III

     1.
     Petak ujutro: sada je bilo suviše kasno za izgovore. Ako police nisu popunjene robom, ako prozori nisu oprani, ako vrata nisu obojena, ako ulica nije očišćena, ako pas nije ošišan, ako ljuljaška nije popravljena, ako rublje nije ispeglano, ako pite nisu naručene - e pa, bilo je prokleto kasno. Ljudi su bili ovde, spremni da potroše nešto novca i da se zabave, tako da će sve ono što je ostavljeno nezavršeno morati i da ostane nezvršeno.
     "U to nema sumnje", objavila je Doroti Balard svome mužu kada je ustala i ugledala sunce na simsu, "ovo će biti najbolja godina do sada."
     Nije morala daleko da ide da bi se u to uverila. Kada se provezla glavnom ulicom nešto pre osam, u njoj je već bilo življe nego subotom u podne, a među licima na pločniku bilo je prijatno malo onih koje je znala. Ovo su bili posetioci; ljudi koji su se prijavili u njihovim motelima i pansionima prethodne večeri i dovezli se ili došetali u grad da započnu vikend uz šunku, jaja i komadić evervilske dobrodošlice.
     Čim je stigla u Trgovačku komoru ,otišla je kod Gilholija, čije su se kancelarije nalazile s druge strane hodnika, da proveri ima li ikakavih novina u slučaju Fib Kob. Gilholi još nije bio stigao, ali je zato Dorotin miljenik među policajcima, Ned Bantam, sedeo za njegovim stolom sa primerkom festivalskog nedeljnog izdanja Tribjuna i tetrapakom mleka.
     "Izgleda da ćemo imati odličan vikend, Doti, mače", isceri se on. Nekoliko puta mu je zabranila da je zove tim nadimkom, ali je on prešao preko toga sa takvim šarmom da je odustala od daljnjeg navaljivanja.
     "Jeste li uhapsili Džoa Flikera?"
     "Moramo prvo da ga nađemo."
     "Niste ga pronašli?"
     "Da smo ga pronašli, onda bismo ga i uhapsili, Doti", odvrati Ned. "Zašto si se tako smrkla. Ščepaćemo ga već."
     "Misliš li da je opasan?"
     "Pitaj Mortona Koba", reče Ned. "Čini mi se da je za to malo suviše kasno."
     "Molim?"
     "Nisi znala?" upita je Ned.
     "Oh, moj Bože." Doroti je pripala muka. "Znači, imamo lov na ubicu usred festivalskog vikenda?"
     "To bi trebalo da malo začini stvari, a?"
     "Nije smešno", odvrati Doroti. "Radimo cele godine..."
     "Ne brini", reče Ned. "Fliker je verovatno do sada već u Ajdahu."
     "A šta je sa njom?" upita Doroti. Poznavala je Fib samo iz viđenja; njen je utisak bio da je ta žena bila uobražena i ohola.
     "Kako šta je s njom?"
     "Hoće li biti uhapšena?"
     "Džed je postavio Barnija da motri na kuću cele noći, u slučaju da se Fliker vrati, ali on to neće učiniti. Hoću da kažem, zašto bi to uradio?"
     Doroti mu nije odgovorila, mada je imala spreman odgovor na vrh jezika. Vratiće se zbog ljubavi.
     "Znači, od njega ni traga ni glasa?"
     Ned odmahnu glavom. Doroti je i protiv svoje volje osetila izvesno zadovoljstvo što se ljubavnik Kobove nije vratio da je potraži. Gotovo je sa njenim tajnim sastancima. Sada će morati da plati."
     Ublaživši donekle svoju zabrinutost, zamolila je Neda da je obaveštava o svim novim obrtima u lovu na čoveka, a zatim se bacila na posao, zadovoljivši se činjenicom da ako zločinac nije u Ajdahu, onda je suviše daleko da bi mogao da pokvari naredna sedamdeset dva sata.

     2.
     Nije došao po nju. Sa tom se misli Fib probudila. Čekala je i čekala na stražnjim vratima, dok dan nije proterao sve zvezde sa neba, ali on nije došao po nju.
