VII

     1.
     Grilo nije bio nikakav stručnjak za bebe, ali bio je prokleto siguran da zvuk koji je ispuštalo dete u Džo-Betinom naručju nije bio zdrav.
     "Šta joj je?" upita on.
     "Ne znam."
     "Zvuči kao da se davi."
     "Mislim da bi trebalo da staneš."
     Beba kao da se sada pomalo grčila, što se pogoršavalo posle svake pređene grbe na putu. Grilo je malo usporio, ali Džo-Bet nije bila zadovoljna. "Stani!" reče ona. "Samo na minut ili dva."
     Pogledao je malu Ejmi, koja je žalosno jecala. Nevoljno se sklonio u stranu i zaustavio kola.
     "Želi svog tatu", reče Džo-Bet.
     "Stići će nas on već."
     "Znam", nastavila je mlada žena. Dete je polako prestajalo da jeca. "Zašto nas ne ostaviš ovde?" upita ona. "Neće te tražiti, ako nas pronađe."
     "O čemu ti to, do đavola, pričaš?"
     "Znam da si učinio ono što si smatrao da je ispravno. Ali nije bilo. Ejmi to zna isto kao i ja."
     "Ti govoriš o Tomi-Reju..." tiho reče Grilo.
     "Mi moramo da budemo zajedno", reče ona. "Ili ćemo umreti. Svi ćemo umreti."
     Grilo spusti pogled na dete u njenom naručju. "Ne znam da li si sluđena, sjebana, ili jednostavno potpuno luda, ali ti neću dozvoliti da se i dalje brineš o Ejmi." Posegnuo je da joj oduzme dete. Istog časa ga je čvršće privila uz svoje telo, ali Grilo nije imao nameru da popusti. Obuhvatio je rukom smotuljak i izvukao Ejmi iz majčinog naručja.
     Na njegovo iznenađenje, Džo-Bet nije pokušala da je povrati. Umesto toga osvrnula se na put kojim su došli.
     "On dolazi", reče ona, posegnuvši za kvakom vrata.
     "Ostani unutra."
     "Ali on dolazi..."
     "Rekoh..."
     Suviše kasno. Povukla je ručku naniže i već je otvarala vrata. Pokušao je da je ščepa za ruku, uhvatio ju je na trenutak, ali mu je iskliznula i posrćući izišla na put.
     "Vraćaj se ovamo!" povika on.
     Nalet vetra zaljuljao je kola. Zatim i drugi, mnogo žešći od prvog. Džo-Bet je sada stajala nasred puta, okrećući se na petama i ovlaš dodirujući grudi. Kola su se ponovo zatresla. Grilu je posle toga postalo jasno da ne može više da je čeka. Ako iziđe po nju, pobeći će mu, a za sve to vreme njen voljeni Dečak-Smrt bio je sve bliži, bliži.
     Nežno je položio dete na suvozačevo sedište i upravo je hteo da zatvori vrata kada ga je nalet gorkog, prljavog vazduha pogodio u lice, tako da se opružio preko sedišta. Potiljkom je udario snažno o prozor, ali je ščepavši volan počeo da se pridiže, posegnuvši istovremeno slobodnom rukom za bebom. Prašina je ispunjavala unutrašnjost, oblikujući prste koji su mu pipajući tražili oči i posezali naniže prema grlu da ga udave.
     Iako zaslepljen, i dalje je pokušavao da dohvati dete, dok su se kola sve jače i jače ljuljala. Pronašao je ćebe i stao da ga vuče prema sebi, ali dok je to radio, duhovi su podigli kola na dva točka, na kojima su ona stala da se klate, a šasija da puca. Počeo je da privlači ćebe, u strahu da će u svakom trenutku prašinasti mrtvi dohvatiti bebu iz njenih povoja, dok legija bude nasrtala svojom voljom i vetrom na kola, u očiglednoj rešenosti da ih prevrne. Možda su neki od njegovih mučitelja bili pozvani da pripomognu, jer su se prsti koji su mu ustremili na oči i grlo povukli. Obrisao je lice o rame, misleći da će mu se posle toga razbistriti pred očima, i otvorio ih; ćebe koje je držao bilo je prazno. Uhvativši se za tablu sa instrumentima, odgurnuo se prema otvorenim vratima, odlučan da povrati Ejmi. Vetrobran se zatresao dok se peo i kroz prašinu je ugledao lica otmičara, njih četvorice ili petorice, sazdana od prljavog vazduha, kako se naslađuju njegovim očajanjem.
