VI

     1.
     I pre nego što je stigla do vrha padine Miv je izgubila iz vida svog spasioca, a kako oko šatora nije bilo svetla, teško joj je bilo da razazna one koji su se nalazili u njegovoj blizini. Jedan njen deo nadao se da ga neće sresti, kada se ima u vidu da je izneverila dato obećanje, ali drugi deo, onaj koji se nahranio njegovom mednom krvlju, bio je spreman da se izloži njegovom besu ako bi to značilo da će moći bolje da ga upozna. On nju sigurno neće povrediti, govorila je sebi, koliko god bio ljut. Šta je bilo učinjeno, bilo je učinjeno. Videla je tajne.
     Sve osim one unutar šatora, razume se, ali i to će uskoro otkriti. Nekoliko jardi od mesta na kome se nalazila bila su vrata, ali zatvorena, te se uputila oko šatora, gde nikoga nije primetila, i izvukla tkaninu iz snega kako bi mogla da se provuče.
     Unutra je vladala tako duboka tišina da se gotovo plašila da udahne vazduh, i bilo je tako mračno da je imala utisak da joj tama pritiska lice, poput šaka slepca koji ispituje njene obrise. Prepustila se tome, u strahu da će biti oterana ako ga odbije, i posle nekoliko trenutaka ispitivanja njegov dodir postade lakši, gotovo vragolast, i ona oseti kako je mrak navodi da se odigne od tla i udalji od zida. Bila je primorana da mu se prepusti, ali to nije blo teško. Ovde nije postojala nikakva opasnost, u to je bila ubeđena, i u znak nagrade za ukazano mu poverenje mrak je počeo da se rascvetava pred njom, cvet za cvetom otvarao se kako se ona približavala. Mrak nije postao ništa lakši, ali, dok je koračala, njene oči počeše bolje da shvataju njegovu tananost; videla je obličja i prilike za koje je ranije bila slepa. Shvatila je da je ona jedna od stotinu prisutnih članova porodica koje je videla napolju u snegu; oni su bili srećni ili dovoljno zaslužni da dođu na ovo sveto mesto. Na pojedinim licima videla je suze blaženstva; osmehe i poštovanje na drugima. Nekolicina je čak pogledala u njenom pravcu dok je vođena kroz gomilu, ali većina je posmatrala neki prizor koji joj crni cvetovi još nisu pokazali. Znatiželjna da sazna o kakvom je čudu reč, usredsredila je pažnju na tajanstveni vazduh.
     A onda je počela da ga sagledava. Ispred nje stade da se pomalja nekakvo obličje, nalik na plod ovog rascvetalog mraka. Nije podsećalo ni na šta čemu je bila u stanju da nadene ime, ali imalo je vijugavost zmije ili bolje rečeno mnogih zmija, koje su stalno iznova navaljivale same na sebe, predstavljalo je klupko klizajućih oblika u neprekidnom pokretu. Ulazilo je samo u sebe, to klupko, i izlazilo obnovljeno. Delilo se i zatvaralo, otvaralo poput oka i razbijalo poput vode o stenu. Ponekad, usred svog poskakivanja, mlaz mraka bi iskočio sa njegove površine. Često bi zgulio kožu senki, koje bi istog časa odletele i raspale se, a njihovi delovi počeli da se izdižu poput semenja sa polja maslačka, sejući se sami po plodnoj tami.
     Upravo je posmatrala jedno takvo seme, kada joj pogled pade na prilike koje su sedele ispod ovog prizora. Muškarac i žena, okrenuti licem u lice, sa šakom u šaci, pognutih glava kao da se mole. Videvši njih dvoje tako blizu jedno drugom pomislila je na Ebilejn Velš i Bilija Bakstera, mada nije baš najbolje shvatala zašto. To dvoje se sigurno nije namrtvo smrzlo zato što su tražili neko mesto na kome su mogli da se drže za ruke i sede pognutih glava, već da bi obavili ono što je nebrojeno puta videla da rade životinje. Pa ipak, zar dobijanje dece nije bilo svrha toga? I nije li izgledalo kao da je obličje koje je lebdelo iznad ovog para proisteklo iz njihovih izmešanih suština što su se izdizale sa njihovih usana poput vijugavog dima i preplitale se između obrva?
     "Pa to je beba", reče ona naglas.
     Ili je mrak bio nemaran i nije uspeo da uhvati njene reči pre nego što su odletele, ili je zvuk koji je proizveo njen jezik bio suviše sklizak da bi bio uhvaćen. Šta god da je od toga dvoga bilo posredi, videla je reči kako silaze sa njenih usana nalik na tirkizni i narandžasti plamen vrištavih boja u ovim prigušenim uslovima. Istog časa su odletele prema mračnom detetu, i bile uvučene u njegovo stvaranje, dok je njihov sjaj pogađao svaki njegov deo.