     Sada je sedela za kuhinjskim stolom, sa ostacima punog tanjira palačinki između laktova, pokušavajući da smisli šta joj sada valja činiti. Jedan njen deo govorio je: samo idi; idi sada, dok još možeš. Ako ostaneš, moraćeš da izigravaš ucveljenu udovicu pred svakom prokletom osobom koju sretneš. Zatim ćeš morati da obaviš sve pripreme oko pogreba i da kopaš po polisama osiguranja. Nemoj zaboraviti i na Gilholija. Vratiće se sa novim pitanjima za tebe.
     Ali bio je tu još jedan glas, koji ju je savetovao sasvim suprotno. Ako sada napustiš grad, nikada te neće pronaći, govorio je taj glas. Možda se izgubio u mraku, možda ga je Morton teže povredio nego što je mislila, možda negde leži i krvari.
     Sve se svodi na ovo, govorio je ovaj glas: da li mu dovoljno veruješ da si ubeđena da će doći po tebe? Ako ne, pođi odmah. Ako mu veruješ, skupi hrabrost i ostani.
     Skuvala je sebi lonče veoma jake kafe, koja je trebalo da joj pomogne da odagna umor, zatim se na brzinu istuširala, očešljala i obukla. U osam i četrdeset pet, upravo kada se spremala da krene u ordinaciju, zazvonio je telefon. Odjurila je do njega i zgrabila slušalicu, dok joj je srce lupalo kao ludo, ali začula je samo Gilholijev suvi glas.
     "Samo proveravam gde si", reče on.
     "Upravo sam krenula na posao", odvrati Fib. "To jest, ako nemaš ništa protiv."
     "Onda ću znati gde da te nađem."
     "Svakako."
     "Dečko ti se nije sinoć vratio kući."
     Upravo se spremala da odgovori nije, kada je shvatila da on to njoj nije postavio pitanje, već da joj je saopštavao činjenicu. Znao je da se Džo nije vratio kući. Što je značilo da je jedan od njegovih ljudi patrolirao unaokolo cele noći; što je opet značilo da je postojala velika verovatnoća da je Džo video čoveka i ostao podalje od kuće da ga ne bi uhvatili. Sve joj je to projurilo kroz glavu u nekoliko trenutaka, ali ne dovoljno brzo da njen muk ne bi bio primećen.
     "Jesi li još tu?" upita Gilholi.
     Bilo joj je drago što razgovaraju preko telefona, tako da nije morala da prikriva osmeh koji joj se širio preko lica.
     "Jesam", reče ona, trudeći se da se u njenom glasu ne oseti olakšanje koje ju je preplavilo. "Da, još sam tu."
     "Ako pokuša na bilo koji način da stupi s tobom u vezu..."
     "Znam, znam. Nazvaću te, Džede. Obećavam."
     "Ne zovite me Džed, gospođo Kob", odvrati on prezrivo. "Sada je naš odnos služben. Neka tako i ostane."
     Rekavši to, prekinuo je vezu. Spustila je slušalicu i sela na trenutak na stepenice, drhteći. A onda, bez ikakvog upozorenja, navreše joj na oči suze olakšanja i sreće; prošlo je punih deset minuta pre nego što je uspela dovoljno da se obuzda kako bi mogla da se popne gore i umije.

     3.
     I pored napora od prethodne noći, Budenbaum se probudio, kao i uvek, nekoliko minuta pre svitanja, zahvaljujući telesnom časovniku koji je bio tako savršeno podešen da nije propustio nijedno svitanje tokom pretežnog dela od osamdeset godina. Konačno, njegov posao bio je ep, a nije znao dramu koja je bila starija od one što je bila izvođena u svaku zoru i sumrak. Pobeda svetlosti nad tamom ovog je jutra, međutim, nosila u sebi neku naročitu oštrinu, osvetljavajući pri tome arenu za priču koja će, nadao se on, zaslužiti da bude upamćena kao i sve ostale iz ljudskog kanona.