     "Kopiladi!" razdrao se na njih. "Kopiladi!"
     Zvuk njegovog glasa izazvao je jecaj, ali ne duhova već Ejmin. Ipak je nisu uzeli; skliznula je između prednjih sedišta i ležala je, za sada nepovređena, na podu iza njega.
     "U redu je", rekao joj je, pustivši svoj oslonac kako bi posegnuo za njom. U tom trenutku podignuta kola prešla su ravnotežnu tačku posle koje nije bilo povratka i poletela su na bok. Kroz buku lomljave stakla i zgužvanog metala čuo je Dečaka-Smrt kako urla: "Prestanite!"
     Naređenje je stiglo suviše kasno. Kola su već bila prevrnuta na krov koji se ulubio od udara. Preostali prozori rasprsli su se unutra, prosuo se sadržaj odeljka za rukavice. Dok se Grilo prevrtao u gomili otpadaka, nagoni mu nadjačaše racionalno razmišljanje, i on privuče bebu u naručje prilikom pada. Njegovo krhko telo stalo je da se grči i propinje. Osetio je nešto u stomaku i grudima, nalik na iznenadnu plimu mučnine.
     Zatim se vozilo još jednom zaljuljalo i zaustavilo, a potom je usledio neobičan muk. Na trenutak je pomislio da je dete mrtvo, ali izgleda da je samo zanemelo usled pretrpljenog šoka, jer je čuo kako isprekidano diše uz njega u tami.
     Bio je okrenut naglavačke, sa privučenim nogama, a nešto toplo slivalo mu se sa prepona niz telo. Osetio je miris, oštar i poznat. Pomokrio se. Krajnje obazrivo pokušao je da se pomeri, ali nešto ga je sprečavalo u tome. Posegnuo je šakom ka grudima i prstima napipao vrh vlažnog metala koji mu je virio iz tela na nekoliko inča iza leve ključne kosti. Nije osećao nikakav bol, mada nije bilo sumnje da je proboden.
     "Oh, Bože..."izusti on za sebe, veoma tiho, a onda nemoćno posegnu rukom u pravcu odakle je dopiralo Ejmino disanje. Za taj pokret kao da mu je bila potrebna čitava večnost. Dok je pružao i pružao ruku, došao je u priliku da razmisli o Tesli; nadao se da će biti pošteđena da ga vidi ovakvog. Izdržala je toliko toga, a posle svih potraga i patnji dobila tako malo.
     Prsti su mu pronašli Ejmino lice, i inč po inč prešao je šakom preko njenog sićušnog tela. Ruka je počela da mu trne, ali koliko je mogao da proveri nije krvarila, što je ipak predstavljalo izvesnu utehu. Kada je ponovo podigao šaku do njenog lica, uhvatila ga je za prst i čvrsto stegnula. Zapanjila ga je njena snaga. Takođe se obradovao, jer je to nesumnjivo značilo da nije zadobila nikakve teže povrede. Napregao je telo kako bi udahnuo malo dodatnog vazduha, i mišići su ga poslušali. Uvukao je dah u probodena pluća, taman dovoljno za reč-dve.
     Mudro ga je iskoristio.
     "Ovde sam", rekao je Ejmi i umro tako tiho da ona čak nije ni znala da ga više nema.

     2.
     Još pre nego što su zavili za okuku, Tesla je začula kakofoniju duhova: sve glasnije zavijanje pritužbi. Odvezla je motor u kraj i parkirala se tik pred krivinom, tako da ih nisu mogli videti.
     "Na šta god da naiđemo iza krivine", rekla je Huiju dok su silazili sa motora, "pokušaj da se kontrolišeš."
