. I - mada mu nije bilo baš pravo što mora to da joj prizna - posedovala je izvesnu sirovu hrabrost, kao i apetit za rizik.
     Postojala je jedna priča o njoj koja je zgodno bacala svetlost na te vidove njene prirode. U njoj se Bombekova pogađa sa Randolfom Džafom među ruševinama Palomo Grova ili ispod njih. Džaf je tada već omanuo u svojim nastojanjima kao Umetnik i bio je sveden, tako ide priča, na prevrtljivog ludaka. Njoj je bila potrebna njegova pomoć. On nije bio rad da joj je pruži. Ona ga je, međutim, progonila, dok joj nije dao jedan medaljon, nalik na onaj zakopan ispod raskršća, i rekao da će joj pomoći ako u određenom roku dokuči njegovo značenje. Ako ne uspe, ubiće je.
     Prihvatila je, razume se, izazov, i uspela da dešifruje krst; na taj način je od Džafa napravila saveznika, bar za izvesno vreme. Prema Budenbaumovoj proceni, činjenica da je uspela da dokuči značenje simbola nije bila od neke naročite važnosti. Ali zato je to bila činjenica da je stavila život na kocku kada se uhvatila u koštac sa problemom.
     Žena koja je bila spremna da prihvati takav rizik bila je mnogo opasnija od vizionarskog duha. Ako Set uspe da je dovede k njemu, moraće da bude spreman da je se otarasi u tren oka...

     2.
     Tesla je već prešla pola razdaljine stazom koja je vodila do Fibinih ulaznih vrata pre nego što je ugledala priliku koja je ustajala sa stepenika.
     "Posvuda sam te tražio", reče on. Bio je to dečak sa raskršća; Budenbaumov bolešljivi šegrt. "Ja sam Set", reče on.
     "Šta želiš?"
     "Nije reč, zapravo, o tome šta ja hoću..."
     "Šta god prodavao, nisam zaintereosovana", reče ona. "Imam ovde bebu oko koje treba da se pobrinem."
     "Dozvoli da ti pomognem", odvrati Set. Bilo je nečeg gotovo kukavnog u njegovoj molbi. "Umem oko dece."
     Bila je suviše iscrpljena da bi odbila. Bacila je ključeve u njegovom pravcu. "Podigni ih i otvori vrata", reče mu ona. Dok je on to činio, pogledala je put planine, koja se videla između kuća na suprotnoj strani ulice. Vrh je obavijala dimna spirala magle.
     "Znaš li šta se zbiva tamo gore?" upita Set.
     "Imam prilično jasnu sliku."
     "Opasno je, zar ne?"
     "To je umeren iskaz."
     "Budenbaum kaže..."
     "Jesi li već jednom otvorio ta vrata?"
     "Aha." Gurnuo ih je i širom otvorio.
     "Upali svetlo." Poslušao ju je. "Ne želim da pričam o Budenbaumu dok ne budem uverena da je dete u redu", reče ona, ušavši u kuću.
     "Ali on kaže..."
     "Boli me dupe šta on kaže", odvrati mu ona smireno. "Hoćeš li mi pomoći ili ćeš otići?"

     3.
     Hari i Raul gotovo da su stigli do drveća kada je Raul stao u mestu.
     "Neko priča..." reče on.
     "Ništa ne čujem."
     "E, pa, ja čujem", odvrati Raul, osvrćući se unaokolo. Nikoga nije bilo na vidiku. "Čuo sam slične glasove i ranije, dok sam delio Teslinu glavu."
     "Ko je to, do đavola?"
     "Mislim, mrtvac."
     "Hmmm."
     "Zar ti to ne smeta?"
     "Zavisi od toga šta želi."
     "Priča nešto o svojoj ženi, o pronalaženju svoje žene..."