     Prošao je vek i po od kada je posejao seme koje je izraslo u Evervil; vek i po tokom koga je posejao mnogo takvog semenja, nadajući se apoteozi. Bile su to uglavnom duge i frustrirajuće godine, koje je proveo lutajući od države do države, i uvek je svuda bio posetilac, tuđin. Razume se da je to stanje imalo i svojih prednosti: od kojih nije bila najmanja korisna nezainteresovanost za zločine, muke i tragedije koji su ubrzo zagorčali pionirima san o raju. Malo toga je ostalo, čak i u gradu kao što je bio Evervil, od pomamne, čiste vizije onih duša sa kojima se smešao u Indipendensu, u Misuriju. Tu je viziju nadahnjivalo očajanje i hranilo neznanje, ali bez obzira na sve njene slabosti i besmislenosti, dirnula ga je, na svoj način. I danas je imala na njega takav uticaj, u sećanju.
     U tim čvrstim srcima bilo je nečeg za šta je vredelo mreti, a to je bio veći dar nego što su toga bili svesni oni koji su njime bili blagosloveni; dar koji nije bio dat onima koji su kasnije došli. Oni su predstavljali prozaičnu gomilu, prema Ovenovoj proceni; bili su to oni koji su podigli predgrađa i osnovali odbore: muškarci i žene koji su izgubili svo osećanje za nežnu, užasnu svetost stvari.
     Razume se da je uvek bilo izuzetaka, poput malog koji je spavao u krevetu iza njega. On i mala Miv O'Konel odlično bi se razumeli, podozrevao je Oven. Tokom godina dovoljno je izoštrio nagone, tako da je obično bio u stanju da pronađe nekog poput Seta već posle nekoliko časova pošto bi stigao u novi grad. Svaka zajednica imala je jedno do dva mlada stvorenja koja su imala vizije, čuli udaranje čekića ili govorili nekim čudnovatim jezikom. Sa žaljenjem je zaključio da su mnogi od njih utočište potražili u drogi, naročito u većim gradovima. Pronalazio ih je po prljavim uglovima ulica kako diluju drogu sa jednim okom podignutim ka Nebesima i nežno ih odvodio u kakvu sobu poput ove (u koliko je sličnih bio - desetine hiljada?) gde su trampili vizije za pederastiju, u oba smera.
     "Ovene?"
     Dečakova kosa bila je razastrta po jastuku kao da lebdi.
     "Dobro jutro", odvratio je Oven.
     "Hoćeš li se vratiti u krevet?"
     "Koliko je sati?"
     "Nema još sedam", odgovorio je Set. "Ne moramo još da ustanemo." Protegnuo se, skliznuvši pri tom niz krevet.
     Oven se zagledao u spiralu dlaka ispod dečakovih pazuha i zapitao se na kom načelu radi želja. "Moram danas u istraživanje", odvrati on. "Hoćeš li sa mnom?"
     "Zavisi od toga šta ćeš istraživati", odgovori Set, besramno se milujući ispod čaršava.
     Oven se osmehnuo i prišao do podnožja kreveta. Mladić se tokom noći pretvorio iz siročeta u koketu. Podigao je čaršav između kolena taman toliko da Oven može da nazre njegov čmar.
     "Pretpostavljam da možemo ostati ovde još otprilike jedan sat", zaključi Oven, razvezavši opasač kućne haljine kako bi dečak mogao da vidi kakvu nevolju izaziva. Set je porumeneo - njegovo lice, vrat i prsa pocrveneše u dva otkucaja srca.
     "Sanjao sam to", reče on.
     "Lažljivče."
     "Jesam", pobuni se Set.
     Čaršav je još bio podignut preko njegovih izdignutih kolena. Oven uopšte nije pokušao da ga smakne, već je jednostavno kleknuo među Setove noge i zagledao se u njega, dok mu je štap izvirivao iz ogrtača.
     "Ispričaj mi..." reče on.
     "Šta da ti ispričam?"
     "Ono što si sanjao." Setu je bilo pomalo neprijatno. "Nastavi", reče Oven, "ili ću ga ponovo pokriti."
     "Ovaj", poče Set, "sanjao sam - oh, Isuse, ovo zvuči strašno glupo..."