     "Samo želim da mi se žena i dete vrate."
     "Vratićemo ih", reče Tesla. "Ali, Hui, okrutna sila neće imati milosti. Jedna reč, i oboje smo mrtvi. Razmisli o tome. Mrtav nećeš biti baš od neke koristi Džo-Bet i Ejmi."
     Istakavši to, Tesla se uputila prema okuci. Duž puta nije bilo svetiljki, ali mesec i zvezde obezbeđivali su dovoljno svetlosti, tako da je jasno razabirala prizor pred sobom. Grilova kola bila su smrskana i prevrnuta. Džo-Bet je stajala podalje od njih, očigledno živa i zdrava. Nije bilo ni traga od Grila i bebe.
     Što se tiče Tomi-Reja, on je dovodio u red svoje trupe, duhove okupljene oko njegovih nogu poput čopora pretučenih psina.
     "Prokleto glupo!" drao se na njih. "Glupo!"
     Ispružio je ruke prema njihovoj lelujavoj tvari i zahvatio dve krzave šake toga, a potom ih podigao prema licu. Tvar mu je visila sa prstiju u dronjcima.
     "Kada ćete da naučite?" besneo je on.
     U mrmljanju duhova osećala se sve veća panika. Neki od njih podigli su svoja kukavna lica preklinjući prema njemu. Ostali su sakrili glave, očigledno znajući šta sledi.
     Tomi-Rej je zinuo, šire nego što je to ijedna prirodna anatomija dozvoljavala, i gurnuo gnojne rese etera među zube. Zatim ih je bukvalno udahnuo, uvukavši prljavi vazduh u svoje telo. Tesla je ugledala dva fantomska lica kako jecaju i dahću, a zatim nestaju u ždrelu Dečaka-Smrti, dok se sledeći u nizu praćakao ne bi li izbegao da im se pridruži. Međutim, to je očigledno bio i kraj lekcije, jer je sada zgrabio pramenove tvari koji su mu visili iz uglova usta i odgrizao ih, meljući ih zubima. Eter mu je otpao sa obe strane brade. Pustio je presečene krajeve da padnu.
     Preživeli su zamrmljali u znak zahvalnosti, šćućurili se i povukli.
     Cela ta epizoda potrajala je možda petnaestak sekundi, a za to vreme Tesla i Hui upola su smanjili razdaljinu između okuke i olupine. Sada su se nalazili na nekih dvadeset pet jardi od kola, i u opasnosti da budu viđeni ako Tomi-Rej kojim slučajem pogleda u njihovom pravcu. Srećom, njegovu pažnju privukao je neko drugi: Džo-Bet. Otišao je do nje i zapodeo prigušeni razgovor s njom. Nije se povukla pred njim. Čak i kada je podigao šake do njenog lica - pomilovao je po obrazu, kosi, usnama - ostala je nepokretno da stoji ispred njega.
     "Isuse..." promrmljao je Hui.
     Tesla pogleda preko ramena. "Tamo unutra je nešto živo", reče ona, pokazavši glavom prema Grilovim kolima.
     Hui pogleda. "Ništa ne vidim", reče on, vrativši pogled na milovanje blizanaca.
     "On to ne može da učini", zastenjao je i, probivši se pored Tesle, krenuo ka njima. Prošao je tako brzo da je Tesla morala smesta da reaguje. Krenula je prema kolima, prelazeći pogledom preko tamnog, zgužvanog metala u potrazi za daljnim dokazima života. I pronašla ih je; jedva primetno kretanje. Nalazila se možda na desetak jardi od kola, a reski miris benzina punio joj je glavu. Pognuvši se što je niže mogla i brzo se krećući, prišla je kolima sa suprotne strane, tako da se olupina našla između nje i Tomi-Reja. Iako se trudila da odagna njegov glas, delovi onoga što je govorio Džo-Bet dopirali su do nje.
     "Biće još..." mrmljao je on. "Mnogo više..."
     Kleknula je u lokvu benzina i zavirila u olupinu, iskoristivši ono što je govorio Tomi-Rej da prirkije svoj poziv: "Grilo...?"