     Žena je otvorila oči i podigla glavu sa izrazom bola na licu, a njen muž je ustao sa stolice, izdahnuvši iz grla veliku količinu etera, a zatim podigao pogled prema stvorenju koje je stvorio.
     Ono je sada bilo uznemireno, još je brže menjalo oblike, kao da su mu Mivine boje dadale novo gorivo za njegove izume. Možda i previše. U ekstazi promene, njegovi oblici postali su još usplahireniji, hraneći se vlastitim izumima dok su se umnožavali.
     Miv se iznenada užasnula. Povukla se nekoliko posrćućih koraka, zatim se okrenula i jurnula kroz gomilu. Sve oko nje se uzburkalo, mrak je bio suviše povređen da bi utišao glasove gomile, tako da su panični i uzbuđeni povici mogli da se čuju sa svih strana. Jurila je krivudavo kako bi izbegla da je bilo ko uhvati, mada se činilo da je samo nekolicina shvatila šta se dogodilo, a još manji broj znao ko je krivac, tako da je stigla do zida šatora, a da je niko nije ni dodirnuo. Dok se saginjala da se provuče ispod tkanine, osvrnula se. Videla je da se dete raspada, njegovi oblici sazrevaju do prskanja i trulenja u vazduhu. Njegovi roditelji su se razdvojili i ležali su u naručjima svojih uvaženih porodica, ozleđeni i bolesni. Još dok je Miv gledala, žena je dobila tako žestok napad da su je jedva obuzdali svi oni koji su je tešili.
     Šakom prekrivši usta, ne bi li potisnula jecaje, Miv se provukla ispod zida šatora i našla se na snegu. Vest o velikoj nesreći već se raširila među onima koji su čekali napolju i usledio je haos. U podnožju padine izbila je bitka, i neko je već ležao na tlu sa bajonetom u srcu. Dok su jedni izlazili iz šatora, vičući iz sveg glasa, drugi su trčali prema njemu.
     Miv je sela u sneg i pritisnula dlanovima oči koje su gorele od svega onoga što je videla i od suza koje samo što nisu potekle.
     "Dete."
     Podigla je glavu i stala da se osvrće unaokolo.
     "Šta si ono obećala?"
     Više se nije osvrtala.
     "Nisam ja kriva", reče ona, brišući nos nadlanicom. "Samo sam rekla..."
     "To si bila ti?" odvrati zver, prekinuvši je. "Oh Bože, oh Bože, šta sam to učinio?"
     Osetila je šake zveri na svom telu, i bez upozorenja bila okrenuta. Konačno ga je jasno videla - njegovo dugačko, strpljivo lice, njegove zlataste oči, krzno, zadebljanje koje je prerastalo u grivu na sredini lobanje, glatke na čelu, obrazu i bradi poput dabrovog krzna. Zubi su mu blago cvkotali.
     "Je li ti hladno?"
     "Nije, prokleta bila!"
     Ona poče tiho da plače.
     "Dobro, hladno mi je", reče on. "Hladno mi je."
     "Ne, nije. Plašiš se."
     Zlato u njegovim očima zatreperi. "Kako se zoveš?" upita on.
     "Miv O'Konel."
     "Trebalo je da te ubijem, Miv O'Konel."
     "Drago mi je što nisi", reče ona. "Ko si ti?"
     "Koker Amijano. Uskoro ozloglašen. Da sam te ubio, ne bi učinila tu užasnu stvar."
     "Šta je u tome bilo tako strašno?"
     "Progovorila si za vreme venčanja. To je bilo zabranjeno. Sada će izbiti rat. Porodice će kriviti jedna drugu. Doći će do krvoprolića. A kada shvate da nije niko od njih, daće se u potragu za krivcem i ubiti nas. Tebe zbog onoga što si učinila tamo unutra, mene jer sam te doveo ovamo."
     Miv je trenutak razmišljala o ovoj lančanoj nesreći.
     "Ne mogu nas ubiti ako ne budu u stanju da nas pronađu", reče ona na kraju. Pogledala je niz padinu. Kao što je Koker i predvideo, borba se zaista rasplamsala. Ako još nije prerasla u rat, uskoro hoće. "Postoji li neki drugi izlaz?" upita ona.
     "Postoji", odvrati on.
     Ona ustade. "Povedi nas tamo", reče.

     2.