     "Samo napred, ispljuni."
     "Sanjao sam da je to", pokazao je u Ovenov penis, "čekić."
     "Čekić?"
     "Aha. Sanjao sam da je bio odvojen od tebe, znaš, da sam ga držao u šaci i da je bio čekić."
     Mada je prizor bio čudan, Ovenu se nije učinio potpuno stran, kada se ima u vidu razgovor koji su vodili na ulici prethodne večeri. Ali to nije bilo sve.
     "Koristio sam ga da sagradim kuću."
     "Izmišljaš?"
     "Ne. Kunem se. Bio sam na krovu te kuće, bila je još samo drveni kostur, ali bila je to velika kuća, negde visoko u planini, i bili su tu ekseri nalik na vatrene klinove, i tvoj penis..." Napola se uspravio i posegnuo da dodirne Ovenov glavić. "Tvoj je penis zakucavao eksere. Pomagao mi je da sagradim svoju kuću." Podigao je pogled ka Ovenovom licu i slegnuo ramenima. "Rekao sam da je san glup."
     "Gde je bio ostatak mene?" zanimalo je Ovena.
     "Ne sećam se", reče Set.
     "Auh."
     "Nemoj da se ljutiš."
     "Ne ljutim se."
     "To je bio samo glupi san. Razmišljao sam o udarima čekića i... možemo li da prestanemo da pričamo o tome?" Obuhvatio je šakom Ovenov polni ud, koji je splasnuo dok su razgovarali o njegovom parnjaku iz sna, i pokušao da ga vrati u malopređašnje stanje. Ali nije se dao, na Setovo razočaranje.
     "Imaćemo malo vremena po podne", reče mu Oven.
     "Dobro", odvrati Set, klonuvši nazad na krevet i povukavši čaršav sa torzoa svog ljubavnika. "Ali to će malo da oteža hodanje."
     Oven spusti pogled na prepone bez gotovo ijedne dlake pred sobom sa nekom neodređenom nelagodnošću. Ne zbog samog prizora - dečakova oprema bila je lepa na svoj nesimetričan način - već zbog pomisli na to da je njegova muškost korišćena da se ukucaju vatreni klinovi, dok je ostatak njega prošao nezapamćeno.
     Snovi su u većini slučajeva, razume se, bili bezvredni. Mehurići u gulašu uspavanog uma, koji se rasprskavaju kada jednom izbiju na površinu. Ali ponekad su otkrivali prošlost; ponekad proročanstva, ponekad načine da se oblikuje sadašnjost. A ponekad - oh, to je bilo retko, ali znao je da se događalo - bili su znaci da obećanje Umetnosti nije prazno obećanje; da je ljudski um mogao znati prošlost, sadašnjost i budućnost kao jedan večni trenutak. Nije verovao da je Setov san o kući i čekiću spadao u ovu vrstu, ali ipak su mu se zbog njega oznojili dlanovi i stali da ga podilaze žmarci. Bilo je u njemu nekog značenja, samo kada bi uspeo da ga odgonetne.
     "O čemu razmišljaš?"
     Set ga je posmatrao sa zabrinutim izrazom na svom dugačkom, bledom licu.
     "O raskršćima", odvrati Oven.
     "Šta je s njima?"
     "To ćemo potražiti ovog jutra." Ustao je sa kreveta i otišao u kupatilo da se ispiški. "Želim da pronađem prva raskršća u gradu."
     "Zašto?" zanimalo je Seta.
     Pomislio je da slaže dečaka, ali se onda zapitao zašto bi to učinio. Odgovor je ionako predstavljao paradoks.
     "Zato što se moje putovanje okončava tamo gde se putevi ukrštaju", reče on.
     "Šta to znači?"
     "To znači - da neću još dugo biti ovde", reče Oven, obrativši se Setu sa vrata kupatila, "tako da možemo da uživamo."
     Dečak se snuždio. "Šta ću ja kada odeš?" upita on.
     Oven je trenutak razmišljao. Zatim reče: "Možda ćeš sagraditi kuću?"