     Dok je to izgovarala, oči su počele joj da razaznaju prepletena obličja pred njom. Prevrnuto sedište; gomila mapa. A tamo, među njima, oh, Bože, Grilova ruka. Posegnula je i dodirnula je, ponovo prošaputavši njegovo ime. Nije bilo odgovora. Provukavši glavu kroz razbijeni prozor, stala je da izvlači krhotine koje su je sprečavale da dopre do njega. Malo ulja kanu joj na kosu i stade da se sliva niz lice. Otrala ga je iz blizine očiju nadlanicom i ponovo se bacila na olupinu. Ovog puta se odvojio deo sedišta, koji je gurnula u stranu, tako da je sada mogla bolje da ga vidi. Licem je bio napola okrenut prema njoj, i kada ga je ugledala, ponovo je izgovorila njegovo ime, svesna da uzalud troši dah. Bio je mrtav, proboden komadom šiljatog metala. I pored toga što je prizor bio užasan, izraz njegovog lica govorio joj je da nije umro u mukama. Njegovo propalo lice - koje je posegnula da dodirne - gotovo da je bilo vedro.
     Dok mu je prstima prelazila preko obraza, nešto se pokrenulo u tami iza njega. Ejmi; bila je to Ejmi! Tesla je nastavila da se uvlači u olupinu dok licem nije bila na nekoliko inča od Grilovih probodenih prsa, a onda se zagledala preko njega. Tamo se nalazila beba, vlažnih i razrogačenih očiju u mraku; čvrsto je stezala kažiprst Grilove leve šake.
     Nije bilo izgleda da pomeri mrtvaca, Tesla je u to bila sigurna, on i vozilo bili su neraskidivo povezani. Njena jedina nada - i Ejmina - bila je da posegne preko tela, pored šiljka koji je probo Grila, i oslobodi dete koje se nalazilo između iskrzanog metala iznad i leša ispod. Upuzala je u olupinu koliko joj je to raspoloživi prostor dozvoljavao i ispružila ruke preko Grilovog tela - pritisnuvši grudi uz njegov lepljivi torzo - ne bi li dohvatila dete.
     U tom trenutku začula je glas Tomi-Reja.
     "Mrtav..." govorio je on.
     Ovog puta usledio je odgovor. Nije to bila Džo-Bet, već Hui. Tesla je uhvatila svega nekoliko reči; dovoljno da shvati da se on obraćao Džo-Bet, ne njenom bratu.
     "Samo nastavi da pričaš", promrmlja Tesla. Što duže bude Hui odvlačio pažnju Tomi-Reju, to je ona imala više izgleda da izvuče dete.
     Uz malo nežnog ubeđivanja uspela je da odvoji Ejminu šaku od Grilovog prsta i počela je da je diže preko Grilovog tela, povlačeći se istovremeno unazad, stomaka priljubljenog uz krov kola. Beba je sve vreme bila sablasno tiha. Usled šoka, pretpostavila je Tesla.
     "Sve je u redu", gugutala je ona, pokušavši samouvereno da se osmehne. Ejmi ju je belo gledala.
     Još malo pa će se izvući iz olupine. Sigurna da više nikada neće videti Grila, zadržala se još trenutak, pogleda prikovanog za njegovo lice.
     "Uskoro", obećala mu je. "Uskoro."
     Zatim je kleknula, privivši bebu uz sebe, i počela da se pridiže.
     S druge strane olupine, Tomi-Rej je vikao. U njegovom glasu osećala se složenost koju Tesla nikada ranije nije čula, kao da je okupio hor mrtvih koje je proždrao, i kao da su oni isprepleli svoje glasove s njegovim.
     "Reci mu..." govorili su glasovi Džo-Bet, "reci mu istinu..."
     Izvukavši se iz olupine, Tesla se odvažila da ustane, pretpostavivši (ispravno) da će Dečak-Smrt biti suviše zaokupljen da bi pogledao u njenom pravcu. Stajao je malo iza sestre, sa šakama na njenim ramenima.