     "Čuje me!" povika Koker. "Hvala Bogu! On me čuje!"
     Ervin se osvrnu i pogleda prema vrhu planine, ponovo razmišljajući o onome što je Nolan kazao dok je stajao ispred svoje prodavnice slatkiša: mi smo poput dima. Možda i nije bilo tako loše biti dim, ako će svetom ovladati ono što je video tamo gore kako dolazi kroz pukotinu u nebu.
     Koker je, u međuvremnu, i dalje razgovarao sa stvorenjem koje je spaslo D'Amura tako što ga je uputilo prema drveću...
     Tamo u senci nalazilo se dvoje ljudi. Jedno od njih bila je vremešna žena koja je sedela leđima oslonjena o deblo i pila iz srebrne boce. Drugi je bio muškarac koji je ležao licem prema zemlji na nekoliko jardi od nje.
     "Mrtav je", reče žena kada se Hari sagnuo da pogleda čoveka. "Proklet bio."
     "Jesi li ti jedna od Zurijevih?" upitao ju je Hari.
     Žena povuče šlajm i ispljunu ga na tle nekoliko inča od Harijevih nogu. "Marijo majko Božija, da li ti ja ličim na nekog od Zurijevih?" Zatim je uprla prstom u Raulovom pravcu. "Ono je jedan od njegovih!"
     "Možda liči na jednog od njegovih", odvrati Hari, ali ima dušu čoveka."
     "Hvala ti na tome", obrati se Raul Hariju.
     "A da li si ti dovoljno muškarac da me sneseš dole?" upita žena Harija. "Volela bih da vidim svoj grad pre nego što svet ode do đavola."
     "Tvoj grad?"
     "Da, moj! Zovem se Miv O'Konel, i to prokleto mesto" - pokazala je prstom između drveća prema Evervilu - "ne bi ni postojalo da nije bilo mene!"

     "Slušaj je samo", ushićeno je govorio Koker. "Oh, Bože na Nebesima, slušaj je samo." Klečao je pored džangrizave babe, sa blaženim izrazom na svom životinjskom licu. "Sada mi je jasno zašto nisam pao u zaborav, Ervine. Znam zašto sam čekao svih ovih godina na planini. Da bih bio ovde da vidim njeno lice. Da čujem njen glas."
     "Ona to nikada neće saznati", primeti Ervin.
     "Oh, ali hoće. Taj momak Raul biće moj posrednik. Saznaće koliko sam je voleo, Ervine. Koliko je još volim."

     "Da me nisi pipnuo!" besnela je Miv na Raula. "Ili ću biti na leđima ovog čoveka, ili ću se, do đavola, odvući donde četvoronoške." Okrenula se prema Hariju. "Hoćeš li me podići ili ne?"
     "To zavisi", reče Hari.
     "Od čega?"
     "Od toga možeš li da umukneš ili ne."
     Žena ga je pogledala kao da ju je upravo ošamario. Zatim se njena uska usta izviše u osmeh. "Kako se zoveš?" upita ona.
     "D'Amur."
     "Kao zaljubljen?"
     "Kao zaljubljen."
     Ona progunđa: "To me nikada nije odvelo tamo kuda sam htela da idem", reče ona.
     "Ne misli ona to ozbiljno", reče Koker. "Ne može..."
     "Ljudi se menjaju", reče Ervin. "Koliko je godina prošlo?"
     "Ja se nisam promenio", reče Koker.
     "Ne možeš ti o tome da sudiš", odvrati Ervin. "Nema svrhe patiti zbog toga."
     "Lako je tebi da to kažeš. Šta si ti ikada osećao?"
     "Manje nego što je trebalo", tiho odvrati Ervin.
     "Izvini", reče Koker. "Nisam tako mislio."
     "Bez obzira na to da li si mislio ili ne, to je istina", reče Ervin, odvrativši pogled od žene - koja se upravo pela na D'Amurova leđa - i ponovo se zagledavši u Visove. "Misliš da imaš više vremena nego što ga, zapravo, imaš", reče on, napola kao za sebe. "A uvek ga je manje. Uvek."
     "Hoćeš li sa nama?" upita Koker.
     "Drago mi je zbog tebe", odvrati Ervin. "Što si ponovo video ženu. Zaista mi je drago."
     "Želiš da i ti budeš deo toga, Ervine."
     "Lepo od tebe što to kažeš. Ali... biće bolje da ostanem ovde. Samo ću vam smetati."
     Koker zagrli Ervina. "Šta ima ovde da se vidi?" upita on. "Hajde - već su odmakli."
     Ervin se osvrnu unaokolo. Trio se već spustio nekih dvadeset jardi niz padinu. "Dođi da vidiš grad koji je podigla moja draga", reče Koker. "Pre nego što zauvek nestane."