     Tokom desetleća, Budenbaum je sakupio zavidnu bibliografiju proznih dela u kojima je učestvovao. Do današnjeg dana doznao je za dvadeset tri lika koje je lično nadahnuo (to će reći, čitalac knjige ili gledalac u pozorištu istog bi časa prepoznali uzor da su njega poznavali), zajedno sa još deset ili jedanaest likova koji su koristili razne vidove njegove prirode u komične ili tragične svrhe. Zahvaljujući slojevitosti svoje ličnosti mogao je da se pojavi na pozornici u jednom komadu kao sudija, a u drugom kao svodnik i da tačno oslika oba portreta.
     Nije se vređao što ga iskorišćavaju na ovaj način, bez obzira na to koliko delo bilo skandalozno ili ili uloga sramotna. Laskalo mu je što je poslužio kao seme za tolike tvorevine, naročito za one koje će sasvim sigurno ostati bez potomaka kao i on. A i strašno ga je zabavljalo kada su mu ti umetnici, u časovima pijanstva, iskazivali poštovanje, svi do jednog govoreći o tome koliko su sirove ljudske istine otkrili u njemu. Podozrevao je da to nije bilo baš tako. Znali oni to ili ne (a iz vlastitog iskustva razabirao je da umetnici ne znaju baš mnogo), njih je nadahnulo upravo suprotno od onoga što su tvrdili. On nije bio sirov. On nije bio stvaran. A jednog dana, ako bude oprezan i mudar, neće čak biti ni ljudsko biće. On je bio skroz-naskroz lažan, čovek koji je putovao putevima Amerike prerušen u desetak različitih osoba, i prerušiće se u još desetak pre nego što njegov posao bude okončan.
     Nije ih krivio zbog njihove okrutnosti. Sve umetnosti osim jedne predstavljale su igru obmane. Ali, oh, put do te Umetnosti bio je težak, i njemu je bilo drago što ima spisak alter ega da ga razonodi dok je napredovao njime. Znao je čak napamet i neke od uspešnijih dijaloga koji su mu bili pripisani u tim delima i predstavljalo mu je zadovoljstvo da ih naglas recituje kada niko nije mogao da ga čuje.
     Kao sada, na primer, dok se s mukom vukao po pošumljenom obodu ove proklete planine. Govor iz pseudoistorijske tragedije pod naslovom Serenisima: "Nemam nikog sem tebe, najdraža moja Serenisima. Ti si moj razum, moja razboritost i moja duša. Ako sada odeš od mene, biću izgubljen u velikoj tami između zvezda, a neću čak moći ni da nestanem tamo, jer moram živeti dok ti ne umiriš moje srce. Umiri ga sada! Preklinjem te, umiri ga sada, i okončaj moje patnje."
     Zastao je usred recitovanja. Još je neki zvuk pokušavao da privuče pažnju njegove publike drveća, ali je bio mnogo manje muzikalan. Zadržao je dah, ne bi li bolje čuo. Dopirao je sa vrha planine ili iz njegove okoline: bilo je dovoljno zvukova koji su nagoveštavali da se tamo vodo oveći obračun. Bilo je jasno kakva je drama u toku. Jadikovanje je sve govorilo. Bila je to tragedija.
     Zaćutao je i nastavio da se penje; zvuci su postajali sve užasniji što su bili bučniji. Oni koji su umirali samo su u mašti bili poetični. U životu, oni su jecali, preklinjali i trčali, plačući i šmrcajući. Nebrojeno je već puta video slične prizore i nije baš žudeo da vidi još jedan. Ali nije imao izbora. Dete je moglo biti negde tamo gore - dete koje je dobilo ime po boginji što donosi snove - tamo u miomirisnom proleću u Misuriju, nagoni su mu kazali da je postojalo nekakvo značenje u tome što je dobila baš to ime. Posledica toga bila je da je pohranio delić vlastitih snova kod O'Konelovih, mada je sada uviđao da je to verovatno bila greška. Koliko velika - pokazaće naredni sat.
     U međuvremenu ga je mučilo tajanstvo glasova. Da li su to bili krici umirućih pionira, izgubljenih u visinama? Mislio je da nisu. U toj kakofoniji čuo je i glasove koje nikada nije čuo da izlaze iz ljudskog grla; čak ni iz grla bilo koje životinje koja nastanjuje ovaj kutak stvarnosti, zbog čega je počeo da se znoji uprkos hladnoći. Znoj predviđanja da možda ipak nije glupo postupio kada je naprečac dao poklon Harmonu O'Konelu, i da ga je Irčeva kćerka, ne znajući to, možda dovela do granica njegove vlastite obećane zemlje.