     "Kaži mu kako stvari stoje među nama", rekoše glasovi koji su dopirali iz njega.
     Izraz na licu Džo-Bet više nije bio isprazan. Našavši pred svojim mužem, čija je pometenost bila i te kako vidljiva, nije mogla da ostane ravnodušna. Tomi-Rej ju je malo protresao. "Zašto to jednostavno ne ispljuneš!" reče on.
     Konačno je progovorila. "Ne znam više", reče ona.
     Na zvuk njenog glasa, beba u Teslinom naručju je zaplakala. Tesla se sledila kada se tri para očiju okrenulo prema njoj.
     "Ejmi!" zajecala je Džo-Bet i, napustivši svoje mesto između dva muškarca, krenula ka Tesli, sa ispruženim rukama.
     "Daj mi je!"
     Nalazila se na jard-dva od olupine kada je Tomi-Rej povikao: "Čekaj!"
     Izrekao je to tako žestokim glasom da ga je istog časa poslušala.
     "Pre nego što dodirneš to dete", zahtevao je Tomi-Rej, "želim da mu kažeš kome ono pripada."
     Tesla je videla lice Džo-Bet, muškarci to nisu mogli. Videla je borbu koja se na njemu vodila. "O-o-o če-čemu t-t-ti to pričaš?" upita Hui.
     "Mislim da ne želi da ti kaže", dodade Tomi-Rej. "Ali zato ja želim. Želim da saznaš jednom za svagda. Pre izvesnog vremena sam svratio tek da vidim kako je moja sestrica, i mi... bili smo zajedno, da ne poveruješ kako. To dete je moje, Kace."
     Hui nije odvajao pogled od Džo-Bet. "Reci mu da laže", izusti on. Devojka se nije ni pomerila. "Džo-Bet? Reci mu d-da laže!"
     Izvadio je pištolj iz sakoa - Tesla je videla kako ga je ispustio na parkingu; očigledno ga je pokupio pre nego što se popeo na motor - te je stao njime da maše u pravcu Džo-Bet.
     "Ž-ž-želim da m-m-mu kažeš!" drao se na nju. "O-on je lažov!"
     Tesla pređe očima s njegovog lica na pištolj, s njega na Džo-Bet, a zatim spusti pogled na vlažno tle, i glavu joj ispuniše slike tržnog centra u Palomo Grovu. Flečer, natopljen benzinom, jedva čeka da nađe smrt u vatri. Pištolj, koji je stezala rukama, spreman da kresne varnicu...
     Ne opet, stala je da se moli. Molim te, Bože, ne opet.
     Tomi-Rej je i dalje trabunjao.
     "Nikada je nisi imao, Kace. Ne izistinski. Mislio si da jesi, ali ona zadire dublje nego što ćeš ti ikada biti u stanju da ideš." Usnice su mu podrhtavale dok je govorio. "Zaista duboko."
     Hui je spustio pogled na benzin oko nogu svog neprijatelja i opalio bez oklevanja. Čitav niz događaja - pogled i pucanj - mogli su da potraju svega tri do četiri sekunde, ali to je bilo dovoljno Tesli da se zapita kakvu ulogu je igrao sinhronitet na drvetu priče.
     Zatim je usledila varnica, za njom plamen, i vazduh oko Tomi-Reja pretvorio se u zlato.
     Hui je pobednički uskliknuo. Zatim se okrenuo prema Džo-Bet.
     "Još ga želiš?" povikao je.
     Džo-Bet je zajecala. "On me voli", reče ona.
     "Ne!" vrisnu Hui, krenuvši ka njoj. "Ne! Ne! Ne! Ja sam taj koji te voli..."Prstom se bockao u grudi. "Oduvek sam te voleo. Voleo sam te i pre nego što sam te sreo..."
     Kada joj se približio, vatra koja je bujala oko Dečaka-Smrti krenula je preko tla u njenom pravcu. Nije ju primetila. Suviše je bila zauzeta vičući na Huija: "Prestani, molim te prestani..."
     "Hui!" povika Tesla. Pogledao je u njenom pravcu. "Vatra, Hui..."
     Ugledao ju je sada. Ispustio je pištolj i potrčao prema Džo-Bet, vičući pri tom. Pre nego što je uspeo da pređe i polovinu razdaljine između njih, plamenovi koji su zaklonili Dečaka-Smrt razdvojiše se poput zavese, i pojavi se Tomi-Rej. Plamteo je od glave do pete; bljuvao je vatru iz usta i očnih duplji, iz stomaka, prepona. Izgleda da ga, međutim, sopstveno žrtvovanje nije previše brinulo. Primicao se sestri takoreći nehajnim korakom.
     Videla ga je kako se približava i nema sumnje da bi pobegla od njega da se tle kod njenih nogu nije zapalilo, tako da su joj plamenovi zahvatili haljinu. Stala je da vrišti i šakama udara po vatri, ali ona je vrlo brzo gutala laki materijal, ostavivši je gotovo nagu da tako nastavi igru sa njom.
     Hui se sada nalazio na svega nekoliko jardi od plamenova, i bez imalo oklevanja zaronio je u njih, ispruženih ruku da dohvati svoju ženu. Ali Dečak-Smrt bio je samo na jard od njega i uhvatio ga je za okovratnik sakoa svojom plamenom pesnicom. Hui se napola okrenuo da mu zada udarac, zgrabivši slobodnom rukom Džo-Bet koja je vrištala. Vatra je zahvatila njenu dugačku kosu i ona se iznenada zapalila, tako da se sada stub vatre uzdizao sa njene glave. Hui je posegnuo za njom, sa očiglednom namerom da je iznese iz vatre. Raširila je ruke, i kada ju je dohvatio, ona ga je zagrlila.
     Tesla je prisustvovala mnogim užasima na putu koji ju je doveo do ovog trenutka, ali ništa - čak ni u Petlji, niti u Nultoj Tački - nije bilo tako užasno kao ovo. Džo-Bet više nije vrištala. Telo joj se trzalo u samrtnim mukama, grčeći se tako snažno da Hui nije mogao da je iznese iz vatre. Niti je mogao da se odvoji od nje. Njene osmuđene ruke obavile su se oko njega, zarobivši ga usred lomače.
     Tomi-Rej je stao da se dere: bila je to prodorna, ludačka buka. Počeo je da vuče Huija, želeći da ga odvoji od Džo-Bet; bar je pokušao to da uradi, ali vatra je prešla sa žene na muža, i njihova tela postala su jedinstven stub vatre. Džo-Bet je prestala da se grči. Očigledno je bila mrtva. Ali u Huiju je još bilo života. Dovoljno da podigne šaku iza ženine glave i spusti je na svoje rame, kao da je vrelina bila zanemarljiva i kao da lagano plešu među plamenovima.
     Ovaj nežni čin bio mu je i poslednji. Usahle noge su pokleknule, i on se spustio na kolena, povukavši Džo-Bet sa sobom. Nije ispustio nikakav zvuk, čak ni na kraju. Izgledalo je kao da par čuči licem u lice u vatri: jedna Huijeva šaka i dalje je počivala na glavi Džo-Bet, glava Džo-Bet i dalje je bila oslonjena o Huijevo rame.
     Što se tiče Tomi-Reja, on je sada stao da se povlači od plamtećih tela prema suprotnoj strani puta, gde je boravila njegova legija kažnjenih duhova. Da li im je to naložio ili ne, tek oni su mu prišli i uzdigli se oko njega, zaklonivši ga. Plamenovi su bili ugašeni i on je klonuo među svoju pratnju. Oteli su mu se jecaji. Kao i sestrino ime, koje je u nedogled ponavljao.
     Tesla je ponovo pogledala u vatru oko Huija i Džo-Bet. Pošto je gorivo bilo na izmaku, brzo je gasnula. Tela su bila zgrčena, ali još je bilo moguće razabrati njihove ruke, koje su čvrsto obavili jedno oko drugoga.
     Tesla je čula kako neko iza nje jeca. Nije se potrudila da se okrene. Znala je ko je u pitanju.
     "Zadovoljna?" upitala je devojčicu. "Ideš li kući?"
     "Uskoro..." stigao je odgovor.
     Ovog puta to nije bio lepršavi glas deteta. Zbunjena, Tesla se okrenula. Iza nje se nalazila travnata padina, sa otprilike desetak velikih grmova posađenih na njoj, i svi su bili mrtvi. Tri svedoka posadila su se na najviši deo, ali uopšte ga nisu opteretili, kao da nisu posedovali gotovo nikakvu težinu. Odrekli su se svojih prethodnih pojava u korist svojih pravih lica, bar je Tesla pretpostavljala da je tako. Podsetili su je na porcelanske lutke, malih glava, jednostavnih crta, gotovo bele kože. Bili su, međutim, uvijeni u halje papinske prekomernosti, sloj preko pozlaćenog sloja. Veoma malo su se razlikovali, ali je pretpostavila da je jedinka koja joj je bila najbliža nekada bila mala gospođica Savršenstvo, ako je suditi po načinu na koji se sada obratila Tesli.
     "Znam da smo dobro odabrali", reče ona, on ili ono. "Upravo si onakva kakva smo se nadali da ćeš biti."
     Tesla ponovo pogleda u pravcu Tomi-Reja. I dalje je bio sakriven maglom, i dalje je tugovao. Ali ranije ili kasnije, doći će po dete. Ovo nije bio trenutak da nadugačko i naširoko ispituje svoje neželjene gazde. Samo nekoliko pitanja, i moraće da pođe.
     "Ko ste vi, do đavola?"
     "Mi smo Jai-Vai", odvrati stvorenje. "Ja sam Rare Utu. Jie i Haheh već znaš."
     "To mi ništa ne govori", odvrati Tesla. "Mene zanima šta ste vi, jebiga."
     "To je suviše dugačka priča da bismo ti je sada ispričali", odvrati Rare Utu.
     "Znači da je nikada neću čuti", reče Tesla.
     "Možda je tako i bolje", odvrati Jie. "Bolje da kreneš svojim putem."
     "Da, kreni", reče treći član trija. "Nas zanima šta će se sledeće dogoditi..."
     "Zar niste dovoljno videli?" upita Tesla.
     "Nikada", reče Rare Utu, gotovo sa žaljenjem. "Budenbaum nam je toliko toga pokazao. Toliko toga."
     "Ali nikada dovoljno", dodade Jie.
     "Možda bi trebalo da pokušate da se umešate", predloži Tesla.
     Rare Utu se doslovce stresla. "Mi to nikada ne bismo mogli", reče ona. "Nikada."
     "Onda nikada nećete biti zadovoljni", reče Tesla i, okrenuvši im leđa, krenu nazad ka svom motoru, povremeno pogledavajući u pravcu Tomi-Reja. Nije morala da brine. I dalje je bio optočen maglom svoje legije.
     Izvadila je nekoliko remenova iz kutije za alat i pažljivo pričvrstila bebu za stražnje sedište. Zatim je upalila motor, delimično očekujući da će taj zvuk naterati legiju da krene u potragu za njom. Ali ne. Kada je zavila za krivinu, Dečak-Smrt i njegovi duhovi još se nisu pomerili. Provezla se pored njih, osvrnuvši se jednom da vidi da li je Jai-Vai napustio padinu. Jesu. Ovde su uživali u trostrukoj tragediji, prokleti da su, te su otišli u potragu za nekom drugom zabavom. Osećala je samo prezir prema njima. Očigledno su pripadali nekom višem redu bića, ali smučilo joj se njihovo izopačeno zanimanje za prizore ljudske patnje. Tomi-Rej nije imao izbora. Oni su imali.
     Pa ipak, koliko god da je bila besna na njih, fraza koju su u nedogled ponavljali stala je da joj se vraća, i vraćaće se, pretpostavila je, dok je smrt ne učini gluvom.
     Šta je sledeće? To je bilo večno pitanje. Šta je sledeće? Šta je sledeće? Šta je sledeće?